Tatijan, Irinej i Kliment o Trojstvu

Sledeći odlomak preuzet je iz knjige Majkla F. Berda Jesus Among the Gods: Early Christology in the Greco-Roman World, koju je 2022. objavio Baylor University Press, Vejko, Teksas], str. 157-160. Reč je o odeljku II. Isus i posredničke figure, 4. Isus i „oni koji su između“: Poređenje ranih hristologija i posredničkih figura. Svi naglasci su moji.

(8) Protoortodoksni teolozi.

Rani teolozi predstavljaju još jednu etapu u razvoju logosne hristologije pre Origenovog doprinosa i ruševina koje su ostale u njegovom tragu, a koje su tek postepeno raščišćene u burnim hristološkim raspravama četvrtog veka.111

Tatijanov Oratio pokazuje snažno zanimanje za Jovanov prolog zbog njegove kosmologije i hristologije. Tatijan tumači Jovan 1:1: „Bog „U početku bješe“ i primili smo predanje da je početak bio sila Logosa.“ Gospod je u početku bio sam, a Logos je proizišao iz Oca kao njegov „prvorođeni“, ishođenje iz same božanske sile (Or. 5). Kao i Justin (Dial. 128.4) i Tertulijan (Prax. 8), Tatijan dodaje da je Logos nastao „podelom“ (kata merismori), a ne „odsecanjem“ (kata apokopêri), pri čemu je razlika u tome što se „ono što je odsečeno odvaja od izvorne supstancije, dok ono što dolazi podelom vrši osobenu funkciju i ne umanjuje izvor iz kojeg je uzeto“. Tatijan dalje objašnjava: „Jer, kao što se od jedne vatre pali mnoštvo vatri, a svetlost prve vatre se ne umanjuje paljenjem mnogih vatri, tako ni Logos, izlazeći iz logosne sile Oca, nije umanjio logosnu silu onoga koji ga je rodio“ (Or. 5). Kasnije Tatijan za „jednoga Boga“ kaže: „Sve kroz njega postade, i bez njega ništa ne postade što je postalo.“, što je primedba koja ili pogrešno čita subjekat glagola ginomai iz Jovan 1:3, ili pak Isusa označava kao „Boga“ (Or. 19). Tatijan iznosi shemu po kojoj je Bog neuporedivi tvorac (Or. 4), koji rađa Logosa iz iste božanske supstancije da bude sutvorac stvaranja (Or. 5; 19), koji je odvojen od posrednika kao onaj koji je u početku bio sam sa Gospodom i koji je takođe tvorac anđela (Or. 5; 7; 19). Tatijan, pišući sedamdesetih godina drugog veka, u svojoj pre-heterodoksnoj fazi, potvrđuje da Logos ima isto božanstvo kao i Gospod i da je nadmoćniji od anđela, i to kao ponavljanje predanja koje je primio.

Irinej je verovatno bio prvi veliki biblijski teolog Crkve, koji je svoju jedinstvenu sintezu grčke filozofije sa Matejevom, Pavlovom i naročito Jovanovom mišlju upotrebio da bi se suprotstavio markionitskim i gnostičkim jeresima svoga vremena. Tačno je reći da se kod Irineja „Atina i Jerusalim susreću na Patmosu“.112 S obzirom na to da je njegov diskurs u velikoj meri jovanovski,113 ne iznenađuje što više od trećine Irinejevih navoda iz Jovana potiče iz Jovanovog prologa i što Logos očekivano zauzima istaknuto mesto.114

Irinej Logosu pripisuje preegzistenciju u svetoj istoriji Izrailja, bilo u anđeoskom bilo u tipološkom obliku, kao i u proroštvima o njegovom ovaploćenju (Haer. 3.11.8; 3.21.1; 4.20.5; 4.22.1-23.2; Epid. 5; 10; 30-31; 43-66). On odbacuje da je Hristos bio samo čovek rođen uobičajenim začećem (Haer. 1.25.1; 1.26.1; 3.19.1). Niti je prošao kroz Mariju kao voda koja protiče kroz cev a da nije primio njeno čovečanstvo (3.11.3; 3.22.2). Irinej ponavlja Jovan 1:14 da Logos „postade tijelo“ (Haer. 3.11.3; 3.16.2; 3.19.1; 4.20.2; Dem. 31; 37; 39; 84; 94). Onaj koji je Reč Božija, Sin Božiji i Gospod postao je Sin Čovečiji kao sin Marijin, koji je bio iskušavan kao čovek i proslavljen kao Reč (Haer. 3.19.3). U svom ljudskom životu on rekapitulira Adama, uzimajući čovečanstvo od Marije, kako bi čovečanstvo mogao privući Bogu (Haer. 3.21.9:4.6.2).

Irinej tvrdi da „Bog stvara, [dok] je čovek stvoren“ (Haer. 4.11.1), a Reč smešta na Božiju stranu razlike između Tvorca i tvorevine. On navodi Jovan 1:3 (i Psalam 33:2) u smislu da Bog ništa ne stvara bez Reči i Duha. Nijedan drugi anđeo ili sila nije učestvovao u tom stvaralačkom i upravljačkom delu. Reč i Premudrost jesu Božiji savečni saradnici u stvaranju (Haer. 1.22.1; 3.11.1-2; 3.21.10; 4.7.4; 4.20.1-5; 4.24.1; 5.18.2-3; Epid. 5; 43). Irinej govori o Hristovom „iskonskom, moćnom i slavnom rođenju od Oca“ (Haer. 3.11.8), o „čistom rođenju Reči Božije … koja je postala čovek“ (Haer. 3.19.1). Na drugom mestu, navodeći Jovan 1:18, izjavljuje da je Reč svima objavila nevidljivog i neizrecivog Oca, budući da je Sin od početka onaj koji otkriva Oca (Haer. 3.11.6; 4.20.6-7).

