Da li činjenica da Biblija razlikuje Isusa od Boga opovrgava njegovo božanstvo?

Pitanje:

Kroz ceo Novi zavet Isus se razlikuje od Boga. To se naročito vidi iz Pavlovih spisa, budući da on svoje poslanice započinje pominjanjem Boga i Hrista, npr. „Pavle, sluga Isusa Hrista, pozvani apostol, izabran za Jevanđelje Božije, Koje Bog naprijed obeća preko proroka svojih u Svetim Pismima, O Sinu svojemu, koji je po tijelu rođen od sjemena Davidova, Isusu Hristu Gospodu našem, koji je objavljen u sili po Duhu Svetome za Sina Božijega vaskrsenjem iz mrtvih, Kroz kojega primismo blagodat i apostolstvo, da radi Imena njegovog privedemo u poslušnost vjere sve neznabošce, Među kojima ste i vi pozvanici Isusa Hrista, Svima koji su u Rimu ljubljenima od Boga, pozvanima svetima, blagodat vam i mir od Boga Oca našega i Gospoda Isusa Hrista.“ (Rimljanima 1:1, 7). Pošto Novi zavet neprestano pravi razliku između Boga i Hrista, zar to ne dokazuje da Isus nije i ne može biti Bog?

Odgovor:

Pitanje, odnosno prigovor, meša i gomila nekoliko različitih pitanja. Ono ekvivokuje na reči Bog, pretpostavljajući da ona ima isto značenje u svakom kontekstu, čime se briše razlika između smisla i reference. Međutim, reč Bog može imati različit smisao ili značenje u zavisnosti od referenta ili konteksta u kojem se koristi.

To nas vodi do drugog problema sa ovim pitanjem. Kroz ceo Novi zavet izraz Bog obično funkcioniše kao lično ime za Oca, mnogo slično tome kako se reč Gospod obično koristi kao titula ili kao deo Isusovog imena, tj. „Gospod Isus Hristos“. Zapravo, na svakom pojedinačnom mestu gde se Isus razlikuje od Boga radi se o razlici između Oca i Sina, kao što potvrđuju sledeći odlomci:

„Pavle, sluga Isusa Hrista, pozvani apostol, izabran za Jevanđelje Božije, Koje Bog naprijed obeća preko proroka svojih u Svetim Pismima, O Sinu svojemu, koji je po tijelu rođen od sjemena Davidova, Isusu Hristu Gospodu našem, koji je objavljen u sili po Duhu Svetome za Sina Božijega vaskrsenjem iz mrtvih, Kroz kojega primismo blagodat i apostolstvo, da radi Imena njegovog privedemo u poslušnost vjere sve neznabošce, Među kojima ste i vi pozvanici Isusa Hrista, Svima koji su u Rimu ljubljenima od Boga, pozvanima svetima, blagodat vam i mir od Boga Oca našega i Gospoda Isusa Hrista.“ Rimljanima 1:1-7

