Da li je Tertulijan poricao večnu prirodu Hrista?
JOŠ RAZOTKRIVENIH DEZINFORMACIJA JEHOVINIH SVEDOKA
Biblijsko i traktatno društvo Kula stražara Jehovinih svedoka izdalo je brošuru pod naslovom Da li treba verovati u Trojstvo? u kojoj su nastojali da dokažu ne samo da Trojstvo nije biblijsko učenje, već i da ga nisu učili ni pred-nikejski crkveni oci/pisci.
Na primer, tvrde da je severnoafrički crkveni apologeta i teolog Tertulijan verovao da je postojalo vreme kada Sin nije postojao:
Tertulijan, koji je umro oko 230. n. e., učio je o vrhovnosti Boga. Primetio je: „Otac se razlikuje od Sina (drugi je), jer je veći; kao što se onaj koji rađa razlikuje od onoga koji je rođen; onaj koji šalje, od onoga koji je poslat.“ Takođe je rekao: „Bilo je vreme kada Sin nije postojao. . . . Pre svega, Bog je bio sam.“ (Da li treba verovati u Trojstvo?, Da li je to jasno biblijsko učenje?)
Kao što je tipično za ovu brošuru, ne navodi se ni broj stranice ni naslov knjige koji bi čitaocima omogućili da lično provere tačnost ovih citata. I očigledno je zašto takvi podaci nisu navedeni, jer kada ispitamo kontekst ovih izjava, videćemo da je Društvo besramno pogrešno citiralo svoje izvore. To naročito važi za Tertulijana.
Evo konteksta Tertulijanove tvrdnje da je postojalo vreme „kada Sin nije postojao“:
Poglavlje 3. Hermogenov argument. Odgovor: Iako je Bog naziv koji se večno primenjuje na Božansko biće, Gospod i Otac su samo relativna imenovanja, koja se ne primenjuju večno. Ukazivanje na nedoslednost u Hermogenovom argumentu
On dodaje i jednu drugu stvar: da, budući da je Bog uvek bio Bog, nikada nije postojalo vreme kada Bog nije bio i Gospod. Ali nikako nije bilo moguće da se On smatra oduvek Gospodom, na isti način na koji je oduvek bio Bog, ako nije oduvek postojalo, u prethodnoj večnosti, nešto čemu bi se mogao smatrati vazda Gospodom. Tako on zaključuje da je Bog oduvek imao Materiju koja sapostoji s Njim, i čiji je On Gospod. A ovu njegovu spletenu tvorevinu odmah ću požuriti da raspletem. Bio sam voljan da je ovako opširno izložim radi obaveštenja onih koji nisu upoznati s ovom temom, kako bi znali da je i njegove ostale argumente dovoljno samo razumeti da bi bili pobijeni. Tvrdimo, dakle, da je ime Bog oduvek postojalo s Njim i u Njemu — ali ne večno i Gospod. Jer stanje jednoga nije isto što i stanje drugoga. Bog je oznaka same suštine, to jest Božanstva; a Gospod nije (ime) suštine, nego moći.
