APOSTOLSKO NASLEĐE I TRADICIJA
U ovom tekstu navodim jednog crkvenog oca i dvojicu ranohrišćanskih pisaca, koji svi potvrđuju da upravo sveto nezapisano predanje, sačuvano u crkvama koje vode poreklo od apostola, čuva ispravno značenje i primenu Svetog pisma i vere. Sav naglasak je moj.
IRINEJ
Poglavlje 8 Kako valentinovci izvrću Sveto pismo da bi potkrepili sopstvena pobožna mišljenja
1. Takav je, dakle, njihov sistem, koji ni proroci nisu objavili, ni Gospod učio, ni apostoli predali, a kojim se ipak hvale da o njemu, više od svih drugih, imaju savršeno znanje. Svoje stavove crpe iz drugih izvora, a ne iz Svetog pisma; i, da upotrebimo poznatu izreku, trude se da pletu užad od peska, dok nastoje da sa prividom verovatnoće prilagode sopstvenim osobenim tvrdnjama Gospodnje priče, izreke proroka i reči apostola, kako njihov sistem ne bi izgledao sasvim bez oslonca. Čineći to, međutim, zanemaruju redosled i povezanost Svetog pisma i, koliko je do njih, raskomadavaju i uništavaju istinu. Premeštajući odlomke, iznova ih doterujući i praveći od jedne stvari drugu, uspevaju da mnoge obmanu svojom opakom veštinom prilagođavanja Gospodnjih proroštava svojim mišljenjima. Njihov način postupanja isti je kao kada bi neko, pošto je vešt umetnik od dragog kamenja sastavio prelep lik cara, potom taj čovekov lik rastavio na komade, prerasporedio dragulje i tako ih spojio da od njih načini oblik psa ili lisice, i to još loše izvedeno; pa bi onda tvrdio i objavljivao da je to onaj prelepi lik cara koji je vešti umetnik sastavio, pokazujući na dragulje koje je prvi umetnik izvanredno sklopio da obrazuju carev lik, a koje je ovaj drugi, s rđavim ishodom, preneo u oblik psa, te bi, izlažući tako dragulje, obmanuo neuke koji nisu imali predstavu o tome kakav je carev lik, i ubedio ih da je taj bedni lik lisice zapravo prelepi lik cara. Na isti način ove osobe krpe zajedno babske bajke, pa zatim nastoje da, nasilno izvlačeći iz njihove prave veze reči, izraze i priče gde god ih nađu, prilagode Božja proroštva svojim neosnovanim izmišljotinama. Već smo izložili dokle u tome idu kada je reč o unutrašnjosti Plerome. (Protiv jeresi, Knjiga I)
Poglavlje 2 Jeretici ne slede ni Sveto pismo ni Predanje
1. Kada su, međutim, pobijeni iz Svetog pisma, oni se okreću i optužuju to isto Pismo, kao da nije tačno niti autoritativno, i [tvrde] da je dvosmisleno, i da se istina iz njega ne može izvući od strane onih koji su neuki u predanju. Jer [oni tvrde] da istina nije predata pisanim dokumentima, već vivâ voce: zbog čega je i Pavle izjavio: Ali mudrost govorimo među savršenima, a ne mudrost ovoga sveta. 1. Korinćanima 2:6 A ta mudrost, tvrdi svaki od njih, jeste izmišljotina njegovog sopstvenog pronalaska, dabome; tako da, prema njihovoj zamisli, istina u pravom smislu prebiva čas u Valentinu, čas u Markionu, čas u Kerintu, a zatim u Basilidu, ili je podjednako bila u bilo kom drugom protivniku, koji nije mogao reći ništa što se tiče spasenja. Jer svaki od ovih ljudi, budući sasvim izopačene naravi i kvareći sistem istine, ne stidi se da propoveda samoga sebe.
2. Ali, opet, kada ih upućujemo na ono predanje koje potiče od apostola, [i] koje se čuva putem sukcesije prezvitera u Crkvama, oni prigovaraju predanju, govoreći da su i sami mudriji ne samo od prezvitera, nego čak i od apostola, jer su otkrili nepatvorenu istinu. Jer [oni tvrde] da su apostoli pomešali ono što pripada zakonu sa rečima Spasitelja; i da nisu samo apostoli, nego i sam Gospod govorio čas iz Demijurga, čas sa posredničkog mesta, a čas opet iz Plerome, dok oni sami, nesumnjivo, neuprljano i čisto, imaju znanje o skrivenoj tajni: to zaista znači huliti na svog Tvorca na najbestidniji način! Sve se, dakle, svodi na to da se ovi ljudi sada ne slažu ni sa Svetim pismom ni sa predanjem.
3. Takvi su protivnici sa kojima imamo posla, moj vrlo dragi prijatelju, koji poput klizavih zmija nastoje da umaknu na svakoj tački. Zato im se mora suprotstaviti na svakoj tački, ne bismo li, presecajući im odstupnicu, uspeli da ih vratimo istini. Jer, iako duši pod uticajem zablude nije lako da se pokaje, ipak, s druge strane, nije sasvim nemoguće umaći zabludi kada se pored nje postavi istina. (Isto, Knjiga III)
Poglavlje 26 Blago sakriveno u Svetom pismu jeste Hristos; istinsko tumačenje Svetog pisma nalazi se JEDINO U CRKVI.
