Tertulijan i apostolsko nasleđe
Citiram iz Tertulijanovog dela Prigovor protiv jeretika, gde se pozvao na episkope koje su sveti apostoli poučili i postavili, kako bi razotkrio jeresi koje su širili lažni učitelji i takozvani hrišćani.
Tertulijanov argument počiva na pretpostavci da su apostolsko nasleđe i/ili vernost apostolskom depozitu vere dva ključna suštinska obeležja istinskog hrišćanstva. Budući da jeretici, poput gnostika, nisu imali ni jedno ni drugo, Tertulijan zatim koristi ta obeležja vere da bi ih osudio zbog izopačavanja istinitih Hristovih učenja. Još jedan zanimljiv aspekt Tertulijanovog pobijanja jeste to što navodi da je naš Gospod Isus već prorekao i upozorio na jeresi koje će se pojaviti usred Crkve.
Uz to rečeno, sada navodim iz Tertulijanovog pobijanja jeretika koji su cvetali u njegovo doba. Sav naglasak je moj.
Poglavlje 31. Prvo istina, potom laž kao njeno izopačenje. Hristova parabola stavlja sejanje dobrog semena pre beskorisnog kukolja.
Dozvolite mi, međutim, da se sa ove digresije vratim na raspravu o prvenstvu istine i o kasnijem nastanku laži, crpeći potporu za svoj argument čak i iz one parabole koja na prvo mesto stavlja Gospodnje sejanje dobrog semena pšenice, ali u kasnijoj fazi uvodi kvarenje useva od strane njegovog neprijatelja đavola beskorisnim korovom divljeg ovsa. Jer se ovde slikovito opisuje razlika među učenjima, budući da se i na drugim mestima reč Božija upoređuje sa semenom. Iz samog redosleda, dakle, postaje jasno da je ono što je prvo predato od Gospoda i istinito, dok je strano i lažno ono što je kasnije uvedeno. Ova tvrdnja će opstati nasuprot svim kasnijim jeresima, koje u sebi nemaju nikakvu doslednu odliku srodnog znanja — da bi mogle da polažu pravo na istinu kao na svoju stranu.
Poglavlje 32. Nijedan od jeretika ne polaže pravo na nasleđe od apostola. Nove crkve su ipak apostolske, jer je njihova vera ona koju su apostoli učili i predali. Jereticima se upućuje izazov da pokažu bilo kakve apostolske akreditive.
Ali ako postoje neke (jeresi) koje su dovoljno drske da se usade usred apostolskog doba, kako bi time izgledalo da su ih predali apostoli, jer su postojale u vreme apostola, možemo reći: Neka iznesu izvorne zapise svojih crkava; neka odmotaju svitak svojih episkopa, koji se u pravilnom nasleđu spušta od početka tako da [taj prvi episkop njihov ] episkop bude u stanju da pokaže kao svog rukopoložitelja i prethodnika nekoga od apostola ili apostolskih ljudi — i to čoveka koji je istrajno ostao uz apostole. Jer to je način na koji apostolske crkve prenose svoje popise: kao crkva u Smirni, koja beleži da je Polikarpa u nju postavio Jovan**; kao i** crkva u Rimu, koja navodi da je Klimenta na isti način rukopoložio Petar**. Na potpuno isti način i ostale crkve takođe iznose (svoje pojedine dostojanstvenike) koje, kao postavljene na svoja episkopska mesta** od apostola, smatraju prenosiocima apostolskog semena****. Neka jeretici smisle nešto slično. Jer posle njihovog bogohuljenja, šta im je još nedopušteno (da pokušaju)? Ali čak i ako izvedu takvu dosetku, neće napredovati ni korak. Jer će njihovo sopstveno učenje, nakon poređenja sa učenjem apostola, samom svojom različitošću i protivrečnošću objaviti da mu autor nije bio ni apostol ni apostolski čovek; jer, kao što apostoli nikada ne bi učili ono što je samo sebi protivrečno, tako ni apostolski ljudi ne bi usađivali učenje različito od apostola, osim ako oni koji su pouku primili od apostola nisu otišli i propovedali na suprotan način. Ovom ispitu, dakle, biće podvrgnute radi dokaza od strane onih crkava koje, iako svog osnivača ne izvode od apostola ili apostolskih ljudi (budući da su mnogo kasnijeg datuma, jer se zapravo osnivaju svakodnevno), ipak, budući da se slažu u istoj veri, smatraju se ništa manje apostolskim jer su srodne po učenju. Neka onda sve jeresi, kada ih naša apostolska crkva izazove na ova dva ispita, iznesu svoj dokaz o tome kako smatraju da su apostolske. Ali u istini one to niti jesu, niti su u stanju da dokažu da jesu ono što nisu. Niti ih u miroljubive odnose i zajedništvo primaju one crkve koje su na bilo koji način povezane sa apostolima, utoliko što ni u kom smislu ni same nisu apostolske zbog svoje različitosti u pogledu tajni same vere.