Ja tvrdim da je suština postojala oduvek sa sopstvenim imenom, a to je Bog; naziv Gospod je naknadno dodat, kao oznaka nečega što je pridošlo. Jer od trenutka kada su počele da postoje one stvari nad kojima je trebalo da deluje moć Gospoda, Bog****, pristupanjem te moći, i postao je Gospod i primio to ime. Jer Bog je na isti način i Otac, a takođe je i Sudija; ali On nije oduvek bio Otac i Sudija samo na osnovu toga što je oduvek bio Bog. Jer nije mogao biti Otac pre Sina, niti Sudija pre greha. MEĐUTIM, BILO JE VREME kada niti je greh postojao s Njim, NITI SIN; prvi je trebalo da učini Gospoda Sudijom, a drugi Ocem. Na taj način On nije bio Gospod pre onih stvari čiji je trebalo da bude Gospod. Nego je tek u nekom budućem vremenu trebalo da postane Gospod: kao što je POSTAO OTAC PO SINU, a Sudija po grehu, tako je postao i Gospod posredstvom onih stvari koje je načinio, da bi Mu služile. Da li ti se čini da pletem argumente, Hermogene? Kako nam uredno Sveto pismo pruža pomoć, kada Mu ova dva naziva pripisuje s razlikom i otkriva svaki u svoje vreme! Jer (naziv) Bog, koji Mu je oduvek pripadao, ono imenuje na samom početku: „U početku stvori Bog nebo i zemlju.“; Postanje 1:1 i sve dok je nastavljao da čini, jednu za drugom, one stvari čiji je trebalo da bude Gospod, ono pominje samo Boga. I Bog reče, i Bog stvori, i Bog vide; ali nigde još ne nalazimo Gospoda. Ali kada je dovršio celokupno stvaranje, a naročito samog čoveka, kome je bilo određeno da na naročito prikladan način razume Njegovu vrhovnu vlast, tada je On označen kao Gospod. Tada je i Sveto pismo dodalo ime Gospod: I Gospod Bog, Deus Dominus, uze čoveka koga beše sazdao; Postanje 2:15 I Gospod Bog zapovedi Adamu. Postanje 2:16
Od tada On, koji je ranije bio samo Bog, jeste Gospod****, od vremena kada je imao nešto čemu bi mogao biti Gospod. Jer sebi samom On je oduvek bio Bog, ali svim stvarima bio je Bog tek onda kada je postao i Gospod. Stoga, u onoj meri u kojoj (Hermogen) pretpostavlja da je Materija bila večna, na osnovu toga što je Gospod bio večan, u toj meri biće očigledno da ništa nije postojalo, jer je jasno da Gospod kao takav nije oduvek postojao. Sada nameravam i sa svoje strane da dodam napomenu radi neukih osoba, među kojima je Hermogen krajnji primer, i da mu zapravo uzvratim njegovim sopstvenim argumentima. Jer kada poriče da je Materija rođena ili načinjena, nalazim da je, čak i pod tim uslovima, naziv Gospod neprikladan za Boga u odnosu na Materiju, jer ona mora da je bila slobodna, budući da, nemajući početak, nije imala ni tvorca. Činjenicu svog prošlog postojanja nije dugovala nikome, tako da nije mogla biti nikome podložna. Stoga, otkako je Bog vršio svoju moć nad njom, stvarajući (sve stvari) iz Materije, iako je ona sve vreme iskusila Boga kao svog Gospoda, ipak Materija, na kraju krajeva, pokazuje da Bog nije postojao u odnosu Gospoda prema njoj, iako je sve vreme to zaista i bio. (Protiv Hermogena; podebljanje moje)
Tertulijan se obraćao jeretiku po imenu Hermogen, koji je učio da Bog nije stvorio materiju i koji je koristio naziv „Gospod“ da bi pokazao da materija mora biti večna da bi Bog večno postojao kao Gospod. Naposletku, gospodstvo podrazumeva vrhovnu vlast nad nečim ili nekim, a ako je Bog večno bio sam, onda nije mogao oduvek biti Gospod.
Tertulijan odgovara tvrdeći da gospodstvo i očinstvo nisu suštinska svojstva Božanstva i da stoga Bog nije oduvek postojao kao Gospod ili Otac. Bog je postao Otac tek kada je rodio Sina iz sopstvenog bića, iz sopstvene suštine, a počeo je da vlada kao Gospod tek nakon što je stvorio materiju ni iz čega.