1. Ako, dakle, neko pažljivo čita Sveto pismo, naći će u njemu izveštaj o Hristu i predoznačenje novog poziva (vocationis). Jer Hristos je blago koje je bilo sakriveno u njivi, Matej 13:44 to jest u ovom svetu (jer njiva je svet Matej 13:38); ali blago sakriveno u Svetom pismu jeste Hristos, budući da je On bio ukazan preko praobraza i priča. Otuda se Njegova ljudska priroda nije mogla razumeti pre ispunjenja onoga što je bilo prorečeno, to jest pre dolaska Hrista. I zato je proroku Danilu rečeno: Zatvori reči i zapečati knjigu sve do vremena svršetka, dok mnogi ne nauče i dok se znanje ne dovrši. Jer u to vreme, kada se rasejanje ispuni, oni će saznati sve ovo. Danilo 12:4, 7 Ali i Jeremija kaže: U poslednje dane razumeće ovo. Jeremija 23:20 Jer svako proroštvo, pre svog ispunjenja, za ljude je [puno] zagonetki i dvosmislenosti. Ali kada vreme dođe i predskazanje se ispuni, tada proroštva imaju jasno i pouzdano tumačenje. I upravo zbog toga, kada se u sadašnje vreme zakon čita Jevrejima, on je poput bajke; jer oni nemaju objašnjenje svega što se odnosi na dolazak Sina Božjeg, koji se zbio u ljudskoj prirodi; ali kada ga čitaju hrišćani, ono je blago, doduše sakriveno u njivi, ali izneseno na svetlo krstom Hristovim, i objašnjeno, te obogaćuje razum ljudi, pokazuje mudrost Božju i objavljuje Njegove naredbe u pogledu čoveka, unapred obrazuje carstvo Hristovo i unapred propoveda nasleđe svetog Jerusalima, i unapred objavljuje da će čovek koji voli Boga dostići takvu izvrsnost da će čak videti Boga, i čuti Njegovu reč, i da će od slušanja Njegove besede biti proslavljen do te mere da drugi neće moći da gledaju slavu njegovog lica, kao što je rekao Danilo: Oni koji razumeju sijaće kao svetlost svoda nebeskog, i mnogi od pravednika kao zvezde doveka. Danilo 12:3 Tako sam, dakle, pokazao da stvari stoje, ako neko čita Sveto pismo. Jer tako je Gospod razgovarao sa učenicima posle svog vaskrsenja iz mrtvih, dokazujući im iz samog Svetog pisma da je Hristos morao da strada i da uđe u svoju slavu, i da se u Njegovo ime propoveda oproštenje grehova po celome svetu. Luka 24:26, 47 A učenik će biti usavršen i [učinjen] poput domaćina koji iznosi iz svoje riznice novo i staro. Matej 13:52
2. Stoga je dužnost slušati prezvitere koji su u Crkvi — one koji, kao što sam pokazao, imaju sukcesiju od apostola; one koji su, zajedno sa sukcesijom episkopata, primili pouzdani dar istine, po dobroj volji Očevoj. Ali [dužnost je takođe] gledati sa sumnjom na druge koji odstupaju od prvobitne sukcesije i sabiraju se na bilo kom mestu, [smatrajući ih] bilo jereticima izopačenog uma, bilo raskolnicima naduvenim i samodopadljivim, bilo pak licemerima koji tako postupaju radi dobiti i tašte slave. Jer svi su oni otpali od istine. A jeretici, zaista, koji donose tuđ oganj na žrtvenik Božji — naime, tuđa učenja — biće spaljeni ognjem s neba, kao Nadav i Avijud. Levitska 10:1-2 A oni koji ustaju protiv istine i podstiču druge protiv Crkve Božje, [ostaće] među onima u paklu (apud inferos), progutani zemljotresom, kao i oni koji su bili sa Korejem, Datanom i Avironom. Brojevi 16:33 A oni koji razdiru i razdvajaju jedinstvo Crkve, [primiće] od Boga istu kaznu kakvu je primio i Jerovoam. 1. Carevima 14:10
3. Oni, međutim, za koje mnogi veruju da su prezviteri, a služe sopstvenim požudama i ne stavljaju strah Božji iznad svega u svojim srcima, već se prema drugima ponašaju sa prezirom i naduvani su gordošću zbog zauzimanja prvog mesta, i čine zla dela u tajnosti govoreći: Niko nas ne vidi — biće osuđeni Rečju, koja ne sudi po spoljašnjem izgledu (secundum gloriam), niti gleda na lice, nego na srce; i čuće one reči koje se nalaze kod proroka Danila: O seme hanansko, a ne Judino, lepota te je prevarila i požuda ti je izopačila srce. Ti koji si ostario u zlim danima, sada su izašli na videlo tvoji gresi koje si ranije počinio; jer si izricao lažne presude i navikao si se da osuđuješ nevine, a krive da puštaš na slobodu, iako Gospod kaže: Nevinoga i pravednoga nemoj ubiti. O njima je i Gospod rekao: Ako li zli sluga kaže u srcu svome: Gospodar moj odgađa svoj dolazak, pa počne da tuče sluge i sluškinje, i da jede i pije i da se opija; doći će gospodar toga sluge u dan u koji ga ne očekuje i u čas u koji ne zna, i rasešće ga, i odrediće mu deo sa nevernicima.
