Zlostavljanje najvećeg sastavljača Kurana od strane trećeg halife
U ovom tekstu navešću određene muslimanske autoritete u vezi sa zlostavljanjem i fizičkim premlaćivanjem koje je treći halifa Osman ibn Afan naneo Abdulahu ibn Mesudu. Svrha toga jeste da se razotkrije ono što su sunitski muslimani suviše postiđeni da pomenu, budući da to baca prilično loše svetlo na ashabe njihovog proroka i na očuvanje Kurana
STATUS IBN MESUDA
Veličina Abdulaha ibn Mesuda očigledna je iz činjenice da islamska predanja svedoče da je on bio najučeniji Muhamedov ashab (zajedno sa Ubejem ibn Kabom) u pogledu sastavljanja Kurana:
Abdulah (ibn Mesud) je preneo da (je rekao svojim drugovima da sakriju svoje primerke Kurana****) i potom je rekao: Ko bilo šta sakrije, moraće da donese ono što je sakrio na Sudnji dan; a oni rekoše: Prema čijem načinu učenja nam zapovedaš da učimo? Ja sam zaista pred Alahovim Poslanikom proučio više od sedamdeset poglavlja Kurana i drugovi Alahovog Poslanika znaju da ja bolje razumem Alahovu Knjigu (nego oni), a kada bih znao da neko ima bolje razumevanje od mene, otišao bih k njemu. Šakik je rekao: Sedeo sam u društvu Muhamedovih drugova ali nisam čuo da je iko to odbacio (to jest, njegovo učenje) ili u tome našao manu. (Sahih Muslim, Knjiga 031, Broj 6022 https://sunnah.com/muslim/44/162)
2 Musnad Omera b. el-Hattaba
Preneseno je od Kajsa ibn Mervana da je došao Omeru i rekao:
Došao sam iz Kufe, o zapovedniče vernih, a ostavio sam za sobom u njoj čoveka koji diktira Mushaf PO SEĆANJU. Omer se izuzetno naljutio i rekao: Ko je on, teško tebi? On reče: Abdulah ibn Mesud. Omer poče da se smiruje i vrati se u uobičajeno stanje, a zatim reče: Teško tebi, NE ZNAM NIKOGA KO JE ZA TO POZVANIJI OD NJEGA, i reći ću ti zašto. Alahov Poslanik je noću ostajao budan razgovarajući sa Ebu Bekrom o nekim pitanjima muslimana. Jedne noći je ostao budan razgovarajući s njim, a ja sam bio s njima. Alahov Poslanik je izašao, a mi smo izašli s njim, i videli smo čoveka kako stoji i klanja u džamiji. Alahov Poslanik je slušao njegovo učenje, a čim smo ga prepoznali Alahov Poslanik reče: `Ko želi da uči Kuran svežim, onako kako je objavljen, neka ga uči PREMA UČENJU Ibn Umm Abda.` Zatim je taj isti čovek seo i uputio dovu, a Alahov Poslanik mu je govorio: `Traži, biće ti dato; traži, biće ti dato.“ Omer reče: Tako mi Alaha, sutra ću otići k njemu i saopštiti mu radosnu vest. Otišao sam k njemu sledećeg jutra da mu saopštim radosnu vest, i zatekao sam da me je Ebu Bekr pretekao i već mu je saopštio radosnu vest. Tako mi Alaha, nikada se s njim nisam nadmetao u činjenju dobra a da me on nije pretekao.
(Ocena: Dva sahih lanca prenosilaca) (Darussalam)
Referenca: Musnad Ahmed 175
Referenca u knjizi: Knjiga 2, Hadis 92 (sunnah.com https://sunnah.com/ahmad/2/92)
Njegov značaj se dodatno vidi iz sledećih hadisa, u kojima Muhamed njega navodi prvog, pre ostale trojice, kao najistaknutije autoritete za Kuran:
Prenosi Masruk: Abdulah ibn Mesud je pomenut pred Abdulahom ibn Amrom, koji reče: „To je čovek koga i dalje volim, jer sam čuo Poslanika kako kaže: ‘Učite učenje Kurana od četvorice: od Abdulaha ibn Mesuda – njime je počeo– Salima, oslobođenog roba Ebu Huzejfe, Muaza ibn Džebela i Ubeja ibn Kaba.“ (Sahih el-Buhari, Tom 5, Knjiga 58, Broj 153 https://www.searchtruth.com/book_display.php?book=58&translator=1&start=0&number=153)
Masruk prenosi: Bili smo u društvu Abdulaha ibn Amra kada smo pomenuli jedan hadis od Abdulaha ibn Mesuda; nato on reče: To je čovek čija ljubav zauvek ostaje (sveža u mom srcu) otkako sam čuo Alahovog Poslanika kako govori: Učite Kuran od četvorice ljudi: od Ibn Umm Abda, to jest Abdulaha ibn Mesuda – a počeo je od njegovog imena – zatim od Ubeja ibn Kaba i Muaza ibn Džebela. Zuhri u svom predanju nije pomenuo reč jekuluhu. (Sahih Muslim, Knjiga 031, Broj 6045 https://www.searchtruth.com/book_display.php?book=031&translator=2&start=0&number=6008)