„Jer što zakonu bješe nemoguće, pošto bješe oslabljen tijelom, Bog poslavši Sina svoga u obličju tijela grjehovnoga i zbog grijeha, osudi grijeh u tijelu, Da se pravda zakona ispuni u nama koji ne živimo po tijelu nego po Duhu. Jer koji su po tijelu tjelesno misle, a koji su po Duhu duhovno. Jer je tjelesno mudrovanje smrt, a duhovno mudrovanje život i mir. Jer je tjelesno mudrovanje neprijateljstvo Bogu, pošto se ne pokorava zakonu Božijem, niti pak može. A koji su po tijelu ne mogu ugoditi Bogu. A vi niste po tijelu nego po Duhu, pošto Duh Božiji živi u vama. Ako pak neko nema Duha Hristova, on nije njegov. A ako je Hristos u vama, onda je tijelo mrtvo za grijeh, a Duh je život za pravednost. Ako li živi u vama Duh Onoga koji je vaskrsao Isusa iz mrtvih, Onaj koji je podigao Hrista iz mrtvih oživjeće i vaša smrtna tjelesa Duhom svojim koji živi u vama. Tako, dakle, braćo, nismo dužni tijelu da po tijelu živimo; Jer ako živite po tijelu, pomrijećete; ako li Duhom djela tjelesna umrtvljujete, živjećete. Jer koje vodi Duh Božiji, oni su sinovi Božiji. Jer ne primiste duha ropstva, da se opet bojite; nego primiste Duha usinovljenja, kojim vičemo: Ava, Oče! Ovaj Duh svjedoči našemu duhu da smo djeca Božija. A kad smo djeca, i nasljednici smo: nasljednici, dakle, Božiji a sunasljednici Hristovi; pošto s njim stradamo da se s njim i proslavimo. Jer mislim da stradanja sadašnjega vremena nisu ništa prema slavi koja će nam se otkriti. Jer žarkim iščekivanjem tvorevina očekuje da se jave sinovi Božiji. Jer se tvar pokori taštini, ne od svoje volje, nego zbog onoga koji je pokori, sa nadom Da će se i sama tvar osloboditi od robovanja propadljivosti na slobodu slave djece Božije. Jer znamo da sva tvar zajedno uzdiše i tuguje do sada. A ne samo ona, nego i mi koji prve darove Duha imamo, i mi sami u sebi uzdišemo čekajući usinovljenje, izbavljenje tijela našega. Jer se nadom spasosmo. A nada koja se vidi nije nada. Jer kad ko vidi nešto, kako i da se nada? Ako li se nadamo onome što ne vidimo, čekamo sa strpljenjem. A takođe nam i Duh pomaže u našim nemoćima; jer ne znamo šta ćemo se moliti kao što treba, nego sam Duh se moli za nas uzdisajima neizrecivim. A Onaj što ispituje srca, zna šta je želja Duha, jer po volji Božijoj posreduje za svete. A znamo da onima koji ljube Boga sve pomaže na dobro, njima koji su pozvani po namjeri; Jer koje unaprijed pozna, unaprijed i odredi, da budu saobrazni liku Sina njegova, da on bude Prvorođeni među mnogom braćom. A koje unaprijed odredi, one i prizva; a koje prizva, one i opravda; a koje opravda, one i proslavi. Šta ćemo, dakle, reći na ovo? Ako je Bog s nama, ko će protiv nas? On koji svoga Sina ne poštedje, nego ga predade za sve nas, kako da nam s njime i sve ne daruje? Ko će optužiti izabrane Božije? Bog je onaj koji opravdava. Ko će osuditi? Hristos je onaj koji umrije, pa još i vaskrse, koji je i s desne strane Bogu, koji i posreduje za nas. Ko će nas rastaviti od ljubavi Hristove? Žalost ili tjeskoba, ili gonjenje, ili glad, ili golotinja, ili opasnost, ili mač? Kao što je napisano: Radi tebe nas ubijaju vazdan, smatraju nas ovcama za klanje. Ali u svemu ovome pobjeđujemo kroz Onoga koji nas je zavolio. Jer sam uvjeren da nas ni smrt, ni život, ni anđeli, ni poglavarstva, ni sile, ni sadašnjost, ni budućnost, Ni visina, ni dubina, niti ikakva druga tvar neće moći odvojiti od ljubavi Božije, koja je u Hristu Isusu Gospodu našem.“ Rimljanima 8:3, 28-35, 38-39

„Jer Bog tako zavolje svijet da je Sina svojega Jedinorodnoga dao, da svaki koji vjeruje u njega ne pogine, nego da ima život vječni. Jer ne posla Bog Sina svojega na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spase kroz njega. Koji u njega vjeruje ne sudi mu se, a koji ne vjeruje već je osuđen, jer nije vjerovao u ime Jedinorodnoga Sina Božijega.“ Jovan 3:16-18

Bog je u gorenavedenim odlomcima očigledno Otac. Budući da trinitarizam potvrđuje da su Otac i Sin lično različiti, ne vidimo nikakav problem u tome što Novi zavet razlikuje Boga od Hrista.

Bog se takođe koristi da bi se ukazalo na prirodu koju Sin deli zajedno sa svojim Ocem. Drugim rečima, kada Novi zavet primenjuje reč Bog na Hrista, to je u smislu predikacije, potvrđujući da Hristos ima Božju prirodu i da u punini poseduje sve Božanske osobine. Evo jednog primera:

„U početku bješe Logos (Riječ), i Logos bješe u Boga, i Logos bješe Bog. On bješe u početku u Boga. Sve kroz njega postade, i bez njega ništa ne postade što je postalo. U njemu bješe život, i život bješe svjetlost ljudima. I svjetlost svijetli u tami, i tama je ne obuze. Bi čovjek poslan od Boga, po imenu Jovan. Ovaj dođe za svjedočanstvo, da svjedoči o svjetlosti, da svi vjeruju kroz njega. On ne bješe svjetlost, nego da svjedoči o svjetlosti. Bješe svjetlost istinita koja obasjava svakoga čovjeka koji dolazi na svijet. U svijetu bješe, i svijet kroz njega postade, i svijet ga ne pozna. Svojima dođe, i svoji ga ne primiše. A onima koji ga primiše dade vlast da budu čeda Božija, onima koji vjeruju u ime njegovo; Koji se ne rodiše od krvi, ni od želje tjelesne, ni od želje muževljeve, nego od Boga. I Logos postade tijelo i nastani se među nama, i vidjesmo slavu njegovu, slavu kao Jedinorodnoga od Oca, pun blagodati i istine. Jovan svjedoči o njemu i viče govoreći: Ovo je onaj za koga rekoh: Koji za mnom dolazi ispred mene je, jer prije mene bješe. I od punoće njegove mi svi primismo, i blagodat na blagodat. Jer se 3akon dade preko Mojseja, a blagodat i istina postade kroz Isusa Hrista. Boga niko nije vidio nikad: Jedinorodni Sin koji je u naručju Oca, on ga objavi.“ Jovan 1:1-2, 14, 18

