Didahi i božanstvo Hrista [1. deo]

Svedočanstvo iz prvog veka o neislamskoj hristologiji

Odgovor Polu Vilijamsu, 1. deo

Uvod

Hristofob i vodeći takijista Pol Bilal Vilijams napisao je blog objavu u kojoj se poziva na tvrdnje jevrejskog naučnika Geze Vermesa kako bi dokazao da se jevrejsko hrišćanstvo, tj. verovanja i praksa prvobitnih Isusovih jevrejskih sledbenika, razlikovalo od takozvanog pavlovskog hrišćanstva, tj. učenja blaženog apostola Pavla, a ponegde mu čak i protivrečilo.

On navodi Vermesove izjave o ranohrišćanskom priručniku pod nazivom Didahi, za koji Vermes veruje da odražava stavove ranih jevrejskih Isusovih učenika.

Vilijams tvrdi:

Čitajući Didahi, čovek stiče jasan utisak o veoma ranoj judeo-hrišćanskoj crkvi, osvežavajuće slobodnoj od uticaja uzvišenih hristologija Pavla i Jovana. Reč „Bog“ pojavljuje se 10 puta u tom delu, ali se nikada ne odnosi na Isusa, ni direktno ni indirektno. Neočekivano, „Otac“ i „naš Otac“ takođe se javljaju 10 puta, ali Bog nigde nije opisan kao Otac Isusov (uporedi izrazito obojen jezik Otac/Sin u Jevanđelju po Jovanu).

On dalje tvrdi:

Nigde u ovom veoma ranom delu iz prvog veka ne nalazimo pavlovske ideje o pomirenju i iskupljenju kroz Isusovu žrtvenu smrt. Niti se susrećemo sa jovanovskom idejom večnog Logosa. Didahi nam pruža neprocenjivo svedočanstvo o nerazvijenoj hristologiji karakterističnoj za rane jevrejske hrišćane, koja se razlikuje od visoko razvijene Hristove mistike Pavla i Jovana. Do drugog veka Pavlova hristologija postala je dominantna u katoličkoj crkvi koja je tada nastajala, a jevrejske ideje o Isusu bile su odbačene u korist isključivo neznabožačkih predstava o bogu spasitelju koji umire i vaskrsava – toliko sličnih soteriološkim obrascima sveprisutnim u paganskom svetu.

Prilično je nesrećno što se Vilijams ne trudi da ispita pretpostavke koje naučnici poput Vermesa unose u svoje čitanje ovih izvora. Vilijams naizgled misli da su Vermes i njemu slični nepristrasni u svom ispitivanju hrišćanstva i da su njihovi zaključci stoga potpuno pouzdani. Gotovo kao da Vilijams na te ljude gleda kao na nadahnute proroke čiji su stavovi i zaključci o hrišćanskoj veri nepogrešivi, izvan svakog prigovora ili kritike. A ipak, kada se iste te pretpostavke i argumenti tih autoriteta primene na Kuran, one za Vilijamsa nekako više nemaju istu težinu.

S tim rečeno, analiziraćemo Vermesove izjave o Didahiju da bismo videli da li je njegova procena tačna. Videćemo takođe da li je teologija Didahija nespojiva sa Pavlovim učenjima ili im protivreči, i da li je zapravo bliža poruci islama.

Za početak, navedimo Vermesa u kontekstu da bismo videli šta je Vilijams zgodno izostavio:

„Rečnik odmah mnogo otkriva. Pavle je bio na ivici toga da Isusa nazove Bogom [sic]: gde u tom pogledu stoji Didahi? Izraz ‘Bog’, jednom nazvan na izrazito jevrejski način ‘Bog Davidov’ (Did. 10.6), pojavljuje se deset puta u tom delu. Međutim, Isus nikada nije poistovećen sa Bogom. Božansko ime ‘Otac’ ili ‘naš Otac’ takođe se javlja deset puta, ali Bog nigde nije posebno označen kao Otac Isusov. Nema dvosmislenosti u vezi sa titulom ‘Gospod’. Ona se sreće dvadeset puta, UVEK U ODNOSU NA ISUSA, NIKADA NA NEBESKOG OCA.

