Onaj koji je zaista dostojan svake hvale i časti, 1. deo

U ovom članku ćemo se osvrnuti na Božju Reč, Sveto pismo, da bismo videli ko je to zaista dostojan hvale i časti.

Jedino je Jahve dostojan svake hvale

Jevrejsko Sveto pismo govori o Jahveu kao jedinom Božanstvu koje je dostojno hvale, naročito od strane celokupnog stvorenja, budući da je ono stvoreno upravo radi njegovog zadovoljstva i njegove slave:

„Od istoka sunčanoga do zapada da se slavi ime Gospodnje.“ Psalam 113:3

Izraz „Od istoka sunčanoga do zapada“ znači da Jahveovo ime treba hvaliti od istoka do zapada. Idemo dalje:

„Svi narodi, koje si stvorio, doći će i pokloniti se pred tobom, Gospode, i slaviti ime tvoje.“ Psalam 86:9

„Hvalite Gospoda na nebesima, hvalite ga na visini. Hvalite ga, svi anđeli njegovi, hvalite ga, sve vojske njegove! Hvalite ga, Sunce i Mjeseče, hvalite ga, sve zvijezde sjajne! Hvalite ga, nebesa nad nebesima i vodo nad nebesima! Neka hvale ime Gospodnje, jer on zapovijeda i stvoriše se. Postavi ih za svagda i za vavijek, dade naredbu koja neće proći. Hvalite Gospoda na zemlji, velike ribe i sve bezdane; Oganj i grad, snijeg i magla, vjetar silni, koji izvršuje riječ njegovu, Gore i svi humovi, rodna drveta i svi kedri, Zvijeri i sva stoka, bubine i ptice krilate, Carevi zemaljski i svi narodi, knezovi i sve sudije zemaljske, Momci i djevojke, starci i djeca, Neka hvale ime Gospodnje; jer je samo njegovo ime uzvišeno, slava njegova na zemlji i na nebu. On je uzvisio rog naroda svojega, slavu svijeh svetaca svojih, sinova Izrailjevih, naroda koji je blizu njega.“ Psalam 148:1-14

Jevrejska reč prevedena kao „uzvišeno“, nisgab, znači biti uzvišen, uzdignut, visok itd., tako da Bog ovde kaže da je jedino njegovo ime uzvišeno. Videćemo zašto je to značajno kada dođemo do Filipljanima 2:9-11. Ponovo:

„Slaviće me zvijeri poljske, zmajevi i sove, što sam izveo u pustinji vode, rijeke u zemlji suhoj, da napojim narod svoj, izbranika svojega. Narod koji sazdah sebi pripovjedaće hvalu moju.“ Isaija 43:6-7

GOSPOD dalje objavljuje da svoju slavu ne daje nikom drugom, niti svoju hvalu likovima rezanim, jer bi to značilo skrnavljenje njegovog imena:

„Ja sam Gospod, to je ime moje, i slave svoje neću dati drugome, ni hvale svoje likovima rezanijem.“ Isaija 42:8

„Sebe radi, sebe radi učiniću, jer kako bi se hulilo na ime moje? I slave svoje neću dati drugome.“ Isaija 48:11

Ovde vidimo vezu između Božjeg imena, hvale i slave. Uskoro ćemo videti zašto je to značajno.

Gospod Isus Hristos je dostojan svake hvale

Ipak, kada se okrenemo nadahnutom hrišćanskom grčkom Svetom pismu, nalazimo Gospoda Isusa kako tvrdi da sâm Bog zahteva da svi ukazuju Sinu istu čast koju treba da prima i Otac:

„Jer Otac ne sudi nikome, nego je sav sud dao Sinu, Da svi poštuju Sina kao što poštuju Oca. Ko ne poštuje Sina ne poštuje ni Oca koji ga je poslao.“ Jovan 5:22-23

Otac hvali i proslavlja Sina

Zapravo, Hristos je učio da ga sâm Bog poštuje i proslavlja na isti način na koji poštuje i proslavlja Oca!

„A Judejci odgovoriše i rekoše mu: Ne kažemo li mi dobro da si ti Samarjanin, i da je demon u tebi? Isus odgovori: U meni demona nema, nego poštujem Oca svojega; a vi me sramotite. A ja ne tražim slave svoje; postoji Onaj koji traži i sudi. Zaista, zaista vam kažem: Ko održi riječ moju neće vidjeti smrti vavijek. Tada mu rekoše Judejci: Sada znamo da je demon u tebi. Avraam umrije i proroci, a ti govoriš: ko održi riječ moju neće okusiti smrti vavijek. Eda li si ti veći od oca našega Avraama, koji umrije? I proroci pomriješe. Ko se ti sam praviš? A Isus odgovori: Ako ja proslavljam samoga sebe, slava je moja ništa. Otac je moj onaj koji me proslavlja, za koga vi govorite da je Bog vaš, I ne poznajete ga, a ja ga znam. I ako rečem da ga ne znam, biću laža kao i vi. Nego ga znam, i riječ njegovu držim. Avraam, otac vaš, bio je rad da vidi dan moj; i vidje i obradova se. A Judejci mu rekoše: Još nemaš ni pedeset godina, a Avraama si vidio? A Isus im reče: Zaista, zaista vam kažem: prije nego Avraam nastade, Ja jesam. Tada uzeše kamenje da bace na njega; a Isus se sakri, i iziđe iz hrama pa prođe između njih i tako otide.“ Jovan 8:48-59