Druga predanja potvrđuju da je Ibn Mesudovo poznavanje Kurana nadmašivalo ostale i da ga je Muhamed lično podučio učenju onako kako ga je poslednji put primio od Gavrila:
Obavestio nas je Hašim ibn el-Kasim; (rekao je): obavestio nas je el-Mesudi na osnovu predanja Kasima, to jest Abdurahmana; rekao je: Gavrilo je silazio pred Alahovog Poslanika i on je pred njim učio Kuran jednom godišnje [str. 4] u ramazanu, sve do godine u kojoj je Alahov Poslanik, neka ga Alah blagoslovi, umro; kada mu je Gavrilo dao da prouči Kuran dvaput. Abdulah reče: Te godine sam proučio Kuran onako kako sam ga primio sa usana Alahovog Poslanika. Da sam znao ikoga ko je bolje upućen… u Alahovu Knjigu od mene, i da bi me kamile do njega odnele, sigurno bih otišao k njemu; ali, tako mi Alaha! NE ZNAM ZA TAKVOG ČOVEKA. (Ibn Sadov Kitab al-Tabakat al-Kabir, engleski prevod S. Moinul Haqa, M.A., PH.D, uz pomoć H.K. Ghazanfara M.A. [Kitab Bhavan Exporters & Importers, 1784 Kalan Mahal, Daryaganj, New Delhi- 110 002 India], Tom 2, str. 244; podvlačenje i velika slova moji)
Obavestio nas je Jahja ibn Hulejf ibn Ukba el-Basri; (drugi lanac) obavestio nas je Abdulvehab ibn Ata; rekao je: obavestio nas je Ibn Avn na osnovu predanja Muhameda ibn Sirina; rekao je: Gavrilo je učio Kuran pred našim Poslanikom, neka ga Alah blagoslovi, jednom godišnje u ramazanu. U godini u kojoj je izdahnuo, proučio ga je pred njim dvaput. Muhamed reče: Nadam se da je naš način učenja… u skladu sa poslednjim Gavrilovim učenjem. (Isto, str. 243; podvlačenje moje)
Obavestio nas je Ebu Muavija el-Darir; (rekao je): obavestio nas je el-Ameš na osnovu predanja Ebu Zabjana, on na osnovu predanja Ibn Abasa, koji upita: Koje od dva učenja (Kurana) više volite? On (Ebu Zabjan) reče: Odgovorili smo: Učenje Abdulahovo. Nato on reče: Zaista je Kuran (od strane Gavrila) učen pred Alahovim Poslanikom, neka ga Alah blagoslovi, jednom svakog ramazana, osim godine u kojoj je izdahnuo, kada je učen dvaput. Zatim je Abdulah ibn Mesud došao k njemu (Poslaniku) i naučio šta je derogirano ili izmenjeno. Obavestio nas je Jahja ibn Isa el-Ramli na osnovu predanja Sufjana, on na osnovu predanja el-Ameša, on na osnovu predanja Ebu el-Duhe, on na osnovu predanja Masruka; rekao je: Abdulah reče: Nijedna sura nije objavljena a da ne znam povodom čega je objavljena. Da sam znao ikoga ko poznaje Alahovu Knjigu bolje od mene, i da su me kamile ili druge jahaće životinje mogle tamo odneti, sigurno bih otišao k njemu…
Obavestio nas je Vehb ibn Džerir ibn Hazm: (rekao je): obavestio nas je Šuba na osnovu predanja Ibrahima ibn Muhadžira, on na osnovu predanja Ibrahima, on na osnovu predanja Abdulaha; (drugi lanac) obavestio nas je Ebu Nuajm el-Fadl ibn Dukejn; (rekao je): obavestio nas je Ebu el-Ahvas na osnovu predanja Saida ibn Masruka, on na osnovu predanja Ebu el-Duhe, on na osnovu predanja Abdulaha; rekao je: Alahov Poslanik mi reče: Prouči (Kuran) preda mnom. Nato ja rekoh: Kako da ponavljam pred tobom, kada je tebi objavljen? On reče: Volim to. Vehb u svojoj verziji kaže: Želim da to čujem od drugih. On (Abdulah) reče: Proučio sam pred njim suru en-Nisa, sve dok nisam stigao do ajeta: Ali kako će biti kada dovedemo svedoka iz svakog naroda i kada tebe (o Muhamede) dovedemo kao svedoka protiv njih. Ebu Nuajm u svojoj verziji kaže: Nato on reče: Dosta je. Obojica rekoše: Tada sam video da su Poslanikove oči bile pune suza, i on reče: Ko želi da nalazi zadovoljstvo u učenju Kurana prema njegovom svežem učenju, neka uči prema učenju Ibn Umm Abda. (Isto, str. 441–442; podvlačenje naše)
