Tatijan o Svetom Trojstvu
U ovoj objavi navodiću iz dela Tatijana, koji je bio asirski hrišćanski apologeta iz drugog veka posle Hrista i učenik svetog Justina Mučenika.
Tatijan je učio da je Bog nematerijalni Duh i da je Hristos Logos (Reč) koji je oduvek postojao u Bogu, a zatim proistekao iz Boga, čime se pokazuje da Božja Reč nije stvorenje koje je počelo da postoji sa stvaranjem. Takođe je objavio da je Hristos kao Logos Tvorac svega, da su anđeli i ljudi obdareni slobodnom voljom i da nisu podvrgnuti sudbini, te da su ljudi telesno otelovljene duše kojima je potrebno da budu sjedinjene sa Svetim Duhom kako bi živele besmrtno. Tatijan je dalje verovao da će doći dan kada će mrtvi biti vaskrsnuti fizički, telesno. Sva isticanja su moja.
Poglavlje 4. Hrišćani obožavaju JEDINO Boga
Iz kog razloga, ljudi Grci, želite da građanske vlasti sukobite sa nama, kao u pesničarskom obračunu? I ako nisam raspoložen da se povinujem običajima nekih od njih, zašto treba da budem omrznut kao podli zlikovac? Zapoveda li vladar plaćanje danka, spreman sam da ga dam. Zapoveda li mi moj gospodar da postupam kao rob i da služim, priznajem kmetstvo. Čoveka treba poštovati kao sabrata; jedino se Boga treba bojati — Njega koji nije vidljiv ljudskim očima, niti spada u domet ljudske veštine. Samo kada mi se zapovedi da Ga poreknem, neću poslušati, već ću radije umreti nego se pokazati lažnim i nezahvalnim. Naš Bog nije počeo da postoji u vremenu: On jedini je bez početka i On sam je početak svih stvari**. Bog je Duh,** Jovan 4:24 koji ne prožima materiju, već je Tvorac materijalnih duhova i oblika koji su u materiji; On je nevidljiv, nedodirljiv**, budući i sam Otac i čulnih i nevidljivih stvari**. Njega poznajemo iz Njegovog stvaranja i shvatamo Njegovu nevidljivu silu po Njegovim delima. Rimljanima 1:20 Odbijam da obožavam tvorevinu koju je On načinio radi nas. Sunce i mesec načinjeni su za nas: kako, dakle, mogu da obožavam sopstvene sluge? Kako mogu da govorim o drvlju i kamenju kao o bogovima? Jer duh koji prožima materiju niži je od božanskijeg duha; a taj duh, čak i kada je pridružen duši, ne treba da se poštuje jednako sa savršenim Bogom. Niti pak neizrecivom Bogu treba prinositi darove; jer Onaj kome ništa ne nedostaje ne sme od nas biti pogrešno prikazan kao da je siromašan. Ali izložiću naša shvatanja jasnije.
Poglavlje 5. Učenje hrišćana o stvaranju sveta
Bog je bio u početku; ali početak je, kako smo poučeni, sila Logosa. Jer Gospod vaseljene, koji je i sam nužna osnova (ὑπόστασις) svega postojećeg, utoliko što nijedno stvorenje još nije postojalo, beše sam; ali utoliko što je bio sva sila, i sam nužna osnova vidljivih i nevidljivih stvari, s Njim behu sve stvari; s Njim, po Logos-sili (διὰ λογικῆς δυνάμεως), postoji i sam Logos, KOJI BEŠE U NJEMU. I Njegovom prostom voljom Logos PROISTIČE; i Logos, ne izlazeći uzalud, POSTAJE PRVOROĐENO delo Oca. Njega (Logosa) poznajemo kao početak sveta. Ali On je nastao učestvovanjem, a ne odsecanjem; jer ono što je odsečeno odvojeno je od izvorne suštine, dok ono što dolazi učestvovanjem, birajući svoju funkciju, ne čini oskudnim onoga od koga je uzeto. Jer kao što se od jedne baklje pali mnoštvo vatri, ali se svetlost prve baklje ne umanjuje paljenjem mnogih baklji, tako ni Logos, proizišavši iz Logos-sile Oca, nije lišio Logos-sile Onoga koji Ga je rodio. Ja sam, na primer, govorim, a vi slušate; pa ipak, ja koji razgovaram zacelo ne ostajem bez govora (λόγος) prenošenjem govora, već izgovaranjem svoga glasa nastojim da uredim neuređenu materiju u vašim umovima. I kao što je Logos, rođen u početku, zauzvrat rodio naš svet, pošto je najpre stvorio za Sebe potrebnu materiju, tako i ja, podražavajući Logosa, budući iznova rođen i pošto sam zadobio istinu, pokušavam da uredim zbrkanu materiju koja mi je srodna. Jer materija nije, kao Bog, bez početka, niti je, kao da nema početka, jednake sile sa Bogom; ona je rođena, i nije je proizvelo neko drugo biće, već ju je u postojanje doveo jedino Tvorac svih stvari.