Logos je sjedinjen sa Bogom i sa tvorevinom i tako sjedinjuje Boga sa tvorevinom. Pre svega, Irinejev Sin i Otac dele jedinstvo u biću i u iskupljenju: „Otac je Gospod i Sin je Gospod, i Otac je Bog i Sin je Bog; jer ono što je rođeno od Boga jeste Bog (to gar ek theou gennethen theos estin), i na taj način se, prema njegovom biću (hypostasis) i sili i suštini (ousia), pokazuje jedan Bog; ali prema ikonomiji našeg spasenja, postoje i Otac i Sin“ (Epid. 47). Logos je sjedinjen sa Ocem i sa čovekom Hristom Isusom kao „istiniti Bog i istiniti čovek.“ To povlači jedinstvo u božanstvu, domostroju i izbavljenju, uz „jednoga Boga, Oca, i jednu Reč, i jednoga Sina, i jednoga Duha, i jedno spasenje za sve koji u njega veruju“ (Haer. 4.6.7). Polazna pretpostavka jeste da je Hristos, Sin Božiji pre svega sveta, sa Ocem i jedno sa Ocem, i dovoljno blizak da opšti sa čovečanstvom (Epid. 52-53). Time se uspostavlja „zajednica Boga i čoveka“ jer je „Reč postala telo, da bi posredstvom tela kojim je greh ovladao, koje je zauzeo i njime zagospodario“ (Epid. 31). Kao posledica toga, postavši ovaploćena, Reč je sa čovečanstvom sjedinila „neraspadljivost i besmrtnost“, kako bi čovečanstvo moglo postati neraspadljivo i besmrtno (Haer. 3.19.1). Ikonomijsko jedinstvo ovaploćenja, otkrivenja i spasenja Reči nalazi se u Irinejevom aforizmu koji spaja jovanovski i matejevski jezik: „Jer slava Božija jeste živi čovek, a život čoveka jeste viđenje Boga. Ako otkrivenje Boga kroz tvorevinu već daje život svim bićima koja žive na zemlji, koliko više objavljenje Oca kroz Reč daje život onima koji vide Boga“ (Haer. 4.20.7).

Za razliku od apologeta, Irinej je odbacio analogiju uma i reči (1) zato što je u gnostičkim shemama upotrebljavana za umnožavanje entiteta, (2) zbog božanske jednostavnosti po kojoj je Bog „sav Um i sav Logos“, (3) zato što se Božije rađanje njegovog Logosa razlikuje od rađanja reči u ljudskom umu (pozivajući se na Isaija 53:8), i (4) zato što bi ishod bio neka vrsta podređenosti i inferiornosti Logosa u odnosu na samoga Boga, što je neprihvatljivo budući da je Logos Bog (Haer. 2.13.2-8; 2.28.4-5). Pored toga, Irinej je Sina poistovetio sa Rečju Božijom, a Duha sa Premudrošću Božijom, i uporedio ih sa anđeoskim redovima heruvima i serafima (Epid. 10). To se uklapa u širu tendenciju povezivanja Jovanovog Logosa sa anđeoskim odlikama.

Na kraju, Irinej je nesumnjivo najobuhvatniji i najsistematičniji tumač Jovanovog jevanđelja pre Origena, čak i bez napisanog komentara na to jevanđelje.115 Za Irineja je istinski božanska hristologija od prvorazrednog značaja, jer je ona tačka u kojoj se seku protologija, eshatologija, teologija, soteriologija i kosmologija. Način na koji se tumači Jovan 1:3,14 pokazuje se kao šibolet apostolskog hrišćanstva nasuprot njegovim navodno nezdravim odstupanjima.116 To je zato što Irinej Jovan 1:1-3, 14, 18 shvata kao odlučujući dokaz Božijeg jedinstva sa svetom: da je Logos sjedinjen sa Ocem, da je Logos stvorio svet i da je sam Logos postao telo kako bi rekapitulirao i sabrao sve u sebi radi spasenja koje smrtnike čini pričasnicima.

Kliment Aleksandrijski svoje bogoslovlje ovaploćenja vezuje za Logosa: „Ovaj Logos, koji je jedini i Bog i čovek, uzrok svega našeg dobra, tek se nedavno u sopstvenoj ličnosti javio ljudima“ (Protr. 7). On često govori o „božanskom Logosu“ (ho theios logos) i poistovećuje ga sa Božijim božanstvom u apsolutnom smislu: „Gospod … jeste istinski Očistitelj, Spasitelj i Milostivi, božanski Logos, istinski najočitiji Bog [ho phanerôtatos ontos theos], koji je izjednačen sa Vladarem svega [ho tô despote ton holôn exisôtheis], jer je bio njegov Sin, i Reč beše u Bogu’“ (Protr. 110). Kliment tako zastupa jedinstvo preegzistentnog Logosa sa čovekom Hristom Isusom i ontološko jedinstvo ovaploćenog Logosa sa božanskim bićem Oca.117