„I dalje sa fokusom na rečnik: u svih šesnaest poglavlja Didahija, koja sadrže otprilike 2.000 reči, titula ‘Hristos’ nigde se ne pominje samostalno, niti se igde naglašava Isusovo mesijanstvo. To odsustvo mesijanskog, koje Didahi razlikuje čak i od primitivne hristologije Dela apostolskih, u skladu je sa nespremnošću istorijskog Isusa da prihvati oznaku Hristos/Mesija (vidi 2. poglavlje, str. 50). Složena titula ‘Isus Hristos’ pojavljuje se samo jednom, u formuli blagoslova: ‘Jer tvoja je slava i sila kroz Isusa Hrista doveka’ (Did. 9.4), gde je ‘Hristos’ možda kvazi-automatski dodato uz ‘Isusa’ tokom prenošenja Didahija u antici. Mora se takođe podvući da Didahi potpuno izbegava upotrebu izraza ‘Sin’ ili ‘Sin Božji’ u vezi sa Isusom. Izraz ‘Sin Božji’, kao što je primećeno, nalazi se samo jednom, gde je to samooznaka Antihrista, ‘zavodnika sveta’ (Did. 16.4).“ (Vermes, str. 146; naglašavanje velikim slovima, kurzivom i podvlačenjem je naše)

Kada bismo primenili tumačiteljsku metodologiju Vilijamsa i Vermesa, bili bismo primorani da zaključimo da sastavljači Didahija ne samo da nisu verovali u božanstvo Isusa, nego nisu ni smatrali da je Isus Hristos/Mesija, niti da je Bog Otac Gospod!

Ovo samo po sebi dovoljno ističe problem argumentovanja na osnovu ćutanja, a upravo je to ono što je Vermes u suštini učinio: to što Didahi izričito ne pominje zamenički karakter Hristove smrti niti govori o njegovom preljudskom postojanju kao večnog Logosa/Reči ne znači da njegovi autori nisu imali takva verovanja ili da su nekako zastupali manje razvijenu hristologiju. Naprotiv, oni jesu verovali u takva učenja, kao što ćemo videti nešto kasnije.

Što je još važnije, ove izjave iz Didahija u direktnoj su suprotnosti sa učenjima Kurana, koji tvrdi da Alah nikada ne bi dozvolio da se nekom proroku služi i da mu se obraća kao Gospodu:

„Nije primereno čoveku da mu Allah da Knjigu, i mudrost, i verovesništvo, a zatim da govori ljudima: „Mene obožavajte, a ne Allaha!“ Nego: „Budite učeni i pobožni, zato što Knjizi podučavate i što je i sami proučavate!" On vam ne naređuje da anđele i verovesnike smatrate božanstvima. Zar da vam naređuje neverovanje, nakon što ste postali Njemu predani?!“ S. 3:79-80 Saheeh International

Muslimansko pismo se takođe posebno trudi da porekne da je Alah ikome otac, naročito hrišćanima, idući čak dotle da uništenjem preti svakome ko misli drugačije:

„Jevreji i hrišćani kažu: „Mi smo deca Allahova i Njegovi miljenici.“ Reci: „Pa zašto vas On kažnjava zbog vaših greha?“ A nije tako! Vi ste kao i ostali ljudi koje On stvara: kome hoće On će da oprosti, a koga hoće On će da podvrgne patnji. Allahova je vlast na nebesima i na Zemlji i na onome što je između njih, i kod Njega je konačno odredište.“ S. 5:18 N. J. Dawood