„Kad on iziđe, Isus reče: Sada se proslavi Sin Čovječiji, i Bog se proslavi u njemu. Ako se Bog proslavi u njemu, i Bog će njega proslaviti u sebi, i odmah će ga proslaviti.“ Jovan 13:31-32

Kao da to nije dovoljno zapanjujuće, Gospod je dalje izjavio da on i Otac postoje jedan uz drugoga u istoj božanskoj slavi — slavi koju je imao sa Ocem još pre nego što je svet uopšte nastao!

„Ovo izgovori Isus, pa podiže oči svoje nebu i reče: Oče, došao je čas, proslavi Sina svojega, da i Sin tvoj proslavi tebe; Kao što si mu dao vlast nad svakim tijelom, da svemu što si mu dao, daruje im život vječni.“… „I sada proslavi ti mene, Oče, u tebe samoga, slavom koju imadoh u tebe prije nego svijet postade.“… „Oče, hoću da i oni koje si mi dao budu sa mnom gdje sam ja, da gledaju slavu moju koju si mi dao, jer si me ljubio prije postanja svijeta.“ Jovan 17:1-2, 5, 24

A. T. Robertson, koga mnogi smatraju najvećim poznavaocem novozavetnog grčkog jezika u dvadesetom veku, ovako je prokomentarisao Jovan 17:5:

Sa samim sobom (παρα σεαυτωι — para seaut__ō__i). „Uz sebe samoga.“ Isus se moli za potpuno vraćanje predovaploćenske slave i zajedništva (upor. Jovan 1:1) koje je uživao pre ovaploćenja (Jovan 1:14). Ovo nije samo idealna preegzistencija, već stvarno i svesno postojanje uz Oca (παρα σοι — para soi s tobom), „koju sam imao“ (ηι ειχον — h__ē__i eichon imperfekat aktiva od εχω — ech__ō imao sam, uz privlačenje padeža ην — h__ē__n u ηι — h__ē__i zbog δοχηι — dox__ē__i), „pre nego što je svet postao“ (προ του τον κοσμον ειναι — pro tou ton kosmon einai), „pre postojanja u odnosu na svet“ (upor. Jovan 17:24). Nije nikakvo čudo što oni koji poriču ili odbacuju božanstvo Isusa Hrista imaju problem sa Jovanovim autorstvom ove knjige i sa autentičnošću ovih reči. Ali čak i Harnak priznaje da su reči ovde i u Jovan 17:24 „nesumnjivo odraz izvesnosti sa kojom je sam Isus govorio“ (What Is Christianity, engl. prev., str. 132). Ali Pavle, jednako jasno kao i Jovan, veruje u stvarnu preegzistenciju i božanstvo Isusa Hrista (Filimonu [sic] 2:5-11). (Robertson’s Word Pictures in the New Testament; podebljanje naše)

Ovo objašnjava Isusovu tvrdnju da je zaista video Avrahama, jer za razliku od Avrahama, koji je nastao u određenom trenutku vremena, Hristos postoji večno i stoga je bio prisutan i pre nego što je svet stvoren.

Celom stvorenju je zapoveđeno da hvali Sina

A budući da Sin treba da prima istu čast koju prima i Otac, Novi zavet stoga objavljuje da svako stvorenje mora da proslavlja i obožava Hrista!

Na primer, Poslanica Jevrejima navodi mesto iz grčkog prevoda jevrejskog Svetog pisma, gde se svim Božjim anđelima zapoveda da obožavaju Jehovu,

„Veselite se, narodi, s narodom njegovijem, jer će pokajati krv sluga svojih, i osvetiće se neprijateljima svojim, i očistiće zemlju svoju i narod svoj.“ Ponovljeni zakoni 32:42 LXX

„Nek se stide svi koji se klanjaju kipovima, koji se hvale idolima svojim. Poklonite mu se svi bogovi.“ Psalam 96[jevr. 97]:7 LXX

kako bi utvrdila da sâm Bog zahteva da sva nebeska vojska obožava njegovog Prvorođenog Sina:

„Bog koji je iz davnine mnogo puta i raznim načinima govorio ocima preko Proroka, U ove posljednje dane govorio je nama preko Sina, kojega postavi nasljednikom svega, kroz kojega je i vijekove stvorio; On koji je sjaj slave i obličje bića Njegovoga i koji drži sve moćnom riječju svojom, pošto sam izvrši očišćenje grijehova naših, sjede sa desne strane Veličanstva na visinama, I toliko se pokaza veći od anđela koliko je slavnije Ime naslijedio nego oni. Jer kome od anđela ikada reče: Sin moj jesi Ti, ja te danas rodih? I opet: Ja ću njemu biti Otac, a on meni Sin. I opet, kada uvodi Prvorodnoga u vaseljenu, govori: I neka mu se poklone svi anđeli Božiji.“ Jevrejima 1:1-6

Ovaj navod iz Poslanice Jevrejima utoliko je izuzetniji što se kaže da Isusa obožavaju svi anđeli, i to u kontekstu u kojem je on opisan kao Tvorac i Održavalac čitavog kosmosa. Upravo je to onaj kontekst u kojem Nemija govori o tome da nebeska vojska obožava Jehovu!

