Binitarna priroda vrhunskog dokaznog teksta Svetog pisma o jedinstvu Boga, 7. deo

A sada dolazimo do poslednjeg dela naše serije.

**
Juda i Šema**

Juda je još jedan novozavetni pisac koji deli Šemu između Oca i Sina.

„Jer se uvukoše neki ljudi odavno unaprijed zapisani za ovu osudu, bezbožnici koji blagodat Boga našega izvrću na razvrat, i odriču se jedinoga Vladike i Gospoda našega Isusa Hrista.“… „A Onome koji vas može sačuvati besprijekorne i postaviti pred slavom svojom neporočne u radosti, Jedinome premudrome Bogu, Spasitelju našemu, kroz Isusa Hrista, Gospoda našega, slava i veličanstvo, moć i vlast prije svih vijekova i sada, i u sve vijekove! Amin.“ Judina 1:4, 24-25

Juda očigledno misli na Oca kao na jedinog Boga, budući da ga kontekst razlikuje od Isusa Hrista, kroz koga jedini Bog prima slavu i hvalu. Dakle, prema Judi, Otac je jedini Bog, dok je Isus naš jedini Suvereni Gospodar i Gospod!

Ove izjave pružaju snažan dokaz da je Juda verovao da je Isus Jahve Bog (iako on nije ni Otac ni Duh), jer spaja dve reči koje grčka verzija Starog zaveta zajedno koristi za Jahvea (tj. despotes i kyrios) i primenjuje ih na Hrista:

„A on reče: Gospode, Gospode, po čemu ću poznati da će biti moja?“ Postanje 15:8 LXX

„Ali ja bih Boga tražio, i pred Boga bih iznio stvar svoju, Koji čini stvari velike i neispitljive, divne, kojima nema broja; Koji spušta dažd na zemlju i šalje vodu na polja; Koji podiže ponižene, i žalosne uzvišuje k spasenju; Koji rasipa misli lukavijeh da ruke njihove ne svrše ništa; Koji hvata mudre u njihovu lukavstvu, i namjeru opakih obara; Danju nailaze na mrak, i u podne pipaju kao po noći. On izbavlja ubogoga od mača, od usta njihovijeh i od ruke silnoga. Tako ima nadanja siromahu, a zloća zatiskuje usta svoja.“ Jov 5:8-16 LXX

„Zato govori Gospod, Gospod nad vojskama, silni Izrailjev: Aha! Izdovoljiću se na protivnicima svojim, i osvetiću se neprijateljima svojim.“ Isaija 1:24 LXX – up. 3:1; 10:33

„I rekoh: Ah Gospode, Gospode! Baš si prevario ovaj narod i Jerusalim govoreći: Imaćete mir, a mač dođe do duše.“ Jeremija 4:10 LXX – up. 1:6

U jednom stihu u Jeremiji despotes se zapravo koristi umesto imena Jahve:

„Gospod reče: Doista, ostatku će tvojemu biti dobro, i braniću te od neprijatelja kad budeš u nevolji i u tjeskobi.“ Jeremija 15:11 LXX

Osim toga, Novi zavet upotrebljava tu reč za Oca:

„I gle, bijaše u Jerusalimu čovjek po imenu Simeon, i taj čovjek bješe pravedan i pobožan, koji čekaše utjehu Izrailjevu, i Duh Sveti bijaše na njemu. I njemu bješe Duh Sveti otkrio da neće vidjeti smrti dok ne vidi Hrista Gospodnjega. I Duhom vođen dođe u hram; i kad unesoše roditelji dijete Isusa da izvrše na njemu ono što je uobičajeno po Zakonu, On ga uze u naručje svoje i blagoslovi Boga i reče: Sad otpuštaš u miru slugu svojega, Gospode, po riječi svojoj; Jer vidješe oči moje Spasenje tvoje, Koje si ugotovio pred licem sviju naroda. Svjetlost, da prosvjećuje neznabošce, i slavu naroda tvojega Izrailja.“ Luka 2:25-32

„A kad ih otpustiše, ovi dođoše svojima i javiše šta im rekoše prvosveštenici i starješine. A kad oni čuše, jednodušno podigoše glas Bogu i rekoše: Gospode, ti koji si stvorio nebo i zemlju i more i sve što je u njima; Ti si ustima Davida, sluge svojega, rekao: Zašto se bune neznabošci, i narodi pomišljaju zaludne stvari? Ustadoše carevi zemaljski i knezovi sabraše se zajedno na Gospoda i na Pomazanika njegovog. Jer se zaista sabraše u ovome gradu na Svetoga Sina tvojega Isusa, kojega si pomazao, Irod i Pontijski Pilat sa neznabošcima i s plemenima Izrailjevim, Da učine ono što ruka tvoja i savjet tvoj unaprijed odredi da bude. I sad, Gospode, pogledaj na njihove prijetnje, i daj slugama tvojim da sa svakom smjelošću govore riječ tvoju, Pružajući i ti ruku svoju na iscjeljivanje, da bivaju znaci i čudesa imenom Svetoga Sina tvojega Isusa.“ Dela apostolska 4:23-30

Ali to nije sve. Juda ne kaže samo da je Isus naš Suvereni Gospodar (despotes) i Gospod (kyrios), nego da je on naš JEDINI, iako je Juda bio svestan da Stari zavet kaže da je Jahve i naš Suvereni Gospodar i Gospod!