„Jevreji govore: „Uzejr je Allahov sin“, a hrišćani kažu: „Mesija je Allahov sin.“ To su njihove reči, iz njihovih usta, oponašaju reči prethodnih nevernika - ubio ih Allah! Kuda se odmeću?“ S. 9:30 Saheeh International

Zapravo, najviši odnos koji čovek može imati sa Alahom jeste odnos roba:

„Oni govore: „Svemilosni je uzeo dete!“ Vi, zaista, govorite nešto strašno i gnusno! Gotovo da se od toga nebesa raspadnu, a Zemlja provali i planine zdrobe, jer Svemilosnom pripisuju dete! Nezamislivo je da Svemilosni ima dete! Pa, svi će oni, i oni na nebesima i oni na Zemlji, da dođu Svemilosnom kao sluge.“ S. 19:88-93 Saheeh International

Vilijams ne može jednostavno da odbaci ovu protivrečnost tvrdnjom da Muhamed nije prigovarao tome da je Bog otac u metaforičkom ili duhovnom smislu, nego u biološkom, polnom smislu. Jevreji i hrišćani bi Muhamedu jasno rekli da oni ne smatraju da je Bog fizičko biće koje polnim putem rađa decu – što bi njima bilo jednako odvratno kao i njemu – nego da je Bog duhovno Biće i da stoga ima duhovno potomstvo. Uprkos tome što su Jevreji i hrišćani upravo to verovali, Muhamed je ipak nastavio da poriče tu suštinsku činjenicu o Božjoj prirodi, jer je pogrešno pretpostavljao da je jedini način da neko bude nečije potomstvo polni odnos.

Sada uporedimo ovo sa nekim drugim takozvanim judeo-hrišćanskim spisima, poput poslanice Jakovljeve:

„Jakov, sluga Boga i Gospoda Isusa Hrista, pozdravlja dvanaest plemena rasijanih po svijetu.“ Jakovljeva 1:1

„Braćo moja, ne gledajući ko je ko, imajte vjeru u našega Gospoda slave Isusa Hrista.“ Jakovljeva 2:1

Jakov ne samo da sebe označava kao slugu Hristovog i Isusa naziva „Gospodom / našim Gospodom“, nego vaskrslog Gospoda čak naziva i „Slavom“, izrazom koji jasno ukazuje na apsolutno božanstvo Hrista!