„Ti si sam Gospod; ti si stvorio nebo, nebesa nad nebesima i svu vojsku njihovu, zemlju i sve što je na njoj, mora i sve što je u njima, i ti oživljavaš sve to, i vojska nebeska tebi se klanja.“ Nemija 9:6

Poslanica Jevrejima nije jedini nadahnuti pisac koji uzima starozavetne tekstove što govore o Jehovi i primenjuje ih na Sina. Apostol Pavle takođe aludira na starozavetni odlomak koji izdvaja Jahvea kao jedinog pravednog Boga i Spasitelja pred kojim svako mora da se pokloni i da ispovedi,

„Oglasite, i dovedite, neka vijećaju zajedno: Ko je to od starine kazao? Ko je javio još onda? Nijesam li ja, Gospod? Nema osim mene drugoga Boga, nema Boga pravednoga i Spasitelja drugoga osim mene. Pogledajte u mene, i spašćete se svi krajevi zemaljski; jer sam ja Bog, i nema drugoga. Sobom se zakleh; izide iz usta mojih riječ pravedna, i neće se poreći, da će im se pokloniti svako koljeno, i zaklinjati se svaki jezik. I govoriće: U Gospodu je pravda i sila; k njemu će doći; ali će se posramiti svi koji se gnjeve na nj. U Gospodu će se opravdati i proslaviti sve sjeme Izrailjevo.“ Isaija 45:21-25

da bi govorio o poštovanju koje Hristos treba da primi od svakog stvorenja!

„Zato i Njega Bog visoko uzdiže, i darova mu Ime koje je iznad svakoga imena. Da se u Ime Isusovo pokloni svako koljeno što je na nebesima i na zemlji i pod zemljom; I da svaki jezik prizna da je Isus Hristos Gospod na slavu Boga Oca.“ Filipljanima 2:9-11

Ovde se pred imenom Isusovim savija svako koleno i ispoveda svaki jezik u čitavom stvorenom području. Blaženi apostol čak i onaj deo Isaije, koji kaže da će Božji narod biti opravdan i učinjen pravednim u Jahveu, pripisuje Hristu, koji opravdava i posvećuje sve koji su sjedinjeni s njim!

„No štaviše, ja i smatram sve za štetu prema prevashodnome poznanju Hrista Isusa, Gospoda mojega, radi kojega sam sve ostavio, i smatram sve za trice, da bih Hrista dobio I da se nađem u Njemu ne sa svojom pravednošću koja je od zakona, nego onom koja je po vjeri u Hrista, pravednošću od Boga na osnovu vjere;“ Filipljanima 3:8-9

„Iz Njega ste i vi u Hristu Isusu, koji nam postade premudrost od Boga i pravednost i osvećenje i izbavljenje.“ 1. Korinćanima 1:30

„Jer Njega, koji nije znao grijeha, učini grijehom nas radi, da mi postanemo pravda Božija u Njemu.“ 2. Korinćanima 5:21

Konačno, Jovan u Otkrivenju vidi kako svako stvorenje, svuda, hvali Gospoda Isusa na potpuno isti način na koji se hvali Bog:

„I vidjeh i čuh glas mnogih anđela oko prijestola i živih bića i starješina, i bješe broj njihov mirijade mirijada i hiljade hiljada. Govoreći glasom gromkim: Dostojno je Jagnje koje je zaklano, da primi silu i bogatstvo i premudrost i čast i slavu i blagoslov. I čuh gdje svako stvorenje što je na nebu i na zemlji i pod zemljom i što je na moru, i sve što je u njima, govori: Onome što sjedi na prijestolu, i Jagnjetu, blagoslov i čast i slava i moć u vijekove vijekova! I četiri živa bića rekoše: Amin. I starješine padoše i pokloniše se.“ Otkrivenje 5:11-14

Ovo ne samo da potvrđuje da je Hristos dostojan iste časti i hvale koju prima Bog, već i dokazuje da on nije stvorenje, jer ga Jovan jasno odvaja i razlikuje od svega stvorenoga što postoji. Stoga je Isus nestvoreni, večni Sin Božji koji se nalazi na istoj strani podele između Tvorca i stvorenja na kojoj je i Otac!

Nismo još završili, jer imamo još toga da kažemo u sledećem delu našeg izlaganja.