Vajtov rat protiv Marije pune milosti
Još jedan prikaz nedoslednosti Džejmsa Vajta
Džejms Vajt je izgradio svoju reputaciju debatujući sa rimokatolicima, pri čemu koristi argumente koji na prvi pogled zvuče razumno. Ipak, čim čovek počne malo dublje da kopa, postaje očigledno da su Vajtove tvrdnje ili plitke, ili nedosledne, ili naprosto obmanjujuće i nepoštene. Kada se ta pitanja temeljno prouče, postaje jasno da Vajt pribegava kružnom rezonovanju i da je krajnje nedosledan.
Uzmimo, na primer, oblik argumentacije koji Vajt koristi protiv katoličkog tumačenja Luke 1:28, gde anđeo Gavrilo blaženu Majku naziva kecharitomene — izraz koji je mnoge naveo da u njemu vide snažan nagoveštaj da je Marija začeta bez pokvarenosti greha, kako bi postala dostojan sasud u kome će Sin Božiji obitavati sa izričitom svrhom da iz njenog svetog, posvećenog tela uzme ljudsko telo.
Evo šta je Vajt napisao odgovarajući katoličkom apologeti Patriku Madridu:
Jedini komentar g. Madrida na ovaj odlomak glasi: „Ovo je priznanje njenog bezgrešnog stanja.“ Otkud Pat to zna? Ne kaže. Ali Patov šef, čelnik organizacije Catholic Answers, Karl Kiting, barem je pokušao potpuniju raspravu u svojoj knjizi Catholicism and Fundamentalism. Govoreći o grčkom izrazu kecaritomene, on je ustvrdio:
Noviji prevodi izostavljaju nešto što grčki prenosi, nešto što stariji prevod prenosi — naime, da je ta milost (a jezgro reči kecharitomene ipak jeste charis) istovremeno trajna i jedinstvene vrste. Grčki ukazuje na savršenstvo milosti. A savršenstvo mora biti savršeno ne samo po intenzitetu nego i po obimu. Milost kojom je Marija bila obdarena nije morala samo da bude „puna“, snažna ili potpuna koliko je to uopšte moguće u datom trenutku, nego je morala da obuhvati čitav njen život, od začeća. To jest, morala je biti u stanju posvećujuće milosti od prvog trenutka svog postojanja da bi bila nazvana „blagodatna“ ili da bi na jedinstven način bila ispunjena božanskom naklonošću. Upravo to i tvrdi učenje o Bezgrešnom začeću… (str. 269).
Možda Pat jednostavno nije imao prostora da sve to unese u svoj članak. Ili, možemo se nadati, nije to uključio zato što uviđa da navedeni citat toliko prevazilazi sve što bi ozbiljan tumač ovog odlomka na grčkom uopšte mogao da kaže, da se može meriti sa pokušajima mormona da pozivanjem na Rimljanima 8:17 potkrepe zamisao o ljudima uzdignutim na status Boga. To se vidi ispitivanjem izraza o kome je reč, perfekatskog pasivnog participa kecaritwmenh. Da li taj izraz sam po sebi nosi čitavo jedno učenje, nepoznato ostatku Novog zaveta, nečuveno u prva tri veka hrišćanske Crkve? Ili savremeni rimokatolički tumači u ovaj izraz učitavaju ogromnu količinu sadržaja koju Luka nikada nije nameravao? (Džejms Vajt: Biblijska osnova za „Bezgrešno začeće“?, 29. april 1998; podebljanje moje)
A u svojoj debati sa Džerijem Matatiksom od 9. oktobra 1996. o marijanskim učenjima (https://www.youtube.com/watch?v=b7k614h-28A&t=3852s), evo šta je Vajt rekao u uvodnom izlaganju o Luki 1:28:
„Da li je Luka želeo da naznači, kada je pisao Luku 1:28, da je Marija bezgrešno začeta? Ili, kada je zabeležio Magnificat i Marija govori o „Bogu, Spasu mojemu“, da li je Luka želeo da naznači… da li je Marija želela da naznači da je zaista znala da je unapred iskupljena — zamisao koja se nije razvila više od hiljadu godina nakon pisanja Novog zaveta? Zamisao koju je većina otaca odbacila kada je bila pokrenuta? Treba li zaista da razumemo da je to ono što je ona razumela? Moramo sebe da postavimo u kontekst samih pisaca i da se zapitamo: da li su oni to mislili? Ili neko uzima učenje koje potiče iz nekog drugog izvora?“
Ovu tvrdnju je ponovio i u završnom izlaganju:
„Iznosim vam još jednom: kada je Luka pisao Luku 1:28, kada je Marija izgovorila reči Magnificata i govorila o „Bogu, Spasu mojemu“, da li je u svom umu imala misao da je bezgrešno začeta? Da li zaista verujete da se ovde o tome radi?“
Vajt je čuven po ponavljanju mantre „nedoslednost je znak neuspelog argumenta“, a ipak se pokazuje nedoslednim, budući da na drugom mestu odbacuje upravo ovaj oblik argumentacije kada se on koristi protiv božanstva Hrista.