„Jakov Gospoda našeg po imenu pominje samo dva puta, i oba puta mu daje pun naziv poštovanja: ‘(naš) Gospod Isus Hristos’ (1.1, 2.1) – spajajući ga u jednom slučaju ravnopravno sa Bogom, a u drugom dodajući dalje epitete božanskog dostojanstva. Na drugim mestima govori o njemu jednostavno kao o ‘Gospodu’ (57,8 [14], [15]), u kontekstima koji značaj tog izraza znatno pojačavaju. Sadržajna upotreba izraza ‘Ime’, u apsolutnom smislu, koju smo zatekli kao uobičajenu među ranim hrišćanima prema izveštaju Dela apostolskih, ponavlja se i ovde; a Jakov savetuje da se nad bolesnima moli dok ih pomazuju uljem ‘u Ime’ (514). ‘Ime’ koje se ima u vidu očigledno je Isusovo, koje je tako u hrišćanskoj upotrebi zamenilo ime Jehovino. Jedinstven epitet, koji jednako podrazumeva božanstvo Gospoda, primenjen je na njega u opomeni: ‘Braćo moja, ne držite veru Gospoda našeg Isusa Hrista, Slave, gledajući ko je ko’ (21). Čini se da ‘Slava’ ovde stoji u apoziciji uz ime ‘Gospod naš Isus Hristos’, dodatno ga određujući u njegovom veličanstvu. Ovde je posredi nešto više od pukog povezivanja Gospoda našeg sa slavom, kao kada nam se kaže da je imao slavu kod Boga pre postanja sveta (Jov. 175), i da je nakon svog poniženja na zemlji (mada je i na zemlji svoju slavu pokazivao onima koji vide, Jov. 114, 211, 1722) ponovo ušao u svoju slavu (Lk. 2426, Jov. 1724, 1 Tim. 316, Jevr. 29, upor. Mt. 1928, 2531, [Mk. 1037]), i da će opet doći u toj slavi (Mt. 1627, 2430, 2531, Mk. 838, 13.26, Lk. 926, 2127, Tit. 213, 1 Petr. 413). Bliži smo onome što se podrazumeva kada čitamo da je Isus ‘Gospod slave’ (1 Kor. 28), to jest onaj kome slava pripada kao njegovo obeležje; ili kada nam se opisuje kao ‘odsjaj slave Božje’ (Jevr. 13). Čini se da je misao pisca prikovana za one starozavetne tekstove u kojima se Jehova opisuje kao ‘Slava’: npr. ‘Jer ću ja, govori Jehova, biti njoj zid ognjeni unaokolo, i biću Slava usred nje’ (Zah. 25). U Gospodu Isusu Hristu Jakov vidi ispunjenje ovih obećanja: on je Jehova koji je došao da bude sa svojim narodom; i, budući da se nastanio među njima, oni su videli njegovu slavu. On je, jednom rečju, slava Božja, Šekina: Bog objavljen ljudima. Tako je Jakov mislio i govorio o sopstvenom bratu koji je umro nasilnom i sramnom smrću dok je još bio u prvoj mladosti! Zaista, ovde je pred nama pojava koja bi lako mogla probuditi istraživanje.“ (Bendžamin B. Vorfild, The Lord of Glory: A Classic Defense of the Deity of Jesus Christ [Solid Ground Christians Books, Birmingham, Alabama: prvo izdanje, novembar 2003], The Witness of the Catholic Epistles, str. 264-265; podebljano naglašavanje je naše)

Jakov dalje govori o tome da je Bog Otac vernika:

„Pobožnost čista i neporočna pred Bogom i Ocem jeste ova: posjećivati sirote i udovice u nevolji njihovoj, i čuvati sebe neopoganjena od svijeta.“ Jakovljeva 1:27

„Jer svaki rod zvjerinja i ptica, i gmizavaca i riba, pripitomljava se i pripitomio se rodu čovječijemu,“ Jakovljeva 3:7

Jakov nije usamljen u tome, budući da je isto to napisao i Juda u svojoj nadahnutoj poslanici:

„Juda, sluga Isusa Hrista, a brat Jakovljev, prizvanima, osvećenima Bogom Ocem i sačuvanima Isusom Hristom:“ Judina 1:1

Sada uporedimo ovo sa spisima blaženog apostola Pavla:

„Pavle, sluga Isusa Hrista, pozvani apostol, izabran za Jevanđelje Božije,“ Rimljanima 1:1

„Koju ni jedan od knezova ovoga vijeka nije poznao; jer da su je poznali, ne bi Gospoda slave razapeli.“ 1. Korinćanima 2:8

„Pavle, apostol ne od ljudi ni preko čovjeka, nego kroz Isusa Hrista i Boga Oca koji ga vaskrse iz mrtvih, I sva braća koja su sa mnom, Crkvama Galatije: Blagodat vam i mir od Boga Oca i Gospoda našega Isusa Hrista, Koji dade sebe za grijehe naše da izbavi nas od sadašnjega vijeka zloga, po volji Boga i Oca našega, Kome slava u vijekove vijekova. Amin.“ Galatima 1:1-5

Dakle, imamo judeo-hrišćanske izvore poput Didahija, kao i poslanice Jakova i Jude, koji se savršeno slažu sa Pavlom, nasuprot Kuranu! Stoga, ako Vilijams želi da bude dosledan, nema drugog izbora nego da zaključi da je Muhamed bio varalica i lažni prorok, budući da je protivrečio teologiji i poruci jevrejskih Isusovih sledbenika. Više ćemo reći o izričitom svedočanstvu Jakova i Jude o božanstvu Hrista nešto kasnije.