U ovom konkretnom kontekstu Jovan kaže da je Reč bila kod Boga i da je bila Bog. Upotreba određenog člana ispred reči Bog, tj. ton theon, ukazuje na to da je Reč imala prisno zajedništvo sa određenim entitetom koji se obično naziva ili poznaje kao Bog, što bi u ovom slučaju bio Otac. Jovan potom nastavlja da opisuje Reč kao suštinski Boga. Prema grčkim novozavetnim stručnjacima, stavljanjem imenice theos ispred glagola „beše“ (een) Jovan naglašava i stavlja težište na osobine ili prirodu Reči:

Nominativ je padež u kojem stoji subjekat. Kada subjekat uzima ekvativni glagol poput „jeste“ (tj. glagol koji izjednačava subjekat sa nečim drugim), tada se i druga imenica pojavljuje u nominativu – predikatni nominativ. U rečenici „Jovan je čovek“, „Jovan“ je subjekat, a „čovek“ je predikatni nominativ. U engleskom se subjekat i predikatni nominativ razlikuju po redu reči (subjekat dolazi prvi). U grčkom nije tako. Budući da je red reči u grčkom prilično fleksibilan i da se koristi radi naglašavanja, a ne radi stroge gramatičke funkcije, koriste se druga sredstva da bi se subjekat razlikovao od predikatnog nominativa. Na primer, ako jedna od dve imenice ima određeni član, ona je subjekat.

Kao što smo rekli, red reči se koristi naročito radi naglašavanja. Uopšteno govoreći, kada se neka reč izbaci na početak rečenice, to je učinjeno radi naglaska. Kada se predikatni nominativ izbaci ispred glagola, on samim redom reči dobija naglasak. Dobar primer za to je Jovan 1:1c. Engleski prevodi obično imaju „and the Word was God“ („i Reč beše Bog“). Ali u grčkom je red reči obrnut. Glasi:

kai theos en ho logos
i Bog beše ta Reč.

Znamo da je „Reč“ subjekat zato što ima određeni član, i tako je i prevodimo: „i Reč beše Bog“. Dva pitanja, oba od teološkog značaja, trebalo bi da nam padnu na pamet: (1) zašto je theos izbačen napred? i (2) zašto mu nedostaje član? Ukratko, njegov emfatični položaj naglašava njegovu suštinu ili osobinu: „Ono što je Bog bio, to je bila i Reč“ – tako jedan prevod izražava tu snagu. Odsustvo određenog člana sprečava nas da poistovetimo ličnost Reči (Isusa Hrista) sa ličnošću „Boga“ (Oca). Drugim rečima, red reči nam govori da Isus Hristos ima sva božanska svojstva koja ima i Otac; odsustvo člana nam govori da Isus Hristos nije Otac. Jovanova formulacija je ovde prelepo sažeta! To je zapravo jedna od najelegantnije jezgrovitih teoloških izjava koje se uopšte mogu naći. Kao što je Martin Luter rekao, odsustvo člana je protiv sabelijanizma; red reči je protiv arijanstva.

kai ho logos en ho theos „i Reč beše taj Bog“ (tj. Otac; sabelijanizam)

kai ho logos en theos „i Reč beše jedan bog“ (arijanstvo)

kai theos en ho logos „i Reč beše Bog“ (pravoverje).

Isus Hristos jeste Bog i ima sva svojstva koja ima Otac. Ali on nije prva ličnost Trojstva. Sve to je sažeto potvrđeno u kai theos en ho logos. (William D. Mounce, Basics of Biblical Greek Grammar [Zondervan Publishing House, Grand Rapids, MI 1993], poglavlje 6. Nominative and Accusative Definite Article (First and Second Declension), str. 28-29; podvučeni naglasak naš)

Da je Bog od koga se Isus razlikuje upravo Otac, može se videti ne samo iz konteksta Jovana 1, koji izričito pominje reč Otac, nego i iz Jovanove prve poslanice:

„Štobješe od početka, što smo čuli, što smo vidjeli očima svojima, što sagledasmo i ruke naše opipaše, o Logosu (Riječi) života: I Život se javi, i vidjeli smo, i svjedočimo, i objavljujemo vam Život vječni, koji bješe u Oca i javi se nama; Što smo vidjeli i čuli objavljujemo vama da i vi s nama imate zajednicu, a naša zajednica je sa Ocem i sa Sinom njegovim Isusom Hristom. I ovo vam pišemo da radost naša bude potpuna. I ovo je obećanje koje smo čuli od Njega i javljamo vama, da je Bog svjetlost, i tame u Njemu nema nikakve. Ako rečemo da imamo zajednicu s njim i u tami hodimo, lažemo i ne tvorimo istinu. Ako li u svjetlosti hodimo, kao što je On sam u svjetlosti, imamo zajednicu jedni sa drugima, i krv Isusa Hrista, Sina njegova, očišćava nas od svakoga grijeha.“ 1. Jovanova 1:1-7

Ovde se za Boga sa kojim Reč Života/Život/Večni Život ima zajedništvo od početka izričito kaže da je Otac.

Stoga je iz prethodnog očigledno da je Jovan govorio da je Isus večna Reč koja je bila kod Boga Oca pre stvaranja i koja je postojala kao Bog po suštini. Dakle, Isus kao preegzistentna Reč istovremeno je i različit od Boga i istovetan sa Bogom.

Sledeća biblijska analogija trebalo bi da bude od pomoći. Prema hebrejskoj Bibliji, reč Adam je ime koje je Bog isprva dao i muškarcu i ženi:

„Potom reče Bog: Da načinimo čovjeka po svojemu obličju, kao što smo mi, koji će biti gospodar od riba morskih i od ptica nebeskih i od stoke i od cijele zemlje i od svijeh životinja što se miču po zemlji. I stvori Bog čovjeka po obličju svojemu, po obličju Božijemu stvori ga; muško i žensko stvori ih.“ Postanje 1:26-27

„Ovo je pleme Adamovo. Kad Bog stvori čovjeka, po obličju svojemu stvori ga. Muško i žensko stvori ih, i blagoslovi ih, i nazva ih čovjek, kad biše stvoreni.“ Postanje 5:1-2

Proročki spisi takođe koriste taj izraz da bi ukazali na čovečanstvo uopšte:

„Ali ne jedite mesa s dušom njegovom, a to mu je krv. Jer ću i vašu krv, duše vaše, iskati; od svake ću je zvijeri iskati; iz ruke samoga čovjeka, iz ruke svakoga brata njegova iskaću dušu čovječiju. Ko prolije krv čovječiju, njegovu će krv proliti čovjek; jer je Bog po svojemu obličju stvorio čovjeka.“ Postanje 9:4-6

Istovremeno, Adam se koristi i kao ime za prvog muškarca, naročito u kontekstima u kojima se on razlikuje od svoje žene:

„A Gospod Bog viknu Adama i reče mu: Gdje si? A on reče: Čuh glas tvoj u vrtu, pa se poplaših, jer sam go, te se sakrih. A Bog reče: Ko ti kaza da si go? Da nijesi jeo s onoga drveta što sam ti zabranio da ne jedeš s njega? A Adam reče: Žena koju si udružio sa mnom, ona mi dade s drveta, te jedoh. A Gospod Bog reče ženi: Zašto si to učinila? A žena odgovori: 3mija me prevari, te jedoh. Tada reče Gospod Bog zmiji: Kad si to učinila, da si prokleta mimo svako živinče i mimo sve zvijeri poljske; na trbuhu da se vučeš i prah da jedeš do svojega vijeka. I još mećem neprijateljstvo između tebe i žene i između sjemena tvojega i sjemena njezina; ono će ti na glavu stajati, a ti ćeš ga u petu ujedati. A ženi reče: Tebi ću mnoge muke zadati kad zatrudniš, s mukama ćeš djecu rađati, i volja će tvoja stajati pod vlašću muža tvojega, i on će ti biti gospodar. Pa onda reče Adamu: Što si poslušao ženu i okusio s drveta s kojega sam ti zabranio rekavši da ne jedeš s njega, zemlja da je prokleta s tebe; s mukom ćeš se od nje hraniti do svojega vijeka; Trnje i korov će ti rađati, a ti ćeš jesti zelje poljsko; Sa znojem lica svojega ješćeš hljeb, dokle se ne vratiš u zemlju od koje si uzet; jer si prah, i u prah ćeš se vratiti. I Adam nadjede ženi svojoj ime Eva, zato što je ona mati svjema živima. I načini Gospod Bog Adamu i ženi njegovoj haljine od kože, i obuče ih u njih. I reče Gospod Bog: Eto, čovjek posta kao jedan od nas znajući što je dobro što li zlo; ali sada da ne pruži ruke svoje i uzbere i s drveta od života, i okusi, te do vijeka živi! I Gospod Bog izagna ga iz vrta Edemskoga da radi zemlju, od koje bi uzet; I izagnav čovjeka, postavi pred vrtom Edemskim heruvima s plamenijem mačem, koji se vijaše i tamo i amo, da čuva put ka drvetu od života.“ Postanje 3:9-13, 17-24; 4:1