4. Od svih takvih osoba, dakle, dolikuje nam da se držimo podalje, a da prionemo uz one koji, kao što sam već primetio, drže učenje apostola, i koji, zajedno sa redom sveštenstva (presbyterii ordine), pokazuju zdravu reč i besprekorno vladanje radi utvrđivanja i ispravljanja drugih. Na taj način je Mojsije, kome je takvo vođstvo bilo povereno, oslanjajući se na dobru savest, opravdao sebe pred Bogom, govoreći: Nisam iz lakomosti uzeo ništa što pripada nekome od ovih ljudi, niti sam ikome od njih učinio zlo. Brojevi 16:15 Na isti način je i Samuilo, koji je sudio narodu toliko godina i vladao nad Izrailjem bez ikakve gordosti, na kraju opravdao sebe, govoreći: Hodio sam pred vama od detinjstva svoga sve do dana današnjeg: odgovorite mi pred Bogom i pred Njegovim pomazanikom (Christi ejus); čijeg sam vola ili čijeg magarca uzeo, ili nad kim sam tiranisao, ili koga sam tlačio? Ili ako sam iz ičije ruke primio mito ili [makar] obuću, recite protiv mene, i vratiću vam. 1. Samuilova 12:3 A kada mu je narod rekao: Nisi tiranisao, niti si nas tlačio, niti si šta uzeo iz ruke bilo kog čoveka — on je prizvao Gospoda za svedoka, govoreći: Gospod je svedok, i Njegov Pomazanik je danas svedok, da niste ništa našli u mojoj ruci. I rekoše mu: On je svedok. U istom duhu je i apostol Pavle, budući da je imao dobru savest, rekao Korinćanima: Jer mi nismo kao mnogi, koji kvare Reč Božju: nego kao iz iskrenosti, nego kao od Boga, pred Bogom govorimo u Hristu; 2. Korinćanima 2:17 Nikome nismo naudili, nikoga nismo pokvarili, nikoga nismo prevarili. 2. Korinćanima 7:2
5. Takve prezvitere Crkva hrani, o kojima i prorok kaže: Postaviću ti poglavare u miru i tvoje episkope u pravednosti. Isaija 60:17 O njima je i Gospod izjavio: Ko je, dakle, verni upravitelj (actor), dobar i mudar, koga Gospod postavlja nad svojim domom da im daje hranu u pravo vreme? Blažen je onaj sluga koga njegov Gospod, kada dođe, nađe da tako čini. Matej 24:45-46 Pavle zatim, učeći nas gde se takvi mogu naći, kaže: Bog je postavio u Crkvi, prvo, apostole; drugo, proroke; treće, učitelje. 1. Korinćanima 12:28 Gde su, dakle, položeni darovi Gospodnji, tu nam dolikuje da učimo istinu, [naime,] od onih koji imaju onu sukcesiju Crkve koja je od apostola, i među kojima postoji ono što je zdravo i besprekorno u vladanju, kao i ono što je nepatvoreno i nepokvareno u govoru. Jer oni takođe čuvaju ovu našu veru u jednoga Boga koji je sve stvorio; i uvećavaju onu ljubav [koju imamo] prema Sinu Božjem, koji je radi nas izvršio tako čudesne naredbe: i oni nam tumače Sveto pismo bez opasnosti, niti huleći na Boga, niti obeščašćujući patrijarhe, niti prezirući proroke. (Isto, Knjiga IV)
TERTULIJAN
Poglavlje 19. U raspravi o jeresi poziv se NE UPUĆUJE SVETOM PISMU. Sveto pismo pripada samo onima koji imaju pravilo vere.
Naš poziv, dakle, ne sme se upućivati Svetom pismu; niti se sme dopustiti spor o tačkama u kojima će pobeda biti ili nemoguća, ili neizvesna, ili nedovoljno izvesna. Ali čak i ako rasprava iz Svetog pisma ne bi ispala tako da obe strane stavi u ravnopravan položaj, (ipak) bi prirodni poredak stvari zahtevao da se najpre postavi ova tačka, koja je sada jedina o kojoj moramo raspravljati: Kod koga se nalazi upravo ona vera kojoj Sveto pismo pripada. Od čega i preko koga, i kada, i kome, je predato ono pravilo kojim ljudi postaju hrišćani? Jer gde god se pokaže da jesu istinsko hrišćansko pravilo i vera, tamo će isto tako biti i istinsko Sveto pismo i njegova tumačenja, i sva hrišćanska predanja…
Poglavlje 32. Nijedan od jeretika ne polaže pravo na sukcesiju od apostola. Nove crkve su i dalje apostolske, jer je njihova vera ona koju su apostoli učili i predali. Jeretici su pozvani da pokažu bilo kakve apostolske akreditive.