Jahvin napaćeni Sluga

Evo šta Vilijams kaže o tome da Didahi Hrista označava kao Božjeg Slugu:

Ali ono što pogađa čitaoca naviklog na tradicionalni hrišćanski govor o Isusu jeste rudimentarna hristologija Didahija. Četiri puta on Isusa označava kao „tvog Slugu“ (prema profesoru Gezi Vermesu, tri puta u grčkom tekstu i jednom u koptskom prevodu). Ta oznaka sluga / sluga Božji nalazi se i u (možda) kasnijoj knjizi Dela apostolskih, kao jedna od najranijih titula primenjenih na Isusa (Dela apostolska 3:26; 4:27, 30).

Ono što se Vilijams nije potrudio da pomene jeste to da Didahi Isusa naziva Božjim Slugom zato što u suštini prikazuje Hrista kao napaćenog Slugu o kome govori prorok Isaija. To se vidi iz činjenice da je grčki izraz upotrebljen za slugu pais, a ne doulos, kao što i sam Vermes priznaje:

„Najupečatljiviji aspekt rudimentarne hristologije Didahija jeste upotreba epiteta ‘tvoj Sluga’, koji četiri puta prati Isusovo ime, tri puta u grčkom tekstu i jednom u koptskom prevodu. Grčko pais može se prevesti ili kao ‘sluga’ ili kao ‘dete’, a neki prevodioci Didahija, nesumnjivo da bi udovoljili hrišćanskoj osetljivosti, biraju drugi prevod jer nije daleko od ‘Sina’…“ (Str. 146-147; podebljano naglašavanje je naše)

{Napomena sa strane: Pitamo se da li je veoma neprijateljski kritičar hrišćanske vere, Bart D. Erman, udovoljavao hrišćanskoj osetljivosti kada je u svom prevodu Didahija odlučio da pais prevede kao dete, a ne kao sluga:

„… Zahvaljujemo ti, Oče naš, za svetu lozu Davida, tvog deteta, koju si nam obznanio kroz Isusa, tvoje dete… Zahvaljujemo ti, Oče naš, za život i znanje koje si nam obznanio kroz Isusa, tvoje dete. Tebi neka je slava doveka… Zahvaljujemo ti, sveti Oče, za tvoje sveto ime koje si nastanio u našim srcima, i za znanje, veru i besmrtnost koje si nam obznanio kroz Isusa, tvoje dete…“ (Erman, Lost Scriptures: Books that Did Not Make it into the New Testament [Oxford University Press, Inc. 2003], pogl. 9-10, str. 215; naglašavanje kurzivom je naše)

Moglo bi se možda tvrditi da je Erman to učinio kako bi naveo hrišćane da kupe njegovu knjigu!}

Upravo je to reč koja se u knjizi Dela apostolskih koristi da opiše Hristovu ulogu:

„Bog Avraamov i Isakov i Jakovljev, Bog otaca naših, proslavi Sina svojega Isusa, koga vi predadoste, i odrekoste ga se pred licem Pilatovim kada on presudi da ga pusti. A vi se odrekoste Sveca i Pravednika i isprosiste čovjeka ubicu da vam pokloni. A Načelnika života ubiste, kojega Bog vaskrse iz mrtvih, čemu smo mi svjedoci. I radi vjere u ime njegovo, ovoga koga vidite i poznajete utvrdi ime njegovo, i vjera koja je od njega podari mu ovo iscjeljenje pred svima vama.“… „Vama prvo Bog podigavši Sina svojega Isusa, posla ga da vas blagoslovi i odvrati svakoga od zlih djela vaših.“ Dela apostolska 3:13-15, 26