„A Adam opet pozna ženu svoju, i ona rodi sina, i nadje mu ime Sit, jer mi, reče, Bog dade drugoga sina za Avelja, kojega ubi Kain.“ Postanje 4:25

„I poživje Adam sto i trideset godina, i rodi sina po obličju svojemu, kao što je on, i nadjede mu ime Sit. A rodiv Sita, poživje Adam osam stotina godina, rađajući sinove i kćeri; Tako poživje Adam svega devet stotina i trideset godina; i umrije.“ Postanje 5:3-5

Dakle, Adam može imati različit smisao u zavisnosti od referenta ili konteksta. Zato se može reći da je Eva bila sa Adamom, a da se pritom i ona naziva Adam! Ona je bila i lično razlučiva od Adama i istovetna sa Adamom!

Zapravo, proročki spisi dalje objavljuju da će Adam i Eva stvarno postati jedno telo kroz svoje polno sjedinjenje:

„Jer Gospod Bog stvori od zemlje sve zvijeri poljske i sve ptice nebeske, i dovede k Adamu da vidi kako će koju nazvati, pa kako Adam nazove koju životinju, onako da joj bude ime; I Adam nadjede ime svakom živinčetu i svakoj ptici nebeskoj i svakoj zvijeri poljskoj; ali se ne nađe Adamu drug prema njemu. I Gospod Bog pusti tvrd san na Adama, te zaspa; pa mu uze jedno rebro, i mjesto popuni mesom; I Gospod Bog stvori ženu od rebra, koje uze Adamu, i dovede je k Adamu. A Adam reče: Sada eto kost od mojih kosti, i tijelo od mojega tijela. Neka joj bude ime čovječica, jer je uzeta od čovjeka. Zato će ostaviti čovjek oca svojega i mater svoju, i prilijepiće se k ženi svojoj, i biće dvoje jedno tijelo. A bjehu oboje goli, Adam i žena mu, i ne bješe ih sramota.“ Postanje 2:19-25

Reč koja se koristi za „jedno“ jeste ehad, ista reč koja se koristi u Šemi u pogledu Božjeg jedinstva:

„Čuj, Izrailju: Gospod je Bog naš jedini Gospod.“ Ponovljeni zakoni 6:4

Prema nadahnutim spisima, jedan Gospod Bog postoji kao mnoštvo Božanskih Ličnosti – tačnije tri – koje su sposobne da vrše isključivo Božja dela i kojima svi vernici moraju zakleti vernost i posvetiti se u potpunosti:

„Idite, dakle, i naučite sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Svetoga Duha.“ Matej 28:19

„Ovce moje slušaju glas moj, i ja njih poznajem, i za mnom idu. I ja im dajem život vječni, i nikad neće izginuti, i niko ih neće oteti iz ruke moje. Otac moj koji mi ih je dao veći je od sviju; i niko ih ne može oteti iz ruke Oca mojega. Ja i Otac jedno smo.“ Jovan 10:27-30

„A vi niste po tijelu nego po Duhu, pošto Duh Božiji živi u vama. Ako pak neko nema Duha Hristova, on nije njegov. A ako je Hristos u vama, onda je tijelo mrtvo za grijeh, a Duh je život za pravednost. Ako li živi u vama Duh Onoga koji je vaskrsao Isusa iz mrtvih, Onaj koji je podigao Hrista iz mrtvih oživjeće i vaša smrtna tjelesa Duhom svojim koji živi u vama. Tako, dakle, braćo, nismo dužni tijelu da po tijelu živimo; Jer ako živite po tijelu, pomrijećete; ako li Duhom djela tjelesna umrtvljujete, živjećete. Jer koje vodi Duh Božiji, oni su sinovi Božiji. Jer ne primiste duha ropstva, da se opet bojite; nego primiste Duha usinovljenja, kojim vičemo: Ava, Oče! Ovaj Duh svjedoči našemu duhu da smo djeca Božija. A kad smo djeca, i nasljednici smo: nasljednici, dakle, Božiji a sunasljednici Hristovi; pošto s njim stradamo da se s njim i proslavimo. Jer mislim da stradanja sadašnjega vremena nisu ništa prema slavi koja će nam se otkriti. Jer žarkim iščekivanjem tvorevina očekuje da se jave sinovi Božiji. Jer se tvar pokori taštini, ne od svoje volje, nego zbog onoga koji je pokori, sa nadom Da će se i sama tvar osloboditi od robovanja propadljivosti na slobodu slave djece Božije. Jer znamo da sva tvar zajedno uzdiše i tuguje do sada. A ne samo ona, nego i mi koji prve darove Duha imamo, i mi sami u sebi uzdišemo čekajući usinovljenje, izbavljenje tijela našega. Jer se nadom spasosmo. A nada koja se vidi nije nada. Jer kad ko vidi nešto, kako i da se nada? Ako li se nadamo onome što ne vidimo, čekamo sa strpljenjem. A takođe nam i Duh pomaže u našim nemoćima; jer ne znamo šta ćemo se moliti kao što treba, nego sam Duh se moli za nas uzdisajima neizrecivim. A Onaj što ispituje srca, zna šta je želja Duha, jer po volji Božijoj posreduje za svete. A znamo da onima koji ljube Boga sve pomaže na dobro, njima koji su pozvani po namjeri; Jer koje unaprijed pozna, unaprijed i odredi, da budu saobrazni liku Sina njegova, da on bude Prvorođeni među mnogom braćom. A koje unaprijed odredi, one i prizva; a koje prizva, one i opravda; a koje opravda, one i proslavi. Šta ćemo, dakle, reći na ovo? Ako je Bog s nama, ko će protiv nas? On koji svoga Sina ne poštedje, nego ga predade za sve nas, kako da nam s njime i sve ne daruje? Ko će optužiti izabrane Božije? Bog je onaj koji opravdava. Ko će osuditi? Hristos je onaj koji umrije, pa još i vaskrse, koji je i s desne strane Bogu, koji i posreduje za nas.“ Rimljanima 8:9-17, 26-27, 34