Obavestio nas je Veki ibn el-Džerah na osnovu predanja Ismaila ibn Halida, on na osnovu predanja Ebu Amra eš-Šejbanija; rekao je: Ebu Musa el-Ešari reče: Ne postavljajte mi pitanja sve dok je ovaj učeni čovek, to jest Ibn Mesud, među vama. (Isto, str. 443; podvlačenje naše)
Obavestio nas je Ma’an ibn Isa; (rekao je): obavestio nas je Muavija ibn Salih na osnovu predanja Asada ibn Vadaa: Zaista je Omer pomenuo Ibn Mesuda i rekao: (On je) kovčeg pun znanja kojim sam počastvovao stanovnike el-Kadisije. (Isto, str. 444; podvlačenje moje)
Kada je obavešten da će Zejdov tekst dobiti zvanični status, Ibn Mesud je reagovao ravnodušno:
Abdulah ibn Mesud reče: „Proučio sam od Alahovog Poslanika sedamdeset sura koje sam usavršio pre nego što je Zejd ibn Sabit prihvatio islam.“ (Gilchrist, Poglavlje 3. Kodeksi Ibn Mesuda i Ubeja ibn Kaba, str. 66 – citirajući Kitab al-Masahif Ibn Ebi Davuda, str. 17)
„Primio sam neposredno od Alahovog Poslanika sedamdeset sura dok je Zejd još bio dečarac – zar sada treba da napustim ono što sam primio neposredno od Alahovog Poslanika?“ (Isto, str. 15)
Ibn Mesud je tokom verske propovedi (hutba) izjavio:
„Obavestio nas je Afan ibn Muslim; (rekao je): obavestio nas je Abdulvahid ibn Zijad; (rekao je): obavestio nas je Sulejman el-Ameš na osnovu predanja Šakika ibn Selame; rekao je: Abdulah ibn Mesud nam je održao propoved kada je izdata naredba o jedinstvenom učenju Kurana, kao što se zaista i dogodilo. On (Šakik) reče: Pomenuo je PREVARU i rekao: Ko prevari, doneće svoju prevaru na Dan vaskrsenja. Ljudi su krivi ZA PREVARU U UČENJU Kurana. Više volim da učim prema učenju onoga (Poslanika) koga volim, nego prema učenju Zejda ibn Sabita. Tako mi Onoga osim koga nema boga! Naučio sam više od sedamdeset sura sa usana Alahovog Poslanika, neka ga Alah blagoslovi, dok je Zejd ibn Sabit bio dečak sa dva pramena kose koji se igrao sa dečacima. Zatim reče: Tako mi Onoga osim koga nema drugog boga! Ako znam ikoga ko je upućeniji u Alahovu Knjigu od mene, i ako bi me kamile mogle odneti do njega, sigurno bih otišao k njemu. Zatim je Abdulah otišao. Šakik reče: Nakon toga sam sedeo u krugovima drugova Alahovog Poslanika i drugih, ALI NIKO nije protivrečio njegovoj izjavi.“ (Ibn Sadov Kitab al-Tabakat, Tom 2, str. 444; podvlačenje, velika slova i naglašavanje moji)
Ovde Ibn Mesud optužuje muslimane da su u učenje Kurana uveli prevaru ili obmanu! Ibn Mesud je čak upozoravao svoje sledbenike da ne prepisuju i ne uče Zejdovu verziju Kurana:
(19). 3104. Ez-Zuhri prenosi od Enesa, koji reče: „Huzejfa ibn el-Jeman je došao Osmanu u vreme kada su stanovnici Šama i stanovnici Iraka ratovali da bi osvojili Jermeniju i Azerbejdžan. Huzejfa je video njihove (stanovnika Šama i Iraka) različite oblike učenja Kurana. Zato je rekao Osmanu: ‘O zapovedniče vernih! Spasi ovaj narod pre nego što se raziđu oko Knjige kao što su se pre njih razišli Jevreji i hrišćani.’ Nato je on (Osman) poslao poruku Hafsi (govoreći): ‘Pošalji nam rukopise da ih prepišemo u Mesahife, a zatim ćemo ti ih vratiti.’ Tako je Hafsa poslala rukopise Osmanu ibn Afanu. Osman je zatim naredio Zejdu ibn Sabitu, Saidu ibn el-Asu, Abdurahmanu ibn el-Harisu ibn Hišamu i Abdulahu ibn ez-Zubejru da prepišu rukopise u Mesahife. Osman reče trojici Kurejšija: ‘Ako se ne složite sa Zejdom ibn Sabitom ni oko jedne tačke u (dijalektu učenja) Kurana, onda to napišite na dijalektu Kurejšija, jer je na njihovom jeziku objavljen.’ I tako, kada su prepisali rukopise u Mesahife, Osman je poslao po jedan Mushaf od tih Mesahifa koje su prepisali u svaku pokrajinu.“
Ez-Zuhri reče: „Haridža ibn Zejd [ibn Sabit] mi je preneo da je Zejd ibn Sabit rekao: ‘Nedostajao mi je jedan ajet iz sure El-Ahzab za koji sam čuo Alahovog Poslanika kako uči: „Ima vernika koji ispunjavaju zavet dat Allahu, ima ih koji su poginuli i ima ih koji to očekuju – nisu ništa izmenili.“ – pa sam ga tražio i našao kod Huzejme ibn Sabita, ili Ebu Huzejme, te sam ga stavio u njegovu suru.’“
