Tertulijan: Trojstvo je vera drevne Crkve
Pobijajući modalističkog jeretika po imenu Praksija, severnoafrički apologeta drugog i trećeg veka po Hristu, Tertulijan, naglašava činjenicu da je vera u Trojstvo oduvek bila drevno verovanje Crkve, mnogo starije od jeresi koje su izbacivali Praksija i drugi. Evo šta je napisao:
Poglavlje 2. Katoličko učenje o Trojstvu i jedinstvu, koje se ponekad naziva božanskom ekonomijom, ili domostrojem ličnih odnosa u Božanstvu
Tokom vremena, dakle, Otac je, zamislite, rođen, i Otac je stradao — sam Bog, Gospod Svedržitelj, za koga u svojoj propovedi tvrde da je Isus Hristos. Mi, međutim, kao što smo uistinu oduvek činili (a naročito otkako nas je bolje poučio Utešitelj, koji ljude zaista vodi u svu istinu), verujemo da postoji samo jedan Bog, ali po sledećem domostroju, ili οἰκονομία, kako se to naziva, da taj jedan jedini Bog ima i Sina, svoju Reč, koja je proizašla iz Njega samog, kroz koju je sve postalo i bez koje ništa nije postalo. Za Njega mi verujemo da ga je Otac poslao u Devicu i da se od nje rodio — budući i Čovek i Bog, Sin Čovečji i Sin Božji, i da je nazvan imenom Isus Hristos; mi verujemo da je stradao, umro i bio pogreben, po Pismima, i da, pošto ga je Otac vaskrsao i uzeo natrag na nebo, sedi s desne strane Ocu, i da će doći da sudi živima i mrtvima; koji je takođe poslao s neba od Oca, po sopstvenom obećanju, Svetoga Duha, Utešitelja, koji posvećuje veru onih koji veruju u Oca, i u Sina, i u Svetoga Duha. Da je ovo pravilo vere DOŠLO DO NAS OD POČETKA JEVANĐELJA, ČAK I PRE BILO KOG OD STARIJIH JERETIKA, MNOGO PRE PRAKSIJE, samozvanca od juče, biće očigledno i iz poznog datuma koji obeležava sve jeresi, kao i iz potpuno novog karaktera našeg novotarskog Praksije. U ovom načelu moramo odsad nalaziti pretpostavku jednake snage protiv svih jeresi uopšte — da je ono što je prvo istinito, dok je lažno ono što je kasnijeg datuma. Ali, čuvajući to načelo neprikosnovenim, ipak treba dati priliku za razmatranje (tvrdnji jeretika), radi pouke i zaštite raznih osoba; makar samo zato da se ne bi činilo da se svako izopačenje same istine osuđuje bez ispitivanja i prosto unapred presuđuje; naročito u slučaju ove jeresi, koja umišlja da poseduje čistu istinu, misleći da se ne može verovati u Jednog Jedinog Boga ni na koji drugi način osim tvrdnjom da su Otac, Sin i Sveti Duh jedna te ista Ličnost. Kao da i na ovaj način Jedan nije Sve, utoliko što je Sve od Jednoga, jedinstvom (to jest) suštine; dok se tajna domostroja i dalje čuva, koja Jedinstvo raspoređuje u Trojstvo, postavljajući po redu tri Ličnosti****— Oca, Sina i Svetoga Duha: tri, međutim, ne po stanju, nego po stepenu; ne po suštini, nego po obliku; ne po moći, nego po vidu; ipak jedne suštine, i jednog stanja, i jedne moći, utoliko što je On jedan Bog, od koga se ti stepeni i oblici i vidovi računaju, pod imenom Oca, i Sina, i Svetoga Duha. Kako su podložni broju bez deobe, biće pokazano kako naša rasprava bude odmicala. (Protiv Praksije; naglasak moj)
Tertulijan zatim navodi tekstove da bi dokazao da su Otac i Sin lično različiti jedan od drugoga, a ipak jedno po suštini i biću:
Poglavlje 22. Navodi se više odlomaka iz svetog Jovana da bi se pokazala razlika između Oca i Sina. Čak i Praksijin klasični tekst — Ja i Otac moj jedno smo — pokazuje se da je protiv njega