Ali ako ima nekih (jeresi) koje su dovoljno smele da se smeste usred apostolskog doba, kako bi time izgledalo da su ih predali apostoli, jer su postojale u vreme apostola, možemo reći: Neka iznesu izvorne zapise svojih crkava; neka razviju svitak svojih episkopa, koji se u pravilnoj sukcesiji spušta od početka tako da [taj njihov prvi episkop ] episkop može da pokaže kao svog rukopoložitelja i prethodnika nekoga od apostola ili apostolskih ljudi — i to čoveka koji je, štaviše, istrajao uz apostole. Jer na taj način apostolske crkve prenose svoje registre: kao crkva u Smirni, koja beleži da je Polikarpa U NJU POSTAVIO JOVAN; kao i crkva u Rimu, koja tvrdi da je Klimenta na isti način RUKOPOLOŽIO PETAR. Na potpuno isti način i ostale crkve pokazuju (svoje pojedine dostojanstvenike), koje, pošto su ih na njihova episkopska mesta postavili apostoli, smatraju prenosiocima apostolskog semena. Neka jeretici smisle nešto slično. Jer posle njihove hule, šta im je nedopušteno (da pokušaju)? Ali čak i ako bi izveli tu smicalicu, neće napredovati ni korak. Jer će samo njihovo učenje, nakon poređenja sa učenjem apostola, objaviti, svojom sopstvenom različitošću i protivrečnošću, da mu autor nije bio ni apostol ni apostolski čovek; jer, kao što apostoli nikada ne bi učili stvari koje su same sebi protivrečne, tako ni apostolski ljudi ne bi usađivali učenje različito od apostolskog, osim ako oni koji su primili pouku od apostola nisu otišli i propovedali na suprotan način. Ovoj proveri, dakle, biće podvrgnuti radi dokaza od strane onih crkava koje, iako svog osnivača ne izvode od apostola ili apostolskih ljudi (pošto su mnogo kasnijeg datuma, jer se zapravo osnivaju svakodnevno), ipak, budući da se slažu u istoj veri, smatraju se ništa manje apostolskim jer su srodne u učenju. Neka onda sve jeresi, kada ih naša apostolska crkva pozove na ove dve provere, ponude svoj dokaz o tome zašto sebe smatraju apostolskim. Ali u istini one to niti jesu, niti mogu dokazati da su ono što nisu. Niti ih u mirne odnose i zajedništvo primaju one crkve koje su na bilo koji način povezane sa apostolima, budući da ni u kom smislu ni same nisu apostolske zbog svoje različitosti u pogledu tajni vere…
Poglavlje 36. Apostolske crkve — glas apostola. Neka jeretici ispitaju svoje apostolske tvrdnje, u svakom slučaju neosporne. Crkva u Rimu je dvostruko apostolska; njena rana istaknutost i izvrsnost. Jeres, kao izvrtanje istine, s tim je povezana.
Hajde sada, ti koji bi da se podaš boljoj radoznalosti, ako bi je primenio na posao svog spasenja, obiđi apostolske crkve, u kojima sami prestoli apostola još uvek zauzimaju prvo mesto, u kojima se čitaju njihovi sopstveni izvorni spisi****, izgovarajući glas i predstavljajući lice svakoga od njih pojedinačno. Ahaja ti je vrlo blizu, (u kojoj) nalaziš Korint. Pošto nisi daleko od Makedonije, imaš Filipe; (a tu su ti) i Solunjani. Pošto možeš da pređeš u Aziju, dobijaš Efes. Budući, štaviše, da si nadomak Italije, imaš Rim, odakle nam i u naše sopstvene ruke dolazi sam autoritet (samih apostola). Kako je srećna njegova crkva, na koju su apostoli izlili svo svoje učenje zajedno sa svojom krvlju! Gde Petar podnosi stradanje poput Gospodnjeg! Gde Pavle zadobija svoj venac u smrti kakva je bila Jovanova — gde je apostol Jovan najpre bio uronjen, neozleđen, u ključalo ulje, a odatle poslat u progonstvo na ostrvo! Pogledaj šta je naučila, šta je učila, kakvo je zajedništvo imala čak i sa (našim) crkvama u Africi! Jednoga Gospoda Boga ona priznaje, Tvorca svemira, i Hrista Isusa (rođenog) od Device Marije, Sina Božjeg Tvorca; i vaskrsenje tela; zakon i proroke ona sjedinjuje u jednu knjigu sa spisima jevanđelista i apostola, iz koje upija svoju veru. Nju ona zapečaćuje vodom (krštenja), zaodeva Svetim Duhom, hrani Evharistijom, krepi mučeništvom, i protiv takve, tako održavane discipline ne dopušta nijednog protivrečitelja. To je disciplina za koju više ne kažem da je prorekla da će jeresi doći, već iz koje su one proizašle. Ipak, one nisu bile od nje, jer su joj se protivile. I gruba divlja maslina niče iz klice plodne, bogate i prave masline; takođe iz semena najzrelije i najslađe smokve izbija prazna i beskorisna divlja smokva. Na isti način i jeresi dolaze iz naše biljke, mada nisu naše vrste; (dolaze) iz zrna istine, ali, usled svoje laži, imaju da pokažu samo divlje lišće.
Poglavlje 37. Pošto jeretici nisu hrišćani, već izvrtači Hristovog učenja, ne mogu polagati pravo na hrišćansko Sveto pismo. Ono je polog, poveren Crkvi i od nje brižljivo čuvan.
Budući da je tako, da bi se presudilo da istina pripada nama, svima koji hodimo po pravilu koje je crkva predala od apostola, apostoli od Hrista, a Hristos od Boga, razlog našeg stava je jasan, kada utvrđuje da jereticima ne treba dopustiti da se pozivaju na Sveto pismo, jer mi, bez Svetog pisma, dokazujemo da oni nemaju ništa sa Svetim pismom. Jer pošto su jeretici, ne mogu biti istinski hrišćani, zato što ono što slede po sopstvenom golom izboru ne dobijaju od Hrista, a tim sledovanjem navlače na sebe i prihvataju ime jeretika. Tako, pošto nisu hrišćani, nisu stekli nikakvo pravo na hrišćansko Sveto pismo; i sasvim im se opravdano može reći: Ko ste vi? Kada ste i odakle došli? Pošto niste moji, šta imate sa onim što je moje? Zaista, Markione, kojim pravom sečeš moje drvo? Čijom dozvolom, Valentine, skrećeš tokove mog izvora? Kojom moći, Apele, pomeraš moje međaše? Ovo je moja svojina. Zašto vi ostali sejete i napasate ovde po svom nahođenju? Ovo je (kažem) moja svojina. Odavno je posedujem; posedovao sam je pre vas. Imam pouzdane vlasničke isprave od samih prvobitnih vlasnika, kojima je imanje pripadalo. Ja sam naslednik apostola. Kao što su oni brižljivo sastavili svoju oporuku i zavet, i poverili je na staranje, i zakleli (staraoce da budu verni svojoj dužnosti), tako je i ja držim. Što se vas tiče, oni su vas, izvesno je, oduvek smatrali razbaštinjenima i odbacivali kao tuđince — kao neprijatelje. Ali na kom su osnovu jeretici tuđinci i neprijatelji apostolima, ako ne zbog razlike u njihovom učenju, koje je svaki pojedinac po sopstvenoj volji ili izneo ili primio nasuprot apostolima?