Ez-Zuhri reče: „Zatim su se razišli oko et-Tabut i et-Tabuh. Kurejšije rekoše: et-Tabut, dok je Zejd rekao: et-Tabuh. Njihovo neslaganje je izneto pred Osmana, pa on reče: ‘Napišite et-Tabut, jer je objavljen na jeziku Kurejšija.’“
Ez-Zuhri reče: „Ubejdulah ibn Abdulah ibn Utba me je obavestio da se Abdulahu ibn Mesudu nije dopadalo to što Zejd ibn Sabit prepisuje Mesahife, i da je rekao: ‘O muslimani! Klonite se prepisivanja Mushafa i učenja ovog čoveka. Tako mi Alaha! Kada sam ja primio islam, on je još bio u bedrima nevernika’ – misleći na Zejda ibn Sabita – i u vezi s tim je Abdulah ibn Mesud rekao: ‘O stanovnici Iraka! Zadržite Mesahife koji su kod vas i sakrijte ih. Jer zaista je Alah rekao: „A onaj ko šta utaji, doći će na Sudnji dan sa tim što je utajio.“ Zato susretnite Alaha sa Mesahifima.’“ (Sahih) (English Translation of Jami‘ At-Tirmidhi: Compiled by Imam Hafiz Abu ‘Eisa Mohammad Ibn ‘Eisa At-Tirmidhi, preveo Abu Khaliyl (SAD), hadise priredio i referencirao Hafiz Abu Tahir Zubair ‘Ali Za’i, konačni pregled Islamic Research Section Darussalam [Darussalam Publishers & Distributors, prvo izdanje: novembar 2007], Tom 5, od hadisa br. 2606 do 3290, 44. Poglavlja o tefsiru Kurana od Alahovog Poslanika, poglavlje 9., str. 412–414 https://sunnah.com/urn/641130; naglašavanje moje)
Zanimljivo je da je muslimanska zajednica u Iraku odbila da prihvati Osmanov tekst, dajući prednost Ibn Mesudovom. To je dovelo do sukoba između Huzejfe i Ibn Mesuda:
`Abdulah, Huzejfa i Ebu Musa bili su na krovu kuće Ebu Muse. `Abdulah reče: ‘Čujem da govoriš to i to.’ Huzejfa reče: ‘Da, ne podnosim to što ljudi govore o učenju ovoga i učenju onoga. Razilaze se kao nemuslimani.‘ Huzejfa nastavi: ‘`Abdulah b. Kajs, ti si poslan Basrancima kao namesnik i učitelj. ONI SU PRIHVATILI TVOJ ADAB, TVOJ DIJALEKAT I TVOJ TEKST.’
A b. Mes`udu reče: ‘Ti si poslan Kufljanima kao njihov učitelj i ONI SU PRIHVATILI TVOJ ADAB, TVOJ DIJALEKAT I TVOJE UČENJE.’
‘U tom slučaju,’ uzvrati b. Mes`ud, ‘nisam ih zaveo. Nema u Božjoj Knjizi nijednog stiha a da ne znam gde je i povodom čega objavljen. Kada bih znao ikoga ko je o tome učeniji od mene, otišao bih k njemu.’ (Burton, str. 147, Abu Bakr `Abdullah b. abi Da’ud, „K. al Masahif“, prir. A. Jeffery, Kairo, 1936/1355, str. 14; podvlačenje moje)
Sve navedeno čini ono što je Osman učinio Abdulahu utoliko odvratnijim.
DOKAZI
Prema islamskim izvorima, Abdulah je bio vređan, fizički pretučen tako da su mu polomljena dva rebra, zatvoren u Medini, a Osman mu je oduzeo i penziju. Osman je sve to učinio Abdulahu zato što je ovaj odbio da preda svoj primerak Kurana da bude spaljen i zato što nije pristao uz zloupotrebu muslimanske blagajne od strane Osmanovog brata Velida ibn Ukbe:
Istoričar Jakubi (umro 278. po Hidžri) u svojoj knjizi piše da je Osman sakupio Kuran i uredio ga tako što je velike sure stavio zajedno, a male sure posebno zajedno, i pošto je poslao po primerke sa svih strana, dao ih je oprati vrelom vodom i sirćetom i zapaliti. Kao posledica toga nije ostao nijedan Kuran osim primerka koji je pripadao Ibn Mesudu i koji je bio kod njega u Kufi. Kada je Abdulah ibn Amir, namesnik Kufe, zatražio od Ibn Mesuda njegov primerak, on je odbio da ga preda. Na tu vest Osman je pisao Amiru da uhapsi Ibn Mesuda i pošalje ga u Medinu. Kada je Ibn Mesud došao i ušao u džamiju, Osman je bio zauzet držanjem govora. Ugledavši Ibn Mesuda, rekao je: „Došla je ružna i zla životinja“. I Ibn Mesud mu je oštro uzvratio. Čuvši to, Osman je naredio ljudima da ga tuku. Tako su ga ljudi tukli i vukli tako da su mu se polomila dva rebra.
