Bogovi Izrailja su sišli da spasu!

Još starozavetnih dokaza za višeličnog Boga

Prema hebrejskom Svetom pismu, Bogovi Izrailja sišli su da spasu i da im se obznane:

„A Gospod reče Mojsiju: Evo ja ću doći k tebi u gustom oblaku, da narod čuje kad ti stanem govoriti i da ti vjeruje do vijeka. Jer Mojsije bješe javio Gospodu riječi narodne. I reče Gospod Mojsiju: Idi k narodu, i osveštaj ih danas i sjutra, i neka operu haljine svoje; I neka budu gotovi za treći dan, jer će u treći dan sići Gospod na goru Sinajsku pred svijem narodom. A postavićeš narodu među unaokolo, i reći ćeš: Čuvajte se da ne stupite na goru i da se ne dotaknete kraja njezina; što se god dotakne gore, poginuće; Toga da se niko ne dotakne rukom, nego kamenjem da se zaspe ili da se ustrijeli, bilo živinče ili čovjek, da ne ostane u životu. Kad rog zatrubi otežući, onda neka pođu na goru. I Mojsije siđe s gore k narodu; i osvešta narod, i opraše haljine svoje. I reče narodu: Budite gotovi za treći dan, i ne liježite sa ženama. A treći dan kad bi ujutru, gromovi zagrmješe i munje zasijevaše, i posta gust oblak na gori, i zatrubi truba veoma jako da zadrhta sav narod koji bijaše u okolu. Tada Mojsije izvede narod iz okola pred Boga, i stadoše ispod gore. A gora se Sinajska sva dimljaše, jer siđe na nju Gospod u ognju; i dim se iz nje podizaše kao dim iz peći, i sva se gora tresijaše veoma. I truba sve jače trubljaše, i Mojsije govoraše, a Bog mu odgovaraše glasom. I Gospod sišavši na goru Sinajsku, na vrh gore, pozva Mojsija na vrh gore; i izađe Mojsije. A Gospod reče Mojsiju: Siđi, opomeni narod da ne prestupe međe da vide Gospoda, da ne bi izginuli od mene. I sami sveštenici, koji pristupaju ka Gospodu, neka se osveštaju, da ih ne bi pobio Gospod. A Mojsije reče Gospodu: Neće moći narod izaći na goru Sinajsku, jer si nas ti opomenuo rekavši: Načini među gori i osveštaj je. A Gospod mu reče: Idi, siđi, pa onda dođi ti i Aron s tobom; a sveštenici i narod neka ne prestupe međe da se popnu ka Gospodu, da ih ne bi pobio. I siđe Mojsije k narodu i kaza im.“

I:

„Tada reče Bog sve ove riječi govoreći: Ja sam Gospod Bog tvoj, koji sam te izveo iz zemlje Misirske, iz doma ropskoga. Nemoj imati drugih Bogova uza me. Ne gradi sebi lika rezana niti kakve slike od onoga što je gore na nebu, ili dolje na zemlji, ili u vodi ispod zemlje. Nemoj im se klanjati niti im služiti, jer sam ja Gospod Bog tvoj, Bog revnitelj, koji pohodim grijehe otačke na sinovima do trećega i do četvrtoga koljena, onijeh koji mrze na mene; A činim milost na tisućama onijeh koji me ljube i čuvaju zapovijesti moje. Ne uzimaj uzalud imena Gospoda Boga svojega; jer neće pred Gospodom biti prav ko uzme ime njegovo uzalud. Sjećaj se dana od odmora da ga svetkuješ. Šest dana radi, i svršuj sve poslove svoje. A sedmi je dan odmor Gospodu Bogu tvojemu; tada nemoj raditi nijednoga posla, ni ti, ni sin tvoj, ni kći tvoja, ni sluga tvoj, ni sluškinja tvoja, ni živinče tvoje, ni stranac koji je među vratima tvojim. Jer je za šest dana stvorio Gospod nebo i zemlju, more i što je god u njima; a u sedmi dan počinu; zato je blagoslovio Gospod dan od odmora i posvetio ga. Poštuj oca svojega i mater svoju, da ti se produlje dani na zemlji, koju ti da Gospod Bog tvoj. Ne ubij. Ne čini preljube. Ne kradi. Ne svjedoči lažno na bližnjega svojega. Ne poželi kuće bližnjega svojega, ne poželi žene bližnjega svojega, ni sluge njegova, ni sluškinje njegove, ni vola njegova, ni magarca njegova, niti išta što je bližnjega tvojega. I sav narod vidje grom i munju i trubu gdje trubi i goru gdje se dimi; i narod vidjevši to, uzmače se i stade izdaleka, I rekoše Mojsiju: Govori nam ti, i slušaćemo; a neka nam ne govori Bog, da ne pomremo. A Mojsije reče narodu: Ne bojte se, jer Bog dođe da vas iskuša i da vam pred očima bude strah njegov da ne biste griješili. I narod stajaše izdaleka, a Mojsije pristupi k mraku u kojem bješe Bog. I Gospod reče Mojsiju: Ovako kaži sinovima Izrailjevim: Vidjeli ste gdje vam s neba govorih. Ne gradite uza me bogova srebrnijeh, ni bogova zlatnijeh ne gradite sebi.“