Poglavlje 38. Sklad Crkve i Svetog pisma. Jeretici su dirali u Sveto pismo, sakatili ga i menjali. Katolici nikada ne menjaju Sveto pismo, koje uvek svedoči za njih.
Gde se nađe različitost učenja, tamo se, dakle, mora smatrati da postoji kvarenje kako Svetog pisma tako i njegovih tumačenja. Na onima čija je namera bila da drugačije uče, ležala je nužnost da drugačije urede sredstva učenja. Oni nikako nisu mogli ostvariti svoju različitost učenja na drugi način nego imajući razliku u sredstvima kojima su učili. Kao što u njihovom slučaju kvarenje učenja nikako nije moglo uspeti bez kvarenja i njegovih sredstava, tako ni nama nije mogla pripasti celovitost učenja bez celovitosti onih sredstava kojima se učenje upravlja. A sada, šta u našem Svetom pismu ima što je protiv nas? Šta smo od svoga uveli, pa da bismo to morali ponovo da oduzmemo, ili tome dodamo, ili ga izmenimo, kako bismo vratili u njegovu prirodnu zdravost nešto što mu je protivno, a sadržano je u Svetom pismu? Ono što smo mi sami, to je (i bilo je) Sveto pismo od početka. Od njega imamo svoje postojanje, pre nego što je bilo bilo kakvog drugog puta, pre nego što ste ga vi interpolirali. A pošto se za svaku interpolaciju mora verovati da je kasniji postupak, iz izričitog razloga što proizlazi iz suparništva koje nikada ni u kom slučaju nije pre onoga što oponaša niti je s njim rođeno, svakom razumnom čoveku jednako je neverovatno da bismo mi izgledali kao oni koji su u Sveto pismo uveli neki iskvaren tekst, mi koji postojimo od samog početka, i koji smo prvi, koliko i to da ga nisu zapravo uveli oni koji su i kasniji i suprotstavljeni (Svetom pismu). Jedan čovek izvrće Sveto pismo svojom rukom, drugi njegovo značenje svojim tumačenjem. Jer iako izgleda da Valentin koristi celu knjigu, on je ipak nasilno digao ruku na istinu, samo lukavijim umom i veštinom nego Markion. Markion je izričito i otvoreno upotrebio nož, a ne pero, jer je iz Svetog pisma izrezao ono što je odgovaralo njegovoj sopstvenoj temi. Valentin se, međutim, uzdržao od takvog izrezivanja, jer nije izmišljao Pismo da bi se poklopilo sa njegovom temom, već je svoju temu prilagodio Svetom pismu; pa ipak je oduzeo više i dodao više, uklanjajući pravo značenje svake pojedine reči i dodajući fantastične sklopove stvari koje nemaju stvarno postojanje. (Prigovor protiv jeretika)
ORIGEN
1. Svi koji veruju i uvereni su da su milost i istina zadobijeni kroz Isusa Hrista, i koji znaju da je Hristos istina, saglasno Njegovoj sopstvenoj izjavi, „Istina“, izvode znanje koje podstiče ljude na dobar i srećan život ni iz kog drugog izvora do iz samih reči i učenja Hrista. A pod rečima Hrista ne mislimo samo na one koje je izgovorio kada je postao čovek i nastanio se u telu; jer pre toga vremena Hristos, Reč Božja, beše u Mojsiju i prorocima. Jer bez Reči Božje, kako bi oni bili u stanju da proriču o Hristu? A da nam nije namera da ovaj spis zadržimo u granicama svake dostižne sažetosti, ne bi bilo teško pokazati, kao dokaz ove tvrdnje, iz Svetog pisma, kako su Mojsije ili proroci i govorili i činili sve što su činili budući ispunjeni Duhom Hristovim. I stoga smatram dovoljnim da navedem ovo jedno svedočanstvo od Pavla iz Poslanice Jevrejima**, u kojoj kaže:** „Vjerom Mojsej, kada je odrastao, odreče da se naziva sin kćeri Faraonove; I više voljaše da strada sa narodom Božijim nego da ima privremenu nasladu grijeha, Smatrajući porugu Hristovu za veće bogatstvo od svega blaga egipatskoga“. Štaviše, da je nakon svog vaznesenja na nebo govorio u svojim apostolima, pokazuje Pavle ovim rečima: „Jer tražite da iskušate Hrista koji u meni govori“
2. Budući, međutim, da se mnogi od onih koji ispovedaju da veruju u Hrista razlikuju jedni od drugih, ne samo u malim i beznačajnim stvarima, već i u pitanjima najvišeg značaja, kao, na primer, u pogledu Boga, ili Gospoda Isusa Hrista, ili Svetog Duha; i ne samo u pogledu njih, već i u pogledu drugih koji su stvorena bića, naime sila i svetih vrlina; čini se da je zbog toga neophodno najpre odrediti jasnu granicu i postaviti nepogrešivo pravilo u pogledu svakog od njih, a zatim preći na ispitivanje ostalih tačaka. Jer kao što smo prestali da tražimo istinu (uprkos tvrdnjama mnogih među Grcima i varvarima da je obznanjuju) među svima koji su je prisvajali za pogrešna mišljenja, pošto smo poverovali da je Hristos Sin Božji i bili uvereni da je moramo naučiti od Njega samog; tako i sada, budući da ima mnogo onih koji misle da drže Hristova mišljenja, a ipak neki od njih misle drugačije od svojih prethodnika, ipak, pošto je učenje Crkve, preneto urednim nasleđem od apostola, i sačuvano u Crkvama do današnjeg dana, još uvek očuvano, jedino se ono ima prihvatiti kao istina što se ni u čemu ne razlikuje od crkvenog i apostolskog predanja.