U persijskom prevodu Tarih A’tham Kufi (štampano u Bombaju, vidi stranu 147, red 8) piše da je Osman pocepao Kuran i dao da se spali. Isto stoji i u knjizi „Successors of Muhammad“ (W. Irving, str. 160, štampano u Londonu 1850). Prema „Nedžatul Mu’minin“ Mule Mohsina Kašmirija, Osman je dao da se Ibn Mesudu polome rebra i, otevši mu Kuran, dao ga je spaliti. Prema Rauzatul Ahbab, tom 2, str. 229, štampano u Laknauu), Osman je naredio: „Moj Kuran mora biti u opticaju u mojoj vlasti, a preostali Kurani treba da budu spaljeni.“ Shodno tome, svi preostali primerci Kurana su spaljeni. Prema Tarih al-Kuran Abdul Kadira Makija, str. 36, štampano u Džedi 1365. po Hidžri, Sahih Buhari, tom 6, str. 26, štampano u Bombaju, Miškat Šarif, štampano u Delhiju, str. 150, i Tefsir Itkan Sujuti, štampano Ahmadi, tom 1, str. 84; Osman je poslao poruku Hafsi, ženi Svetog Proroka, da mu pošalje Pisma kako bi ih prepisao i zatim joj vratio. Hafsa je poslala ona Pisma koja su bila kod nje, a Osman je odredio Zejda ibn Sabita, Abdulaha ibn Zubejra, Saida ibn Asa i Abdul Rahmana ibn Harisa da sakupe i prepišu Pisma, i zamolio je svu trojicu Kurejšija da napišu Kuran na govoru Kurejšija u slučaju da se pojavi neko neslaganje oko neke tačke u njemu, jer je Kuran bio objavljen na njihovom jeziku. Tako su i postupili dok Pismo nije bilo prepisano, a Osman je vratio Pisma Hafsi kao što je obećao i poslao joj jedan novopripremljeni primerak. Sada je ostao u postojanju samo primerak Kurana koji je pripremio Osman, dok su svi ostali primerci spaljeni. Prema Fathul Bari Ibn Hadžera Askalanija, tom 4, str. 226, Osman je vratio Hafsin Kuran, ali joj ga je Mervan silom oteo i spalio. Prema Tarih Hamis, str. 270, Isti’ab, str. 373, i Sava’ik Muhrika, str. 68. Osman je dao da se spale svi primerci Kurana osim njegovog sopstvenog i dao je da se Abdulah ibn Mesud toliko istuče da je oboleo od kile. Zatim ga je poslao u tamnicu, gde je umro. Prema Tuhfah Isna Ašarija Abdul Aziza, Ubej ibn Kab je dao svoj Kuran Osmanu i tako izbegao batine. I taj Kuran je spaljen.20 (The Suffering of the Ahl ul Bayt and their Followers (Shia) throughout History, priredio: šeik Mateen J. Charbonneau [2nd Chance Books, 2018], str. 93–94; podvlačenje moje)
20 Veliki drug Proroka Ebu Zer, poglavlje 18 (Isto, str. 94)
Pokrajinski poslovi pružili su Aiši priliku da odigra svoju partiju protiv Osmana. Ovaj je, na početku svoje vladavine, pod pritiskom javnosti bio prinuđen da opozove svog namesnika u Kufi, Sada ibn Ebi Vakasa, zbog njegovog odbijanja da u kufsku blagajnu vrati iznos novca koji mu je pozajmio niskorođeni ali strogi blagajnik, Abdulah ibn Mesud. Osman je Sada na položaju namesnika tog nemirnog grada zamenio svojim (Osmanovim) polubratom po majci Velidom ibn Ukbom (25–30/644–650/51), koji je, iako je zadržao Ibn Mesuda kao blagajnika, ipak pokušao da zloupotrebi blagajnu. Ibn Mesud nije hteo da mu izađe u susret. Velid se požalio Osmanu, koji je podsetio Ibn Mesuda da je on njihov blagajnik i da stoga ne treba da se suprotstavlja Velidu. Uvređeni Ibn Mesud je bacio ključeve blagajne uz reči: „Mislio sam da sam blagajnik za muslimane; ali ako sam blagajnik za vas, onda mi ta (služba) nije potrebna.