Binitarna priroda vrhunskog dokaznog teksta Svetog pisma o jedinstvu Boga, 6. deo

Nastavljamo našu raspravu analizom onoga što je blaženi apostol Pavle imao da kaže o veroispovesti iz Ponovljenih zakona 6:4.

**
Pavle i Šema**

Budući da je sam Isus objasnio Izrailjevu monoteističku veroispovest binitarno, ne treba da nas iznenadi to što su isto činili i njegovi sledbenici. U svojoj poslanici crkvama u Korintu apostol Pavle podseća vernike da imaju samo jednog Boga i Gospoda:

„Što se pak tiče jedenja idolskih žrtava, znamo da idol nije ništa na svijetu, i da nema nijednoga drugoga Boga osim jednoga. Jer ako i ima takozvanih bogova, bilo na nebu bilo na zemlji, kao što je mnogo bogova i mnogo gospoda, Ali mi imamo samo jednoga Boga Oca, od kojega je sve i za kojega smo mi, i jednoga Gospoda Isusa Hrista, kroz kojega je sve i mi kroz njega.“ 1. Korinćanima 8:4-6

Očigledno je da blaženi apostol, nazivajući Isusa jednim Gospodom, time poistovećuje Hrista sa Jahveom. To se lako vidi iz Pavlove tvrdnje da sve postoji kroz Hrista, tj. da je Bog Otac stvorio sve stvari i da ih održava posredovanjem Isusa.

Ovo nije jedino mesto na kojem Pavle o Hristu govori kao o Posredniku stvaranja i iskupljenja:

„Koji je ikona Boga nevidljivoga, Prvorođeni prije svake tvari, Jer Njime bi sazdano sve, što je na nebesima i što je na zemlji, što je vidljivo i što je nevidljivo, bili prijestoli ili gospodstva, ili načalstva ili vlasti; sve je Njime i za Njega sazdano. I On je prije svega, i sve u njemu postoji. I On je Glava Tijela, Crkve, koji je početak, Prvorođeni iz mrtvih, da u svemu On bude prvi. Jer (Otac) blagoizvoli da se u Njemu nastani sva punoća. I da kroz Njega izmiri sve sa sobom, učinivši mir njegovom krvlju na krstu, (pomirivši) kroz Njega i ono što je na zemlji i ono što je na nebesima. I vas koji ste nekada bili otuđeni i svjesno neprijatelji u zlim djelima, Sada vas izmiri smrću njegovog ljudskog tijela da vas izvede preda se svete, neporočne i nevine“ Kološanima 1:15-23

I:

„Gdje nema Jelina ni Judejca, obrezanja ni neobrezanja, varvarina ni Skita, roba ni slobodnjaka, nego je sve i u svemu Hristos.“ Kološanima 3:11

Zadivljujuće je što nadahnuti apostol koristi isti jezik da opiše Božji odnos prema celokupnom stvorenju! Pavle kaže da sve postoji u Bogu, kroz Boga i za Boga:

„Jer u Njemu živimo, i krećemo se, i jesmo; kao što su i neki od vaših pjesnika rekli: Jer Njegov i rod jesmo.“ Dela apostolska 17:28

„Ili ko njemu prethodno dade, da mu bude vraćeno? Jer je od njega i kroz njega i radi njega sve. Njemu slava u vijekove. Amin.“ Rimljanima 11:35-36

„Jedno tijelo, jedan Duh, kao što ste i pozvani u jednu nadu zvanja svojega; Jedan Gospod, jedna vjera, jedno krštenje, Jedan Bog i Otac sviju, koji je nad svima, kroza sve, i u svima nama.“ Efescima 4:4-6

Ovo je utoliko izuzetnije što je, prema proročkim spisima, jedini Gospod ili kyrios koji je stvorio sve stvari i koji ih održava, i koji jedini savršeno iskupljuje i daruje večno spasenje — Jahve!