Opet, čije učenje On objavljuje, ono kojem su se svi divili? Da li svoje ili Očevo? Tako, kada su među sobom bili u nedoumici da li je On Hristos (ne, naravno, kao Otac, nego kao Sin), On im kaže: Vama nije nepoznato odakle sam; i nisam došao sam od sebe, nego je Onaj koji me je poslao istinit, a vi Ga ne poznajete; ali ja Ga poznajem, jer sam od Njega. Nije rekao: Zato što sam ja sam On; i: Ja sam poslao samoga sebe: nego su Njegove reči: On me je poslao. Kada su, isto tako, fariseji poslali ljude da Ga uhvate, On kaže: Još malo vremena sam s vama, i (onda) idem Onome koji me je poslao. Kada, međutim, izjavljuje da nije sam i upotrebljava ove reči, nego ja i Otac koji me je poslao, Jovan 8:16 zar ne pokazuje da postoje Dvojica — Dvojica, a ipak nerazdvojna? Zaista, to je bila sva suština onoga čemu ih je učio: da su nerazdvojno Dvojica; jer, pošto je naveo zakon koji potvrđuje istinitost svedočanstva dvojice ljudi, On dodaje odmah: Ja sam onaj koji svedoči o sebi; a Otac (je drugi,) koji me je poslao, i svedoči o meni. A da je On jedan — budući istovremeno i Sin i Otac — sigurno ne bi navodio odredbu zakona, koja ne zahteva svedočanstvo jednoga, nego dvojice. Isto tako, kada su Ga pitali gde je Njegov Otac, odgovorio im je da nisu poznavali ni Njega ni Oca; i u tom odgovoru jasno im je govorio o Dvojici, koji su im bili nepoznati. Priznajmo da bi, da su poznavali Njega, poznavali i Oca — ali to svakako ne znači da je On sam bio i Otac i Sin; nego da je, zbog nerazdvojivosti Dvojice, bilo nemoguće da jedan od njih bude priznat ili nepoznat bez drugoga. Onaj koji me je poslao, kaže On, je istinit; i ja govorim svetu ono što sam čuo od Njega. Jovan 8:26 A pripovest Svetog pisma dalje objašnjava na spoljašnji način da nisu razumeli da im govori o Ocu, premda su svakako trebali znati da su Očeve reči bile izgovorene u Sinu, jer su čitali u Jeremiji: I reče mi Gospod: Evo, stavio sam reči svoje u usta tvoja; Jeremija 1:9 i opet u Isaiji: Gospod mi je dao jezik učeni da znam kada da progovorim reč u pravo vreme. Isaija 50:4 U skladu s tim, sam Hristos kaže: Tada ćete znati da sam ja On i da ništa ne govorim sam od sebe; nego kako me je Otac moj naučio, tako govorim, jer je Onaj koji me je poslao sa mnom. Jovan 8:28-29 I to takođe predstavlja dokaz da su bili Dvojica, (premda) nepodeljeni.
Isto tako, prekorevajući Jevreje u raspravi s njima, jer su hteli da Ga ubiju, rekao je: Ja govorim ono što sam video kod Oca svoga, a vi činite ono što ste videli kod oca svoga; ali sada tražite da me ubijete, čoveka koji vam je rekao istinu koju sam čuo od Boga; i opet: Kada bi Bog bio vaš Otac, voleli biste me, jer sam ja izašao i došao od Boga, (ipak time nisu razdvojeni, iako On izjavljuje da je izašao od Oca. Neke osobe zaista koriste priliku koju im pružaju ove reči da izlože svoju jeres o Njegovom odvajanju; ali Njegovo izlaženje od Boga jeste kao izlaženje zraka od sunca, i reke od izvora, i drveta od semena); Ja nemam demona, nego poštujem Oca svoga; opet, ako ja slavim sam sebe, slava moja nije ništa: Otac moj me proslavlja, za koga vi kažete da je vaš Bog: a niste Ga upoznali, ali ja Ga znam; i ako bih rekao da Ga ne znam, bio bih lažov kao i vi; ali ja Ga znam i držim Njegovu reč. Jovan 8:54-55 Ali kada dalje kaže: Otac vaš Avraam obradova se da vidi dan moj; i vide ga, i uzradova se, On svakako dokazuje da se Avraamu nije javio Otac, nego Sin. Na sličan način izjavljuje, u slučaju čoveka rođenog slepim, da mora činiti dela Oca koji Ga je poslao; Jovan 9:4 a pošto je čoveku dao vid, rekao mu je: Da li veruješ u Sina Božjega? Zatim, kada je čovek upitao ko je On, otkrio mu je sebe kao onoga Sina Božjega koga mu je objavio kao pravi predmet njegove vere. U kasnijem odlomku izjavljuje da Ga poznaje Otac, i On Oca; Jovan 10:15 dodajući da Ga je Otac toliko voleo da je polagao život svoj, jer je tu zapovest primio od Oca.