„Ili ne znate da nepravednici neće naslijediti Carstva Božijega? Ne varajte se: ni bludnici, ni idolopoklonici, ni preljubnici, ni rukobludnici, ni muželožnici, Ni lakomci, ni lopovi, ni pijanice, ni opadači, ni otimači, neće naslijediti Carstvo Božije. I takvi bijaste neki; ali se opraste i posvetiste i opravdaste imenom Gospoda Isusa Hrista i Duhom Boga našega.“ 1. Korinćanima 6:9-11

„Zato vam dajem na znanje, da niko ko Duhom Božijim govori ne kaže: Anatema na Isusa! I niko ne može reći: Isus je Gospod, osim Duhom Svetim. Različni su darovi, ali je Duh isti. I različne su službe, ali je Gospod isti. I različna su djejstva, ali je isti Bog koji djejstvuje sve u svima. No svakome se daje projava Duha na korist. Jer jednome se daje kroz Duha riječ mudrosti; a drugome riječ znanja po istom Duhu; A drugome vjera istim Duhom; a drugome darovi iscjeljivanja istim Duhom; A drugome činjenje čudesa, a drugome proroštvo, a drugome razlikovanje duhova, a drugome različni jezici, a drugome tumačenje jezika. A sve ovo čini jedan i isti Duh, dijeleći svakome ponaosob kako hoće. Jer kao što je tijelo jedno i ima udove mnoge, a svi udovi jednoga tijela, iako su mnogi, jedno su tijelo, tako i Hristos. Jer se i jednim Duhom svi mi krstismo u jedno tijelo, bili Judejci, ili Jelini, ili robovi, ili slobodni; i svi smo jednim Duhom napojeni. Jer i tijelo nije jedan ud nego mnogi. Ako reče noga: Pošto nisam ruka, nisam od tijela; zar ipak nije od tijela? I ako reče uho: Pošto nisam oko, nisam od tijela; zar ipak nije od tijela? Ako bi sve tijelo bilo oko, gdje je onda sluh? Ako bi sve bilo sluh, gdje je mirisanje? A sada, Bog postavi udove u tijelu, svaki pojedini od njih kako htjede. A ako bi svi bili jedan ud, gdje je tijelo? Sada pak, mnogi su udovi, a jedno tijelo. A oko ne može reći ruci: Ne trebaš mi; ili opet glava nogama: Ne trebate mi. Nego, štaviše, koji se udovi tijela čine da su slabiji, neophodni su; I koji nam se čine manje časni na tijelu, njima pridajemo veću čast; I neugledni naši udovi imaju veći ugled, dok onim uglednim to ne treba. Ali Bog tako složi tijelo davši slabom udu veću čast, Da ne bude razdora u tijelu, nego da se udovi podjednako brinu jedan za drugoga. I ako strada jedan ud, s njim stradaju svi udovi; a ako li se jedan ud proslavlja, s njim se raduju svi udovi. A vi ste tijelo Hristovo, i udovi ponaosob. I ove postavi Bog u Crkvi: prvo apostole, drugo proroke, treće učitelje, zatim čudotvorce, onda darove iscjeljivanja, pomaganja, upravljanja, različitih jezika. Jesu li svi apostoli? Jesu li svi proroci? Jesu li svi učitelji? Jesu li svi čudotvorci? Imaju li svi darove iscjeljivanja? Govore li svi jezike? Da li svi tumače? A revnujte za veće darove.“ 1. Korinćanima 12:3-11, 28-31