Poglavlje 33. Sadašnje jeresi (izdanci kukolja koje su zabeležili sveti pisci) već su osuđene u Svetom pismu. Ovo poreklo kasnije jeresi od ranije prati se u nekoliko primera.
Pored svega ovoga, dodajem pregled samih učenja koja su, postojeći kao takva u dane apostola, bila i razotkrivena i osuđena od strane pomenutih apostola. Jer će ovim postupkom biti lakše odbačena, kada se otkrije da su i tada postojala, ili barem da su bila izdanci (kukolja) koji je tada bio. Pavle, u svojoj prvoj poslanici Korinćanima, obeležava izvesne ljude koji su poricali vaskrsenje i sumnjali u njega. 1. Korinćanima 15:12 Ovo mišljenje bilo je naročito svojstveno sadukejima. Deo njega, međutim, zastupaju Markion i Apeles i Valentin, i svi ostali koji napadaju vaskrsenje. Pišući i Galatima, on žestoko napada ljude koji su držali i branili obrezanje i (Mojsijev) zakon. Galatima 5:2 Takva je Hebionova jeres. I one koji zabranjuju brak on prekoreva u svojim uputstvima Timoteju. 1. Timoteju 4:3 A to je učenje Markiona i njegovog sledbenika Apelesa. (Apostol) upućuje sličan udarac protiv onih koji su govorili da je vaskrsenje već prošlo. 2. Timoteju 2:3 Takvo su mišljenje o sebi tvrdili valentinovci. Kada opet pominje beskrajne rodoslove, 1. Timoteju 1:4 prepoznaje se i Valentin, u čijem sistemu izvesni Eon, ko god on bio, novog imena, i to ne samo jedan, iz sopstvene milosti rađa Razum i Istinu; a ovi na sličan način iz sebe proizvode Reč i Život, dok ovi opet potom rađaju Čoveka i Crkvu. Iz ovih prvobitnih osam izviru drugih deset Eona posle njih, a zatim se javlja drugih dvanaest sa svojim čudesnim imenima, da bi se upotpunila puka priča o trideset Eona. Isti apostol, kada osuđuje one koji su u ropstvu stihijama, Galatima 4:9 upućuje nas na izvesnu dogmu Hermogena, koji uvodi materiju kao nešto što nema početka, a zatim je upoređuje sa Bogom, koji nema početka. Time što majku stihija čini boginjom, on je u mogućnosti da bude u ropstvu biću koje izjednačava sa Bogom. Jovan, međutim, u Otkrivenju dobija nalog da kazni one koji jedu ono što je žrtvovano idolima i koji čine blud. Otkrivenje 2:14 I sada postoji druga vrsta nikolaita. Njihova se zove gajanska jeres. Ali u svojoj poslanici on naročito označava kao antihriste one koji su poricali da je Hristos došao u telu, 1. Jovanova 4:3 i koji su odbijali da smatraju da je Isus Sin Božiji. Jednu dogmu zastupao je Markion; drugu Hebion. Učenje, međutim, o Simonovom vračanju, koje je usađivalo obožavanje anđela, i samo je zapravo ubrojano među idolopoklonstva i osuđeno od strane apostola Petra u samom Simonovom liku.
Dodatna literatura
APOSTOLSKO NASLEĐE I TRADICIJA
Tertulijan: Trojstvo je vera drevne Crkve
Irinej, apostolsko nasleđe i rimska stolica