Izobličeni Kuran, 2. deo
Nastavljamo tamo gde smo prethodno stali: Izobličeni Kuran, 1. deo**.**
Muslimanski učenjak Farid Esack navodi problem sa kojim se suočila Muhamedova zajednica pokušavajući da objasni pojavu nearapskih reči u tekstu koji za sebe tvrdi da je napisan na jasnom arapskom jeziku:
Sam Kuran više puta tvrdi da je jedinstven i nedostižan „arapski Kuran” (12.2, 13.37, 16.103), kako bi svoje značenje na savršen način saopštio narodu koji se veoma ponosio izražajnošću svog jezika. Veliki deo ranih rasprava o jezičkim sastojcima Kurana usredsređivao se na prisustvo, odnosno odsustvo, nearapskih reči u njemu – naravno, polazeći od pretpostavke da je u suštini reč o arapskom tekstu. Gore navedeni stihovi postali su ključni potporni tekstovi za one koji su tvrdili da Kuran ne sadrži nijedan nearapski izraz.
Najraniji egzegete, naročito oni povezani sa Abdulahom ibn Abasom (u. 68/67-68), Muhamedovim rođakom, slobodno su raspravljali o velikom broju nearapskih reči u Kuranu. Hadiska literatura pripisuje Ibn Abasu i „njegovoj školi” poseban interes za traganje za njihovim poreklom i značenjem.
Kasniji ugledni kuranski učenjaci, poput filologa/egzegete Ebu Ubejda (u. 838), ipak su nastavili da tvrde da Kuran sadrži strane reči. Drugi, kao što su Ibn Atija (u. 541/1146), Sujuti (u. 911/1505) i Abdurahman es-Salebi (u. 1468), pokušali su da pomire teologiju sa jezičkim načelima. Tvrdili su da su strane reči u Kuranu ušle u arapski jezik preko dodira starih Arapa sa drugim jezicima tokom putovanja i trgovine sa strancima, ali da su do vremena Proroka bile potpuno arabizovane.
Razvijane su razne teorije da bi se razrešila PROTIVREČNOST između shvatanja pripisanog Ibn Abasu i onog koje je kasnije steklo širi prihvat, tj. da Kuran ne sadrži nikakvu stranu terminologiju. Da bi se izašlo na kraj sa stvarnim postojanjem reči u arapskom jeziku koje se nalaze i u nearapskim jezicima, neki od tih učenjaka, poput Muhameda ibn Idrisa eš-Šafije (u. 204/819) i Taberija, razvili su pojam tawafuq (podudarnost). Tvrdili su da i arapski i drugi jezici upotrebljavaju iste reči sa istovetnim značenjima i da je ta jednoobraznost značenja bila čisto slučajna.
Zamisao da je bilo koji jezik ili govor apsolutno slobodan od izraza ili reči koje se koriste u nekom drugom jeziku strana je jednom od najosnovnijih jezičkih načela, tj. međusobnoj povezanosti ljudskog govora. Iako ovo može zvučati otrcano, dva činioca su ipak obezbedila da „pravovernost” odbaci ovo shvatanje: prvo, Kuran se zapravo ne smatra ljudskim govorom, već Božjim, a Božji govor NE MOŽE BITI PODVRGNUT NIKAKVIM JEZIČKIM NAČELIMA. Zaista, kao što je opštepoznato, kuranski arapski postao je merilo arapske gramatike. (Ostaje problem da se Božji govor nužno mora podudarati sa ljudskim govorom da bi imao dejstvo i značenje.)