Jedini način na koji Isus može biti naš JEDINI despotes i kyrios, a da to Jahvea ne učini podređenim Gospodom ili Gospodarem, jeste ako je Isus Jahve Bog. U suprotnom bismo bili prinuđeni da zaključimo da Isus ima veći značaj i veći autoritet nad nama nego što ih ima Jahve!

Juda pruža dodatni dokaz da je smatrao da je Isus Jahve, jer evo šta kaže odmah nakon 4. stiha:

„A hoću da vas podsjetim, što vi svakako znate, da Gospod spasivši narod iz zemlje egipatske, pogubi zatim one koji ne vjerovaše; I anđele koji ne održaše svoje dostojanstvo, nego napustiše svoje boravište, ostavio je za sud velikoga Dana u okovima vječnim pod mrakom, Kao što Sodom i Gomora, i gradovi oko njih koji se bjehu na njima sličan način odali bludu i poveli za drugim tijelom, stoje kao primjer, podvrgnuti osudi ognja vječnoga.“ Judina 1:5-9

Juda iznosi zapanjujuću tvrdnju da je zapravo Isus izbavio Izrael iz Egipta i potom uništio one koji nisu poverovali, i da je on takođe kaznio neposlušne anđele te Sodomu i Gomoru! Međutim, Stari zavet jasno kaže da je Jahve izbavio svoj narod iz Egipta i da ga je nakon toga kaznio zbog njegovog neverovanja. Proročki spisi dalje svedoče da je Jahve zaista kaznio Sodomu i Gomoru.(1)

Treba, međutim, primetiti da nemaju svi prevodi čitanje „Isus“, jer mnogi od njih umesto toga imaju „Gospod“:

„A hoću da vas podsjetim, što vi svakako znate, da Gospod spasivši narod iz zemlje egipatske, pogubi zatim one koji ne vjerovaše;“ Judina 1:5 NIV

Razlog za tu razliku leži u varijantnim čitanjima koja se nalaze u rukopisnoj tradiciji. Ipak, uprkos varijantama, čitanje „Isus“ je najranije i najbolje posvedočeno čitanje, što ga čini verovatnijim kandidatom za ono što je Juda zaista napisao. Kako je objasnio pokojni Bruce M. Metzger, jedan od vodećih tekstualnih kritičara grčkog Novog zaveta:

st. 5 πάντα ὅτι [ὁ] κύριος ἅπαξ {D}

Uprkos snažnoj potvrdi koja podupire Ἰησοῦς (A B 33 81 322 323 424c 665 1241 1739 1881 2298 2344 vg copsa, bo eth Origen Ćirilo Jeronim Beda; ὁ Ἰησοῦς 88 915), većina Komiteta bila je mišljenja da je to čitanje teško do granice nemogućnosti [sic], i objasnila je njegovo poreklo prepisivačkim previdom (k=c= shvaćeno kao i=c=). Takođe je primećeno da autor nigde drugde ne upotrebljava Ἰησοῦς samostalno, nego uvek Ἰησοῦς Χριστός. Jedinstvena kolokacija θεός Χριστός koju čita î72 (da li je prepisivač nameravao da napiše θεοῦ/ χριστός, „Božji pomazanik“?) verovatno je prepisivačka omaška; inače bi se očekivalo da Χριστός bude zastupljen i u drugim svedocima.

Ogromna većina svedoka čita ὁ pre κύριος, ali zbog njegovog odsustva iz א Ψ i zbog sklonosti prepisivača da dodaju član, smatralo se najboljim da se ὁ stavi u uglaste zagrade.

[Kritička načela, čini se, zahtevaju usvajanje Ἰησοῦς, koje je nesumnjivo najbolje posvedočeno čitanje među grčkim i versionalnim svedocima (vidi gore). Zatečeni čudnim i nezabeleženim pominjanjem Isusa u izjavi o izbavljenju iz Egipta (uporedi ipak Pavlovo pominjanje Χριστός u 1. Korinćanima 10.4), prepisivači bi umesto toga stavili (ὁ) κύριος ili ὁ `θεός. Moguće je, međutim, da je (kao što je Hort pretpostavio) „prvobitni tekst imao samo ὁ, i da je otio čitano kao otii=c= i možda kao otik=c=“ („Notes on Select Readings“, ad loc.).

Poreklo varijacija u položaju ἅπαξ najbolje se objašnjava pretpostavkom da je prvobitno stajalo posle εἰδότας (kao u î72 A B C2 L 049 33 81 104 181 326 330 436 451 629 945 1877 2127 al); pošto, međutim, ta reč nije izgledala prikladno uz εἰδότας, i pošto je τὸ δεύτερον koje sledi izgledalo kao da zahteva reč poput πρῶτον( ἅπαξ je premešteno unutar ὅτι-rečenice kako bi odredilo σώσας. B.M.M. i A.W.] (Bruce M. Metzger, A Textual Commentary on the Greek New Testament – A Companion Volume to the United Bible Societies’ Greek New Testament Fourth Revised Edition, drugo izdanje], str. 657-658; podvlačenje naše)

Prema Metzgeru, jedini razlog zbog kojeg je komitet Ujedinjenih biblijskih društava odbacio čitanje „Isus“ bio je taj što je ocenjeno kao „teško do granice nemogućnosti“, iako su se članovi složili da je to čitanje sa najboljom tekstualnom potporom!