Obratite pažnju na to šta je Vajt napisao odgovarajući na objašnjenje vodećeg arijanskog polemičara i nekadašnjeg apologete Jehovinih svedoka Grega Staforda, koje se tiče Tominog ispovedanja da je Isus njegov Gospod i Bog u Jovanu 20:28:
5. Pokušaji koje Staford čini u knjizi Jehovah’s Witnesses Defended (Huntington Beach, Kalifornija: Elihu Books, 1998), 202–206 (Staford uglavnom prati neobjavljeni rad Dejvida D. Šumana Did the Apostle Thomas Call Jesus “God” at John 20:28?) da zamagli tako jasan odlomak u najboljem slučaju su kružni. Staford i drugi ukazuju na činjenicu da Toma koristi nominativne oblike Kyrios i Theos umesto vokativnih (pri čemu je vokativ padež direktnog obraćanja). Međutim, kao što je istakao A. T. Robertson, to je jedva relevantno. U svojoj knjizi A Grammar of the Greek New Testament in the Light of Historical Research (Nešvil: Broadman Press, 1934), 465–466, Robertson ukazuje na upotrebe nominativa umesto vokativa (kao u Otkrivenju 4:11, Axios ei, ho Kyrios kai Theos hemon, „Dostojan si, Gospode i Bože naš“, gde su i „Gospod“ i „Bog“ oblički istovetni sa Jovanom 20:28, a ipak niko ne bi tvrdio da se sam Bog tu ne oslovljava direktno), a o našem odlomku kaže:
U Jov. 20:28 Toma oslovljava Isusa sa ho Kyrios mou kai ho Theos mou, što je vokativ poput navedenih. Pa ipak, začudo, Vajner ovo naziva uzvikom pre nego obraćanjem, očigledno da bi izbegao zaključak da se Toma uverio u božanstvo Isusa na osnovu Njegovog javljanja posle vaskrsenja. Dr E. A. Abot čini isto, i to opširnim dokazivanjem da je Kyrie ho Theos septuagintski način obraćanja Bogu, a ne ho Kyrios kai ho Theos. Ali pošto je to napisao, dodaje belešku na str. 95 u kojoj kaže da „ovo nije sasvim zadovoljavajuće. Jer je gore trebalo pomenuti xiii 13, phoneite me ho Didaskalos kai ho Kyrios, i Otk. 4:11.“ To je muževno povlačenje, a on dodaje: „Jovan je to ovde možda upotrebio izuzetno.“ Izostavite „izuzetno“ i zaključak je ispravan.