„Ti si sam Gospod; ti si stvorio nebo, nebesa nad nebesima i svu vojsku njihovu, zemlju i sve što je na njoj, mora i sve što je u njima, i ti oživljavaš sve to, i vojska nebeska tebi se klanja.“ Nemija 19[jevr. 9]:6 LXX

„On premješta gore da niko i ne opazi; prevraća ih u gnjevu svom; On kreće zemlju s mjesta njezina da joj se stupovi drmaju; On, kad zaprijeti suncu, ne izlazi; on zapečaćava zvijezde; On razapinje nebo sam, i gazi po valima morskim; On je načinio zvijezde kola i štape i vlašiće i druge jugu u dnu; On čini stvari velike i neispitljive i divne, kojima nema broja.“ Jov 9:5-10 LXX

„Ovako govori Gospod, izbavitelj tvoj, koji te je sazdao od utrobe materine: Ja Gospod načinih sve: Razapeh nebo sam, rasprostrijeh zemlju sam sobom;“ Isaija 44:24 LXX

Zapazite da prema ova poslednja dva odlomka Jahve sve stvari stvara sam. I:

„A Izrailja će spasti Gospod spasenjem vječnijem, nećete se postidjeti niti ćete se osramotiti dovijeka. Jer ovako veli Gospod koji je stvorio nebo, Bog koji je sazdao zemlju i načinio je i utvrdio, i nije je stvorio naprazno, nego je načinio da se na njoj nastava: Ja sam Gospod, i nema drugoga. Nijesam govorio tajno ni na mračnu mjestu na zemlji, nijesam rekao sjemenu Jakovljevu: Tražite me uzalud. Ja Gospod govorim pravdu, javljam što je pravo. Skupite se i dođite, pristupite svi koji ste se izbavili između naroda. Ništa ne znaju koji nose drvo od svojega lika i mole se bogu koji ne može pomoći. Oglasite, i dovedite, neka vijećaju zajedno: Ko je to od starine kazao? Ko je javio još onda? Nijesam li ja, Gospod? Nema osim mene drugoga Boga, nema Boga pravednoga i Spasitelja drugoga osim mene. Pogledajte u mene, i spašćete se svi krajevi zemaljski; jer sam ja Bog, i nema drugoga. Sobom se zakleh; izide iz usta mojih riječ pravedna, i neće se poreći, da će im se pokloniti svako koljeno, i zaklinjati se svaki jezik. I govoriće: U Gospodu je pravda i sila; k njemu će doći; ali će se posramiti svi koji se gnjeve na nj. U Gospodu će se opravdati i proslaviti sve sjeme Izrailjevo.“ Isaija 45:17-25 LXX

„A ja sam Gospod Bog tvoj od zemlje Misirske, i Boga osim mene nijesi poznao, i osim mene nema ko bi spasao.“… „Od groba ću ih izbaviti, od smrti ću ih sačuvati. Gdje je, smrti, pomor tvoj? Gdje je, grobe, pogibao tvoja? Kajanje će biti sakriveno od očiju mojih.“ Osija 13:4, 14 LXX

Dakle, Pavle je očigledno verovao da je Isus Jahve, budući da Hristu pripisuje upravo one jedinstvene funkcije za koje proročki spisi tvrde da ih je Jahve vršio sasvim sam, tj. prema Starom zavetu Jahve je Gospod koji je sam načinio sve stvari i koji ih održava, dok apostol tvrdi da je Hristos zaista stvorio i da održava celokupno stvorenje!