Novozavetni tekstualni kritičar Philip W. Comfort pokazuje zašto takvo čitanje nije samo moguće, nego i veoma verovatno. Nakon što pominje sledeće čitanje,

panta hoti [ho] kyrios hapax

„[znajući da] je Gospod jednom zauvek“

nastavlja da nabraja glavne varijante,

1. hapax panta, hoti Iesous
„[znajući] jednom zauvek, Isus“

2. panta, hoti Iesous hapax
„[znajući] sve, da je Isus jednom“

3. hapax panta, hoti theos Christos
„[znajući] jednom zauvek, da Bog [the] Mesija (ili, Mesija Bog)“

4. hapax panta, hoti ho theos
„[znajući] jednom zauvek, da Bog“

5. hapax touto, hoti ho kyrios
„jednom [ste znali] ovo, da Gospod“

I tvrdi sledeće:

Među svim gore navedenim čitanjima, prva i druga varijanta su najupečatljivije, jer kažu da je „Isus izbavio svoj narod iz Egipta“. Ovo čitanje nalazi se u A B 33 1739 1881 Origen Ćirilo Jeronim Beda – impresivnoj zbirci svedoka. P72 je možda posredan svedok čitanja „Isus“, jer pokazuje da je prepisivač pred sobom, u svom predlošku, imao mesijansku titulu – „Hristos“ (= „Mesija“). U svakom slučaju, lakše je tvrditi (sa tekstualnog stanovišta) da je čitanje „Isus“ ono od kojeg su sva ostala odstupila, nego tvrditi da je čitanje sa „Gospod“ (ili „Bog“) izmenjeno u „Isus“, jer prepisivači nisu bili poznati po izmišljanju teških čitanja.

Neki naučnici, poput Wikgrena (1967, 147-152), tvrdili su da je Juda možda napisao Iesous u Judina 5 misleći na „Isusa Navina“ (vidi NEBmg), kao u Jevrejima 4:8. Ali to je veoma malo verovatno, jer je Isus Navin uveo Izraelce u dobru zemlju Hanan, a nije ih izveo iz Egipta, i Isus Navin sasvim sigurno nije uništio one koji nisu verovali (Judina 5b). To je bila božanska radnja. Stoga je verovatno da se Isus ovde vidi kao Jahve Spasitelj. Drugim rečima, iz Judine perspektive, upravo je Isus, JA JESAM (vidi Jovan 8:58), bio prisutan sa Izraelcima i delatan u njihovom izbavljenju iz Egipta. Pavle je delio slično gledište utoliko što je objavio da je „Hristos“ bio Stena koja je pratila Izraelce na njihovim pustinjskim putovanjima i da je „Hristos“ bio onaj koga su Izraelci u tim vremenima neprestano „iskušavali“ (vidi 1. Korinćanima 10:4, 9 i napomenu uz 1. Korinćanima 10:9). Dakle, čitanje „Isus“, iako teško, NIJE NEMOGUĆE. Kao takvo, treba ga prihvatiti kao izvorno čitanje (kao što su to učinili Eberhard Nestle [1901, 328-329] i F. F. Bruce [1964, 63]).

Prvo izdanje Grčkog Novog zaveta Ujedinjenih biblijskih društava sadržalo je čitanje „Isus“ u tekstu. Ali to je promenjeno u trećem izdanju, kada je tesna većina urednika glasala da se u tekst stavi čitanje sa „Gospod“, a ono sa „Isus“ u marginu (Metzger i Wikgren glasali su protiv te odluke i naveli svoje razloge za to u TCGNT.)

Prvi engleski prevod koji je usvojio formulaciju „Isus“ bio je NLT. (Kao novozavetni koordinator koji je predložio to čitanje NLY komitetu, bilo mi je drago da ga vidim usvojenog.) Još dve novije verzije usvojile su to čitanje: TNIV (izmena u odnosu na NIV) i NET (vidi napomenu u NETmg). Inače je potisnuto na marginu svih ostalih verzija. NASB napominje da „dva rana rukopisa čitaju ‚Isus‘“. Ti rukopisi su A i B. (Comfort, New Testament Text and Translation Commentary, str. 802-803; podebljanje i velika slova naši)

Comfort tu nije usamljen:

tc ‡ Čitanje ᾿Ιησοῦς (Ihsous, „Isus“) nekoliko naučnika smatra suviše teškim, jer podrazumeva predstavu da Isus deluje u ranoj istoriji naroda Izraela. Međutim, ne samo da to čitanje uživa najsnažniju podršku raznovrsnih ranih svedoka (npr. A B 33 81 1241 1739 1881 2344 pc vg co Or1739mg), nego mnoštvo varijanti pokazuje da su prepisivači osećali nelagodu prema njemu, jer su, kako se čini, zamenjivali ᾿Ιησοῦς rečju κύριος (kurios, „Gospod“) ili θεός (qeos, „Bog“) (mada P72 ima intrigantno čitanje θεὸς Χριστός [qeos Cristos, „Bog Hristos“] umesto ᾿Ιησοῦς). Pored dokaza navedenih u NA27 za ovo čitanje, primetite i {88 322 323 424c 665 915 2298 eth Cyr Hier Bede}. Ma koliko čitanje ᾿Ιησοῦς bilo teško, u svetlu 4. stiha i u svetlu napretka otkrivenja (budući da je Judina poslanica jedna od poslednjih sastavljenih knjiga Novog zaveta), ono je sasvim primereno.

sn Konstrukcija naš Gospodar i Gospod, Isus Hristos u 4. stihu sledi Granvil Šarpovo pravilo (vidi napomenu uz Gospod). Ta konstrukcija snažno podrazumeva božanstvo Hrista. Zatim sledi izjava da je Isus bio uključen u spasenje (a kasnije i sud) Jevreja. On se, dakle, poistovećuje sa Gospodom Bogom, Jahveom. Stih 5, onda, jednostavno razrađuje ono što je implicitno prisutno u 4. stihu. (NET Bible; podvlačenje naše)

Dakle, tekstualni podaci snažno podupiru da je „Isus“ izvorno čitanje.