“ Ipak je ostao u Kufi, ali odlučno u redovima opozicije, i time trn u oku Velidu. Kada je Osman, u nastojanju da izda standardni tekst Kurana, naredio da se ostali tekstovi unište, Ibn Mesud je odbio da preda svoj. To je, zajedno sa Velidovim upornim žalbama na njegov uznemirujući uticaj u Kufi, navelo Osmana da naredi Ibn Mesudu da dođe u Medinu. Stigavši u grad, otišao je u džamiju gde je halifa držao govor. Uskoro su njih dvojica došla do oštrih reči, pri čemu je Aiša prekorila Osmana zbog njegovog grubog govora upućenog jednom drugu Alahovog Poslanika. To je verovatno još više razjarilo Osmana. U svakom slučaju, naredio je da se Ibn Mesud izbaci iz džamije. Njegovo naređenje izvršeno je uz toliko nasilja da su među telesnim povredama koje je Ibn Mesud pretrpeo bila i dva polomljena rebra. Tada se Aiša prepustila sebi i slobodno izrekla šta misli, ili, kako istoričar izveštava sa mučnom kratkoćom, „A onda je Aiša progovorila i rekla je podosta.“81 Ibn Mesudu je nakon toga bilo zabranjeno da napusti Medinu, da ne bi izazivao nevolje gde god pođe. Uz to je bio izložen i novčanim uskraćivanjima. Neposredno pre njegove smrti (32. ili 33. po Hidžri) Osman je pokušao pomirenje; ali Ibn Mesud je rekao da mu halifine milosti više nisu potrebne. Kao i Abdurahman ibn Avf, i on je ostavio poruku da Osman ne treba da klanja nad njegovim telom – službu koju je, kako neki kažu, obavio Amar ibn Jasir.82 (Nabia Abbott, Aisha: The Beloved of Mohammed [The University of Chicago Press, 1942] str. 109–110 https://oi.uchicago.edu/sites/oi.uchicago.edu/files/uploads/shared/docs/aishah.pdf); podvlačenje moje)
81 Ja’kubi, II, 196 i dalje; Beladuri, Ansab, V, 36 i dalje.
82 Ja’kubi, II, 197 i dalje; Beladuri, Ansab, V, 37 i dalje; ali uporedi Ibn Sad, III, 113; Taberi, I, 2894; Nevevi, str. 371 i dalje. (Isto, str. 110)
Sejid Hamid Husejn zatim prelazi na neka druga predanja pripisana Proroku, koja navodi Šah Abdul Aziz, a koja glase…
Držite se saveza Ibn Umm Abda (to jest Abdulaha ibn Mesuda)…
Ono što Ibn Umm Abd odobrava, i ja vama odobravam.
Oba ova predanja su slaba (da’if) i pojedinačna (ahad), dok je Hadis al-Sekalejn mutevatir. To što ih ni Muslim ni el-Buhari nisu zabeležili u svojim delima ukazuje na to da su njihov isnad smatrali slabim. Štaviše, čak i kada bi se pretpostavilo da su verodostojna, ona ne protivreče Hadisu al-Sekalejn, jer dok ona pokazuju samo vrlinu Ibn Mesuda, Hadis al-Sekalejn označava prvenstvo i vođstvo Ehli-bejta.
Osim toga, nedosledno je od Šaha Abdul Aziza da iznosi ta predanja, jer je Omer, umesto da odobrava postupke Ibn Mesuda, zabranio mu da izdaje fetve i prenosi Prorokove hadise, i zabranio mu da napusti Medinu, koju Ibn Mesud nije mogao da napusti sve do Omerove smrti. Osman je otišao korak dalje i dao da se Ibn Mesud tako nemilosrdno istuče da su mu rebra polomljena. (Al-Islam.org, „Some Traditions that Appear to Conflict with Hadith al-Thaqalayn“ https://www.al-islam.org/hadith-al-thaqalayn-a-study-of-its-tawatur/some-traditions-appear-conflict-hadith-al-thaqalayn#four)
Ibn Mesud je stigao u Medinu i ušao u džamiju. Kada je ušao u džamiju, Osman je držao propoved. Kada ga je Osman video kako ulazi u džamiju, rekao je: „Prema vama dolazi odvratna i prezrena zver.“ Ibn Mesud reče: „Nije tako. Ja sam drug i prijatelj Božjeg Poslanika. Borio sam se na Bedru i jedan sam od Drugova Drveta.“ Aiša je takođe u svojoj odaji čula šta je Osman rekao, pa je uzviknula: „Zar takvim jezikom govoriš o drugu Božjeg Poslanika?“
Osman je naredio Abdulahu ibn Mesudu da izađe iz Prorokove džamije. Osmanovi robovi su ga izbacili iz džamije i oborili na zemlju, polomivši mu rebra.
Ali je ustao da prekori Osmana i rekao: „Povredio si prijatelja Poslanikovog samo na osnovu izveštaja Velidovog. Znaš da je Velid lažov.“ Zatim ga je odneo u svoj dom.