Pavle nije bio jedini pisac koji je Isusa poistovetio sa Stvoriteljem i Održavateljem, jer je to učinio i nadahnuti pisac Poslanice Jevrejima, uzevši sledeći psalam koji o Jahveu govori kao o nepromenljivom Gospodu koji je stvorio sve stvari i koji ih održava:

„Davno si postavio zemlju, i nebesa su djelo ruku tvojih. To će proći, a ti ćeš ostati; sve će to kao haljina ovetšati, kao haljinu promijenićeš ih i promijeniće se. Ali ti si taj isti i godine tvoje neće isteći.“ Psalam 101[102]:25-27 LXX

I primenivši ga na Sina Božjeg, čime je Isusa poistovetio sa Jahveom o kome ovaj psalam govori!

„Za Sina pak“… „Ti, Gospode, u početku osnova zemlju, i nebesa su djelo ruku tvojih; Oni će proći, a ti ostaješ, i sve će ostarjeti kao odijelo, I savićeš ih kao haljinu, i izmjeniće se, a ti si uvijek isti, i godine tvoje neće minuti.“ Jevrejima 1:8a, 10-12

Ovo pokazuje da nadahnuto Sveto pismo izričito i nedvosmisleno uči da je Isus Jahve Bog, iako on nije Otac. Sledeće tačke treba da pomognu čitaocima da uvide zašto se ova činjenica jednostavno ne može zaobići — ni biblijski ni logički.

1. Jahve je jedan Gospod koji je stvorio i koji održava celokupno stvorenje.
2. Isus je jedan Gospod koji je stvorio i koji održava celokupno stvorenje.
3. Dakle, Isus je Jahve Bog.
4. Međutim, Isus je lično različit od Oca, koji je takođe Jahve Bog.
5. Dakle, Jahve Bog postoji i kao Otac i kao Sin.

U svetlu svih ovih podataka jednostavno je neosporno da je Pavle u 1. Korinćanima 8:4-6 uzeo Šemu i pohristijanio je, uključivši Isusa u jedinstveni Božanski identitet jednoga Gospoda Boga Izrailjevog. Pavle u suštini kaže da je Bog koga Šema pominje Otac, dok je Isus zapravo onaj jedan Gospod o kome ova veroispovest govori! I redefinišući Šemu na ovaj način, Pavle je izričito izneo na videlo njene binitarne implikacije.

Kako to kaže liberalni novozavetni naučnik James D. G. Dunn:

24.2. 1. Kor. 8:6. Široko se smatra da je ovaj stih Pavlov citat i stoga vrlo verovatno najranija izjava vere u preegzistenciju Hrista … Očigledno je da u 6. stihu zaista postoje pretpavlovski i predhrišćanski elementi. Ispovedanje da je Bog jedan jasno je jevrejsko (up. naročito Ponovljeni zakoni 6:4; Jakovljeva 2:19); ispovedanje da je ‘Isus Gospod’ Pavlu je naročito drago, ali je svakako bilo karakteristično i za helenističko hrišćanstvo nezavisno od Pavla (Rimljanima 10:9; 1. Korinćanima 12:3; Efescima 4:5; Filipljanima 2:11); a upotreba predloga ‘od’, ‘kroz’ i ‘ka’ kada se govori o Bogu i kosmosu (‘sve stvari’) bila je rasprostranjena u antičkom svetu i tipično stoička. Ali ne postoji stvarna paralela Pavlovoj formulaciji (čak ni 1. Timoteju 2:5), i čini mi se verovatnijim da je sam Pavle sastavio ove ranije i rasprostranjene elemente kao odgovor na situaciju sa kojom se suočio u Korintu…