Dakle, imamo primere upotrebe nominativa umesto vokativa kod Jovana (Jovan 13:13 i Otkrivenje 4:11). Zato može postojati samo jedan razlog zbog koga se jasno, očigledno značenje ovog odlomka poriče, a taj razlog jasno izbija u Stafordovim komentarima. Iako priznaje da se Isus može nazvati „Gospodom i Bogom“, on to ograničava na puki predstavnički položaj, usredsređuje se ne na sam odlomak nego na Jovana 20:17 (videti komentare u tekstu) i zaključuje: „Ono što je izvesno u vezi sa Jovanom 20:28 jeste to da Tomine reči ni na koji način nisu potvrda bilo čega što bi bilo saglasno trinitarizmu, jer Toma nije imao pojam o jednosuštnom Trojstvu.“ Ovo samo unapred pretpostavlja ono što tek treba dokazati, zanemarujući snagu Tominih reči. (Džejms R. Vajt, The Forgotten Trinity: Recovering The Heart of Christian Belief [Bethany House Publishers, Mineapolis, MN 1994], str. 204; podebljanje moje)
Ne bismo to mogli bolje reći, pošto Vajtov prigovor „samo unapred pretpostavlja ono što tek treba dokazati, zanemarujući snagu reči“ anđela Gavrila upućenih blaženoj Majci!
Kao što stara izreka kaže: „Lekaru, izleči sam sebe!“
Činjenica je da samo Sveto pismo svedoči da dublje i bogatije značenje nekog teksta ne mora biti očigledno prvobitnim primaocima, pa čak ni nadahnutom izaslaniku kome je povereno da zapiše tekst Svetog pisma.
U nekim slučajevima to može biti posledica čovekovog neverovanja i/ili nespremnosti da prihvati Božije otkrivenje, zbog određenih predanja ili pretpostavki koje ga sprečavaju da prihvati Božiju istinu.
Obratite pažnju na to šta kažu sledeći odlomci:
„I ja čuh i ne razumjeh i rekoh: Gospode, šta su ova poslednja vremena? Dođi, Danilo, jer su zatvorene i zapečaćene riječi, do kraja vremena“ Danilo 12:8-9
„I ne mogaše ondje ni jednoga čuda učiniti, osim što malo bolesnika iscijeli metnuvši na njih ruke. I čuđaše se nevjerju njihovome.“ Marko 6:5-6
„I zaboraviše učenici njegovi uzeti hljebove, i nemahu sa sobom u lađi do jedan hljeb. I opominjaše ih govoreći: Gledajte, čuvajte se kvasca farisejskoga i kvasca Irodova. I razmišljahu, jedan drugome govoreći: To je što hljeba nemamo. I razumjevši Isus reče im: Zašto mislite da je to što hljeba nemate? 3ar još ne shvatate niti razumijete? Zar je još okamenjeno srce vaše? Imajući oči zar ne vidite, i uši imajući zar ne čujete? I ne pamtite li, Kad onih pet hljebova razlomih na pet hiljada, koliko punih kotarica komada nakupiste? Rekoše mu: dvanaest. A kad onih sedam na četiri hiljade, koliko punih kotarica komada nakupiste? A oni rekoše: sedam. I reče im: Kako ne razumijete?“ Marko 8:14-21
„Još vam imam mnogo govoriti, ali sada ne možete nositi. A kada dođe On, Duh Istine, uvešće vas u svu istinu; jer neće govoriti od sebe, nego će govoriti ono što čuje, i javiće vam ono što dolazi.“ Jovan 16:12-13
„I ja, braćo, ne mogoh vam govoriti kao duhovnima nego kao tjelesnima, kao maloj djeci u Hristu. Mlijekom vas napojih a ne jelom, jer još ne mogoste. Ali ni sad još ne možete, Pošto ste još tjelesni. Jer sve dok su među vama zavist i nesloga i razdori, zar niste tjelesni i zar se ne vladate po čovjeku? Jer kad neko govori: Ja sam Pavlov, a drugi: Ja sam Apolosov, zar niste tjelesni? Ko je, dakle, Pavle, a ko Apolos, do služitelji kroz koje povjerovaste, i to kako Gospod svakome dade?“ 1. Korinćanima 3:1-5
„O tome bismo imali govoriti mnogo, ali teško je objasniti, jer ste postali nemarni za slušanje. Jer vi koji bi po godinama trebalo da ste učitelji, opet treba da se učite početnim osnovama riječi Božijih; i takvi postadoste da vam treba mlijeko, a ne jaka hrana. Jer koji god se hrani mlijekom, neiskusan je u znanju pravednosti, jer je dijete. A jaka hrana je za savršene, čija su čula navikom izvježbana za razlikovanje i dobra i zla.“ Jevrejima 5:11-14
Stoga, to što Toma možda nije imao u vidu kasnije bogoslovske formulacije o Trojstvu, za čije je uobličavanje bilo potrebno više vekova, nimalo ne umanjuje jasan smisao njegovog ispovedanja da je Isus Svemogući Bog u telu, budući da je On jedinstveni božanski Sin koji je po suštini jedno sa Ocem i Svetim Duhom.