Ali Osman nije bio zadovoljan onim što je učinio. Nakon što je polomio rebra Abdulahu ibn Mesudu, obustavio mu je isplatu penzije i zabranio mu da napusti Medinu. Ibn Mesud je želeo da ode u Siriju i uzme učešća u pohodima, ali je Osman ponovio ono što je čuo od Mervana: „Napravio je dovoljno nevolja u Kufi; ne dozvoli mu da isto učini i u Siriji.“ (str. 160) (al- Fitna-tul-Kubra {Veliki prevrat}, objavljeno u Kairu 1959)
Kao što je već rečeno, Abdulah ibn Mesud je načinio sopstvenu zbirku kuranskih stihova i uredio ih je hronološkim redom. Ali Osman je odredio svog miljenika, Zejda ibn Sabita, da sakupi i uredi stihove Kurana. On nije „priznao“ zbirku Ibn Mesuda i naredio mu je da preda svoj primerak. Abdulah ibn Mesud je to odbio da učini, nakon čega su Osmanovi robovi provalili u njegovu kuću i silom mu oduzeli primerak Kurana. Taj primerak je spaljen po Osmanovom naređenju. (Al-Islam.org, A Restatement of the History of Islam and Muslims, Sejid Ali Asghar Razvi, „Uthman, the Third Khalifa of the Muslims“ https://www.al-islam.org/restatement-history-islam-and-muslims-sayyid-ali-ashgar-razwy/uthman-third-khalifa-muslims; podvlačenje moje)
El-Velid je Osmanu preneo i ove oštre reči Ibn Mesuda i dodao da je klevetao halifu i vređao ga. Osman je pozvao Ibn Mesuda u Medinu. Kada su stanovnici Kufe saznali za njegov opoziv u prestonicu, okupili su se oko njega moleći ga da ne ide, nego da ostane s njima kako bi bio pošteđen svake moguće povrede. Ibn Mesud reče: „On ima pravo da mu se pokorava, a ja nemam želju da budem prvi koji će mu otvoriti vrata pobune i smutnje i biti mu neposlušan.“139
al-Isti’ab navodi odgovor Ibn Mesuda stanovnicima Kufe ovako: „Ove prilike neizbežno će izroditi pobunu i smutnju, a ja nemam želju da započnem pobunu.“ Stanovnici Kufe su ga ispratili, a on ih je posavetovao da budu čestiti i da postupaju po Božjim zapovestima, a zatim ih zamolio da se vrate kućama pre njegovog polaska. Ljudi su ga hvalili zbog njegove dobrote, a pri njegovom odlasku za Medinu zahvalili su mu na trudu i službi, govoreći: „Neka te Bog nagradi! Ti si naše neuke upoznao sa verom, a naše mudre učinio postojanijim u veri. Naučio si nas Kuranu, obavestio nas o islamskoj veri i učinio nas bistrovidim u pogledu vere. Bio si zaista dobar musliman, izvrstan prijatelj i ljubazan brat.“ Zatim su se oprostili i vratili kućama.140
Kada je Ibn Mesud stigao u Medinu, otišao je pravo u Prorokovu džamiju, gde je Osman u tom trenutku držao propoved stojeći na Prorokovoj propovedaonici. Kada je video Ibn Mesuda, promenio je svoje reči i rekao: „Upravo je među vas ušao podao i bezvredan četvoronožac, čovek koji će, kada ljudi pruže ruke za hlebom, izbljuvati ono što je pojeo i izbaciti to iz svog stomaka.“
Kao odgovor na ovu uvredu, Ibn Mesud reče: „Ne, Osmane, ja nisam takav čovek! Ja sam jedan od Prorokovih drugova sa čašću učešća u bici na Bedru i u Prisezi na er-Ridvanu (Blagovoljenje).“141 I Aiša je uzviknula: „O Osmane! Zar takve reči upotrebljavaš o Ibn Mesudu, koji je bio prisan drug Prorokov?“ Kao odgovor njoj, Osman je viknuo: „Ćuti“, a zatim naredio da se Ibn Mesud izbaci iz džamije. Izvršili su halifino naređenje uz zapanjujuće uvrede upućene Ibn Mesudu. Abdulah ibn Zam’a ga je oborio, a kaže se da mu je Jahmun, Osmanov rob, stao među noge, podigao ga i tako ga silovito bacio na tle da su mu se polomila rebra. U tom času, Ali, koji je posmatrao taj prizor, okrenu se Osmanu i reče: „O Osmane! Zar tako postupaš prema jednom drugu Prorokovom, samo na osnovu reči i izveštaja el-Velida ibn Ukbe?“
Osman odgovori: „Ne! Nije samo zbog Velidovih reči! Poslao sam i Zubejda ibn es-Salta Kindija u Kufu da izvidi.“ Ibn Mesud, koji se previjao od bola, uzviknu: „Osmanova krv je dozvoljena“, a Ali reče Osmanu: „A ti si se oslonio na reči Zubejda, koji nije pouzdan!“ Zatim je ustao da pomogne Ibn Mesudu i odneo ga svojoj kući na lečenje.