Tako on polazi od zajedničke osnove osnovne monoteističke vere (‘Postoji jedan Bog, Otac’); najpre dodaje ‘od koga je sve’, tvrdnju koja bi Korinćanima bila poznata i sa kojom bi se nesumnjivo složili; ali onda dodaje i ‘a mi za njega’ ili ‘od koga postojimo’ (RSV). Zatim tome pridodaje osnovno ispovedanje helenističkog ili neznabožačkog hrišćanstva: ‘Isus Hristos je Gospod’. Ali time čini tri zapanjujuće stvari. Prvo, tvrdi da je i Hristos Gospod jedan; time deli Šemu (Ponovljeni zakoni 6:4), jevrejsko ispovedanje monoteizma, između Boga Oca i Hrista Gospoda, na način koji nema ranije paralele. Drugo, dodaje ‘kroz koga je sve’; time deli i uobičajeniju stoičku formulaciju između jednoga Boga (‘od njega’, ‘za njega’) i jednoga Gospoda (‘kroz njega’; uporedi Rimljanima 11:36), na način koji najbolju paralelu ima u jevrejskoj tradiciji Mudrosti (kao što smo videli). Treće, ponovo dodaje upućivanje na sebe i svoje čitaoce – ‘mi (postojimo) kroz njega’ – koristeći isti predlog kao u prethodnoj frazi. (James D. G. Dunn, Christology in the Making: A New Testament Inquiry into the Origins of the Doctrine of the Incarnation [Wm. B. Eerdmans Publishing Co., Grand Rapids MI: drugo izdanje, 1996], VI. The Wisdom of God, 24. Christ as Wisdom in Paul, str. 179-180; podebljanje naše)

Dunn takođe napominje da Pavle nije nameravao da podrije biblijski monoteizam time što je Šemu podelio između Oca i Sina:

(d) Možda bi 1. Kor. 8:6 trebalo posmatrati kao proširenje misli iz 1. Kor. 1-2. Kao što tamo tvrdi da je raspeti Hristos onaj koji ispunjava Božji plan spasenja, koji otelovljuje Božju mudrost, tako ovde tu misao proširuje tvrdeći, u stvari, da je Božji plan spasenja neprekinut sa njegovom silom u stvaranju. Ovde bi ‘ludost’ za neznabošce bila to što je stvaranje i spasenje tako tesno sjedinio (rušeći helenistički dualizam između duha i materije; up. 6:12-20). A ‘kamen spoticanja’ za Jevreje bilo bi to što jedno Gospodstvo Božje (Ponovljeni zakoni 6:4) mora da se deli sa raspetim Hristom. Pavle time ne napušta svoj monoteizam (a izgleda da nikakvu takvu napetost ne prepoznaje ni u svojim potvrdama Isusovog Gospodstva na drugim mestima – Rimljanima 15:6; 1. Korinćanima 15:24-28; 2. Korinćanima 1:2; 11:31; Efescima 1:3, 17; Kološanima 1:3; čak i Filipljanima 2:11, ‘Isus Hristos je Gospod na slavu Boga Oca’), pa onda verovatno mora nameravati nešto (nedostaje reč??) isto u 1. Kor. 1 – Hristos koji, budući da je sada Gospod, sada učestvuje u Božjoj vladavini nad stvorenjem i vernicima, i stoga je njegovo Gospodstvo nastavak i najpuniji izraz sopstvene Božje stvaralačke sile… (Isto, str. 182; podebljanje naše)

Štaviše, Pavlovo pohristijanjenje Šeme bilo bi naročito očigledno hrišćanima koji su govorili grčki i čitali grčku verziju Starog zaveta, poznatu kao Septuaginta (LXX), budući da LXX Božansko ime zamenjuje grčkom rečju kyrios.

Zapravo, Pavle koristi gotovo isti jezik koji nalazimo u Ponovljenim zakonima 6:4 LXX da bi Isusa opisao kao jednoga Gospoda.