Štaviše, čak i kada bi se neko opredelio za čitanje „Gospod“, to bi i dalje značilo da je Isus spasao i kaznio Izrael u Mojsijevo vreme, jer prethodni stih upravo Isusa Hrista poistovećuje sa tim Gospodom:

„Jer se uvukoše neki ljudi odavno unaprijed zapisani za ovu osudu, bezbožnici koji blagodat Boga našega izvrću na razvrat, i odriču se jedinoga Vladike i Gospoda našega Isusa Hrista. A hoću da vas podsjetim, što vi svakako znate, da Gospod spasivši narod iz zemlje egipatske, pogubi zatim one koji ne vjerovaše;“ Judina 1:4-5 NASB

Kako objašnjavaju sledeći evangelički naučnici:

„Nakon što je govorio o Isusu Hristu kao o ‚našem jedinom Gospodaru i Gospodu‘, Juda teško da je mogao već u sledećoj rečenici da nekoga drugog, a ne Isusa, nazove ‚Gospodom‘. Gospod koji je izbavio svoj narod iz Egipta, dakle, mora biti Gospod Isus.

„Zapravo, to je verovatno ono što je izvorni tekst Judine poslanice izričito i govorio. Mnogi od najranijih rukopisa u 5. stihu zaista imaju ‚Isus‘ umesto ‚Gospod‘, i to je najverovatnije izvorno čitanje. Postoje tri načela tekstualne kritike koja, kada se razmotre zajedno, upućuju na ovaj zaključak.

„Prvo načelo tiče se spoljašnjih dokaza o poreklu rukopisa. Uz sve ostalo jednako, prednost ima ranije i šire posvedočeno čitanje. U ovom slučaju i ‚Gospod‘ i ‚Isus‘ spadaju među najranija čitanja, ali je ‚Isus‘ šire posvedočeno. Vatikanski i Aleksandrijski uncijal (iz četvrtog odnosno petog veka) oba imaju ‚Isus‘, dok su Sinajski uncijal i uncijal C (takođe iz četvrtog i petog veka) glavni svedoci za ‚Gospod‘. Čitanje ‚Isus‘, međutim, ima mnogo veću podršku ranih prevoda Novog zaveta na druge jezike (kao što su koptski, etiopski i latinski) i bolju podršku vodećih biblijskih naučnika rane crkve, uključujući Jeronima (početak petog veka) i moguće Origena iz trećeg veka. Čitanje ‚Isus‘, dakle, jasno ima prednost u pogledu spoljašnjih dokaza.

„Drugo načelo glasi da je, uz sve ostalo jednako, teže ili složenije čitanje – ono koje zvuči najčudnije, grubo rečeno – verovatnije izvorno (jer je verovatnije da će prepisivač izmeniti tekst iz nečega što zvuči čudno u nešto što ne zvuči tako, nego obrnuto). Ovde čitanje ‚Isus‘ očigledno ima prednost. Trojica od petorice članova uredničkog odbora za Grčki Novi zavet Ujedinjenih biblijskih društava zapravo su smatrala „da je to čitanje teško do granice nemogućnosti“. Druga dva člana odbora, Bruce Metzger i Allen Wikgren, složili su se da je teško, ali ne i nemoguće, i zaključili su da je ono ispravno čitanje.

„Treće i najopštije načelo jeste da je verovatno izvorno ono čitanje koje je najverovatnije dovelo do nastanka svih ostalih kao izmena. Odgovor na to pitanje je veoma sporan, ali se slažemo sa onima koji tvrde da je ‚Isus‘ verovatno izvorno jer je verovatnije da bi prepisivači promenili ‚Isus‘ (priznato teže čitanje) u ‚Gospod‘ (ili, u nekolikim drugim rukopisima, u ‚Bog‘), a ne obrnuto.

„Koje god čitanje da sledimo, Judino neposredno prethodno pominjanje Isusa kao ‚Gospoda‘ na kraju 4. stiha jasno pokazuje da je on subjekat 5. stiha. Prema Judi, Gospod Isus ne samo da je postojao u vreme Izlaska, nego je bio i onaj koji je izbavio Izrael iz Egipta, a potom u pustinji uništio Izraelce koji nisu verovali.“ (Bowman i Komoszewski, Putting Jesus in His Place – The Case for the deity of Christ [Kregel Publications, Grand Rapids, MI 2007], 8. poglavlje: Jesus Has Always Been There, str. 98-99; podebljanje naše)

Ovo, dakle, pruža prilično snažan dokaz da je Juda zaista verovao da je Isus Jahve Bog, koji je aktivno spasavao i kažnjavao pojedince tokom starozavetnog perioda!

