Avgustin, Origen i pakao
Veliki sveti Avgustin je izričito tvrdio da će zli trpeti beskrajne, večne svesne muke. Ovaj najuticajniji teolog žestoko se protivio učenju kondicionalizma/anihilacionizma (da će zli na kraju biti uništeni nakon perioda stradanja).
Sveti Avgustin je takođe svestan da je u njegovo vreme, kao i ranije, bilo mnogo hrišćana koji su odbacivali večne svesne muke. Ti pojedinci su se držali ili kondicionalizma ili univerzalizma (da će celo čovečanstvo na kraju biti spaseno). Blaženi Otac Crkve pobija te tvrdnje u svojim spisima, od kojih neke ovde navodim na korist čitalaca, kako bi jasno videli njegov stav o ovim pitanjima. Svako isticanje je moje.
Poglavlje 109. Stanje duše u razdoblju između smrti i vaskrsenja.
Uostalom, u vremenu koje protiče između čovekove smrti i konačnog vaskrsenja, duša prebiva u skrivenom skloništu, gde uživa počinak ili trpi patnju upravo srazmerno zasluzi koju je stekla životom koji je vodila na zemlji.
Poglavlje 110. Korist koju duše umrlih imaju od svetih tajni i milostinje svojih živih prijatelja.
Niti se može poreći da dušama umrlih koristi pobožnost njihovih živih prijatelja, koji prinose žrtvu Posrednika ili daju milostinju u crkvi u njihovo ime. Ali te službe koriste samo onima koji su tokom svog života stekli takvu zaslugu da im ovakve službe mogu pomoći. Jer postoji način života koji nije ni toliko dobar da ne bi zahtevao te službe posle smrti, niti toliko rđav da takve službe posle smrti ne bi bile ni od kakve koristi; s druge strane, postoji način života toliko dobar da ih uopšte ne zahteva; i opet, toliko rđav da, kada se život okonča, one ne pružaju nikakvu pomoć. Stoga se u ovom životu stiče svaka zasluga ili nezasluga koja može ublažiti ili otežati čovekove patnje posle ovog života. Neka se, dakle, niko ne nada da će posle smrti steći kod Boga zaslugu koju je propustio da osigura ovde. I shodno tome, jasno je da službe koje Crkva vrši za umrle nikako nisu suprotne apostolovim rečima: „Jer nam se svima valja javiti na sudu Hristovom, da primi svaki ono što u tijelu učini, bilo dobro ili zlo.“ jer zasluga koja čini da su takve službe o kojima govorim korisne za čoveka, stiče se dok on živi u telu. Nisu te službe korisne svakome. A zašto nisu korisne svima, ako ne zbog različitih načina života koje ljudi vode u telu? Kada se, dakle, žrtve — bilo oltarske bilo milostinje — prinose za sve krštene umrle, one su blagodarne žrtve za veoma dobre, umilostivne žrtve za one koji nisu veoma rđavi, a u slučaju veoma rđavih, iako ne pomažu umrlima, one su neka vrsta utehe za žive. A tamo gde su korisne, njihova se korist sastoji ili u dobijanju potpunog oproštenja grehova, ili barem u tome da osuda postane podnošljivija.
Poglavlje 111. Posle vaskrsenja postojaće dva odvojena carstva, jedno večne sreće, drugo večne bede.
Posle vaskrsenja, međutim, kada se dovrši konačni, sveopšti sud, postojaće dva carstva, svako sa svojim odvojenim granicama, jedno Hristovo, drugo đavolovo; jedno sastavljeno od dobrih, drugo od rđavih — oba, međutim, sastavljena od anđela i ljudi. Prvi neće imati volju, a drugi neće imati moć da greše, i nijedni neće imati moć da izaberu smrt; nego će prvi živeti istinski i srećno u večnom životu, a drugi će vući bedno postojanje u večnoj smrti, bez moći da umru; jer i život i smrt biće bez kraja. Ali među prvima će postojati stepeni sreće, pri čemu će jedan biti izvrsnije srećan od drugog; a među drugima će postojati stepeni bede, pri čemu će jedan biti podnošljivije bedan od drugog.
Poglavlje 112. U Svetom pismu nema osnova za mišljenje onih koji poriču večnost budućih kazni.
Uzalud, dakle, neki, ZAISTA VEOMA MNOGI****, jadikuju nad večnom kaznom i neprekidnim, nepredahnutim mukama izgubljenih, i kažu da ne veruju da će tako biti; ne, doduše, tako da se izričito suprotstavljaju Svetom pismu, nego, na podsticaj sopstvenih osećanja, ublažavaju sve što im izgleda tvrdo i daju blaži obrt izjavama za koje misle da su pre namenjene da zastraše nego da budu shvaćene kao doslovno istinite. Jer „Zar je zaboravio milostiv biti i u gnjevu zatvorio milosrđe svoje?“ kažu, „Zar je zaboravio milostiv biti i u gnjevu zatvorio milosrđe svoje?“ To, dakle, čitaju u jednom od svetih psalama. Ali bez sumnje to treba razumeti kao rečeno o onima koji se na drugom mestu nazivaju „sasudima milosti“, jer su i oni oslobođeni bede ne zbog neke sopstvene zasluge, nego jedino kroz sažaljenje Božje. Ili, ako ljudi o kojima govorimo insistiraju da se ovo mesto odnosi na celo čovečanstvo, nema razloga da zbog toga pretpostave da će doći kraj kazni onih o kojima je rečeno: „I ovi će otići u muku vječnu“****; jer bi se to okončalo na isti način i u isto vreme kao i sreća onih o kojima je rečeno: „a pravednici u život vječni“. Ali neka pretpostave, ako im ta misao pričinjava zadovoljstvo, da se muke prokletih, u određenim razmacima, u izvesnoj meri ublažavaju. Jer i u tom slučaju gnev Božji, to jest njihova osuda (jer se time, a ne nekim uznemirenim osećanjem u umu Božjem, naziva Njegov gnev), ostaje na njima; to jest, Njegov gnev, iako i dalje ostaje, ne zatvara Njegove nežne milosti; premda se Njegove nežne milosti pokazuju ne u tome što bi okončale njihovu večnu kaznu, nego u tome što ublažavaju njihove muke ili im daju predah; jer psalam ne kaže da okonča svoj gnev, niti kada Njegov gnev prođe, nego u svom gnevu. A ako bi ovaj gnev stajao sam, ili ako bi postojao u najmanjoj zamislivoj meri, ipak bi biti izgubljen iz carstva Božjeg, biti prognanik iz grada Božjeg, biti otuđen od života Božjeg, nemati udela u onom velikom dobru koje je Bog pripremio onima koji Ga se boje i koje je izvršio za one koji se u Njega uzdaju — to bi bila kazna tolika da se, pod pretpostavkom da je večna, nikakve muke koje poznajemo, produžene kroz onoliko vekova koliko ljudska mašta može zamisliti, ne bi mogle uporediti s njom.