„Čuj, Izrailju: Gospod je Bog naš jedini Gospod.“

„i jednoga Gospoda Isusa Hrista“

Apostolov jezik takođe je sličan sledećem starozavetnom tekstu:

„Evo, ide dan Gospodnji, i plijen će se tvoj razdijeliti usred tebe. Jer ću skupiti sve narode na Jerusalim u boj, i grad će se uzeti, i kuće oplijeniti i žene osramotiti, i polovina će grada otići u ropstvo, a ostali narod neće se istrijebiti iz grada. Jer će Gospod izaći, i vojevaće na narode kao što vojuje na dan kad je boj. I noge će njegove stati u taj dan na gori Maslinskoj koja je prema Jerusalimu s istoka, i gora će se Maslinska raspasti po srijedi na istok i na zapad da će biti prodol vrlo velika, i polovina će gore ustupiti na sjever a polovina na jug. I bježaćete u prodol gorsku, jer će prodol gorska dopirati do Asala, i bježaćete kao što bježaste od trusa u vrijeme Ozije, cara Judina; i doći će Gospod Bog moj, i svi će Sveti biti s tobom. I u taj dan neće biti vidjelo svijetlo i mračno; Nego će biti jedan dan, koji je poznat Gospodu, neće biti dan i noć, jer će i uveče biti svjetlost. I u taj će dan proteći iz Jerusalima voda živa, pola k istočnom moru, a pola k zapadnom moru, i biće i ljeti i zimi. I Gospod će biti Car nad svom zemljom, u onaj dan biće Gospod jedan i ime njegovo jedno.“ ... „I ko god ostane od svijeh naroda koji dođu na Jerusalim, svak će dolaziti od godine do godine da se pokloni Caru Gospodu nad vojskama i da praznuje praznik sjenica. I ako koji od plemena zemaljskih ne bi došli u Jerusalim da se poklone Caru Gospodu nad vojskama, na njih neće biti dažda;“ Zaharija 14:1-9, 16-17 LXX

Otuda bi svako ko je poznavao grčku Bibliju ili je slušao Šemu recitovanu na grčkom najverovatnije uspostavio vezu između ovih starozavetnih tekstova i 1. Korinćanima 8:6. Usled toga bi razumeli da Pavle poistovećuje Isusa sa Jahveom, budući da Šema Jahvea određuje kao jednoga Gospoda.

Kao da to nije dovoljno izuzetno, Pavle preuzima i sam jezik i funkcije koje Zaharija i drugi starozavetni pisci pripisuju Jahveu i primenjuje ih na Hrista!

Na primer, dan (odnosno dani) Gospodnji o kojem govori Zaharija — vreme kada Jahve dolazi da sudi narodima i izbavi svoj narod — kod Pavla postaje dan Gospoda Isusa:

„Tako da ne oskudijevate ni u jednom blagodatnom daru, vi koji čekate otkrivenje Gospoda našega Isusa Hrista, Koji će vas i utvrditi do kraja da budete besprekorni na dan Gospoda našega Isusa Hrista.“ 1. Korinćanima 1:7-8

„Da se takav preda satani na mučenje tijela, da bi se duh spasao u dan Gospoda Isusa.“ 1. Korinćanima 5:5

„Jer vam drugo ne pišemo nego što čitate i što razumijete, a nadam se da ćete i do kraja razumjeti, Kao što nas unekoliko i razumjeste, da smo mi vaša hvala, kao i vi naša, u dan Gospoda Isusa.“ 2. Korinćanima 1:13-14 – up. Filipljanima 1:6, 10; 2:16; 1. Solunjanima 5:2; 2. Solunjanima 2:2

Blaženi apostol takođe piše da će Gospod Isus Hristos doći sa svojim svetima da spase i sudi, dok u Zahariji to čini Jahve, njegov Bog!

„Da bi se utvrdila srca vaša neporočna u svetosti pred Bogom i Ocem našim o dolasku Gospoda našega Isusa Hrista sa svima svetima njegovim. Amin.“ 1. Solunjanima 3:13