Jezik koji se ovde koristi jasno odjekuje jezikom proroka Isaije u njegovom prikazu Jahvinog Sluge koji je proslavljen i uzvišen:

„Gle, sluga će moj biti srećan, podignuće se i uzvisiće se i proslaviće se. Kako se mnogi začudiše tebi što bijaše nagrđen u licu mimo svakoga čovjeka, i u stasu mimo sinove čovječije, Tako će opet udiviti mnoge narode, carevi će pred njim zatisnuti usta svoja, jer će vidjeti što im nije kazivano i razumjeće što nijesu slušali.“ Isaija 52:13-15 LXX

Ovde prorok na opis Sluginog uzvišenja primenjuje isti jezik koji na drugim mestima koristi u vezi sa Jahvinim uzvišenim statusom i ustoličenjem nad stvorenjem (uporedi Isaija 5:16; 6:1-11; 2:11-17; 33:5, 10; 57:15). To u suštini znači da Bog proslavlja svog Slugu tako što mu dopušta da učestvuje u njegovoj sopstvenoj vladavini nad stvorenjem.

Isaija dalje objavljuje da će taj isti Sluga prineti sopstveni život kao zameničku žrtvu za grehe:

„Ko vjerova propovijedanju našemu, i mišica Gospodnja kome se otkri? Jer izniče pred njim kao šibljika, i kao korijen iz suhe zemlje; ne bi obličja ni ljepote u njega; i vidjesmo ga, i ne bješe ništa na očima čega radi bismo ga poželjeli. Prezren bješe i odbačen između ljudi, bolnik i vičan bolestima, i kao jedan od koga svak zaklanja lice, prezren da ga ni za što ne uzimasmo. A on bolesti naše nosi i nemoći naše uze na se, a mi mišljasmo da je ranjen, da ga Bog bije i muči. Ali on bi ranjen za naše prijestupe, izbijen za naša bezakonja; kar bješe na njemu našega mira radi, i ranom njegovom mi se iscijelismo. Svi mi kao ovce zađosmo, svaki nas se okrenu svojim putem, i Gospod pusti na nj bezakonje svijeh nas. Mučen bi i zlostavljen, ali ne otvori usta svojih; kao jagnje na zaklanje vođen bi i kao ovca nijema pred onijem koji je striže ne otvori usta svojih. Od tjeskobe i od suda uze se, a rod njegov ko će iskazati? Jer se istrže iz zemlje živijeh i za prijestupe naroda mojega bi ranjen. Odrediše mu grob sa zločincima, ali na smrti bi s bogatijem, jer ne učini nepravde, niti se nađe prijevara u ustima njegovijem. Ali Gospodu bi volja da ga bije, i dade ga na muke; kad položi dušu svoju u prinos za grijeh, vidjeće natražje, produljiće dane, i što je Gospodu ugodno napredovaće njegovom rukom. Vidjeće trud duše svoje i nasitiće se; pravedni sluga moj opravdaće mnoge svojim poznanjem, i sam će nositi bezakonja njihova. Zato ću mu dati dio za mnoge, i sa silnima će dijeliti plijen, jer je dao dušu svoju na smrt, i bi metnut među zločince, i sam nosi grijehe mnogih, i za zločince se moli.“ Isaija 53:1-12 LXX

Očigledno je da Dela apostolska u svom prikazu Isusa kao Božjeg Sluge direktno aludiraju na ove konkretne tekstove.

Još jednom, da li Vilijams zaista želi da poverujemo kako je ovo nekako spojivo sa islamskom teologijom, koja poriče da je Isus prorečeni Sluga što prinosi svoj život kao zameničko pomirenje za svoj narod i koga Bog proslavlja uzdižući ga da učestvuje u njegovoj vladavini nad stvorenjem?

Da li on zaista misli da ove izjave ne protivreče ponovljenom kuranskom poricanju da Alah ima sina ili sudruga u svojoj vlasti nad nebesima i zemljom?