Poglavlje 113. Smrt zlih biće večna u istom smislu u kojem je i život svetih.
Ova neprestana smrt zlih, dakle, to jest njihovo otuđenje od života Božjeg, trajaće zauvek, i biće zajednička svima njima, šta god ljudi, podstaknuti svojim ljudskim osećanjima, nagađali o raznovrsnosti kazni ili o ublažavanju i prekidu njihovih jada; kao što će i večni život svetih trajati zauvek, i biće zajednički svima njima, kakvi god stepeni ranga i časti postojali među onima koji sijaju skladnim sjajem. (Enhiridion)
Zanimljivo je da je sveti Avgustin priznao da je bilo mnogih koji su se protivili večnim svesnim mukama, i to ne iz prezira prema Svetom pismu, budući da su voleli i poštovali Sveto pismo.
Na drugom mestu, sveti Avgustin priznaje da je Origen bio raniji teolog/apologeta koji je čak verovao da će i sam Satana i njegovi anđeli na kraju biti spaseni — gledište za koje tvrdi da ga je Crkva osudila:
Poglavlje 17. — O onima koji umišljaju da nijedan čovek neće biti večno kažnjen.
Sada moram, vidim, stupiti u prijateljsku raspravu s onim mekog srca hrišćanima koji odbijaju da veruju da će iko, ili da će svi oni koje nepogrešivo pravedni Sudija proglasi dostojnima kazne pakla, večno stradati, i koji pretpostavljaju da će biti izbavljeni nakon određenog roka kazne, dužeg ili kraćeg srazmerno količini greha svakog čoveka. Po tom pitanju, Origen je bio još popustljiviji; jer je verovao da bi čak i sam đavo i njegovi anđeli, nakon što pretrpe one teže i duže muke koje su njihovi gresi zaslužili, trebalo da budu izbavljeni iz svojih muka**, i pridruženi** svetim anđelima. Ali ga je Crkva, ne bez razloga, osudila zbog toga i drugih zabluda, naročito zbog njegove teorije o neprestanom smenjivanju sreće i bede, i o beskonačnim prelascima iz jednog stanja u drugo u utvrđenim razdobljima vekova; jer je u toj teoriji izgubio čak i zaslugu milosrdnosti, dodelivši svetima stvarne bede radi ispaštanja njihovih grehova, i lažnu sreću, koja im nije donosila nikakvu istinsku i sigurnu radost, to jest nikakvo neustrašivo uverenje o večnom blaženstvu. Veoma je različita, međutim, zabluda o kojoj govorimo, koju diktira nežnost ovih hrišćana koji pretpostavljaju da će patnje onih koji budu osuđeni na sudu biti privremene, dok će blaženstvo svih koji pre ili kasnije budu oslobođeni biti večno. Koje mišljenje, ako je dobro i istinito zato što je milosrdno, biće utoliko bolje i istinitije ukoliko postane milosrdnije. Neka se, dakle, taj izvor milosti proširi i poteče čak i do izgubljenih anđela, i neka i oni budu oslobođeni, makar posle onoliko mnogo i dugih vekova koliko se učini prikladnim! Zašto ovaj potok milosti teče ka celom ljudskom rodu, a presušuje čim stigne do anđeoskog? Pa ipak se ne usuđuju da svoje sažaljenje protegnu dalje i predlože izbavljenje samog đavola. Ili ako je neko dovoljno smeo da to učini, on doduše postiđuje njihovu ljubav, ali je i sam usvedočen u zabludi koja je utoliko ružnija, i u izvrtanju Božje istine koje je utoliko izopačenije, ukoliko se njegova blagost osećanja čini većom. (O državi Božjoj, Knjiga 21 O kraju određenom za grad đavolji, naime o večnoj kazni prokletih; i o dokazima koje neverje iznosi protiv nje.)
Zanimljivo je da, iako kondicionalizam/anihilacionizam naziva zabludom, sveti Avgustin ne kaže da je to prokleta jeres koju je Crkva osudila, kao što je rekao za Origenov univerzalistički stav. Čini se da je prvo gledište bilo tolerisano, dok je drugo bilo otvoreno odbačeno kao jeres.
Dodatna literatura
Večne svesne muke: odbrana (https://www.samshmnthelogy.net/post/everlasting-conscious-torment-a-defense)