„To je znak pravednoga suda Božijega, da se udostojite Carstva Božijega, za koje i stradate, Pošto je pravedno u Boga da uzvrati muku onima koji vas muče, A vama stradalnicima spokojstvo sa nama kada se javi s neba Gospod Isus s anđelima sile svoje, U ognju plamenome, koji će osuditi one koji ne poznaju Boga i ne pokoravaju se Jevanđelju Gospoda našega Isusa Hrista. Takvi će biti osuđeni na vječnu pogibao od lica Gospodnjega i od slave sile njegove, Kada dođe u onaj Dan da se proslavi u svetima svojima i pokaže se divan u svima vjerujućima, jer povjerovaste svjedočanstvu našemu.“ 2. Solunjanima 1:5-10

Najzad, Pavle je verovao i to da je upravo Isus pratio Izrailjce u Mojsijevo vreme i da je on bio duhovna Stena koja se za njih starala, ali ih je i kažnjavala za njihove grehe:

„A neću da ne znate, braćo, da oci naši svi pod oblakom bijahu, i svi kroz more prođoše, I svi se u Mojseja krstiše u oblaku i moru; I svi isto jelo duhovno jedoše; I svi isto piće duhovno piše; jer pijahu od duhovne stijene koja ih je slijedila, a stijena bješe Hristos. Ali većina od njih ne bješe po Božijoj volji, jer biše pobijeni u pustinji. A ovo biše primjeri nama, da ne želimo zla kao što oni želješe. Niti bivajte idolopoklonici, kao neki od njih, kao što je napisano: Sjede narod da jede i pije, i ustade da igra. Niti da bludničimo, kao što neki od njih bludničiše, i pade ih u jedan dan dvadeset i tri hiljade. Niti da kušamo Hrista, kao što neki od njih kušaše, i od zmija izgiboše. Niti ropćite kao što neki od njih roptaše, i izgiboše od istrebitelja.“ 1. Korinćanima 10:1-10

Stari zavet, međutim, kaže da je Jahve bio Stena koja se starala o Izrailju i kažnjavala ga za njegove grehe!

„Jer ću javljati ime Gospodnje; veličajte Boga našega. Djelo je te stijene savršeno, jer su svi putovi njegovi pravda; Bog je vjeran, bez nepravde; pravedan je i istinit.“… „Tako ga Gospod vođaše, i s njim ne bješe tuđega boga; Vođaše ga na visine zemaljske da jede rod poljski, i davaše mu da sisa med iz stijene i ulje iz tvrdoga kamena, Maslo od krava i mlijeko od ovaca s pretilinom od jaganjaca i ovnova Vasanskih i jaraca, sa srcem zrna pšeničnih; i pio si vino, krv od grožđa. Ali se Izrailj ugoji, pa se stade ritati; utio si, udebljao i zasalio; pa ostavi Boga koji ga je stvorio, i prezre stijenu spasenja svojega.“… „Stijenu koja te je rodila zaboravio si; zaboravio si Boga stvoritelja svojega.“… „Kamo da su pametni da razumiju ovo, i gledaju na pošljedak svoj! Kako bi jedan gonio tisuću, a dvojica tjerala deset tisuća, da ih nije stijena njihova prodala i Gospod ih predao? Jer stijena njihova nije kao naša stijena; neprijatelji naši neka budu sudije.“ Ponovljeni zakoni 32:3-4, 12-15, 18, 29-31

„Potom pođoše od gore Ora k Crvenom moru obilazeći zemlju Edomsku, i oslabi duh narodu od puta. I vikaše narod na Boga i na Mojsija: Zašto nas izvedoste iz Misira da izginemo u ovoj pustinji? Jer nema ni hljeba ni vode, a ovaj se nikakvi hljeb već ogadio duši našoj. A Gospod pusti na narod zmije vatrene, koje ih ujedahu te pomrije mnogo naroda u Izrailju. Tada dođe narod k Mojsiju i rekoše: Zgriješismo što vikasmo na Gospoda i na tebe; moli Boga neka ukloni zmije od nas. I Mojsije se pomoli za narod. I Gospod reče Mojsiju: Načini zmiju vatrenu, i metni je na motku, i koga ujede zmija, neka pogleda u nju, pa će ozdraviti. I načini Mojsije zmiju od mjedi, i metnu je na motku, i koga god ujede zmija, on pogleda u zmiju od mjedi i ozdravi.“ Brojevi 21:4-9