Drugo, za „pravovernost”, Božja sopstvena večnost i samobitnost stopile su se sa večnošću i samobitnošću Njegovog otkrivenja. Tako se na Kuran i njegov jezik počelo gledati kao na jednako vanvremene i nezavisne od bilo kakvih „nebožanskih” elemenata, uključujući i nearapske. Činjenica da se Božje otkrivenje odigrava na arapskom (ili, uostalom, na bilo kom drugom jeziku), uz insistiranje da je to neposredovani medij kojim se Bog poslužio, otvara zanimljivo pitanje: Ako je sav razumljiv jezik i govor plod društvenog opštenja, da li to onda podrazumeva da je i Bog „ograničen” ili sputan ograničenjima jezika? Ako jeste, šta to onda podrazumeva za svemoćnu prirodu Boga? (The Qur’an – A Short Introduction, str. 68-69; podebljanje i velika slova moji)
Glavni problem sa tvrdnjom da kuranski tuđi rečnik zapravo nije stran zato što su te reči bile arabizovane jeste to što bi izvornim govornicima arapskog, kao što je Ibn Abas, to bilo opštepoznato. To što je uopšte bilo potrebno objašnjenje zašto se strane reči pojavljuju u Kuranu pokazuje koliko je ova muslimanska tvrdnja zapravo slaba!
Uz to, muslimanima i dalje ostaje problem verovanja da govor, koji bi trebalo da bude bespočetan i božanski, sadrži pozajmljenice iz jezika koji tada nisu ni postojali
Ovo je tek početak nevolja ovog novajlije, budući da mora da se uhvati u koštac i sa činjenicom da su muslimani teško objašnjavali sledeća slova koja se nalaze na početku pojedinih poglavlja:
-
Alif Lam Ra- sure 10, 11, 12, 14, 15.
-
Alif Lam Mim- sure 2, 3, 29, 30, 31, 32.
-
Alif Lam Mim Ra- sura 13.
-
Alif Lam Mim Sad- sura 7.
-
Ha Mim- sure 40, 41, 43, 44, 45, 46.
-
Ha Mim ‘Ain Sin Qaf- sura 42.
-
Sad- sura 38.
-
Ta Sin- sura 27.
-
Ta Sin Mim- sure 26, 28.
-
Ta Ha- sura 20.
-
Qaf- sura 50.
-
Ka Ha Ya ‘Ain Sad- sura 19.
-
Nun- sura 68.
-
Ya Sin- sura 36.
Pokojni muslimanski polemičar i prevodilac Muhamed Asad priznaje:
„Otprilike jednoj četvrtini kuranskih sura prethode tajanstveni slovni simboli zvani muqatta’at ('razdvojena slova') ili, povremeno, fawatih ('otvaranja'), jer se pojavljuju na početku odgovarajućih sura. Od dvadeset osam slova arapskog alfabeta, tačno polovina – to jest, četrnaest – javlja se na tom mestu, bilo pojedinačno bilo u različitim spojevima od dva, tri, četiri ili pet slova. Uvek se izgovaraju pojedinačno, po svojim nazivima, a ne kao puki glasovi – dakle: alif lam mim, ili ha mim, itd.
„Značenje ovih slovnih simbola zbunjuje tumače od najranijih vremena. Nema dokaza da se Prorok ikada osvrnuo na njih u bilo kojoj od svojih zabeleženih izreka, niti da ga je iko od njegovih Drugova ikada zamolio za objašnjenje. Pa ipak, van svake mogućnosti sumnje utvrđeno je da su svi Drugovi – očigledno sledeći Prorokov primer – smatrali muqatta’at sastavnim delovima sura kojima su predmetnuti i shodno tome ih recitovali: činjenica koja delotvorno otklanja pretpostavku nekih zapadnih orijentalista da ta slova možda nisu ništa više do inicijali pisara koji su pojedina otkrivenja zapisivali po Prorokovom diktatu, ili Drugova koji su ih zabeležili u vreme konačne kodifikacije Kurana za vladavine prve trojice halifa.
