Atinagora, Teofil i Diognet o Trojstvu
Sledeći odlomak preuzet je iz knjige Majkla F. Berda (Michael F. Bird) Jesus Among the Gods: Early Christology in the Greco-Roman World, koju je 2022. objavio Baylor University Press, Vejko, Teksas], str. 151-155. Reč je o odeljku II. Isus i posredničke figure, 4. Isus i „oni između“: Poređenje ranih hristologija i posredničkih figura. Svi naglasci su moji.
Atinagora Atinjanin napisao je svoju Molbu oko 177-176. n. e. kao odbranu hrišćanstva upućenu carevima Marku Aureliju i Luciju Komodu. Atinagora se poslužio helenističkom filozofskom tradicijom da bi dokazivao jedinstvo i aseitet Boga, odbacio i politeizam i panteizam, i odbio optužbe za ateizam upućene hrišćanima. On se žalio: „Ako Platon nije ateista kada Tvorca svega shvata kao jednog nestvorenog Boga, nismo ni mi ateisti kada priznajemo onoga čijim je Logosom sve stvoreno i njegovim Duhom održavano, i tvrdimo da je on Bog“ (Leg. 6.2; upor. 4.2; 10.1, 5; 18.2). Važno je da je branio ideju da Bog ima Sina, „Logos Oca, u idealnom obliku i u delovanju; jer po njegovom liku i kroz njega je sve nastalo, što pretpostavlja da su Otac i Sin jedno“ (Leg. 10.2). Ako je Bog „um“ (nous), onda je Logos njegov večni razum (logikos), jedno s Bogom, nije stvoren, nego proishodi od njega na način sličan Mudrosti u Pričama Solomonovim 8:22 (Leg. 10.3-4). Između Boga, Sina/Logosa i Duha, Atinagora govori o njihovom „moćnom jedinstvu u duhu“, o „moći u jedinstvu i različitosti u poretku“ i o „jedinstvu u moći, a razlikovanju u poretku“ (Legat. 10.2, 5; 24.2). Rekao je da oni koji su pripremljeni za sud poznaju jednost, zajedništvo, jedinstvo i raznolikost u jedinstvu između Oca, Sina i Duha (Leg. 12.3).
Atinagora je koristio i analogije da potkrepi jedinstvo u Božanstvu: „Kažemo da postoji Bog i Sin, njegov Logos, i Sveti Duh, sjedinjeni u moći, a razlikovani u poretku kao Otac, Sin i Duh, budući da je Sin um, Logos i mudrost Oca, a Duh isticanje poput svetlosti iz vatre“ (Leg. 24.2). Značajno je da Atinagora razlikuje istinitog, nestvorenog i večnog Boga od stvorenog poretka i smešta Sina i Duha na Božju stranu te razlike (Leg. 6.2; 10.1, 5; 15.1; 18.1-19.3). U njegovoj argumentaciji, božanstvo Boga nije božanstvo anđela, obogotvorenog čoveka, demona ili stvorenog božanstva, tako da Sin učestvuje u Božjoj jedinstvenoj, jednoj i nestvorenoj božanskoj prirodi (Leg. 10.5; 24.2-5; 27.1-30.6). Atinagora, dakle, poistovećuje Boga sa nestvorenim Demijurgom, a Sina/Logos sa njegovim glavnim posrednikom, i opisuje njihovo jedinstvo u biću putem psiholoških i pirologijskih metafora. Jovanova Logos-hristologija nesumnjivo je konstitutivna za Atinagorin začetni trinitarizam, a on pojačava zajedničko božanstvo njih dvojice. Prema Freju, prepletenost jovanovskih tekstova (tj. Jovan 1:2; 10:30; 14:10) znači da Atinagora „ne stavlja težište na to da je jedan Bog tvorac, nego na su-tvoraštvo Logosa“, u sprezi sa „namernim naglašavanjem jedinstva između Boga i Logosa, nasuprot svakoj ideji o mnoštvu božanskih bića ili o rascepu između Boga i Hrista“.98
Episkop Teofil Antiohijski pisao je svom prijatelju paganinu Avtoliku da bi ga uverio u istinitost hrišćanske religije, oko 180. n. e. Između ostalog, uz kritike obogotvorenja ljudi i idolopoklonstva, on objašnjava božanstvo Logosa: „Bog je, dakle, imajući sopstveni Logos urođen u sopstvenoj utrobi, rodio njega zajedno sa sopstvenom Sofijom, izbacivši ga pre svega ostalog. Poslužio se tim Logosom kao svojim slugom u stvarima koje je stvorio, i kroz njega je sve načinio. Naziva se Početkom jer vodi i vlada svime što je kroz njega oblikovano.“ Takođe je „Logos Božji“ koji je govorio kroz Mojsija naveo Mojsija da piše o stvaralačkom delu Logosa u Postanju 1:1 (Autol. 2.10). Što se tiče usaglašavanja Božje sveprisutnosti sa antropomorfnim opisima Boga koji hoda po raju, Teofil je uzvratio:
Bog i Otac svega neograničen je i nije prisutan na nekom mestu, jer nema mesta njegovog počinka. Ali njegov Logos, kroz koga je sve načinio, koji je njegova moć i mudrost, preuzimajući ulogu Oca i Gospoda svega, bio je prisutan u raju u ulozi Boga i razgovarao je sa Adamom. Jer nas samo božansko pismo uči da je Adam rekao da je „čuo glas“. Šta je taj „glas“ ako ne Logos Božji, koji je i njegov Sin — ne kako pesnici i mitografi opisuju sinove bogova rođene iz polnog sjedinjenja, nego kako istina opisuje Logos, uvek urođen u srcu Boga. (Autol. 2.22)
Teofil zatim objašnjava božanstvo Logosa pomoću metafore uma i misli: „Jer pre nego što je bilo šta nastalo, imao je njega kao svog Savetnika, sopstveni Um i Razum. Kada je Bog hteo da načini ono što je nameravao da načini, rodio je taj Logos, učinivši ga spoljašnjim, kao prvorođenog svega stvorenja. Nije sebe lišio Logosa, nego je rodio Logos i neprestano razgovara sa svojim Logosom.“ Odmah zatim sledi navod iz Jovana 1:1-3, koji Teofil objašnjava: „Budući da je Logos Bog i da je svoju prirodu izveo iz Boga, kad god Otac svega to zaželi, on ga šalje na neko mesto gde je prisutan te biva čuven i viđen“ (Autol. 2.22). Teofil pruža primer egzegeze Jovana 1:1-3 koja naglašava ontološko jedinstvo između Boga i njegovog Logosa.