U jednom određenom odlomku Mojsije i njegovi saputnici dobili su da vide noge Jahvea dok je silazio da se sretne s njima!

„I reče Mojsiju: Izađi gore ka Gospodu, i ti i Aron i Nadav i Avijud i sedamdeset starješina Izrailjevih, i poklonite se izdaleka. I Mojsije sam neka pristupi ka Gospodu, a oni neka ne pristupe; i narod neka ne ide nagore s njim. I dođe Mojsije, i kaza narodu sve riječi Gospodnje i sve zakone. I odgovori narod jednijem glasom i rekoše: Činićemo sve što je rekao Gospod. I napisa Mojsije sve riječi Gospodnje, i ustavši rano, načini oltar pod gorom i dvanaest stupova za dvanaest plemena Izrailjevih. I posla mladiće između sinova Izrailjevih, koji prinesoše žrtve paljenice i prinesoše teoce na žrtve zahvalne Gospodu. I uzevši Mojsije polovinu krvi, metnu u zdjele, a polovinu krvi izli na oltar. I uze knjigu zavjetnu i pročita narodu. A oni rekoše: Što je god rekao Gospod činićemo i slušaćemo. A Mojsije uze krv, i pokropi njom narod, i reče: Evo, krv zavjeta koji učini Gospod s vama za sve riječi ove. Potom otide gore Mojsije i Aron, Nadav i Avijud, i sedamdeset starješina Izrailjevih. I vidješe Boga Izrailjeva, i pod nogama njegovijem kao djelo od kamena safira i kao nebo kad je vedro. I ne pruži ruke svoje na izabrane između sinova Izrailjevih, nego vidješe Boga, pa jedoše i piše. I reče Gospod Mojsiju: Popni se k meni na goru, i ostani ovdje, i daću ti ploče od kamena, zakon i zapovijesti, koje sam napisao, da ih učiš. Tada usta Mojsije s Isusom, koji ga služaše, i izađe Mojsije na goru Božiju. A starješinama reče: Sjedite tu dok se vratimo k vama; a eto, Aron i Or s vama; ko bi imao što, neka ide k njima. I otide Mojsije na goru, a oblak pokri goru. I bijaše slava Gospodnja na gori Sinajskoj, i oblak je pokrivaše šest dana; a u sedmi dan viknu Mojsija ispred oblaka. I slava Gospodnja bješe po viđenju kao oganj koji sažiže na vrh gore pred sinovima Izrailjevim. I Mojsije uđe usred oblaka, i pope se na goru; i osta Mojsije na gori četrdeset dana i četrdeset noći.“

Dakle, Mojsije i Izrailjci dobili su da vide svoje Bogove u oblaku!

Reč Elohej jeste flektirani oblik reči Elohim, što znači da je to ista reč, ali flektirana da bi ukazala na gramatički odnos s rečju koja sledi. Elohej je muški rod, množina, konstruktni oblik reči Elohim (koja je muški rod, množina, apsolutni oblik). Apsolutni oblik se koristi kada reč gramatički stoji sama, dok se konstruktni oblik koristi kada je reč gramatički povezana s drugom rečju. Primeri uključuju reči kao što su Elohej Jisrael („Bog Izrailja“), Elohej hašamajim v'elohej ha'arec („Bog nebesa i Bog zemlje“ – Postanje 24:3), Elohej Abraham („Bog Avramov“ – Postanje 26:24), Elohej Jischak („Bog Isakov“), Elohej Jaakob („Bog Jakovljev“ – Izlazak 3:5), itd.