„Neki od Drugova, kao i neki od njihovih neposrednih naslednika i kasnijih kuranskih tumača, bili su ubeđeni da su ta slova skraćenice određenih reči ili čak izraza koji se odnose na Boga i Njegova svojstva, te su pokušavali da ih 'rekonstruišu' sa mnogo dovitljivosti; ali, budući da su mogući spojevi praktično neograničeni, sva takva tumačenja su krajnje proizvoljna i stoga lišena svake stvarne korisnosti…” (Asad, The Message of the Qur’an [Dar al-Andalus Limited, 3 Library Ramp Gibraltar, rpt. 1993], App. II, str. 992; podebljanje naše)
Nakon što sažima nekoliko različitih tumačenja, Asad zaključuje:
„… i tako, u krajnjoj liniji, moramo se zadovoljiti nalazom da rešenje ovog problema i dalje ostaje izvan našeg domašaja. Ovo je očigledno bio stav četvorice pravedno vođenih halifa, sažet u ovim rečima Ebu Bekra: 'U svakom božanskom spisu (kitab) postoji [element] tajne – a tajna Kurana je [naznačena] u otvaranjima [nekih] sura.” (Isto, str. 993; podebljanje moje)
Čak je i pokojni kuranski prevodilac Abdulah Jusuf Ali morao da prizna:
„Kao što je pokazano u Dodatku I (Sipara 3), Skraćena slova su mistički simboli, o čijem značenju ne postoji nikakvo merodavno objašnjenje. Ako teorija izneta u nap. 25 uz II.1 ima ikakvu vrednost, i ako je ova skupina A.L.R. srodna skupini A.L.M., moramo razmotriti i u svojim umovima stvoriti neku predstavu o verovatnom značenju te razlike… Ali niko ne treba da bude dogmatičan u nagađanjima o mističnim Simbolima.” (Ali, The Holy Qur’an – Uvod u suru X [Junus], str. 481; podebljanje moje)
A evo šta dalje kaže u fusnoti 25, str. 17, u vezi sa značenjem A.L.M.:
„… Mnogo je pisano o značenju ovih slova, ali je najveći deo toga čisto nagađanje. Neki tumači se zadovoljavaju time da ih prepoznaju kao neke mistične simbole o čijem je značenju neplodno raspravljati pukom verbalnom logikom. U misticizmu prihvatamo simbole kao takve za neko vreme: njihovo ezoterično značenje dolazi iz unutrašnje svetlosti kada za nju budemo spremni…” (podebljanje naše)
A i mnogo pre nego što su se ovi ljudi uopšte pojavili na sceni, imamo srednjovekovnog muslimanskog učenjaka Ibn Kesira, koji se smatra jednim od najvećih tumača koji su ikada živeli, kako priznaje problem značenja ovih slova. Ibn Kesir je otvoreno priznao da su ova arapska slova ostavila čitav svet islamske učenosti zbunjenim u pogledu njihovog tačnog tumačenja i svrhe:
„Uleme se ne slažu oko tumačenja
1. Slova pripadaju mutašabih (alegorijskim) stihovima, čije značenje zna samo Alah.
2. Ona su Alahova imena.
3. Ona imaju značenje, i Alah ih nije objavio uzalud i bez svrhe. Oni neuki ljudi koji kažu da Kuran sadrži reči namenjene pukom obožavanju, koje nemaju baš nikakvo značenje – zasigurno su u velikoj zabludi. Nema sumnje da slova na početku nekih sura imaju značenje: o njima govorimo samo ono što je verodostojno o njima rekao Prorok. Inače, o njima ne govorimo ništa više i recitujemo stih „„Mi u to verujemo; sve je to od našeg Gospodara.““ (3:7).
„Što se tiče mudrosti iza ovih slova, neki učenjaci su rekli da je ona:
4. Da se upozore politeisti kako bi možda poslušali Alahove reči. Ovo je veoma slab razlog, s obzirom na činjenicu da se takva razdvojena slova ne pojavljuju na početku svake sure. Uz to, El-Bekara i Ali Imran koja za njom sledi, obe počinju ovim slovima, a obe su objavljene u Medini gde nije bilo politeista.