Da Tertulijan nije smatrao da je Ličnost Sina stvorena ili dovedena u postojanje ni iz čega ili iz stvorenih stvari, jasno se može pokazati na osnovu onoga što je ovaj apologeta napisao na drugom mestu:
Poglavlje 5. Proishođenje Sina ili Reči Božje od Oca božanskim ishođenjem. Ilustrovano delovanjem ljudske misli i svesti
Ali pošto oni hoće da Dvojica budu samo Jedan, tako da se Otac smatra istovetnim sa Sinom, sasvim je ispravno da se ispita čitavo pitanje koje se tiče Sina: da li On postoji, ko je On i na koji način postoji. Tako će sama istina obezbediti svoju potvrdu iz Svetih pisama i iz tumačenja koja ih čuvaju. Ima onih koji tvrde da čak i Postanje ovako počinje na jevrejskom: U početku Bog načini sebi Sina. Kako za to nema osnova, upućen sam na druge argumente izvedene iz samog Božjeg domostroja, u kome je postojao pre stvaranja sveta, sve do rođenja Sina. Jer pre svega Bog je bio sam — budući sam sebi i za sebe svemir, i prostor, i sve stvari. Štaviše, bio je sam, jer izvan Njega nije bilo ničega osim Njega samog. PA IPAK NI TADA NIJE BIO SAM; JER JE IMAO SA SOBOM ONO ŠTO JE POSEDOVAO U SEBI, to jest, SVOJ SOPSTVENI RAZUM. Jer Bog je razuman, i Razum je bio prvi u Njemu; i tako su sve stvari bile od Njega samog. Taj Razum jeste Njegova sopstvena Misao (ili Svest) koju Grci nazivaju λόγος, kojim terminom takođe označavamo Reč ili Govor, i stoga je sada uobičajeno kod našeg naroda, zbog pukog jednostavnog tumačenja tog termina, da se kaže da je Reč u početku bila kod Boga; mada bi bilo prikladnije smatrati Razum starijim; jer Bog nije imao Reč od početka, nego je imao Razum čak i pre početka; jer se i sama Reč sastoji od Razuma, za koji time dokazuje da je ranije postojao, budući da je njena sopstvena suština. Ne da je ta razlika od ikakvog praktičnog značaja. Jer iako Bog još nije bio izaslao svoju Reč, On ju je ipak imao u sebi, kako u zajednici sa svojim Razumom tako i sadržanu u njemu, dok je ćutke u sebi planirao i uređivao sve ono što je kasnije trebalo da izgovori kroz svoju Reč. A dok je tako planirao i uređivao sa svojim sopstvenim Razumom, On je zapravo ČINIO DA POSTANE REČ ono čime se bavio na način Reči ili Govora. A da bi ovo lakše razumeo, razmotri najpre na samom sebi, ti koji si načinjen po obličju i podobiju Božjem, Postanje 1:26 s kojom svrhom i ti poseduješ razum u sebi, ti koji si razumno stvorenje, budući ne samo načinjen od razumnog Umetnika, nego i zaista oživljen iz Njegove suštine. Zapazi, dakle, da se, kada ćutke razgovaraš sam sa sobom, upravo taj proces odvija u tebi po tvom razumu, koji te dočekuje rečju pri svakom pokretu tvoje misli, pri svakom podsticaju tvog poimanja. Šta god da misliš, tu je reč; šta god da zamisliš, tu je razum. Moraš to izgovoriti u svom umu; a dok govoriš, primaš govor kao sagovornika sa sobom, u kome je sadržan upravo taj razum, čime, dok u misli razgovaraš sa svojom rečju, (uzajamnim dejstvom) proizvodiš misao posredstvom tog razgovora sa svojom rečju. Tako je, u izvesnom smislu, reč druga osoba u tebi, kroz koju misleći izgovaraš govor, i kroz koju