„Molim vas, dakle, ja sužanj u Gospodu, da se vladate dostojno zvanja na koje ste pozvani, Sa svakom smirenošću i krotošću, sa dugotrpljenjem, podnoseći jedan drugoga u ljubavi, Starajući se da čuvate jedinstvo Duha svezom mira: Jedno tijelo, jedan Duh, kao što ste i pozvani u jednu nadu zvanja svojega; Jedan Gospod, jedna vjera, jedno krštenje, Jedan Bog i Otac sviju, koji je nad svima, kroza sve, i u svima nama. A svakome se od nas dade blagodat po mjeri dara Hristova. Zato veli: Uzišavši na visinu zaplijeni plijen i dade darove ljudima. A ono „uziđe“ šta je, osim da prvo i siđe u najdonja mjesta zemlje? Onaj koji siđe to je isti koji i uziđe više sviju nebesa da ispuni sve. I On dade jedne kao apostole, a druge kao proroke, jedne kao jevanđeliste, a druge kao pastire i učitelje, Za usavršavanje svetih u djelu služenja, za sazidanje tijela Hristova; Dok ne dostignemo svi u jedinstvo vjere i poznanja Sina Božijega, u čovjeka savršena, u mjeru rasta punoće Hristove; Da ne budemo više mala djeca, koju ljulja i zanosi svaki vjetar učenja, obmanom ljudskom, i lukavstvom radi dovođenja u zabludu; Nego da budemo istinski u ljubavi da u svemu uzrastemo u Onoga koji je glava – Hristos. Od koga sve tijelo, sastavljano i povezivano pomoću svih zglavaka, tako da jedan drugog potpomaže po mjeri svakog pojedinog člana, čini da tijelo raste na izgrađivanje samoga sebe u ljubavi.“ Efescima 4:1-7, 10-16 – uporedi 2:11-22

„Blagodat Gospoda Isusa Hrista, i ljubav Božija, i zajedništvo Svetoga Duha, sa svima vama.“ 2. Korinćanima 13:14

„Petar, apostol Isusa Hrista, izabranima koji stranstvuju u rasijanju po Pontu, Galatiji, Kapadokiji, Aziji i Vitiniji; Po predznanju Boga Oca, osvećenjem Duha za poslušanje i kropljenje krvlju Isusa Hrista: Blagodat i mir da vam se umnoži.“ 1. Petrova 1:1-3

Stoga, mnogo slično tome kako je Adam zajednica različitih ličnosti koje su pozvane da imaju zajedništvo jedne sa drugima, na sličan način je i jedan večni Bog zajednica triju različitih Božanskih Ličnosti koje imaju zajedništvo i opštenje jedna sa drugom.(1)

Vraćajući se na našu analogiju, videli smo kako reč Adam može imati različit smisao ili značenje u zavisnosti od konteksta. U određenim odlomcima ona se odnosi na zajedničku ljudsku prirodu koju dele i muškarac i žena, kao i ljudska bića uopšte. Ipak, u drugim kontekstima Adam funkcioniše kao lično ime za prvog muškarca, čime se on razlikuje od Eve, svoje žene.

Na sličan način reč Bog može imati različit smisao u zavisnosti od referenta ili konteksta u kojem se pojavljuje. Novi zavet obično koristi reč Bog za Oca i ona stoga funkcioniše kao Očevo lično ime. Kao takva, ona služi da razlikuje Oca od Sina, kao i da potvrdi činjenicu da je Sin podložan Ocu u pogledu vlasti. Kao što objašnjava ugledni novozavetni stručnjak Marej Dž. Haris:

„Prvo, u svim slojevima Novog zaveta theos uopšteno označava Oca… Kada nailazimo na izraz theos pater, možemo opravdano zaključiti da ho theos estin ho pater. A budući da se pater odnosi na određenu ličnost (a ne na svojstvo), istovetnost između ho theos i ho pater kao ličnih imena koja se odnose na ličnosti mora biti numerička. ‘Bog’ mora biti izjednačen sa ‘Ocem’. Kada bi Isus svuda bio nazivan theos tako da bi u odnosu na njega taj izraz prestao da bude titula i postao vlastita imenica poput 'Iesous, jezička dvosmislenost bila bi svuda prisutna.