3. Sada treba znati da su sveti apostoli, propovedajući veru Hristovu, izlagali s najvećom jasnoćom o izvesnim tačkama za koje su verovali da su nužne svakome, čak i onima koji su izgledali pomalo tromi u istraživanju božanskog znanja; ostavljajući, međutim, da osnove njihovih tvrdnji ispituju oni koji budu zaslužili izvrsne darove Duha, i koji bi, naročito posredstvom samog Svetog Duha, zadobili dar jezika, mudrosti i znanja: dok su o drugim pitanjima jednostavno naveli činjenicu da stvari tako stoje, ćuteći o načinu ili poreklu njihovog postojanja; očigledno zato da bi revnosniji među njihovim naslednicima, koji bi bili ljubitelji mudrosti, imali predmet vežbanja na kojem bi pokazali plod svojih darova — one osobe, mislim, koje bi sebe pripremile da budu sposobni i dostojni primaoci mudrosti.
4. Pojedine tačke jasno izložene u učenju apostola jesu sledeće:—
Prvo, da postoji jedan Bog, koji je sve stvorio i uredio, i koji je, kada ništa nije postojalo, sve pozvao u biće — Bog od prvog stvaranja i osnivanja sveta — Bog svih pravednih ljudi, Adama, Avelja, Sita, Enosa, Enoha, Noja, Sera, Avrama, Isaka, Jakova, dvanaest patrijaraha, Mojsija i proroka; i da je ovaj Bog u poslednje dane, kao što je unapred najavio preko svojih proroka, poslao Gospoda našeg Isusa Hrista da najpre pozove Izrael k Sebi, a na drugom mestu neznabošce, nakon nevernosti naroda Izraela. Ovaj pravedni i dobri Bog, Otac Gospoda našeg Isusa Hrista, sam je dao zakon i proroke, i jevanđelja, budući takođe Bog apostola i Starog i Novog zaveta.
Drugo, da je sam Isus Hristos, koji je došao (u svet), rođen od Oca PRE SVIH STVORENJA****; da je, pošto je bio sluga Očev u stvaranju svega — „Sve kroz njega postade“ — On u poslednja vremena, lišivši sebe (svoje slave), postao čovek, i ovaplotio se iako je Bog, i, postavši čovek, OSTAO BOG KOJI JE BIO; da je uzeo telo slično našem, razlikujući se u tom pogledu samo po tome što je rođeno od device i od Svetog Duha: da je ovaj Isus Hristos zaista rođen, i zaista stradao, i nije podneo ovu smrt zajedničku (čoveku) samo prividno, već je zaista umro; da je zaista vaskrsao iz mrtvih; i da je nakon svog vaskrsenja razgovarao sa svojim učenicima, i bio uznet (na nebo).
Zatim, treće****, apostoli su izneli da je Sveti Duh pridružen u časti i dostojanstvu Ocu i Sinu. Ali u Njegovom slučaju nije jasno razlučeno da li Ga treba smatrati rođenim ili nerođenim, ili takođe Sinom Božjim ili ne: jer su to pitanja koja se moraju ispitivati iz Svetog pisma prema našim najboljim mogućnostima, i koja zahtevaju pažljivo istraživanje. A da je ovaj Duh nadahnuo svakog od svetih, bilo proroka bilo apostola; i da nije bio jedan Duh u ljudima starog domostroja, a drugi u onima koji su nadahnuti pri dolasku Hrista, najjasnije se uči po svim Crkvama.
5. Nakon ovih tačaka, apostolsko učenje je i to da će duša, imajući sopstvenu suštinu i život, nakon svog odlaska iz sveta biti nagrađena prema svojim zaslugama, budući određena da zadobije ili nasledstvo večnog života i blaženstva, ako joj njena dela to pribave, ili da bude predata večnom ognju i kaznama, ako je krivica njenih zločina do toga dovede: a takođe i da će nastupiti vreme vaskrsenja iz mrtvih, kada će ovo telo, koje se sada seje u raspadljivosti, ustati u neraspadljivosti, i ono što se seje u beščašću ustaće u slavi. I ovo je jasno određeno u učenju Crkve, da svaka razumna duša poseduje slobodnu volju i htenje****; da mora da vodi borbu sa đavolom i njegovim anđelima, i protivničkim uticajima, jer se oni trude da je opterete gresima; ali ako živimo ispravno i mudro, treba da nastojimo da se oslobodimo takvog tereta. Iz čega takođe sledi, da razumemo da nismo podložni nužnosti, tako da bismo svakako bili primorani, čak i protiv svoje volje, da činimo bilo dobro bilo zlo. Jer ako smo sami svoji gospodari, neki uticaji nas možda mogu goniti na greh, a drugi nam pomažu ka spasenju; mi, međutim, nismo prisiljeni nikakvom nužnošću da postupamo ispravno ili pogrešno, što one osobe smatraju da jeste slučaj, koje govore da su tokovi i kretanja zvezda uzrok ljudskih dela, ne samo onih koja se zbivaju izvan uticaja slobode volje, već i onih koja su stavljena u našu sopstvenu moć. Ali što se tiče duše, da li ona potiče od semena procesom traducijanizma, tako da bi se njen razum ili suština mogli smatrati smeštenima u samim semenim česticama tela, ili ima neki drugi početak; i sam taj početak, da li je rođenjem ili ne, ili da li je telu darovan spolja ili ne, nije razlučeno s dovoljnom jasnoćom u učenju Crkve.