Poglavlje 6. Verovanje hrišćana u vaskrsenje
I zbog toga verujemo da će biti vaskrsenje tela nakon dovršenja svih stvari; ne, kao što tvrde stoici, po povratku određenih ciklusa, gde se iste stvari proizvode i uništavaju bez ikakve korisne svrhe, već vaskrsenje jednom zauvek, kada se naši periodi postojanja dovrše, i to isključivo usled ustrojstva stvari pod kojim jedino ljudi žive, radi izricanja suda nad njima. Niti presudu nad nama izriču Minos ili Radamant, pre čije smrti, prema mitskim pričama, nijedna duša nije bila suđena; već Tvorac, sam Bog, postaje sudija. I premda nas smatrate pukim praznoslovima i brbljivcima, to nas ne uznemirava, budući da imamo veru u ovo učenje. Jer kao što, ne postojeći pre nego što sam rođen, nisam znao ko sam, i postojao sam samo u mogućnosti (ὐπόστασις) telesne materije, ali sam se, rodivši se nakon pređašnjeg stanja ništavila, kroz svoje rođenje domogao izvesnosti svog postojanja; na isti način, pošto sam rođen, a kroz smrt više ne postojim i više se ne vidim, ponovo ću postojati, baš kao što pre nisam bio, a potom sam rođen. Čak i ako vatra uništi sve tragove moga tela, svet prima isparenu materiju; i premda rasut po rekama i morima, ili rastrgnut od divljih zveri, položen sam u riznice bogatog Gospoda. I premda siromašni i bezbožni ne znaju šta je pohranjeno, ipak će Bog Vladar, kada Mu bude po volji, vratiti u pređašnje stanje suštinu koja je vidljiva samo Njemu.
Poglavlje 7. O padu čoveka
Jer nebeski Logos, DUH KOJI PROISTIČE OD Oca i Logos iz Logos-sile, podražavajući Oca koji Ga je rodio, načinio je čoveka slikom besmrtnosti, tako da, kao što je neraspadljivost kod Boga, na isti način i čovek, učestvujući u delu Boga, može imati i besmrtno načelo. I Logos je, pre stvaranja ljudi, bio Tvorac anđela. I svaki od ova dva reda stvorenja načinjen je slobodnim da postupa kako mu je volja, ne posedujući prirodu dobra, koja je opet jedino kod Boga, već se ona dovodi do savršenstva u ljudima kroz njihovu slobodu izbora, kako bi zao čovek bio pravedno kažnjen, pošto je postao pokvaren sopstvenom krivicom, a pravedan čovek zasluženo hvaljen za svoja čestita dela, budući da se, u ostvarivanju svog slobodnog izbora, uzdržao od prestupanja volje Božje. Takvo je ustrojstvo stvari u odnosu na anđele i ljude. A sila Logosa, imajući u sebi sposobnost da predvidi buduće događaje, NE KAO SUDBINSKI ODREĐENE, već kao one koji se zbivaju izborom slobodnih činilaca, s vremena na vreme je proricala ishode stvari koje dolaze; postala je i zabranjivač zlobe putem zabrana, i hvalitelj onih koji su ostali dobri. A kada su se ljudi privoleli onome koji beše lukaviji od ostalih, imajući u vidu da je on prvorođeni, i proglasili ga Bogom, iako se on protivio zakonu Božjem, tada je sila Logosa isključila začetnika bezumlja i njegove pristalice iz svakog zajedništva sa Sobom. I tako onaj koji je načinjen po podobiju Božjem, pošto se od njega odvojio moćniji duh, postaje smrtan; ali onaj prvorođeni kroz svoj prestup i neznanje postaje demon; a oni koji su ga podražavali, to jest njegove obmane, postali su mnoštvo demona, i kroz svoju slobodu izbora predati su sopstvenom bezumlju…
Poglavlje 13. Teorija o besmrtnosti duše