„Drugi razlog zbog kojeg theos redovno označava Oca, a retko Sina, jeste taj što je takva upotreba pogodna da zaštiti ličnu razliku između Sina i Oca… koja je očuvana svuda u Novom zavetu, ali nigde dramatičnije nego tamo gde se Otac naziva ‘Bog Gospoda našega Isusa Hrista’ (Efescima 1:17) ili ‘njegov Bog i Otac’ (Otkrivenje 1:6) i gde Isus govori o ‘Bogu mom’ (Matej 27:46; Marko 15:34; Jovan 20:17; upor. Otkrivenje 3:2, 12), ili gde se, u obraćanju Isusu, pominje ‘tvoj Bog’ (Jevrejima 1:9). Bog je bio onaj kome se Isus molio, onaj koga je nazivao svojim Ocem (npr. Matej 11:25). Za ho logos, a ne za ho theos, Jovan je rekao sarx egeneto (Jovan 1:14).

„Sa ovim drugim razlogom jasno je povezan i treći. Element ‘subordinacionizma’ koji nalazi izraz ne samo kod četvorice pisaca koji koriste theos kao hristološki naziv, nego i drugde u Novom zavetu, možda je obuzdao svaki poriv da se theos redovno koristi za Isusa. Uobičajenim zadržavanjem izraza theos za Oca, novozavetni pisci su isticali činjenicu, bilo svesno ili nesvesno, da je, dok je Sin ‘podložan’ Ocu, Otac nije ‘podložan’ Sinu. Nalazi se izraz ‘Sin Božji’ gde je Bog Otac, ali nikada ‘Otac Božji’ gde bi Bog bio Sin.

„Četvrti razlog koji se može predložiti za relativno retku upotrebu theos kao hristološkog pridevanja bila je opasnost koju je rana crkva prepoznavala: da bi, ako bi se theos primenjivao na Isusa jednako redovno kao i na Oca, Jevreji bili skloni da hrišćanstvo smatraju neizlečivo deuteroteološkim, a neznabošci bi ga verovatno gledali kao politeističko. Kada bi theos bio lično ime i Oca i Sina, hrišćani bi bili u velikoj nevolji da odbrane veru od optužbi za diteizam, ako ne i politeizam, koliko god nepokolebljivo insistirali na svom očuvanju monoteizma.

„Peto, iza poriva da se izraz theos uopšteno zadrži za Oca ležala je potreba da se zaštiti stvarna ljudska priroda Isusova od doketističkog ili monofizitskog raspoloženja u njegovom začetnom obliku. U ranim godinama crkve bila je veća opasnost da se porekne celovitost ljudske ‘prirode’ Isusove nego da se dovede u pitanje njegovo božanstvo, o čemu svedoči činjenica da je doketizam, a ne arijanstvo, bio prvo hristološko odstupanje.

„Konačno, relativna retkost upotrebe theos za Isusa odgovara relativno retkoj upotrebi ontoloških kategorija u novozavetnoj hristologiji, koja je po naglasku funkcionalna…“ (Harris, Jesus As God - The New Testament Use of Theos in Reference to Jesus [Baker Books; Grand Rapids, MI; jul 1998, meki povez], str. 282-283; podebljani naglasak naš)

Istovremeno, postoje određena mesta gde se reč Bog koristi da bi se opisala priroda ili osobine koje Hristos ima i deli zajedno sa Ocem. To, dakle, potvrđuje da razlika između Boga i Isusa nije u pogledu njihove prirode, nego u pogledu njihovih Ličnosti, tj. Isus je lično različit od Boga Oca, dok mu je jednak po suštini.

Dakle, to što se Sin razlikuje od Boga ne dokazuje da Sin nije Bog, ništa više nego što to što se Eva razlikuje od Adama dokazuje da ni ona nije Adam.

**
Dodatna literatura**

Prava istina o Jovanu 1:1
Kratak odgovor na antimisionarske napade na Trojstvo
„Načinimo čoveka“ i kohortativni način
Dokazni tekstovi za Trojstvo

Napomene

(1) Očigledno je da postoje duboke razlike između Boga i čoveka, tako da se ova analogija ne sme previše zatezati. Na primer, Bog je nestvoren, dok je čovek vremenit. Čovek je fizičko biće, dok Bog nije fizički i nema fizičke organe niti polne organe. Čovek je takođe polno biće kome je zapoveđeno da se razmnožava, dok Bog nije polan i ne razmnožava se. Stoga, iako su Adam i Eva postali jedno telo kroz polno sjedinjenje, Otac i Sin su jedno u drugačijem smislu; niti je Otac i Sin trebalo da se sjedine da bi postali jedno, budući da su oduvek bili jedno. Štaviše, čovek se sastoji i od muškog i od ženskog elementa, dok unutar Božanstva nema ženskog entiteta, neke boginje da tako kažemo. Konačno, Adam i Eva nisu samo različite ličnosti nego i različita bića, dok su Otac i Sin različite Ličnosti koje dele isto večno Biće.