Evangelički autori Robert M. Bowman Jr. i J. Ed Komoszewski objašnjavaju kako kontekst 1. Korinćanima 10 pokazuje da je Isus Gospod koji je izbavio i kaznio Izrailj u Mojsijevo vreme:

Pavle: Izrailjci i Hristos u pustinji

Pavlova prilično zagonetna izjava o Izrailjcima u pustinji verovatno upućuje na to da je Hristos bio uključen u njegovu najraniju istoriju: “jer su pili iz duhovne stene koja ih je pratila, a stena je bila Hristos” (1. Korinćanima 10:4). Čini se da je ova izjava upućivanje na stvarnu Hristovu preegzistenciju, premda neki tumači smatraju da je Pavle mislio kako je ‘stena’ tip Hrista. Potonje gledište, međutim, teško se uklapa u Pavlovu tvrdnju da je “stena bila Hristos.” Nekoliko rečenica kasnije Pavle upozorava korintske hrišćane: ‘ne smemo kušati Hrista, kao što su neki od njih učinili, te izginuše od zmija’ (st. 9). Ovde Pavle kaže da su neki Izrailjci u pustinji ‘kušali Hrista’ i upozorava Korinćane da ne ponove istu grešku. Iako neki drevni grčki rukopisi imaju čitanje ‘Gospod’, NRSV je gotovo sigurno u pravu što ovde sledi čitanje ‘Hristos’. Stoga treba da razumemo da je Pavle tvrdio kako je Hristos postojao u vreme lutanja Izrailjaca po pustinji. Štaviše, ono što Pavle ovde kaže jeste upravo ono što je Stari zavet govorio o Gospodu Bogu — da su ga Izrailjci kušali (Brojevi 14:22; 21:5-6; Psalmi 78:18-20; 95:9). Još jednom, Novi zavet potvrđuje ne samo Hristovu preegzistenciju već i njegovu božansku preegzistenciju. (Bowman & Komoszewski, Putting Jesus in His Place – The Case for the deity of Christ [Kregel Publications, Grand Rapids, MI 2007], Part 2: Like Father, Like Son: Jesus Shares the Attributes of God, Chapter 8. Jesus Has Always Been There, str. 95; podvlačenje naše)

I:

5. Čitanje ‘Hristos’ (christon) ima najranije, najraznovrsnije i najbrojnije rukopisne potvrde (počev od P46, datovanog u oko 200. godine n. e.), a bolje je posvedočeno i u ranim prevodima na druge jezike (poput koptskog i latinskog) i u drugim hrišćanskim spisima još iz drugog veka. Slede ga KJV, NKJV, NLT i NRSV, između ostalih. Čitanje ‘Gospod’ (kurion) zaista ima podršku dva velika kodeksa iz četvrtog veka (Sinajskog i Vatikanskog), ali je ostatak njegove spoljašnje potvrde srazmerno prilično slab. Njega (iznenađujuće) najpre slede NIV i NASB. Vidi dalje Thiselton, First Epistle to the Corinthians, 740; a naročito Carroll D. Osburn, ‘The Text of 1 Corinthians 10:9,’ u New Testament Textual Criticism: Its Significance for Exegesis: Essays in Honour of Bruce M. Metzger, ur. Eldon Jay Epp i Gordon D. Fee (Oxford: Clarendon Press, 1981), 1-12. (Isto, str. 312; podebljanje naše)

I prevodioci NET Bible saglasni su da je „Hristos” najbolje i najšire posvedočeno čitanje, te stoga i izvorno čitanje.

