Zbrkani Kuran, 1. deo

U ovom nizu članaka odgovaraću na pokušaj Ibn Anvara — muslimana koji je postao otpadnik, pa opet musliman, pa ponovo otpadnik, pa još jednom musliman — da opravda činjenicu da Kuran sadrži strane reči, u članku koji je u međuvremenu nestao, iako se za Kuran tvrdi da je „objavljen“ na čistom arapskom govoru:

„Mi dobro znamo da oni govore:“Poučava ga jedan čovek!” Jezik onog zbog koga oni krivo govore je jezik nearapina, a ovaj Kur’an je na jasnom arapskom jeziku.“ S. 16:103 A. Yusuf Ali

„I Kur'an je sigurno objava Gospodara svetova; donosi ga poverljivi anđeo, na srce tvoje, da opominješ, na jasnom arapskom jeziku.“ S. 26:192-195 Sher Ali

Evo šta neofit piše:

Da, arapski Kuran zaista sadrži strane reči koje nisu preuzete samo iz aramejskog, nego i iz mnogih drugih jezika. Prema računici imama al-Sujutija, Kuran u sebe uključuje rečnik iz jedanaest jezika, među kojima su etiopski, grčki, persijski, indijski, sirijski (aramejski), hebrejski, koptski, nabatejski, turski, crnački i berberski. Da li ovaj impresivan spisak uzdrmava verovanje muslimana da je Kuran neponovljiv? Mnogo pre nego što se rodio Luksenberg, ko god on bio (to ime je zapravo pseudonim), ili pre nego što se rodila njegova prapraprababa, polihistor i plodni islamski učenjak imam Dželaludin al-Sujuti je već u 15. veku kritički sagledao Kuran i sakupio, klasifikovao i obradio takozvani „strani rečnik“ Kurana. Štaviše, o toj temi je napisao čitava dela, kao što su „al-Muhadhdhab fima waqa’a fil Qur’an min al-mu’arrab“ (Ispravka u vezi sa stranim rečima i izrazima u Kuranu) i „Mutawakkili fima wara fi al-Qur’an bi al-lughat al-habashiyya wal farisiyya wal rumiyya wal hindiyyah wal siryaniyya wal ibraniyya wal nabatiyya wal qibtiyya wal turkiyya wal zanjiyya wal barbariyya“ (Moje oslanjanje u pogledu reči u Kuranu na etiopskom, persijskom, grčkom, indijskom, sirijskom, hebrejskom, nabatejskom, koptskom, turskom, afričkom i berberskom jeziku). Ne samo da je pokazao da Kuran sadrži reči koje potiču iz aramejskog, nego i da u njemu ima reči iz još deset drugih jezika! A to zacelo nije uzdrmalo njegovo verovanje u neponovljivost Kurana, pošto je nastavio da piše stotine drugih knjiga i rasprava o brojnim različitim temama iz svih grana islamskog znanja. Ali, budući da Kuran ima sve te strane reči iz mnogih stranih jezika, zar to zapravo ne protivreči suri Jusuf, stihu 12, navedenom gore?

U lingvistici postoji pojava koja se naziva „pozajmljenice“, a to jednostavno znači da jedan jezik pozajmljuje reči iz drugog jezika ili iz drugih jezika, pa govornici tog jezika te „strane“ reči koriste dok govore svojim jezikom. Ova prilično osnovna definicija govori nam da, kada se reč iz jednog jezika ugradi u drugi i u njemu asimiluje, ona postaje svojina tog drugog jezika. I tako, kada Englez kaže „The Liverpudlians ran amok“, on govori savršen engleski i nijedna budala mu neće prići i pitati: „Zašto istovremeno govorite engleski i malajski u jednoj rečenici, gospodine?“

Reč „amok“ je potpuno engleska iako ju je taj jezik pozajmio iz izvorne malajske reči „amuk“, koja znači „divlje napadati“. Svaki novajlija u lingvistici odlično zna da je rečnik svakog jezika izgrađen na rečnicima mnogih drugih jezika. Ako bi neko rekao „John read a magazine at the cafe near my house“, da li on govori engleski ili neki drugi jezik? Neki šaljivdžija bi mogao da dođe i kaže: „On govori staroengleski, protogermanski, starofrizijski, staronordijski, holandski i slovenski…“ A to je samo za reč „read“.

Da li tako razmišljamo o govoru i jeziku? Naravno da ne. Osnovno pravilo glasi ovako:

„Reč pripada onom jeziku sve dok je njegovi govornici u njemu razumljivo upotrebljavaju.“

Očigledno je da žutokljunac o ovom pitanju nije razmišljao iole dublje, budući da zaboravlja da muslimani ne veruju da je Kuran nalik govoru stvorenja, jer bi on trebalo da bude nestvoreni govor Alaha, a time i jedno od Njegovih suštinskih svojstava.