6. U pogledu đavola i njegovih anđela, i protivničkih uticaja, učenje Crkve je utvrdilo da ova bića zaista postoje; ali šta su ona, ili kako postoje, nije objasnilo s dovoljnom jasnoćom. Većina, međutim, drži ovo mišljenje: da je đavo bio anđeo, i da je, postavši otpadnik, naveo što je moguće više anđela da otpadnu zajedno s njim, i oni se do današnjeg dana nazivaju njegovim anđelima.
7. I ovo je deo učenja Crkve, da je svet načinjen i da je uzeo svoj početak u određeno vreme, i da će biti uništen zbog svoje zloće. Ali šta je postojalo pre ovog sveta, ili šta će postojati posle njega, mnogima nije postalo pouzdano poznato, jer o tome nema jasne izjave u učenju Crkve.
8. Zatim, konačno, da je Sveto pismo napisano Duhom Božjim, i da ima značenje, ne samo ono koje je očigledno na prvi pogled, već i drugo, koje izmiče pažnji većine. Jer one (reči) koje su napisane jesu oblici izvesnih tajni, i slike božanskih stvari. U pogledu čega postoji jedno mišljenje u čitavoj Crkvi, da je čitav zakon zaista duhovan; ali da duhovno značenje koje zakon prenosi nije poznato svima, već samo onima kojima je milost Svetog Duha darovana u reči mudrosti i znanja.
Izraz ἀσώματον, to jest bestelesno, izašao je iz upotrebe i nepoznat je, ne samo u mnogim drugim spisima, već i u našem sopstvenom Pismu. A ako bi nam ga neko naveo iz malog spisa pod naslovom Petrovo učenje, u kojem Spasitelj naizgled kaže svojim učenicima: Ja nisam bestelesni demon, moram odgovoriti, kao prvo, da to delo nije uvršteno među crkvene knjige; jer možemo pokazati da ga nije sastavio ni Petar ni bilo koja druga osoba nadahnuta Duhom Božjim. Ali čak i ako bi se to priznalo, reč ἀσώματον tamo ne prenosi isto značenje koje nameravaju grčki i neznabožački pisci kada filozofi raspravljaju o bestelesnoj prirodi. Jer u pomenutom malom spisu on je upotrebio izraz bestelesni demon da označi da taj oblik ili obris demonskog tela, kakav god da je, ne liči na ovo naše grubo i vidljivo telo; već se, saglasno nameri pisca tog spisa, mora razumeti tako da On nije imao takvo telo kakvo imaju demoni, koje je po prirodi fino i tanko kao da je sazdano od vazduha (i iz tog razloga ga mnogi smatraju ili nazivaju bestelesnim), već da je imao čvrsto i opipljivo telo. Sada, prema ljudskom običaju, sve što nije te prirode prosti ili neuki nazivaju bestelesnim; kao kad bi neko rekao da je vazduh koji dišemo bestelesan, jer nije telo takve prirode da se može uhvatiti i držati, ili može pružiti otpor pritisku.
9. Ispitaćemo, međutim, da li se ono što grčki filozofi nazivaju ἀσώματον, ili bestelesnim, nalazi u svetom Pismu pod drugim imenom. Jer treba da bude predmet istraživanja i to kako treba razumeti samog Boga — da li kao telesnog, i obrazovanog prema nekom obliku, ili kao različite prirode od tela — tačka koja nije jasno naznačena u našem učenju. A ista ispitivanja moraju se sprovesti u pogledu Hrista i Svetog Duha, kao i u pogledu svake duše, i svega što poseduje razumnu prirodu.
10. I ovo je deo učenja Crkve, da postoje izvesni anđeli Božji, i izvesni dobri uticaji, koji su Njegove sluge u ostvarivanju spasenja ljudi. Kada su, međutim, oni stvoreni, ili koje su prirode, ili kako postoje, nije jasno rečeno. U pogledu sunca, meseca i zvezda, da li su živa bića ili bez života, nema jasnog određenja.