Poslanica Diognetu obično se svrstava među apostolske oce, iako je po rodu bliža apologetima, dok homiletički dodaci u 11-12. poglavlju podsećaju na tumačiteljski stil 2. Klimenta, Melitona Sardskog i Ipolita Rimskog. Datovanje poslanice je notorno teško, premda većina komentatora daje prednost datumu u kasnom drugom veku.99 Na jednom mestu nepoznati autor objašnjava da je Tvorac „utemeljio među ljudima istinu i svetu, nepojmljivu reč sa neba i čvrsto je usadio u njihova srca, ne, kako bi neko mogao zamisliti, šaljući im nekog potčinjenog, ili anđela, ili vladara, ili nekog od onih koji upravljaju zemaljskim stvarima, ili onih kojima je poverena uprava nad stvarima na nebu“. Umesto toga, poslao im je onoga kojim je stvorio svet, održava njegovo delovanje i zapoveda njegovu poslušnost, naime, Sina (Diogn. 7.2). Moguće je da „reč“ biva doneta time što je Sin poučava, a ne anđeo ili neka druga posrednička figura. Ali verovatnije je da istinita, sveta i nepojmljiva reč nije niko drugi do Logos shvaćen kao Božja instrumentalna, sjedinjujuća i održavajuća sila nad stvorenjem, a Logos je takođe i Božji vrhovni posrednik u iskupljenju (Diogn. 7.3-5). Oštra tačka jovanovskog uticaja jeste u tome što niko osim Logosa/Sina nije uključen u stvaranje i što se Logos/Sin izričito razlikuje od drugih posredničkih figura.
Poslednja dva poglavlja Diogneta, najverovatnije naknadno pridodata delu, sadrže besedu o Reči. Autor tvrdi da ljubav prema „Reči“ proističe iz poznanja „Reči upućene učenicima“. Jer učenicima se „Reč pojavila i objavila ove stvari“ (Diogn. 11.2). Reč je, premda „obeščašćena od izabranog naroda“, ipak bila „propovedana od apostola i verovana od neznabožaca“, i tako se kroz apostolsko propovedanje Reč „pojavila svetu“ (Diogn. 11.3). Ta Reč ima svoje poreklo „od početka“, i, mada drevna, uvek je nova kada se rodi u srcima svetih. Dalje: „Ovo je Večni, koji se danas smatra Sinom, kroz koga se crkva obogaćuje, a milost razvija i umnožava među svetima“ (Diogn. 11.4-5). Zapovedajuća Reč obznanjuje svoju pouku kroz svoje učenike i njihove učenike, a oni koji je prihvate primiće njenu milost i uzrasti u ljubavi prema njoj (Diogn. 11.7-9). U liturgijskom i katihetskom životu crkve „Reč se raduje dok poučava svete, Reč kroz koju se Otac proslavlja“ (Diogn. 12.9). Autor prepliće apostolsku reč o Hristu sa pričom o Reči kao objavitelju tajni Oca i provodniku božanske milosti.
Apologeti se izdvajaju kao oni koji su se bavili filozofskim izlaganjem o božanskom Logosu kao delom svog bogoslovskog tumačenja Božje Reči u jevrejskim Pismima i u Jovanovom prologu. Justin upućuje na stoičku ideju o logikos spermatikos za usađivanje Božje reči u ljudska srca, što nije ništa drugo do klice istine o Hristu. Štaviše, Justin, Atinagora i Teofil svi jasno koriste stoičku razliku između logos endiathetos (reč u umu) i logos prophorikos (izrečena reč) da bi objasnili odnos Boga Oca prema Logosu. Uz to, analogija Reči i Uma može se objasniti u modalističkom, arijanskom ili pro-nikejskom smislu.100 Autor Diogneta i Atinagora razlikuju Logos/Sina od drugih posredničkih figura nebeske hijerarhije.101 Uočava se i izričito bavljenje filozofijom, vidljivo u navodima iz Platona, Aristotela i drugih, kao i stvaralački dijalog sa biblijskim predanjima o Božjoj sopstvenoj Mudrosti, Reči i Zakonu.102 Apologeti su preduzimljivo poistovetili Hrista sa Božjim Logosom i pojačali jovanovsko predanje naglašavajući jedinstvo Boga sa njegovim Logosom.
Dodatna literatura
VIŠE O HRISTOLOGIJI JUSTINA MUČENIKA