Posle ovog događaja, Ibn Mesud je ostao u Medini i Osman mu nije dozvolio da napusti taj grad. Čak i kada je izlečen od povrede, tražio je dozvolu da učestvuje u svetom ratu protiv Rimljana, ali je Osman odbio da mu je da. Takođe se prenosi da je, pre nego što je Osman mogao da da potvrdan ili odričan odgovor, Mervan to preduhitrio i rekao Osmanu: „On je podigao Irak protiv tebe i učinio ih sumnjičavim prema tebi. Sada je red na Šam, a on namerava da i tamošnji narod digne protiv tebe!“ Tako, sve do kraja svog života, Ibn Mesud nije mogao da napusti Medinu i nad njim je bila postavljena straža sve do njegove smrti, dve godine pre ubistva Osmana. Tom prilikom je boravak Ibn Mesuda u Medini trajao tri godine. Poslednji razgovor između Osmana i Ibn Mesuda vredan je pažnje. Kada je Ibn Mesud ležao bolestan i prolazio kroz poslednje trenutke svog života, Osman je došao da ga obiđe na bolesničkoj postelji i rekao:
-Od čega patiš?
-Od svojih greha.
-Šta bi želeo?
-Božju milost i oproštaj.
-Da ti pozovem lekara?
-Sam lekar me je i razboleo.
-Da naredim da ti se isplati plata i penzija?142
-Nisi je isplatio kada mi je bila potrebna. Zar želiš to da učiniš danas, kada mi više nije potrebna?
-Ostaće tvojoj deci.
-Bog će im obezbediti izdržavanje.
-Moli Boga da mi oprosti za ono što sam učinio.
-Molim Boga da od tebe uzme moje pravo.
Ibn Mesud je oporučio da Amar ibn Jasir obavi molitvu nad njegovim telom, i da Osman ne prisustvuje njegovom ukopu. Njegova oporuka je izvršena i sahranjen je u el-Bakiji bez Osmanovog znanja.143 Kada je Osman za to čuo, veoma se naljutio i pitao zašto je sahranjen bez njegovog znanja. Amar reče: „On je oporučio da ti ne obavljaš molitvu nad njegovim telom.“ Abdulah ibn ez-Zubejr je tom prilikom sastavio dvostih koji znači: „Znam da ćeš oplakivati moju smrt, a ipak si mi uskratio hleb i hranu.“
Ovo je bio prikaz Ibn Mesuda.144 Ali Velidova vladavina nije se svela samo na priču o Ibn Mesudu. Tokom svoje vladavine počinio je mnoga zlonamerna i buntovna dela, kao što je njegovo loše postupanje prema Ebu Zubejdu, hrišćanskom pesniku, i prema jednom jevrejskom vračaru.
138. Ansab al-ašraf el-Beladurija 5/36.
139. Ansab al-ašraf el-Beladurija 5/36.
140. al-Isti’ab, o Ibn Mesudu.
141. Ibn Mesud u svom odgovoru neposredno prekoreva Osmana, koji nije bio prisutan u te dve prilike i time nije imao čast učešća u tim događajima.
142. Njegova penzija i plata nisu bile isplaćene dve godine. Istorija Ibn Kesira 7/163, el-Jakubi 2/197, al-Mustadrak 3/13.
143. Njegova smrt je nastupila 32. godine po Hidžri. Ez-Zubejr ga je sahranio noću ne obavestivši Osmana. U času smrti imao je oko 60 godina ili nešto više.
144. Iz Tabakata, el-Beladuri 5/36, al-Isti’ab, Usd al-gabah, al-Mustadrak 3/13, Kanz 7/54, Istorija el-Jakubija 2/147, Istorija el-Hamisa 2/268, i Ibn Ebi el-Hadid 1/236-237. (Sejid Murtada Askari, The Role of Aishah in the History of Islam, Tom 1, Događaji koji su zadesili Ibn Mesuda http://www.aldhiaa.com/english/book/book/history_library/various_books/the_role_of_aishah_in_the_history_of_islam_volume_1/010.html; podvlačenje moje)
Eto vam, ljudi, duha islama i ploda Muhamedovih učenja! Zamislite šta bi muslimani činili kada bi apostoli vaskrslog Hrista jedni druge verbalno i fizički zlostavljali, jedni druge bacali u tamnicu, spaljivali novozavetne spise da bi standardizovali onaj koji su smatrali najtačnijim ili najautoritativnijim, i/ili zloupotrebljavali sredstva Božjeg naroda radi lične koristi?
Vreme je da muslimani napuste ovog proroka i antihrista po imenu Muhamed i okrenu se vaskrslom i živom Spasitelju, Isusu Hristu, svojoj jedinoj nadi spasenja.