Kada su Ga Jevreji upitali da li je On sam Hristos (misleći, naravno, na Hrista Božjega; jer do dana današnjeg Jevreji ne očekuju samoga Oca, nego Hrista Božjega, budući da nigde nije rečeno da će Otac doći kao Hristos), rekao im je: Ja vam govorim, a vi ipak ne verujete: dela koja činim u ime Oca svoga, ona zaista svedoče o meni. Svedoče o čemu? Upravo o onome, dabome, o čemu su se raspitivali — da li je On Hristos Božji. Zatim, opet, o svojim ovcama i (uveravanju) da ih niko neće oteti iz Njegove ruke, kaže: Otac moj, koji mi ih je dao, veći je od svih; dodajući odmah: Ja i Otac moj jedno smo. Tu, dakle, zauzimaju svoj stav, odveć zaneseni, štaviše, odveć slepi da bi pre svega uvideli da u ovom odlomku postoji nagoveštaj Dvojice Bića — Ja i Otac moj****; zatim da postoji predikat u množini, smo****, neprimenljiv na samo jednu ličnost; i najzad, da se (predikat završava apstraktnom, a ne ličnom imenicom) — mi smo jedna stvar Unum****, a ne jedna ličnost Unus****. Jer da je rekao jedna Ličnost, mogao bi donekle pomoći njihovom mišljenju. Unus****, bez sumnje, označava jedninu; ali (ovde imamo slučaj gde) su Dvojica i dalje subjekat u muškom rodu. On stoga kaže Unum****, izraz srednjeg roda, koji ne podrazumeva jedinstvenost broja, nego jedinstvo suštine, sličnosti, sjedinjenja, naklonosti sa Očeve strane, koji voli Sina, i pokornosti sa Sinovljeve, koji se pokorava volji Očevoj. Kada kaže: Ja i Otac moj jedno smo po suštini— Unum****— pokazuje da postoje Dvojica, koje izjednačava i sjedinjuje u jedno. Stoga upravo toj izjavi dodaje da im je pokazao mnoga dela od Oca, ni zbog jednog od kojih nije zaslužio da bude kamenovan. Jovan 10:32 A da bi sprečio da Ga smatraju zaslužnim za takvu sudbinu, kao da je tražio da bude smatran samim Bogom, to jest Ocem, time što je rekao: Ja i Otac moj jedno smo, predstavljajući sebe kao božanskog Sina Očevog, a ne kao samoga Boga, On kaže: Ako je u zakonu vašem napisano: Ja rekoh, bogovi ste; i ako se Sveto pismo ne može ukinuti, kako za Onoga koga je Otac posvetio i poslao u svet kažete da huli, jer je rekao: Ja sam Sin Božji? Ako ne činim dela Oca svoga, ne verujte mi; ali ako ih činim, i ako meni ne želite da verujete, ipak verujte delima; i znajte da sam ja u Ocu, i Otac u meni. Mora, dakle, biti po delima da je Otac u Sinu, i Sin u Ocu; i tako po delima razumemo da je Otac jedno sa Sinom. Sve vreme je, dakle, uporno težio ovom zaključku: da, iako su jedne moći i suštine, ipak treba verovati da su Dvojica; jer inače, ako se ne bi verovalo da su Dvojica, ne bi se moglo verovati da Sin ima bilo kakvo postojanje uopšte…
Poglavlje 25. Utešitelj, ili Sveti Duh. On je različit od Oca i Sina po njihovom ličnom postojanju. Jedno je s njima i nerazdvojan od njih po njihovoj božanskoj prirodi. Drugi navodi iz Jevanđelja po svetom Jovanu