„Allahu pripada vlast na nebesima i na Zemlji i Allah nad svime ima moć.“ S. 3:189 Saheeh International

„I reci: „Sva hvala Allahu Koji Sebi nije uzeo deteta i Koji u vlasti nema sličnog, i Kome ne treba zaštitnik zbog nemoći“ – i istinski Ga veličaj!“ S. 17:111 Saheeh International

Isus se takođe naziva Božjim Slugom u istom onom kontekstu u kojem apostol Petar objavljuje da spasenje dolazi jedino verom u Hristovo ime:

„I bi sutradan da se skupiše knezovi njihovi i starješine i književnici u Jerusalim, I Ana prvosveštenik i Kajafa i Jovan i Aleksandar i koliko ih god bješe od roda prvosvešteničkoga; I postavivši ih u sredinu pitahu: Kakvom silom ili u čije ime učiniste vi ovo? Tada Petar, ispunivši se Duha Svetoga, reče im: Knezovi narodni i starješine Izrailjeve, Ako nas danas ispitujete zbog dobročinstva bolesnom čovjeku, kako on ozdravi, Neka je na znanje svima vama, i svemu narodu Izrailjevu, da u ime Isusa Hrista Nazarećanina, kojega vi raspeste, kojega Bog podiže iz mrtvih, njime stoji ovaj pred vama zdrav. On je kamen koji vi zidari odbaciste, a koji postade glava od ugla: i nema ni u jednome drugome spasenja. Jer nema drugoga Imena pod nebom danoga ljudima kojim bismo se mogli spasti. A videći smjelost Petrovu i Jovanovu, i znajući da su ljudi neuki i prosti, divljahu se, a prepoznaše ih i da su bili sa Isusom, No gledajući iscijeljenog čovjeka gdje stoji s njima, ne mogahu ništa reći protiv.“… „A oni zaprijetivši im, otpustiše ih ne nalazeći ništa kako bi ih mučili, i to zbog naroda; jer svi hvaljahu Boga za ono što se dogodilo. Jer više od četrdeset godina bješe onome čovjeku na kome se dogodi ovo čudo ozdravljenja. A kad ih otpustiše, ovi dođoše svojima i javiše šta im rekoše prvosveštenici i starješine. A kad oni čuše, jednodušno podigoše glas Bogu i rekoše: Gospode, ti koji si stvorio nebo i zemlju i more i sve što je u njima; Ti si ustima Davida, sluge svojega, rekao: Zašto se bune neznabošci, i narodi pomišljaju zaludne stvari? Ustadoše carevi zemaljski i knezovi sabraše se zajedno na Gospoda i na Pomazanika njegovog. Jer se zaista sabraše u ovome gradu na Svetoga Sina tvojega Isusa, kojega si pomazao, Irod i Pontijski Pilat sa neznabošcima i s plemenima Izrailjevim, Da učine ono što ruka tvoja i savjet tvoj unaprijed odredi da bude. I sad, Gospode, pogledaj na njihove prijetnje, i daj slugama tvojim da sa svakom smjelošću govore riječ tvoju, Pružajući i ti ruku svoju na iscjeljivanje, da bivaju znaci i čudesa imenom Svetoga Sina tvojega Isusa.“ Dela apostolska 4:5-14, 21-30

Ne samo da Petar i ostali apostoli čine čuda u ime Gospoda Isusa kako bi dokazali da se spasenje nalazi jedino u njegovom slavnom i veličanstvenom imenu, nego i objavljuju da događaji u Isusovom životu ispunjavaju Psalam 2, koji pominje kako se narodi protive tome da Bog i njegov Hristos vladaju nad njima. Ovaj Psalam je utoliko zanimljiviji što se za pomazanog Cara koga Bog podiže da vlada u njegovo ime izričito kaže da je Božji Sin koji kao nasledstvo prima celu zemlju, zajedno sa svim narodima!