takođe, (uzajamnošću procesa,) izgovarajući govor rađaš misao. Sama reč je nešto različito od tebe. A koliko se sve ovo potpunije zbiva u Bogu, čijim se obličjem i podobijem čak i ti smatraš, utoliko što On ima razum u sebi čak i dok ćuti, a u tom Razumu sadržanu svoju Reč! Stoga mogu bez prenagljenosti najpre ovo postaviti (kao utvrđeno načelo) da čak i tada, pre stvaranja svemira, BOG NIJE BIO SAM, budući da je u sebi imao i Razum, i, Razumu svojstvenu, svoju Reč, KOJU JE UČINIO DRUGOM ZA SOBOM pokrećući je u sebi…
Poglavlje 7. Sin, budući da je označen kao Reč i Premudrost, (usled nesavršenosti ljudske misli i jezika) podložan je tome da se smatra pukim svojstvom. Pokazuje se da je On lično biće
Tada, dakle, i sama Reč prima sopstveni oblik i slavno ruho, sopstveni zvuk i glasovni izgovor, kada Bog kaže: „Neka bude svjetlost“****. Postanje 1:3 Ovo je savršeno rođenje Reči, KADA ONA ISHODI OD BOGA— oblikovana od Njega najpre da smisli i promisli sve stvari pod imenom Premudrosti — „Gospod me je imao u početku puta svojega, prije djela svojih, prije svakoga vremena.“; Priče Solomonove 8:22 a zatim rođena, da sve privede u delo — „Kad je uređivao nebesa, ondje bijah“. Tako Ga On čini jednakim sebi: JER ISHODEĆI IZ SAMOGA SEBE On je postao Njegov prvorođeni Sin, ZATO ŠTO JE ROĐEN PRE SVEGA; Kološanima 1:15 a takođe i Njegov jedinorodni, jer je jedini rođen od Boga, na Njemu svojstven način, IZ UTROBE SOPSTVENOG SRCA — kao što i sam Otac svedoči: Srce moje, kaže On, izlilo je moju najizvrsniju Reč. Otac je vazda nalazio zadovoljstvo u Njemu, koji se jednako radovao uzajamnom radošću u Očevom prisustvu: Ti si Sin moj, danas te rodih; još pre zvezde Danice rodih te. Sin isto tako priznaje Oca, govoreći u svoje sopstveno ime, pod imenom Premudrosti: „Gospod me je imao u početku puta svojega, prije djela svojih, prije svakoga vremena. Prije vijekova postavljena sam, prije početka, prije postanja zemlje. Kad još ne bijaše bezdana, rodila sam se, kad još ne bijaše izvora obilatijeh vodom. Prije nego se gore osnovaše, prije humova ja sam se rodila;“. Jer ako se doista čini da Premudrost na ovom mestu kaže da ju je Gospod stvorio radi svojih dela i da bi izvršila svoje puteve, ipak se na drugom mestu Svetog pisma daje dokaz: „Sve kroz njega postade, i bez njega ništa ne postade što je postalo.“; Jovan 1:3 kao što se, opet, na drugom mestu (kaže): „Riječju Gospodnjom nebesa se stvoriše, i duhom usta njegovijeh sva vojska njihova.“ — to jest, Duhom (ili Božanskom prirodom) koji beše u Reči: tako je očigledno da je jedna te ista sila ona koja se na jednom mestu opisuje pod imenom Premudrosti, a na drugom mestu pod nazivom Reči, koja je postavljena za dela Božja Priče Solomonove 8:22 koja je utvrdila nebesa; kojom je sve postalo, Jovan 1:3 i bez koje ništa nije postalo. Jovan 1:3 Niti se moramo duže zadržavati na ovoj tački, kao da to nije upravo sama Reč, o kojoj se govori pod imenom i Premudrosti I RAZUMA, i čitave Božanske Duše i Duha. Ona je postala i Sin Božji, i bila je rođena KADA JE IZAŠLA IZ NJEGA. Da li, dakle, (pitaš,) priznaješ da