Svako se, dakle, mora poslužiti ovakvim počelima i temeljima, prema zapovesti: „orite krčevinu“, ako želi da obrazuje povezan niz i telo istina saglasno razumu svih ovih stvari, kako bi jasnim i nužnim tvrdnjama utvrdio istinu u pogledu svake pojedine teme, i obrazovao, kao što rekosmo, jedno telo učenja, pomoću ilustracija i dokaza — bilo onih koje je otkrio u svetom Pismu, bilo onih koje je izveo pomno prateći posledice i sledeći ispravan metod. (De Principiis (O počelima))
9. Sada se čini da uzrok, u svim prethodno nabrojanim tačkama, lažnih mišljenja, i bezbožnih tvrdnji ili neukih izjava o Bogu, nije ništa drugo do nerazumevanje Svetog pisma prema njegovom duhovnom značenju, već njegovo tumačenje saglasno pukom slovu. I stoga, onima koji veruju da svete knjige nisu tvorevine ljudi, već da su sastavljene nadahnućem Svetog Duha, saglasno volji Oca svih stvari kroz Isusa Hrista, i da su došle do nas, moramo ukazati na načine (njihovog tumačenja) koji se čine (ispravnim) nama, koji se držimo merila nebeske Crkve Isusa Hrista prema nasleđu apostola. A da postoje izvesni tajanstveni domostroji obznanjeni Svetim pismom, svi — čak i najprostiji među onima koji prianjaju uz reč — verovali su; ali šta su oni, iskrene i skromne osobe priznaju da ne znaju. Ako bi, dakle, neko bio zbunjen odnosom Lota sa njegovim kćerima, i dvema ženama Avramovim, i dvema sestrama udatim za Jakova, i dvema sluškinjama koje su mu rodile decu, oni ne mogu dati nikakav drugi odgovor osim ovog: da su to tajne koje mi ne razumemo.
Štaviše, i kada se čita (opis) opremanja šatora od sastanka, verujući da je ono što je napisano praslika, oni nastoje da prilagode šta mogu svakoj pojedinosti ispričanoj o šatoru — ne grešeći utoliko što veruju da je šator praslika nečega, ali ponekad greše u prilagođavanju opisa onoga čega je šator praslika nekoj naročitoj stvari na način dostojan Svetog pisma. A svu istoriju za koju se smatra da govori o brakovima, ili o rađanju dece, ili o ratovima, ili bilo koje istorije koje kruže među mnoštvom, oni proglašavaju praslikama; ali čega u svakom pojedinom slučaju — delom zbog toga što njihove sposobnosti nisu temeljno uvežbane, delom i zbog njihove naglosti, a ponekad, čak i kada je pojedinac dobro obučen i oštrouman, zbog prevelike teškoće otkrivanja stvari od strane ljudi — priroda svake pojedinosti u pogledu tih (praslika) nije jasno utvrđena. (Isto, KNJIGA IV)
Origen navodi krštenje dece kao apostolsko predanje koje nije zapisano, ali koje obavezuje hrišćane:
„Crkva je od apostola primila predanje da se krštenje daje čak i deci. Apostoli, kojima su bile poverene tajne božanskih svetih tajni, znali su da u svakome postoje urođene mrlje [praroditeljskog] greha, koje se moraju oprati vodom i Duhom.“ (Tumačenje Poslanice Rimljanima 5:9)
VIKENTIJE LERINSKI
Poglavlje 2.
Opšte pravilo za razlikovanje istine katoličke vere od laži jeretičke izopačenosti.
[4.] Često sam, dakle, ozbiljno i pažljivo raspitivao veoma mnoge ljude istaknute po svetosti i učenosti, kako i po kom sigurnom i, da tako kažem, opštem pravilu mogu razlikovati istinu katoličke vere od laži jeretičke izopačenosti; i uvek sam, i gotovo u svakom slučaju, dobijao odgovor u ovom smislu: da, bilo da ja ili bilo ko drugi želi da otkrije prevare i izbegne zamke jeretika kako se pojavljuju, i da ostane zdrav i potpun u katoličkoj veri, moramo, uz Gospodnju pomoć, utvrditi sopstveno verovanje na dva načina; prvo, autoritetom Božanskog zakona, a zatim Predanjem Katoličke Crkve.
[5.] Ali ovde će neko možda upitati: Pošto je kanon Svetog pisma potpun, i sam po sebi dovoljan za sve, i više nego dovoljan, kakva je potreba da mu se pridruži autoritet crkvenog tumačenja? Iz ovog razloga — jer, usled dubine Svetog pisma, ne primaju ga svi u jednom te istom smislu, već jedan razume njegove reči na jedan način, a drugi na drugi; tako da izgleda da je podložno onolikom broju tumačenja koliko ima tumača. Jer Novacijan ga izlaže na jedan način, Savelije na drugi, Donat na treći, Arije, Evnomije, Makedonije drugačije, Fotin, Apolinarije, Priscilijan drugačije, Jovinijan, Pelagije, Celestije drugačije, i najzad Nestorije drugačije. Stoga je veoma nužno, zbog tako velikih zamršenosti tako raznovrsne zablude, da se pravilo za ispravno razumevanje proroka i apostola uobliči u skladu sa merilom crkvenog i katoličkog tumačenja.
[6.] Štaviše, u samoj Katoličkoj Crkvi mora se voditi svaka moguća briga da držimo onu veru u koju se verovalo svuda, uvek, od svih****. Jer ono je zaista i u najstrožem smislu katoličko, što, kao što samo ime i priroda stvari objavljuju****, obuhvata sve sveopšte. Ovo pravilo ćemo poštovati ako sledimo sveopštost, drevnost, saglasnost. Sledićemo sveopštost ako ispovedamo da je istinita ona jedna vera koju čitava Crkva po svemu svetu ispoveda; drevnost, ako nikako ne odstupamo od onih tumačenja za koja je očigledno da su ih javno držali naši sveti preci i oci; saglasnost, isto tako, ako se u samoj drevnosti držimo saglasnih određenja i odluka svih, ili barem gotovo svih sveštenika i učitelja. (Podsetnik (Commonitorium) o drevnosti i sveopštosti katoličke vere)
DALJE ČITANJE