Duša sama po sebi nije besmrtna, o Grci, već smrtna. Pa ipak, moguće je da ne umre. Ako, doista, ne poznaje istinu, ona umire, i raspada se sa telom, ali na kraju ponovo ustaje na svršetku sveta sa telom, primajući smrt kroz kaznu u besmrtnosti. Ali, opet, ako stekne poznanje Boga, ona ne umire, premda se za neko vreme raspada. Sama po sebi ona je tama i u njoj nema ničeg svetlosnog. I to je smisao izreke: Tama ne obuze svetlost. Jovan 1:5 Jer duša ne čuva duh, već je duh čuva, i svetlost obuzima tamu. Logos je, uistinu, svetlost Božja, a neuka duša je tama. Zbog toga, ako ostane usamljena, ona teži nadole ka materiji i umire sa telom; ali, ako stupi u sjedinjenje sa Božanskim Duhom**, više nije bespomoćna**, već se uzdiže u predele kuda je Duh vodi: jer prebivalište duha je gore, a poreklo duše je odozdo. U početku je duh bio stalni saputnik duše, ali ju je duh napustio jer nije htela da ga sledi. Pa ipak, zadržavši takoreći iskru njegove sile, mada nesposobna zbog razdvojenosti da razazna savršeno, dok je tražila Boga ona je u svom lutanju izmislila sebi mnoge bogove, sledeći sofizme demona. Ali Duh Božji nije sa svima, već, nastanjujući se u onima koji žive pravedno, i prisno se sjedinjujući sa dušom, kroz proroštva je objavio skrivene stvari drugim dušama. A duše koje su poslušne mudrosti privukle su k sebi srodni duh; ali neposlušne, odbacujući služitelja stradajućeg Boga, pokazale su se kao borci protiv Boga, a ne kao Njegovi poklonici…
Poglavlje 15. Nužnost sjedinjenja sa Svetim Duhom
Ali dalje, priliči nam sada da tražimo ono što smo nekada imali, a izgubili smo, da sjedinimo dušu sa Svetim Duhom, i da težimo sjedinjenju sa Bogom. Ljudska duša sastoji se od mnogo delova i nije prosta; ona je složena, tako da se ispoljava kroz telo; jer niti bi ikada mogla da se pojavi sama bez tela, niti telo vaskrsava bez duše. Čovek nije, kao što kažu gunđavi filozofi, tek razumna životinja, sposobna za razumevanje i poznanje; jer, po njima, čak se i nerazumna stvorenja pokazuju kao da poseduju razumevanje i poznanje. Ali jedino je čovek slika i podobije Božje; a pod čovekom ne mislim na onoga koji vrši radnje slične životinjskim, već na onoga koji je odmakao daleko iznad puke ljudskosti — do samoga Boga. O ovom pitanju smo opširnije raspravljali u raspravi o životinjama. Ali glavna tačka o kojoj sada treba govoriti jeste šta se podrazumeva pod slikom i podobijem Božjim. Ono što se ne može uporediti nije ništa drugo do apstraktno biće; a ono što se poredi nije ništa drugo do ono što je slično. Savršeni Bog je bez tela; ali čovek je telo. Veza tela je duša; ono što obuhvata dušu jeste telo. Takva je priroda čovekovog ustrojstva; i, ako je ono nalik hramu, Bogu je ugodno da u njemu prebiva Duhom, Svojim predstavnikom; ali, ako nije takvo obitavalište, čovek nadmašuje divlje zveri jedino članovitim govorom — u ostalom je njegov način života nalik njihovom, kao onoga koji nije podobije Božje. Ali nijedan od demona ne poseduje telo; njihov sastav je duhovan, poput vatre ili vazduha. I jedino oni u kojima Duh Božji prebiva i koje utvrđuje lako vide tela demona, nikako ostali — mislim na one koji poseduju samo dušu; jer niže nema sposobnost da shvati više. Zbog toga priroda demona nema mesta za pokajanje; jer oni su odraz materije i zlobe. Ali materija je poželela da vlada nad dušom; i po svojoj slobodnoj volji oni su dali zakone smrti ljudima; ali ljudi su, nakon gubitka besmrtnosti, pobedili smrt tako što su se pokorili smrti u veri; i pokajanjem im je upućen poziv, prema reči koja kaže: Budući da su načinjeni malo manjim od anđela. I za svakoga ko je pobeđen moguće je da opet pobedi, ako odbaci stanje koje donosi smrt. A šta je to, lako mogu videti ljudi koji čeznu za besmrtnošću.
Dodatna literatura
HRISTOLOGIJA JUSTINA MUČENIKA — PONOVO RAZMOTRENA
PRAVOSLAVČEVO POGREŠNO ČITANJE JUSTINA
Svedočanstvo Justina Mučenika o suštinskom i večnom božanstvu Hrista