Juda je takođe učio da je Isus Gospod koji će doći sa svojim nebrojenim vojskama da sudi bezbožnima:

„Ali i za ove prorokova Enoh, sedmi od Adama, govoreći: Gle, ide Gospod sa hiljadama hiljada svetih svojih, Da učini sud nad svima, i da pokara sve bezbožnike za sva njihova bezbožna djela kojima bezbožnost činiše, i za sve drske riječi koje bezbožni grješnici govoriše protiv Njega. Ovo su gunđala, roptači, koji hode po željama svojim, i usta njihova govore naduvene riječi, i radi koristi laskaju ljudima. A vi, ljubljeni, sjetite se riječi koje su već kazali apostoli Gospoda našeg Isusa Hrista, Jer vam govorahu da će se u posljednje vrijeme pojaviti rugači koji će hoditi po svojim bezbožnim željama. Ovo su oni koji stvaraju razdore, čulni su i Duha nemaju. A vi, ljubljeni, izgrađujte sebe svojom najsvetijom vjerom, moleći se u Duhu Svetome, Održite sebe u ljubavi Božijoj, očekujući milost Gospoda našeg Isusa Hrista za život vječni.“ Judina 1:14-21

Judina izjava da vernici očekuju milost Gospoda Isusa očigledno se odnosi na drugi dolazak, na vreme Isusovog povratka sa neba, kada će pokazati milost onima koji veruju tako što će ih spasti od gneva koji dolazi. To znači da Gospod za koga Juda kaže da dolazi sa svojim svetim mirijadama da sudi nije niko drugi do sam Isus Hristos.

Ono što ovu izjavu čini naročito zanimljivom jeste to što je ona citat preuzet iz pseudepigrafskog dela zvanog 1. Enohova. Međutim, taj izvor kaže da je sam večni Bog onaj koji dolazi sa svojim nebeskim vojskama da sudi bezbožnima:

„Reči blagoslova Enohovog, kojima je blagoslovio izabrane i pravedne, koji će biti živi u dan nevolje, kada svi zli i bezbožni budu uklonjeni. I on prihvati svoju priču i reče – Enoh, pravedan čovek, čije je oči Bog otvorio, video je viđenje Svetoga na nebesima, koje su mi anđeli pokazali, i od njih sam sve čuo, i od njih sam razumeo dok sam gledao, ali ne za ovaj naraštaj, nego za daleki koji ima doći. O izabranima rekoh, i prihvatih svoju priču o njima: Sveti Veliki izaći će iz svog prebivališta, i večni Bog stupiće na zemlju, (i to) na goru Sinaj, [i pojaviće se iz svog tabora] i pojaviće se u sili svoje moći sa neba nad nebesima. I sve će obuzeti strah, i Stražari će zadrhtati, i veliki strah i trepet obuzeće ih do krajeva zemlje. I visoke planine biće potresene, i visoka brda biće snižena, i istopiće se kao vosak pred plamenom. I zemlja će se sasvim raspući, i sve što je na zemlji propašće, i biće sud nad svima (ljudima). Ali sa pravednima on će načiniti mir. I zaštitiće izabrane, i milost će biti nad njima. I svi će pripadati Bogu, i biće im dobro, i svi će biti blagosloveni. I on će im svima pomoći, i svetlost će im zasjati, i on će s njima načiniti mir.‘ I gle! On dolazi sa deset hiljada svojih svetih da izvrši sud nad svima, i da uništi sve bezbožne: i da osvedoči svako telo o svim delima njihove bezbožnosti koja su bezbožno počinili, i o svim teškim rečima koje su bezbožni grešnici govorili protiv njega.“ 1. Enohova 1:1-10

Čini se da je i Judina izjava da je Enoh bio sedmi od Adama takođe preuzeta iz 1. Enohove:

„Drugo viđenje koje je video, viđenje mudrosti koje je video Enoh, sin Jaredov, sina Maleleilovog, sina Kainanovog, sina Enosovog, sina Sitovog, sina Adamovog. I ovo je početak reči mudrosti koje podigoh svoj glas da izgovorim i kažem onima koji žive na zemlji: Čujte, ljudi drevnih vremena, i vidite, vi koji dolazite posle, reči Svetoga koje ću izgovoriti pred Gospodom duhova. Bolje bi bilo objaviti ih (samo) ljudima drevnih vremena, ali ni od onih koji dolaze posle nećemo uskratiti početak mudrosti.“ 1. Enohova 37:1-3 (Izvor)

„Godine 500, sedmog meseca, četrnaestog dana meseca u životu Enohovom. U toj Priči videh kako je silan potres uzdrmao nebo nad nebesima, i vojska Svevišnjega, i anđeli, hiljadu hiljada i deset hiljada puta deset hiljada, uznemiriše se velikim nemirom. I Glava Dana sede na presto svoje slave, a anđeli i pravednici stajahu oko njega. I veliki drhtaj me obuze, i strah me obuze, i bedra mi popustiše, i rastopiše se moji bubrezi, i padoh na svoje lice. I Mihailo posla drugog anđela između svetih i on me podiže, i kada me podiže, duh mi se vrati; jer nisam bio u stanju da podnesem pogled na tu vojsku, i na komešanje i potresanje neba. I Mihailo mi reče: ‚Zašto si uznemiren takvim viđenjem? Do ovoga dana trajao je dan njegove milosti; i on je bio milostiv i dugotrpeljiv prema onima koji žive na zemlji. A kada dođu dan, i sila, i kazna, i sud, koje je Gospod duhova pripremio za one koji se ne klanjaju pravednom zakonu, i za one koji poriču pravedni sud, i za one koji uzimaju njegovo ime uzalud – taj dan je pripremljen, za izabrane savez, a za grešnike istraga. Kada kazna Gospoda duhova počine na njima, počinuće zato da kazna Gospoda duhova ne dođe uzalud, i ubijaće decu s njihovim majkama i decu s njihovim očevima. Posle toga sud će se odvijati prema njegovoj milosti i njegovoj strpljivosti.‘ I toga dana behu razdvojena dva čudovišta, žensko čudovište po imenu Levijatan, da prebiva u bezdanima okeana nad izvorima voda. A muško se zove Behemot, koji je svojim grudima zauzeo pustu divljinu po imenu Duidain, na istoku od vrta gde prebivaju izabrani i pravedni, gde je moj praded bio uzet, sedmi od Adama, prvog čoveka koga je Gospod duhova stvorio.“ 1. Enohova 60:1-8