Obratite pažnju na to šta sledeći izvori kažu o večnosti i nestvorenosti Kurana:

Veroispovest al-Ašarija reprezentativna je za potpuno razvijene veroispovesti kasnijeg islama:

Suština onoga na čemu Sledbenici Pravog puta stoje jeste ispovedanje Boga [Alaha], Njegovih anđela, Njegovog Pisma [objavljenih knjiga], Njegovih apostola [poslanika koje je Bog poslao], Božje objave i Predanja [sunneta] pouzdanih prenosilaca, koje se prenosi na osnovu autoriteta Božjeg apostola; ništa od toga oni ne odbacuju.

Bog je Jedan, Jedinstven, Večan. Nema drugog boga. Muhamed je Njegov sluga i apostol.

Raj je Činjenica; i Pakao je Činjenica. Nema sumnje u Čas koji dolazi [Sudnji dan]; i Bog će podići mrtve iz njihovih grobova. Božje mesto je na Njegovom Prestolu, kao što je i rekao.

Bog ima dve Ruke, kao što je rekao – mi ne pitamo: u kom smislu? Bog ima dva Oka, kao što je rekao – mi ne pitamo: u kom smislu? Bog ima Lice, kao što je rekao.

Ne sme se reći da su Božja imena ili svojstva išta drugo do On sam.

Sledbenici Pravog puta ispovedaju da Bog ima Znanje, kao što je rekao. Tvrde da postoje Njegov Sluh i Njegov Vid.

Veruju da na zemlji nema ni dobra ni zla osim po Božjoj volji i da sve biva po Božjoj volji. Ispovedaju da nema stvoritelja osim Boga i da Bog stvara dela ljudi, a da oni nisu u stanju da stvore ništa.

Bog daje pravim vernicima milost da Mu budu poslušni; nevernike napušta. On je sasvim u stanju da deluje radi spasenja nevernika; pa ipak, ne želi tako da postupi, niti da im podari milost da poveruju. On radije hoće da oni budu nevernici, u skladu sa Svojim znanjem, napuštajući ih i zavodeći ih i pečateći njihova srca.

Dobro i zlo zavise od opštih i posebnih Božjih odredbi. Sledbenici Puta veruju u Njegove odredbe, i opšte i posebne, u Njegovo dobro i Njegovo zlo, Njegovo slatko i Njegovo gorko.

Veruju da nisu gospodari sami sebi ni u dobru ni u zlu, osim onako kako Bog hoće, jer je On tako rekao. Predajući svoje poslove Bogu, oni objavljuju svoju zavisnost od Njega u svim okolnostima i svoju potrebu za Njim u svako doba.

Veruju da je Kuran nestvorena večna Božja Reč.

Veruju da će Bog biti viđen vidom na Dan podizanja mrtvih; kao što se mesec vidi u noći punog meseca, tako će Ga vernici videti; ali nevernici Ga neće videti, jer će biti zaklonjeni od Boga.

Nijednog muslimana ne žigošu kao nevernika zbog bilo kog teškog greha koji počini, zbog bluda ili krađe ili bilo kog takvog teškog greha; nego smatraju da su takvi ljudi vernici utoliko što imaju veru, ma koliko teški bili njihovi gresi. Islam je svedočenje da nema Boga osim Boga i da je Muhamed Božji apostol, u skladu sa Predanjem; a islam, smatraju oni, nije isto što i vera [iman].

Ispovedaju posredovanje Božjeg apostola i veruju da je ono za teške grehe njegovog naroda i protiv Kazne u grobu. Ispovedaju da je Vrelo [na kome će prorok sresti svoje ashabe u zagrobnom životu] onoga sveta Činjenica, i da je most [preko koga će mrtvi prelaziti] Činjenica, da je Božje obračunavanje sa ljudima Činjenica i da je Stajanje pred Božjim licem Činjenica.

Ne odobravaju raspravu i prepirku o islamu. Ne pitaju: u kom smislu? ili: zašto? jer je takvo ispitivanje novotarija u islamu.

Veruju da Bog ne zapoveda zlo, nego ga zabranjuje; da zapoveda dobro i da mu zlo nije milo, iako ga hoće.

Priznaju kao Činjenicu da su starešine koje je Bog izabrao ashabi Njegovog apostola; cene njihove vrline i klone se pravljenja razlike među njima, dajući prvenstvo Ebu Bekru, zatim Omeru, zatim Osmanu, zatim Aliji, i verujući da su oni pravedno vođene halife, najbolji od svih ljudi posle proroka.