je Reč izvesna suština, sazdana Duhom i saopštenjem Premudrosti? Svakako da priznajem. Ali ti nećeš dopustiti da je Ona zaista samostojno biće, time što ima sopstvenu suštinu; tako da se može smatrati predmetnom stvarnošću i ličnošću, te da tako može (budući postavljena kao druga za Bogom Ocem) činiti dvojicu, Oca i Sina, BOGA i Reč. Jer ćeš reći: šta je reč nego glas i zvuk usta, i (kao što gramatičari uče) vazduh kada se u njega udari, razumljiv uhu, a inače neka vrsta prazne, šuplje i bestelesne stvari. Ja, naprotiv, tvrdim da ništa prazno i šuplje nije moglo izaći od Boga, budući da nije izneto iz onoga što je prazno i šuplje; niti je moglo biti lišeno suštine ono što je proisteklo iz tako velike suštine i što je proizvelo tako moćne suštine: jer sve stvari koje su kroz Nju načinjene, Ona sama je (lično) načinila. Kako bi moglo biti da je Ona sama ništa, bez koje ništa nije postalo? Kako bi Ona, koja je prazna, načinila stvari koje su čvrste, i Ona, koja je šuplja, načinila stvari koje su pune, i Ona, koja je bestelesna, načinila stvari koje imaju telo? Jer premda stvar ponekad može biti načinjena drugačijom od onoga ko je čini, ipak ništa ne može biti načinjeno onim što je šuplja i prazna stvar. Da li je, dakle, ta Reč Božja šuplja i prazna stvar, ona koja se naziva Sinom, koja je i sama OZNAČENA KAO BOG? „Logos bješe u Boga, i Logos bješe Bog.“. Jovan 1:1 Pisano je: „Ne uzimaj uzalud imena Gospoda Boga svojega“ Izlazak 20:7 Ovo je zacelo Onaj „Koji budući u obličju Božijem, nije smatrao za otimanje to što je jednak sa Bogom“. Filipljanima 2:6 U kom obliku Božjem? Naravno, misli u nekom obliku, a ne ni u kakvom. Jer ko će poreći da je Bog telo, premda „Bog je duh“****? Jovan 4:24 Jer Duh ima telesnu suštinu svoje vrste, u svom obliku. A čak i ako nevidljive stvari, kakve god bile, imaju i svoju suštinu i svoj oblik u Bogu, čime su vidljive samo Bogu, koliko više ono što je izaslato IZ NJEGOVE SUŠTINE neće biti bez suštine! Kakva god, dakle, bila suština Reči koju označavam kao Ličnost, za nju zahtevam ime Sina; i dok priznajem Sina, tvrdim Njegovu različitost kao drugoga za Ocem. (Protiv Praksije; podebljanje i verzal moji)
Doduše, način na koji je Tertulijan formulisao rađanje Božje večne Reči/Premudrosti, ili njegovo verovanje da Otac ima suštinsko telo ili telesnu suštinu, nije način na koji bi kasniji hrišćanski pisci/teolozi/apologeti izrazili crkveno razumevanje Božje prirode kao Duha ili večnog rađanja Sina. Međutim, Tertulijanove izjave zaista pokazuju da je jasno verovao da božanska Ličnost koja je kasnije postala Sin, čineći time Boga Ocem, nije stvorena ex nihilo.
Tertulijan je izričito i naglašeno potvrdio da je predljudski Isus Božji sopstveni nestvoreni Razum/Reč/Premudrost, koji je oduvek postojao u Bogu i sa Bogom, budući suštinski, večno unutrašnji vid Božje nestvorene suštine.
Kao takav, Tertulijan nije bio ni arijanac ni modalista. Naprotiv, bio je trinitarac koji je dao sve od sebe da izrazi večne razlike i odnose za koje bogonadahnuto Sveto pismo svedoči da postoje između Oca, Sina i Svetog Duha.