Ovo pokazuje da je Juda zaista verovao da je Isus Hristos onaj večni Bog za koga knjiga 1. Enohova kaže da dolazi sa svojim mirijadama da svima sudi!

S obzirom na sve rečeno, čini se razumno izvesnim da Juda, nazivajući Isusa našim jedinim Suverenim Gospodarem i Gospodom, a istovremeno razlikujući Isusa od jedinog Boga, nudi hrišćansku verziju Šeme, u kojoj su i Otac i Sin predstavljeni kao jedan Gospod Bog.

Sledeće izjave to dobro sažimaju:

„Juda zaključuje uvod svoje vituperatio tvrdnjom da oni … (ton monon despoten kai kyrion ‘Iesoun Christon arnoumenoi, poriču našeg jedinog Gospodara i Gospoda, Isusa Hrista). Judina hristologija je veoma visoka, jer on Isusa poistovećuje kao ‚Gospodara‘ isto tako i kao ‚Gospoda‘. ‚Gospodar‘ (… despoten) povremeno se javlja kao hristološka titula (2. Petrova 2:1; za Boga u Luka 2:29; Dela apostolska 4:24; Otkrivenje 6:10). U uobičajenoj upotrebi odnosio se na gospodara robova (kao u 1. Timoteju 6:1-2; 2. Timoteju 2:21; Titu 2:9; 1. Petrova 2:18), ali se mogao koristiti i za vladare. Titula naglašava njihovu zakonsku kontrolu i apsolutni autoritet (BDAG 220). Ali u LXX se često javlja kao božanska titula (Postanje 15:2, 8; Isus Navin 5:14; Priče Solomonove 29:25; Isaija 3:1; 10:33; Jeremija 4:10; Tovit 8:17; 2. Makavejska 5:17, 20; 15:22; Premudrosti Solomonove 8:3; Sirah 36:1). Judina upotreba te titule ističe drskost postupka jeretika. Koji bi se rob usudio da odbaci svog despotes?

„Juda takođe naziva Isusa ‚Gospodom‘ (vidi Judina 17, 21, 25; Dela apostolska 11:17; 15:26; 28:31; Rimljanima 1:4, 7; 5:1, 11, 21; 1. Solunjanima 1:3; 5:9; Jakovljeva 1:1; 1. Petrova 1:3; 2. Petrova 1:8), što je bila još jedna božanska titula u LXX, uobičajeni prevod za Jahvea (Izlazak 19:9; 20:2; Isaija 6:3). Isto tako je u grčko-rimskom svetu ta titula korišćena za božanstva (vidi 1. Korinćanima 8:5; Deissmann 1911; 353-57), kao i za cara, u sklopu tkanja carskog kulta. Juda odjekuje hrišćansku verziju Šeme (Ponovljeni zakoni 6:4) svojom izjavom da je Isus Hristos ‚jedini Gospodar i Gospod‘. Jeretici su poricali taj božanski suvereni autoritet…“ (Gene L. Green, Jude and 2 Peter (Baker Exegetical Commentary on the New Testament) [Baker Academic, Grand Rapids, MI, novembar 2008], str. 60; podebljanje naše)

**
Zaključne napomene**

Videli smo, iz našeg razmatranja i Starog i Novog zaveta, da nadahnuti pisci nisu bili unitarijanci, jer nisu verovali da je Jahve jedna jedina Ličnost, iako su potvrđivali da je on jedno jedino Biće. Podaci koje smo izneli pokazali su da su pisci Svetog pisma bili svesni da postoje najmanje dve različite Ličnosti Božanstva, i da su, prema Novom zavetu, te Božanske Ličnosti Otac i Gospod Isus Hristos. Dalje smo videli kako hrišćanski grčki spisi uzimaju Šemu i pohrišćanjuju je tako što je proširuju da uključi Isusa unutar Božanskog identiteta jednog Boga Izraela. Na primer, apostol Pavle je pretvorio monoteističko verovanje judaizma u hrišćansko ispovedanje, poistovetivši Oca sa jednim Bogom, a Isusa Hrista sa jednim Gospodom koji se pominju u Šemi.

U svetlu ovoga, unitarijanci treba da prestanu da se pozivaju na tekstove kao što je Ponovljeni zakoni 6:4 kako bi dokazali da su biblijski pisci učili da je Bog jedna jedina Ličnost i da je Otac sam taj Bog. Treba takođe da prestanu da citiraju odlomke u kojima se za Boga koriste jedninske zamenice i da pretpostavljaju da to nekako dokazuje da je Bog uni-personalan, dok u stvarnosti to samo potvrđuje da je Bog jedno jedino Biće, što trinitarizam svesrdno prihvata.(2)

Unitarijanci se moraju suočiti i sa činjenicom da postoji ogromna količina biblijskih podataka koji potvrđuju da je Bog multi-personalno Biće.