Iako Elohim može funkcionisati kao množina obilja ili punoće, označavajući da Jahve ima i jeste sva punoća Božanstva ili božanske prirode, mi tvrdimo da to nije razlog zbog kojeg se množina koristi u ovim odgovarajućim kontekstima. Verujemo da je množina namenjena tome da saveznom narodu otkrije da jedan večni Bog postoji kao više od jedne Božanske Ličnosti. Postoji nekoliko razloga zbog kojih to verujemo.

Prvo, Jahve nije bio jedini u oblaku jer je Anđeo Jahveov takođe bio unutar njega:

„I podiže se anđeo Gospodnji, koji iđaše pred vojskom Izrailjskom, i otide im za leđa; i podiže se stup od oblaka ispred njih, i stade im zaleđa. I došav među vojsku Misirsku i vojsku Izrailjsku, bješe onijem oblak mračan a ovijem svijetljaše po noći, te ne pristupiše jedni drugima cijelu noć. I pruži Mojsije ruku svoju na more, a Gospod uzbi more vjetrom istočnijem, koji jako duvaše cijelu noć, i osuši more, i voda se rastupi. I pođoše sinovi Izrailjevi posred mora suhim, i voda im stajaše kao zid s desne strane i s lijeve strane. I Misirci tjerajući ih pođoše za njima posred mora, svi konji Faraonovi, kola i konjici njegovi. A u stražu jutrenju pogleda Gospod na vojsku Misirsku iz stupa od ognja i oblaka, i smete vojsku Misirsku. I pozbaca točkove kolima njihovijem, te ih jedva vucijahu. Tada rekoše Misirci: Bježimo od Izrailja, jer se Gospod bije za njih s Misircima“

Primetite da se, kada se Anđeo pomerio sa čela Izrailja na začelje, i stub od oblaka takođe pomerio, čime se kretanje Anđela povezuje sa stubom. To snažno sugeriše da je Anđeo bio u oblaku i da ga je pokretao.(1)

Drugo, Jahve je poslao tog istog Anđela da spase svoj narod Izrailj i da ga uvede u Obećanu zemlju:

„Poslije toga posla Mojsije poslanike iz Kadisa k caru Edomskom da mu reku: Ovako kaže brat tvoj Izrailj: Ti znaš sve nevolje koje nas snađoše: Kako naši oci siđoše u Misir, i bijasmo u Misiru dugo vremena, i kako Misirci zlo činiše nama i ocima našim; I vikasmo ka Gospodu, i Gospod ču glas naš, i posla anđela, koji nas izvede iz Misira; i evo smo u Kadisu, gradu na tvojoj međi.“

Treće, ovaj Anđeo ima potpuno istu prirodu kao Bog i može činiti ono što jedino Bog može činiti:

„Evo, ja šaljem anđela svojega pred tobom da te čuva na putu, i da te odvede na mjesto koje sam ti pripravio. Čuvaj ga se, i slušaj ga, nemoj da ga rasrdiš, jer vam neće oprostiti grijeha, jer je moje ime u njemu. Nego ako ga dobro uzaslušaš i ustvoriš sve što kažem, ja ću biti neprijatelj tvojim neprijateljima i protivnik tvojim protivnicima. Jer će anđeo moj ići pred tobom i odvešće te u zemlju Amorejsku i Hetejsku i Ferezejsku i Hananejsku i Jevejsku i Jevusejsku, i ja ću ih istrijebiti. Nemoj se klanjati bogovima njihovijem niti im služiti, ni činiti što oni čine, nego ih sasvijem obori i likove njihove sasvijem izlomi. I služite Gospodu Bogu svojemu, i on će blagosloviti hljeb tvoj i vodu tvoju; i ukloniću bolest između vas.“

Nositi Božje ime znači nositi samu Božju prirodu. Dakle, Anđeo utelovljuje samu Božju prirodu, što objašnjava zašto on može birati da oprosti grehe ili ne, što je prerogativ koji, kako starozavetni spisi izričito uče, pripada samo Bogu:

„Ja, ja sam brišem tvoje prijestupe sebe radi, i grijeha tvojih ne pominjem.“

„Ko je Bog kao ti? Koji prašta bezakonje i prolazi prijestupe ostatku od našljedstva svojega, ne drži dovijeka gnjeva svojega, jer mu je mala milost. Opet će se smilovati na nas; pogaziće naša bezakonja; bacićeš u dubine morske sve grijehe njihove.“

Četvrto, ovo takođe objašnjava zašto Anđeo govori kao da je Bog, npr. govoreći da je on Onaj koji je patrijarsima dao zakletvu da će njihovim potomcima dati zemlju i da je to njegov sopstveni savez koji Izrailjci moraju držati:

„I dođe anđeo Gospodnji od Galgala u Vokim i reče: Izveo sam vas iz Misira i doveo vas u zemlju za koju sam se zakleo ocima vašim; i rekoh: Neću pokvariti zavjeta svojega s vama dovijeka. A vi ne hvatajte vjere sa stanovnicima te zemlje, oltare njihove raskopajte. Ali ne poslušaste glasa mojega. Šta ste to učinili? Zato i ja rekoh: Neću ih odagnati ispred vas, nego će vam biti kao trnje, i bogovi njihovi biće vam zamka. A kad izgovori anđeo Gospodnji ove riječi svijem sinovima Izrailjevijem, narod podiže glas svoj i plaka. Zato prozvaše ono mjesto Vokim; i ondje prinesoše žrtve Gospodu.“

Prema drugim starozavetnim tekstovima, Jahve je bio Onaj koji se zakleo i sklopio savez s patrijarhom (up. Postanje 17:1-22; 28:13-15). Otuda Anđeo može govoriti kao Bog jer on jeste Bog, noseći samu prirodu Boga samoga.

Ovo dalje objašnjava zašto su patrijarsi mogli da se mole ovom Anđelu, tražeći od njega da blagoslovi njihovo potomstvo:

„I blagoslovi Josifa govoreći: Bog kojemu su svagda ugađali oci moji Avram i Isak, Bog koji me je hranio otkako sam postao do današnjega dana, Anđeo koji me je izbavljao od svakoga zla, da blagoslovi djecu ovu, i da se po mojemu imenu i po imenu otaca mojih Avrama i Isaka prozovu, i da se kao ribe namnože na zemlji!“

Ono što Jakovljev blagoslov čini uistinu zadivljujućim jeste to što, iako se poziva i na Bogove i na Anđela, on koristi glagol u jednini, „neka On blagoslovi“, umesto u množini (jib'r'hu)! Upotreba jednine ovde ukazuje na to da je Jakov znao da su Bog i njegov Anđeo nekako povezani iako su bili lično razlučeni.

Uostalom, Jakov je znao da je ovaj Anđeo Bog:

„Jer kad se upaljivaše stoka, podigoh oči svoje i vidjeh u snu, a to ovnovi i jarci što skaču na ovce i koze bijahu šareni, s biljegama prutastim i kolastim. A anđeo Gospodnji reče mi u snu: Jakove! A ja odgovorih: Evo me. A on reče: Podigni sad oči svoje i gledaj: ovnovi i jarci što skaču na ovce i koze, šareni su, s biljegama prutastim i kolastim; jer vidjeh sve što ti čini Lavan. Ja sam Bog od Vetilja, gdje si prelio kamen i učinio mi zavjet; ustani sada i idi iz ove zemlje, i vrati se na postojbinu svoju.“

Ono što tvrdnju ovog Anđela čini prilično zapanjujućom jeste to što se on poistovećuje sa samim Bogom koji se javio Jakovu na mestu koje je ovaj nazvao Vetilj, a koje je ranije bilo poznato kao Luz:

„A Jakov otide od Virsaveje idući u Haran. I dođe na jedno mjesto, i ondje zanoći, jer sunce bješe zašlo; i uze kamen na onom mjestu, i metnu ga sebi pod glavu, i zaspa na onom mjestu. I usni, a to ljestve stajahu na zemlji, a vrhom ticahu u nebo, i gle, anđeli Božji po njima se penjahu i slažahu; I gle, na vrhu stajaše Gospod i reče: Ja sam Gospod Bog Avrama oca tvojega i Bog Isakov; tu zemlju na kojoj spavaš tebi ću dati i sjemenu tvojemu; I sjemena će tvojega biti kao praha na zemlji, te ćeš se raširiti na zapad i na istok i na sjever i na jug, i svi narodi na zemlji blagosloviće se u tebi i u sjemenu tvojem. I evo, ja sam s tobom, i čuvaću te kuda god pođeš, i dovešću te natrag u ovu zemlju, jer te neću ostaviti dokle god ne učinim što ti rekoh. A kad se Jakov probudi od sna, reče: Zacijelo je Gospod na ovom mjestu; aja ne znah. I uplaši se i reče: Kako je strašno mjesto ovo! Ovdje je doista kuća Božja, i ovo su vrata nebeska. I usta Jakov ujutru rano, i uze kamen što bješe metnuo sebi pod glavu, i utvrdi ga za spomen i preli ga uljem. I prozva ono mjesto Vetilj, a pređe bješe ime onome gradu Luz. I učini Jakov zavjet govoreći: Ako Bog bude sa mnom i sačuva me na putu kojim idem i da mi hljeba da jedem i odijela da se oblačim, I ako se vratim na miru u dom oca svojega, Gospod će mi biti Bog; A kamen ovaj koji utvrdih za spomen, biće dom Božji; i što mi god daš, od svega ću deseto dati tebi.“

Ovde je Jahve taj koji se javlja Jakovu i njemu je taj pomazao stub i dao zavet. Pa ipak, Anđeo kaže da je on Bog upravo tog mesta gde je Jakov njemu dao zavet!

Ima još u ovoj tajni:

„A Bog reče Jakovu: Ustani, idi gore u Vetilj i ondje stani; i načini ondje žrtvenik Bogu, koji ti se javio kad si bježao od Isava brata svojega. I Jakov reče porodici svojoj i svijema koji bijahu s njim: Bacite tuđe bogove što su u vas, i očistite se i preobucite se; Pa da se dignemo i idemo gore u Vetilj, da načinim ondje žrtvenik Bogu, koji me je čuo u dan nevolje moje i bio sa mnom na putu kojim sam išao. I dadoše Jakovu sve bogove tuđe koji bijahu u njihovijem rukama, i oboce koje imahu u ušima; i Jakov ih zakopa pod hrastom kod Sihema. Potom otidoše. A strah Božji dođe na gradove koji bijahu oko njih, te se ne digoše u potjeru za sinovima Izrailjevijem. I Jakov i sva čeljad što bijaše s njim dođoše u Luz u zemlji Hananskoj, a to je Vetilj. I ondje načini žrtvenik, i nazva ono mjesto: Bog Vetiljski, jer mu se ondje javi Bog kad je bježao od brata svojega.“

Iz ovog određenog odlomka može se izvući nekoliko veoma zanimljivih tačaka. Primetite da Bogovi kažu Jakovu da podigne oltar Bogu koji mu se javio kada je bežao od svog brata. Sada, ovo može jednostavno biti Bog koji govori o sebi u trećem licu, ili nagoveštaj da Bog upućuje na drugu Ličnost koja je Bog, a koja se javila Jakovu. U svetlu prethodnih podataka jasno je da drugo tumačenje ima više smisla i da je verovatnije, budući da je Jakov susreo i Jahvea i njegovog Anđela, i čak govori o Anđelu kao o Onome koji ga je izbavio iz svih njegovih nevolja.

Štaviše, nadahnuti pripovedač (u ovom slučaju, Mojsije) kaže da su se Bogovi upravo u Vetilju otkrili Jakovu, koristeći množinu od gla, naime nigalu.

Iz celokupnog konteksta Postanja očigledno je da su Bogovi koji su se otkrili Jakovu bili Jahve i njegov Anđeo, što objašnjava zašto se ovde koristi množina umesto jednine.

Dakle, naše kratko razmatranje starozavetnih spisa još jednom pokazuje da je jedan glavni razlog zbog kojeg nadahnuti pisci koriste imenice, prideve, glagole itd. u množini za istinitog Boga Izrailja taj da otkriju činjenicu da je jedan večni Bog više od jedne Ličnosti. Bog koji je sišao na Sinaj da se obznani svom saveznom narodu nije jednolično Božanstvo, već višelično Biće. Božanstvo Izrailja obuhvata Jahvea i njegovog Anđela ili Glasnika (kao i Svetoga Duha).