Poslednja tačka Tertulijanove hristologije koju treba naglasiti jeste njegovo izričito poricanje da je Isus anđeosko biće. Tertulijan je pisao da je Hristos preuzeo ulogu i funkciju anđela, ali da po prirodi nije bio anđeo:
Poglavlje 14. Hristos nije uzeo na sebe anđeosku prirodu, nego ljudsku. Ljude, a ne anđele, došao je da spase
Ali Hristos je, kažu, nosio (prirodu) anđela. Iz kog razloga? Iz istog koji Ga je naveo da postane čovek? Hristos je, dakle, bio pokrenut pobudom koja Ga je navela da uzme ljudsku prirodu. Spasenje čoveka bilo je pobuda, obnovljenje onoga što je propalo. Čovek je propao; njegovo povraćanje postalo je neophodno. Takav razlog, međutim, nije postojao da bi Hristos uzeo na sebe prirodu anđela. Jer iako je i anđelima određena propast u ognju pripremljenom za đavola i njegove anđele, Matej 25:41 ipak im se nikada ne obećava obnovljenje. Nikakav nalog o spasenju anđela Hristos nikada nije primio od Oca; a ono što Otac nije ni obećao ni zapovedio, Hristos nije mogao preduzeti. S kojim je ciljem, dakle, nosio anđeosku prirodu, ako ne (da bi je imao) kao moćnog pomoćnika kojim bi izvršio spasenje čoveka? Sin Božji, zaista, nije bio sam sposoban da izbavi čoveka, koga je usamljena i jedna jedina zmija oborila! Tada, dakle, više nema samo jednog Boga, niti samo jednog Spasitelja, ako su dvojica ti koji smišljaju spasenje, a jedan od njih ima potrebu za drugim. Ali je li Mu doista cilj bio da izbavi čoveka posredstvom anđela? Zašto onda silaziti da učini ono što je nameravao da obavi uz pomoć anđela? Ako uz anđelovu pomoć, zašto i sam dolaziti? Ako je nameravao da sve učini sam, zašto imati i anđela? On je, to je istina, nazvan Anđelom velikog saveta, to jest glasnikom, izrazom koji označava službenu funkciju, A NE PRIRODU. Jer je trebalo da objavi svetu silni naum Oca, naime onaj koji je odredio obnovljenje čoveka. Ali Ga zbog toga ne treba smatrati anđelom, kao Gavrila ILI MIHAILA. Jer Gospodar vinograda šalje radnicima i svog Sina da traži plod, kao i svoje sluge. Ipak, Sin se zbog toga neće ubrajati u sluge zato što je preuzeo službu sluge. Lakše bih, dakle, mogao reći, ako se takav izraz sme rizikovati, da je Sin zapravo anđeo, to jest glasnik, od Oca, nego da je u Sinu anđeo. Utoliko, međutim, što je o samom Sinu rečeno: Umanjio si Ga malim čim od anđela kako će se pokazati da je obukao prirodu anđela ako je učinjen nižim od anđela, postavši čovek, sa telom i dušom kao Sin čovečji? Kao Duh Božji, međutim, i Sila Svevišnjega, Luka 1:35 može li se On smatrati nižim od anđela — ON KOJI JE ZAISTA BOG, i Sin Božji? Pa dobro, ali kao nosilac ljudske prirode, On je utoliko učinjen nižim od anđela; ali kao nosilac anđeoske prirode, On u istoj meri gubi tu nižost. Ovo mišljenje biće veoma pogodno za Ebiona, koji smatra da je Isus puki čovek i ništa više od Davidovog potomka, a ne i Sin Božji; premda je On, doduše, u jednom pogledu slavniji od proroka, utoliko što on tvrdi da je u Njemu bio anđeo, kao što je bio i u Zahariji. Samo što Hristos nikada nije rekao: I anđeo, koji je govorio u meni, reče mi. Zaharija 1:14 Niti je Hristos ikada upotrebio onu poznatu frazu svih proroka: Ovako govori Gospod. JER JE ON SAM BIO GOSPOD, koji je otvoreno govorio svojim sopstvenim autoritetom, uvodeći svoje reči obrascem: Zaista, zaista, ja vam kažem. Kakva je potreba za daljim dokazivanjem? Čuj šta Isaija kaže naglašenim rečima: „U svakoj tugi njihovoj on bješe tužan, i anđeo, koji je pred njim, spase ih.“. Isaija 63:9 (O telu Hristovom; podebljanje i verzal moji)
Prethodno izneti podaci čine više nego jasnim da je Tertulijan doista bio trinitarac koji je voleo, obožavao i slavio Trojedinog Boga Svetog pisma!