**
Fusnote**

(1) Ovo potvrđuje našu egzegezu Postanja 19:24 (*), npr. ovaj tekst poistovećuje dva različita entiteta sa Jahveom: Jahvea koji je bio na zemlji i Jahvea koji je bio na nebu:

„Tada pusti Gospod na Sodom i na Gomoru od Gospoda s neba dažd od sumpora i ognja,“

Judine izjave impliciraju da je Jahve koji je na zemlji sipao sumpor i vatru na Sodomu i Gomoru bio Gospod Isus Hristos u svom preljudskom postojanju.

(2) Da bih pokazao zašto je jednostavno apsurdno i potpuno pogrešno pozivati se na jedninske zamenice kako bi se dokazalo da je Bog uni-personalno Biće, navešću stihove u kojima se jedninske imenice, zamenice itd. koriste u odnosu na množinske subjekte. Sve pojave jednine stavio sam u podebljana, velika kurzivna slova:

„A po smrti Isusovoj upitaše sinovi Izrailjevi Gospoda govoreći: Ko će između nas ići prvi na Hananeje da se bije s njima? I Gospod reče: Juda neka ide; eto, dao sam mu zemlju u ruke. A Juda reče Simeonu, bratu svojemu: Hajde sa mnom na moj dio da se bijemo s Hananejima; pak ću i ja ići s tobom na tvoj dio. I pođe Simeon s njim. I izide Juda; i dade im Gospod Hananeje i Ferezeje u ruke, i pobiše ih u Vezeku deset tisuća ljudi.“… „Jer sinovi Judini udariše na Jerusalim i uzeše ga, i isjekoše građane oštrijem mačem, a grad sažegoše ognjem. Potom izidoše sinovi Judini da vojuju na Hananeje koji življahu u gori i na jugu i u ravni. I Juda izide na Hananeje koji življahu u Hevronu, a Hevronu bijaše pređe ime Kirijat-Arva; i pobiše Sesaja i Ahimana i Talmaja. A odatle otidoše na Davirane, a Daviru prije bješe ime Kirijat-Sefer.“… „A i sinovi Keneja, tasta Mojsijeva, izidoše iz grada palmova sa sinovima Judinijem u pustinju Judinu, koja je na jugu od Arada. I došavši življahu s narodom. Potom izide Juda sa Simeonom, bratom svojim, i pobiše Hananeje koji življahu u Sefatu, i raskopaše ga, i prozva se grad Orma. I Gazu uze Juda s međama njezinijem, i Askalon s međama njegovijem, i Akaron s međama njegovijem. Jer Gospod bješe s Judom, te osvoji goru; ali ne izagna onijeh koji življahu u dolini, jer imahu gvozdena kola.“ Sudije 1:1-4, 8-11, 16-19

U ovom konkretnom tekstu i Judino i Simeunovo pleme, koja su se sastojala od hiljada pojedinaca, oslovljena su i jedninskim i množinskim zamenicama!

Evo još nekoliko primera:

„Izbavi, Bože, Izrailja od svijeh nevolja njegovijeh.“ Psalam 25:22

„Neka čeka Izrailj Gospoda; jer je u Gospoda milost, i velik je u njega otkup. I on će otkupiti Izrailja od svijeh bezakonja njegovijeh.“ Psalam 130:7-8

„Ako ko pusti ženu svoju, i ona otišavši od njega, uda se za drugoga, hoće li se onaj vratiti k njoj? Ne bi li se sasvijem oskvrnila ona zemlja? A ti si se kurvala s mnogim milosnicima; ali opet vrati se k meni, veli Gospod. Podigni oči svoje k visinama, i pogledaj gdje se nijesi kurvala; na putovima si sjedela čekajući ih kao Arapin u pustinji, i oskvrnila si zemlju kurvarstvom svojim i zloćom svojom. Zato se ustaviše daždi i ne bi poznoga dažda; ali u tebe bješe čelo žene kurve, i ne htje se stidjeti. Hoćeš li otsele vikati k meni: Oče moj, ti si vođ mladosti moje? Hoće li se srditi jednako? Hoće li se gnjeviti dovijeka? Eto, govoriš, a činiš zlo koliko god možeš. Još mi reče Gospod za vremena cara Josije: Jesi li vidio što učini odmetnica, Izrailj? Kako odlazi na svako visoko brdo i pod svako zeleno drvo, i kurva se ondje. I pošto učini sve to, rekoh: Vrati se k meni; ali se ne vrati; i to vidje nevjernica, sestra njezina, Juda. I svidje mi se za sve to što učini preljubu odmetnica Izrailj da je pustim i dam joj knjigu raspusnu; ali se ne poboja nevjernica sestra joj Juda, nego otide, te se i ona prokurva. I sramotnijem kurvanjem svojim oskvrni zemlju, jer činjaše preljubu s kamenom i s drvetom. I kod svega toga ne vrati se k meni nevjernica sestra joj Juda svijem srcem svojim, nego lažno, govori Gospod.“ Jeremija 3:1-10 – up. Isaija 41

„Kad Izrailj bješe dijete, ljubljah ga, i iz Misira dozvah sina svojega. Koliko ih zvaše, toliko oni odlaziše od njih; prinosiše žrtve Valima, kadiše likovima.“ Osija 11:1-2