„„Ja sam pomazao Cara svojega na Sionu, na svetoj gori svojoj.“ Kazaću naredbu Gospodnju; on reče meni: „Ti si Sin moj, ja te sad rodih. Išti u mene, i daću ti narode u našljedstvo, i krajeve zemaljske tebi u državu. Udarićeš ih gvozdenom palicom; razbićeš ih kao lončarski sud.““ Psalam 2:6-9

Zapravo, stih koji ovde govori o tome da Bog duhovno rađa Cara da bude njegov Sin izričito navode apostol Pavle i pisac Poslanice Jevrejima, i to u vezi sa Isusovim vaskrsenjem i telesnim uznesenjem na nebo, da sedne i vlada sa Božjeg sopstvenog prestola (uporedi Dela apostolska 13:32-33; Jevrejima 1:3-5).

Poslednji put kada se pais upotrebljava za Isusa opet je u vezi sa Hristovom ulogom Isaijinog napaćenog Sluge:

„I za njim iđaše narod mnogi, i iscijeli ih sve, I zaprijeti im da ga ne razglašuju; Da se ispuni što je rečeno preko Isaije proroka, koji govori: Gle, sluga moj, kojega izabrah, Ljubljeni moj, koji je po volji duše moje: metnuću Duh svoj na njega, i sud neznabošcima javiće. Neće se svađati ni vikati, niti će ko čuti po trgovima glasa njegova. Trsku stučenu neće prelomiti i žižak tinjajući neće ugasiti dokle ne dovede pravdu do pobjede. I u ime njegovo uzdaće se narodi.“ Matej 12:15-21

Matej navodi Isaija 42:1-4 da bi Isusa opisao kao Božjeg Slugu koga on voli i kojim je zadovoljan, Onoga na kome počiva Duh.

Ispunjenje Isaije 42 u Hristovom životu može se videti i u sledećim tekstovima, u kojima Bog izričito svedoči da je Isus njegov Sin:

„I krstivši se Isus iziđe odmah iz vode; i gle, otvoriše mu se nebesa, i vidje Duha Božijega gdje silazi kao golub i dolazi na njega. I gle, glas sa nebesa koji govori: Ovo je Sin moj ljubljeni koji je po mojoj volji.“ Matej 3:16-17

„I poslije šest dana uze Isus Petra i Jakova i Jovana, brata njegova, i izvede ih na goru visoku same. I preobrazi se pred njima, i zasija se lice njegovo kao sunce, a haljine njegove postadoše bijele kao svjetlost. I gle, javiše im se Mojsej i Ilija koji s njim govorahu. A Petar odgovarajući reče Isusu: Gospode, dobro nam je ovdje biti; ako hoćeš da načinimo ovdje tri sjenice: tebi jednu, i Mojseju jednu, i jednu Iliji. Dok on još govoraše, gle, oblak sjajan zakloni ih i, gle, glas iz oblaka koji govori: Ovo je Sin moj ljubljeni, koji je po mojoj volji; njega slušajte.“ Matej 17:1-5

Duh silazi na Hrista u obličju goluba, a Otac objavljuje svoju ljubav i zadovoljstvo Isusom, svojim Sinom – a sve to ispunjava ono što je o Sluzi rečeno u Isaiji 42!

To u suštini znači da nema ničega nespojivog u tome da Isus istovremeno bude Božji Sin i Božji Sluga. Naprotiv, ovi tekstovi pokazuju da je Isus ljubljeni Sin Božji koji je postao Božji Sluga kako bi svojom zameničkom žrtvom na krstu doneo iskupljenje Božjem narodu.

U svetlu prethodnog, zamolili bismo Vilijamsa da bude tako ljubazan i pokaže nam kako se išta od ovoga slaže sa islamskom teologijom.

S tim rečeno, vreme je da pređemo na drugi deo našeg pobijanja.