5. Drugi veruju da su ona primer čudesne izuzetnosti Kurana pred kojom su ljudi nemoćni. Ovo mišljenje zastupaju mnogi učenjaci, uključujući šeika islama, Ibn Tejmiju. Ovo mišljenje potvrđuje činjenica da iza svih razdvojenih slova pomenutih u Kuranu sledi pominjanje samog Kurana i njegovog objavljivanja od Alaha, Gospodara svetova. Na primer: „Elif Lam Mim Ova Knjiga - u koju nema sumnje - uputa je bogobojaznima“ (2:1), „Ha-mim. Tako Mi jasne Knjige,“ (43:1), „Elif Lām Mim Allah, osim Koga drugog boga nema, Živi je i Samoopstojeći Održavatelj. On tebi objavljuje Knjigu“ (3:1-3). „Elif-lam-ra. Ovo je knjiga koju ti objavljujemo da ljude dozvolom njihovog Gospodara izvedeš iz tmina na svetlo, na put Silnoga i Hvaljenoga“ (14:1)
(Tafsir Ibn Kathir – Part 1 Surah Al-Fatiha Surah Al-Baqarah, ayat 1 to 141, skraćeno izdanje priredio šeik Muhamed Nasib Ar-Rafai [Al-Firdous Ltd., London 1998], str. 55-57; podebljanje moje)
Da je drugo objašnjenje Ibn Kesira neubedljivo, lako se vidi po tome što pojedine sure počinju pominjanjem Kurana, a da im tajanstvena slova ne prethode:
„Sva hvala pripada Allahu Koji Svom slugi objavljuje Knjigu, u kojoj nema iskrivljenosti,“ S. 18:1 – up. S. 24:1; 25:1; 39:1-2; 52:1-3; 55:1-2; 97:1)
U drugim surama nalazimo slova koja se pojavljuju bez ikakvog pominjanja Kurana:
„Kaf-ha-ja-ajn-sad. Ovo je spomen o milosti tvoga Gospodara prema Njegovom slugi Zahariji,“ S. 19:1-2
I:
„Elif-lam-mim. Zar misle ljudi da će da budu prepušteni sami sebi ako kažu:“Mi verujemo!” I da neće da budu iskušavani?!“ S. 29:1-2 – up. S. 30:1-2; 68:1)
PITANJE ZA IBN ANWARA
Budući da su čuveni muslimanski učenjaci poput Muhameda Asada otvoreno priznali da ne postoji nijedan izveštaj koji bi ukazivao na to da je Muhamed govorio o ovim tajanstvenim slovima u svojim zabeleženim izrekama, zašto bi ih onda Alah učinio delom svog „otkrivenja” koje su muslimani morali da recituju, kada su ih ta slova ostavljala zbunjenim i smetenim?
Štaviše, do nas nije došao nijedan izveštaj koji bi ukazivao na to da su Drugovi pitali Muhameda za značenje ovih tajanstvenih slova. To je zaista čudno, jer da su ta slova zaista bila deo prvobitnog otkrivenja, zašto onda Drugovi ne bi pitali za njihovo značenje? Čini se da ovo ukazuje na to da su pisari ta slova dodali mnogo kasnije, a da su hadisi potom izmišljeni kako bi se utvrdila njihova verodostojnost.
Najzad, da li zaista želiš da poverujemo da su ova slova deo nestvorenog Alahovog govora, kada to podrazumeva da je govor tvog gospodara oduvek sadržavao nepovezane, nerazumljive reči, izraze, rečenice itd., i to još na arapskom!?
Stoga izazivam ovog novajliju da nam objasni tajnu ovih „objavljenih” slova, tim pre što Kuran sam za sebe tvrdi da je jasna knjiga koja pruža podrobno objašnjenje za sve:
„Zar da pored Allaha tražim drugog sudiju, kad vam On podrobno objavljuje Knjigu?! A oni kojima smo dali Knjigu dobro znaju da Kur'an objavljuje tvoj Gospodar sa istinom, zato ti nikako ne sumnjaj!“ S. 6:114 Pickthall
„A na Dan kada iz svakog naroda dovedemo po jednog svedoka koji će da svedoči protiv svog naroda, a tebe dovedemo kao svedoka protiv ovih! Mi tebi objavljujemo Knjigu kao objašnjenje za sve i kao uputu i milost i radosnu vest za one koji jedino u Njega veruju.“ S. 16:89 Arberry
„Knjiga čiji su dokazi jasno izloženi, Kur'an na arapskom jeziku za ljude koji znaju,“ S. 41:3 Hilali-Khan
Imamo još toga za ovog muslimanskog žutokljunca u sledećem delu našeg pobijanja: Izobličeni Kuran, 3. deo.