Uostalom, Sveto pismo naglašeno tvrdi da je Jehova jedini Gospod Bog koga verujući Izrailjac može ispovedati i u koga može položiti svoje poverenje:
„Tada reče Bog sve ove riječi govoreći: Ja sam Gospod Bog tvoj, koji sam te izveo iz zemlje Misirske, iz doma ropskoga. Nemoj imati drugih Bogova uza me.“ Izlazak 20:1-3
„Jer ne valja da se klanjaš drugomu bogu: Jer se Gospod zove revnitelj, Bog je revnitelj.“ Izlazak 34:14
„Probudi se, ustani na sud moj, Bože moj i Gospode, i na parnicu moju.“ Psalam 35:23
Dakle, jedini način na koji je Toma uopšte mogao da ispovedi Isusa kao svog Gospoda i Boga, uz to da Hristos prihvata to ispovedanje, jeste taj da je Sin Jehova Bog u telu.
Na isti način, to što Marija ili Lukini prvobitni čitaoci možda nisu razumeli dublji duhovni značaj Gavrilovih reči upućenih blaženoj Majci ne isključuje činjenicu da je Sveti Duh takvo značenje nameravao i da je ono čekalo potonje naraštaje vernika da ga otkriju i razviju njegov bogatiji duhovni smisao, dok ih je Božiji Duh vodio i prosvetljivao.
Vajt je, dakle, na ovoj tački nedosledan i pribegava kružnom rezonovanju, jer pretpostavlja ono što tek treba da dokaže. To jest: drevno razumevanje Luke 1:28 nikako ne može biti ispravno, budući da nema načina da Marija bude stvorena tako da bude sačuvana od ljage greha.
U tom pogledu Vajt nije ništa bolji od Staforda, jer, kao i on, dopušta da njegove pristrasnosti i nenadahnuta predanja utiču na to kako pristupa tekstu bogonadahnutog Svetog pisma i kako ga tumači.
Drugim rečima, više nije reč o Sola Scriptura i Tota Scriptura, nego o Sola Whitia i Tota Whitia — „samo Vajt“ i „ceo Vajt“ — jer Vajtu je zapravo važno to kako on objašnjava nadahnuto Sveto pismo i šta on misli da Biblija znači.
Svi biblijski navodi preuzeti su iz prevoda Modern English Version (MEV) Svetog pisma.
DALJE ČITANJE
Jedan posrednik i jedan Bog, 1. deo
Jedan posrednik i jedan Bog, 2. deo
Marijina čistota i bezgrešnost kod crkvenih otaca
O TOME DA JE MARIJA PUNA MILOSTI
PATRISTIČKO TUMAČENJE POSTANJA 3:15, 1. DEO
PATRISTIČKO TUMAČENJE POSTANJA 3:15, 2. DEO
PATRISTIČKO TUMAČENJE POSTANJA 3:15, 3. DEO
PAPSKO TUMAČENJE POSTANJA 3:15
U šta je verovala rana Crkva: Marijino večno devičanstvo
„Grčko ‘heos hou’ u Mateju 1:25 opovrgava Marijino večno devičanstvo“?
MARIJINO I JOSIFOVO „SASTAJANJE“
REFORMATORI O MARIJINOM VEČNOM DEVIČANSTVU
EPIFANIJE O MARIJINOM UZNESENJU
PROTESTANTSKA NAUKA O LUKI 1:26-56 I MARIJI KAO BOŽIJEM KOVČEGU