„Jefrem se hrani vjetrom, i ide za ustokom; svaki dan množi laž i pogibao; i hvataju vjeru s Asircem i nose ulje u Misir. I s Judom ima Gospod parbu i pohodiće Jakova prema putovima njegovijem, platiće mu po djelima njegovijem. U utrobi uhvati za petu brata svojega, i u sili svojoj bori se s Bogom; Bori se s anđelom, i nadjača; plaka, i moli mu se; nađe ga u Vetilju, i ondje govori s nama. Ali je Gospod Bog nad vojskama, Gospod mu je spomen. Ti, dakle, obrati se k Bogu svojemu, čuvaj milost i pravdu, i uzdaj se vazda u Boga svojega. Trgovac je Jefrem, u ruci su mu mjerila lažna, milo mu je da čini krivo. I govori Jefrem; Baš se obogatih, stekoh blago, ni u kom trudu mom neće mi naći nepravde koja bi bila grijeh. A ja sam Gospod Bog tvoj od zemlje Misirske, još ću ti dati da sjediš u šatorima kao o praznicima. I govoriću preko proroka, i umnožiću utvare, i davaću priču preko proroka. Doista je Galad bezakonje, postaše sama taština; u Galgalu prinose junce na žrtvu, i oltari su im kao gomile kamenja po brazdama na njivi mojoj. I Jakov pobježe u zemlju Sirsku, i Izrailj služi za ženu, i za ženu čuva ovce. I prorokom izvede Gospod Izrailja iz Misira, i prorokom čuva ga.“ Osija 12:1-14

„Ali ja sam pun sile od duha Gospodnjega, i suda i hrabrosti da kažem Jakovu zločinstvo njegovo i Izrailju grijeh njegov.“ Mihej 3:8

U svim ovim primerima jedninske imenice, zamenice itd. koriste se u odnosu na ceo narod Izrael, kao i na Judu. A sada naš poslednji primer:

„I dođe jedan od sedam anđela koji imahu sedam čaša, i govori sa mnom i reče mi: Hodi da ti pokažem osudu bludnice koja sjedi na vodama mnogim, S kojom bludničiše carevi zemaljski, i stanovnici zemlje opiše se vinom bluda njezina. I odvede me u Duhu u pustinju. I vidjeh ženu gdje sjedi na crvenoj zvijeri koja bješe puna imena hulnih i imaše sedam glava i deset rogova. I žena bješe obučena u porfiru i skerlet i nakićena zlatom i dragim kamenjem i biserom, i imaše čašu zlatnu u ruci svojoj, punu gnusoba i nečistota bluda svoga. I na čelu njezinu napisano ime, tajna: Vavilon veliki, mati bludnica i gnusoba zemaljskih. I vidjeh ženu gdje se opija od krvi svetih i od krvi svjedoka Isusovih. I vidjevši je, začudih se čudom velikim. I reče mi anđeo: Zašto se čudiš? Ja ću ti kazati tajnu žene i zvjeri što je nosi i ima sedam glava i deset rogova. Zvijer koju si vidio bješe i nema je, i izići će iz bezdana i otići u propast; i začudiće se oni stanovnici zemlje čija imena nisu zapisana u Knjigu života od postanja svijeta, gledajući zvijer, koja bješe i nema je, i pojaviće se. Ovdje je um koji ima mudrost. Sedam glava, to su sedam gora na kojima žena sjedi; I jesu sedam careva: pet njih pade, i jedan jeste, a drugi još ne dođe, i kad dođe malo treba da ostane. I zvijer koja bješe i nije, ona je i osmi, i od sedmorice je, i u propast ide. I deset rogova koje vidje, to su deset careva koji carstvo još ne primiše, nego će kao carevi primiti vlast na jedan čas sa zvijerju. Ovi jedno mišljenje imaju, i svoju silu i vlast daju zvijeri. Ovi će s Jagnjetom zaratiti i Jagnje će ih pobijediti, jer je Gospodar nad gospodarima i Car nad carevima; i oni koji su s Njim, pozvani i izabrani i vjerni. I reče mi: Vode što vidje, gdje sjedi bludnica, to su narodi i gomile, plemena i jezici. I deset rogova što vidje, i zvijer, oni će omrznuti bludnicu, i opustošiće je i ogoliti, i meso će njezino jesti, i sažeći će je ognjem. Jer je Bog dao u srca njihova da učine volju njegovu, i da učine volju jednu, i da dadu carstvo svoje zvijeri, dok se ne svrše riječi Božije. I žena koju vidje, jeste grad veliki, koji ima carstvo nad carevima zemaljskim.“ Otkrivenje 17:1-18

Žena, velika bludnica, koja je opila narode svojim preljubama, zapravo je grad naseljen ljudima!

Na kraju, i još važnije, Sveto pismo ne samo da koristi jedninske zamenice kada govori o Bogu, nego koristi i množinske zamenice, glagole, prideve, participe itd. da bi Boga opisalo.

http://answering-islam.org/Shamoun/plurality1.htm
http://answering-islam.org/Shamoun/plurality2.htm
http://answering-islam.org/authors/shamoun/israels_gods.html
http://answering-islam.org/authors/shamoun/rebuttals/zawadi/dialogue_thabiti_2.html
http://answering-islam.org/Responses/Osama/zawadi_trinity_r2_2.htm
http://answering-islam.org/authors/shamoun/rebuttals/ibnanwar/trinity_shema1.html

Stoga upotreba jedninskih zamenica ne dokazuje da je Bog jedna jedina Ličnost, nego samo utvrđuje da je on jedno jedino Biće, a to je upravo ono što trinitarizam uči.