tc Χριστόν (Criston, “Hristos”) posvedočeno je u VEĆINI rukopisa, uključujući MNOGE VAŽNE SVEDOKE aleksandrijskog (Ì46 1739 1881) i zapadnog (D F G) tipa teksta, kao i u drugim rukopisima i verzijama (Ψ latt sy co). S druge strane, neki važni aleksandrijski svedoci imaju κύριον (kurion, “Gospod”; א B C P 33 104 1175 al). Nekoliko rukopisa (A 81 pc) ima θεόν (qeon, “Bog”). Nomina sacra za ova čitanja prilično su slična (cMn, kMn i qMn), pa bi se različita čitanja mogla objasniti zabunom. Pri pažljivijem ispitivanju, varijante izgledaju kao namerne izmene. Aleksandrijski prepisivači zamenili su vrlo određen izraz “Hristos” manje određenim izrazima “Gospod” i “Bog”, jer se u kontekstu čini anahronim govoriti o tome da je generacija izlaska kušala Hrista. Da je izvorno stajalo “Gospod”, teško je verovati da bi prepisivač svojevoljno stvarao teškoću zamenjujući ga određenijim “Hristos”. Štaviše, čak i da nije bio vođen sklonošću ka prekomernom ispravljanju, prepisivač bi verovatno reč “Hristos” prilagodio reči “Gospod” u skladu sa Ponovljenim zakonima 6:16 ili drugim odlomcima. Svedočanstvo rane crkve o čitanju ovog stiha prilično je UBEDLJIVO u prilog “Hristu”. Markion, antijevrejski jeretik iz drugog veka, prirodno bi se protivio svakom upućivanju na Hrista u istorijskom odnosu sa Izrailjem, jer je Boga Stvoritelja Starog zaveta smatrao suštinski zlim. Uprkos toj snažnoj predrasudi, {Markion} je čitao tekst sa “Hristom”. Prisustvo reči “Hristos” potvrđuju i drugi rani crkveni pisci, uključujući {Klimenta Aleksandrijskog} i Origena. Šta više, sinod u Antiohiji 268. n. e. koristio je čitanje “Hristos” kao dokaz Hristove preegzistencije kada je osudio Pavla iz Samosate. (Vidi G. Zuntz, The Text of the Epistles, 126-27; TCGNT 494; C. D. Osburn, “The Text of 1 Corinthians 10:9,” New Testament Textual Criticism: Its Significance for Exegesis, 201-11; contra A. Robertson i A. Plummer, First Corinthians [ICC], 205-6.) Budući da je “Hristos” u svakom pogledu teže čitanje, ono je gotovo sigurno izvorno. Uz to, “Hristos” je u skladu sa Pavlovim stilom u ovom odlomku (up. 10:4, tekst u kojem {Markion} takođe čita “Hristos”). Ovaj tekst je i hristološki značajan, jer čitanje “Hristos” iznosi IZRIČITU TVRDNJU o Hristovoj preegzistenciji. (Tekstualni kritičar se suočava sa sličnom dilemom u Judinoj 5. U sličnom kontekstu izlaska, neki od važnijih aleksandrijskih rukopisa [A B 33 81 pc] i Vulgata čitaju “Isus” umesto “Gospod”. Dva od tih rukopisa [A 81] jesu isti oni rukopisi koji u 1. Korinćanima 10:9 imaju “Hristos” umesto “Bog”. Vidi tc napomene uz Judinu 5 za više informacija.) Ukratko, “Hristos” ovde ima sva obeležja izvornosti i treba ga smatrati izvornim čitanjem. (NET Bible; velika slova i podvlačenje naši)

Stoga je potpuno jasno i van svakog spora da je blaženi i nadahnuti apostol vaskrslog Gospoda slave učio da je Isus Jahve (iako on nije Otac niti Sveti Duh) i verovao da su i Otac i Sin onaj jedan Gospod Bog koga Šema pominje.

Time dolazimo do kraja ovog dela. Molimo vas da pređete na poslednji deo naše serije.