Ono što sledi nakon Filipovog pitanja, i celokupno Gospodnje postupanje s njim, do kraja Jovanovog Jevanđelja, i dalje nam pruža izjave iste vrste, razlikujući Oca i Sina, sa svojstvima svakoga od njih. Zatim je tu i Utešitelj ili Tešitelj, za koga obećava da će se moliti Ocu i da će ga poslati s neba pošto uzađe Ocu. Naziva se drugim Tešiteljem, zaista; Jovan 14:16 ali na koji je način drugi, već smo pokazali. On će od mojega uzeti, kaže Hristos, Jovan 16:14 upravo kao što je i sam Hristos uzimao od Očevog. Tako veza Oca u Sinu, i Sina u Utešitelju, proizvodi tri povezane Ličnosti, koje su ipak različite jedna od druge. Ova Trojica su jedna suština, a ne jedna Ličnost****, kao što je rečeno: Ja i Otac moj jedno smo****, Jovan 10:30 u pogledu jedinstva suštine, a ne jedinstvenosti broja. Prođite kroz celo Jevanđelje i naći ćete da Onaj za koga verujete da je Otac (opisan kao onaj koji dela umesto Oca, premda vi, sa svoje strane, zamislite, pretpostavljate da je Otac, budući vinogradar, Jovan 15:1 sigurno morao biti na zemlji) biva ponovo prepoznat od Sina kao Onaj na nebu, kada je, podigavši oči svoje ka njemu, Jovan 17:1 poverio svoje učenike Očevom čuvanju. Jovan 17:11 Imamo, štaviše, u onom drugom Jevanđelju jasno otkrivenje, to jest o Sinovljevoj različitosti od Oca: Bože moj, zašto si me ostavio? Matej 27:46 i opet, (u trećem Jevanđelju,) Oče, u ruke Tvoje predajem duh svoj. Luka 23:46 Ali čak i da (nemamo ove odlomke, susrećemo se sa zadovoljavajućim dokazom) posle Njegovog vaskrsenja i slavne pobede nad smrću. Sada kada je uklonjeno svako ograničenje Njegovog poniženja, mogao je, da je to bilo moguće, pokazati sebe kao Oca tako vernoj ženi (kakva je bila Marija Magdalena) kada je pristupila da Ga dotakne, iz ljubavi, a ne iz radoznalosti, niti sa Tominom nevericom. Ali ne tako; Isus joj kaže: Ne dodiruj me, jer se još ne uzneh Ocu svome; nego idi braći mojoj (i čak i u tome dokazuje da je Sin; jer da je bio Otac, nazvao bi ih svojom decom, umesto svojom braćom), i reci im: Uzlazim Ocu svome i Ocu vašemu, i Bogu svome i Bogu vašemu. Jovan 20:17 Da li to sada znači: Uzlazim kao Otac Ocu, i kao Bog Bogu? Ili kao Sin Ocu, i kao Reč Bogu? Zbog čega inače ovo Jevanđelje, na samom svom kraju, nagoveštava da je sve ovo napisano, ako ne, da upotrebimo njegove sopstvene reči, da biste verovali da je Isus Hristos Sin Božji? Jovan 20:31 Kad god, dakle, uzmete neku od izjava ovog Jevanđelja i primenite je da biste dokazali istovetnost Oca i Sina, pretpostavljajući da one u tome podupiru vaša gledišta, borite se protiv izričite svrhe Jevanđelja. Jer ovo svakako nije napisano da biste verovali da je Isus Hristos Otac, nego Sin. (Isto; naglasak moj)