Ono što stoga nalazimo na stranicama nadahnutog hrišćanskog grčkog Svetog pisma u vezi s apsolutnim božanstvom ljubljenog Sina Božjeg, Gospoda Isusa, i Božanskom Ličnošću Svetog Duha Božjeg nije nešto novo, nešto nečuveno, što su pisci izmislili ili skovali. Njihovo svedočanstvo o tome da je Bog Izrailja trojstven ili troličan po prirodi zapravo je sasvim verno celokupnom učenju i poruci hebrejskih proroka kako je zabeleženo u nadahnutim starozavetnim spisima.(2)

**
Srodni članci**

http://answering-islam.org/Shamoun/plurality1.htm
http://answering-islam.org/Shamoun/plurality2.htm
http://answering-islam.org/Shamoun/isaiah6_trinity.htm
http://answering-islam.org/Shamoun/aaronic_blessing_trinity.htm
http://answering-islam.org/authors/shamoun/proverbs30_4_1.html
http://answering-islam.org/authors/shamoun/proverbs30_4_2.html

---

Napomene

(1) Prema prvom hrišćanskom mučeniku Stefanu, Anđeo je bio taj koji je sišao na goru Sinaj da Mojsiju da žive reči ili Toru:

„I kad se navrši četrdeset godina, javi mu se u pustinji gore Sinajske Anđeo Gospodnji u plamenu ognjenom u kupini. A kada Mojsej vidje, divljaše se viđenju. Kada pak on pristupi da razmotri, bi glas Gospodnji njemu: Ja sam Bog otaca tvojih, Bog Avraamov i Bog Isakov i Bog Jakovljev. A Mojsej se uplaši i ne smijaše da pogleda. A Gospod mu reče: Izuj obuću sa nogu svojih, jer je mjesto na kome stojiš sveta zemlja. Gledajući vidjeh muku naroda mojega koji je u Egiptu, i čuh njihovo uzdisanje, i siđoh da ih izbavim; i sad hodi da te pošaljem u Egipat. Ovoga Mojseja, kojega se odrekoše govoreći: Ko tebe postavi za starješinu i sudiju? – toga Bog posla za starješinu i izbavitelja rukom Anđela koji mu se javi u kupini. Ovaj ih izvede učinivši čudesa i znake u zemlji Egipatskoj i u Crvenom moru i u pustinji četrdeset godina. Ovo je Mojsej koji reče sinovima Izrailjevim: Gospod Bog vaš podignuće vam Proroka iz braće vaše, kao mene: njega poslušajte. Ovo je onaj što bješe u crkvi u pustinji sa Anđelom, koji mu je govorio na gori Sinajskoj, i sa ocima našim; koji primi riječi žive, da ih nama dade;“

Budući da hebrejska Biblija jasno kaže da je Jahve bio taj koji je sišao da da Zakon, ne treba stoga pretpostaviti da je samo Anđeo sišao kao Jahveov Predstavnik ili Zastupnik, govoreći u ime Jahvea. Naprotiv, treba da razumemo da su i Jahve i njegov Anđeo sišli da Izrailju daju Toru. Uostalom, sam Jahve je pomenuo ovog Anđela Mojsiju na gori, govoreći svom sluzi da će Anđeo ići pred narodom da se bori za njih, čime se pokazuje da su obojica bila prisutna u to vreme (up. Izlazak 23:20-21).

(2) Zanimljivo je pročitati šta je blaženi i nadahnuti apostol Pavle napisao o Isusovom učešću u spasenju Izrailja tokom starozavetnog perioda:

„A neću da ne znate, braćo, da oci naši svi pod oblakom bijahu, i svi kroz more prođoše, I svi se u Mojseja krstiše u oblaku i moru; I svi isto jelo duhovno jedoše; I svi isto piće duhovno piše; jer pijahu od duhovne stijene koja ih je slijedila, a stijena bješe Hristos.“

Ovde Pavle povezuje Isusa s izbavljenjem Izrailja u Mojsijevo vreme. Njegovo pominjanje oblaka u istom kontekstu očigledno je namenjeno tome da Gospoda Isusa poveže s njim. Izgleda da je Pavle verovao da je Hristos bio u oblaku vodeći Izrailj kroz pustinju i u Obećanu zemlju!

Sada, budući da su u oblaku bile dve ličnosti, Jahve i njegov Anđeo, koji su obojica potpuno Bog, čini se sigurnim pretpostaviti da je Pavle možda verovao da je Isus bio Jahveov Božanski Anđeo poslat da iskupi savezni narod.