Odobravaju Praznik i petkom zajedničku molitvu i sva okupljanja radi molitve pod vođstvom bilo kog imama, bio on pobožan ili opak. Veruju u propis svetog rata protiv politeista. Odobravaju molitvu za dobrobit svih imama muslimana i slažu se da protiv njih ne treba dizati bunu mačem, niti se boriti u bilo kakvim građanskim nemirima. (The New Encyclopedia of Islam, priredio Cyril Glasse [Rowman & Littlefield Publishers, Inc., četvrto izdanje 2013], Creed (ar. ‘aqidah), str. 125-126; naglasak moj)

I:

Imam al-Zehebi donosi sledeću izjavu veroispovesti u biografiji velikog šafijskog učenjaka i imama sunneta, Ibn Huzejme (al-Sijer 14/381)…

„Kuran je govor (kelam) Uzvišenog Alaha, i svojstvo među svojstvima Njegove suštine. NIŠTA OD NJEGOVOG GOVORA NIJE STVORENO, niti je ma’ful (načinjeno) niti muhdes (skorašnje, nastalo). Ko god je tvrdio da je išta od njega mahluk, ili muhdes, ili je tvrdio da je kelam svojstvo delanja (sifat al-fi’l), taj je zabludeli džehmijski novotar. A ja kažem: Alah nikada nije prestao da bude mutekelim (onaj koji govori), a govor (kelam) je za Njega svojstvo suštine. A ko god tvrdi da Alah nije govorio osim jednom, i da nije govorio ništa osim onoga što je već tada izgovorio, te da je zatim Njegov govor prestao — njegova izjava je nevera u Alaha.

I da On silazi na najniže nebo i kaže: „Ima li ikoga ko moli, pa da mu se odazovem“, te je onaj ko je tvrdio da su to Njegovo znanje i Njegova zapovest ono što silazi — zalutao.

I On će govoriti Svojim slugama bez „kako“ (kejf). I ‘„Svemilosni, Koji se uzvisio nad Prestoljem.“, ne kao što su džehmije rekle da je obuhvatio vlast, niti da je zavladao (istevla).’

I zaista Alah govori Svojim slugama iznova i iznova, i ponavlja im Svoje priče (kisas), Svoje zapovesti, Svoje zabrane, a svako ko tvrdi drugačije jeste zalutali novotar.“…

Izjava Ibn Huzejme:

„Kuran je govor (kelam) Uzvišenog Alaha, i svojstvo među svojstvima Njegove suštine…“

Ovaj Kuran koji je pred nama, koji se uči, sluša i pamti, koji se sastoji od sura i ajeta, slova i reči, jeste govor (kelam) Alaha. Upravo se oko ovog Kurana vodila bitka između ehli sunneta, sledbenika objavljenih knjiga i poslatih poslanika, i džehmija, mutezila, sledbenika sabejske zvezde i idolopokloničkih paganskih nevernika u njihovom dokazivanju huduth al-adžsama, usled čega su rekli da Alah ne govori, da je Alahov govor ono što On stvara u nečemu mimo Sebe i da je Kuran stvoren.

Međutim, KURAN JESTE SVOJSTVO MEĐU ALAHOVIM SVOJSTVIMA, a ono što je selef pod time podrazumevao jeste da je Kuran znanje (‘ilm) Alaha, budući da je čitav Kuran iz Alahovog znanja, te je stoga svojstvo među svojstvima Njegove suštine. Pored toga, ON JE TAKOĐE I NJEGOV GOVOR (kavl, kelam), koji je isto tako jedno od Njegovih svojstava, pa je iz te perspektive takođe svojstvo među Njegovim svojstvima.

Međutim, kada je reč o govoru, Alah je oduvek bio onaj koji govori, kako i kada hoće i onim čime hoće, pa je kelam i od sifat zatijje i od sifat fi’lijje.

(Asharis.com, Ibn Khuzaymah al-Shaafi’ee (d. 311H) And His Creed Regarding the Speech of Allaah and The Qur’an and A Refutation of the Jahmi, Mu’tazili, Kullabi, Karraami, Ash’ari, Maturidi Sects: http://www.asharis.com/creed/articles/ydylq-ibn-khuzaymah-al-shaafiee-d-311h-and-his-creed-regarding-the-speech-of-allaah-an.cfm; naglasak moj)

Kao Alahovo svojstvo, Kuran nije nalik ničemu u stvorenom svetu, jer Alah, kako se tvrdi, nema sebi ravnog:

„Stvoritelj nebesa i Zemlje bez prethodnog primera! Učinio vam je od vaše vrste parove, i od stoke parove. Tako vas rasprostire. Ništa nije kao On! On sve čuje i sve vidi.“ S. 42:11 Hilali-Khan

„i niko Mu ravan nije!“ S. 112:4 Hilali-Khan

Prema tome, ako u stvorenom svetu nema ničega što bi se moglo uporediti sa Alahom, onda ni Kuran ne može biti uporediv sa običnim stvorenim govorom. Zašto onda ovaj neofit poredi Kuran sa nesavršenim ljudskim jezicima koji vremenom preuzimaju reči iz drugih kultura, kada bi Kuran trebalo da prethodi svim takvim jezicima, budući da je po svojoj prirodi nestvoren i božanski? Da li žutokljunac zaista očekuje da poverujemo da su i te strane reči oduvek postojale kao deo samog Alahovog večnog svojstva govora?

Da li ovo uopšte ima smisla?

Činjenica je da je ovo aspekt Kurana koji zbunjuje muslimane, jer nema nikakvog smisla nalaziti nearapske izraze u onome što bi trebalo da bude nestvoreni Alahov govor. Više o ovom pitanju u sledećem delu našeg pobijanja: Zbrkani Kuran, 2. deo.