Sveti Kiprijan: nema Crkve bez episkopa
Evo šta je blaženi Kiprijan napisao o autoritetu, središnjem mestu i neophodnosti episkopa:
3. Ali što se tiče onoga što si rekao, da sveštenici treba da budu ponizni, jer su i Gospod i Njegovi apostoli bili ponizni — i sva braća i neznabošci dobro znaju i vole moju poniznost; i ti si je poznavao i voleo dok si još bio u Crkvi i u zajedništvu sa mnom. Ali ko je od nas daleko od poniznosti: ja, koji svakodnevno služim braći i ljubazno, s dobrom voljom i radošću, primam svakoga ko dolazi u Crkvu; ili ti, koji sam sebe postavljaš za episkopa nad episkopom, i za sudiju nad sudijom, koga je za ovo vreme postavio Bog? Iako Gospod Bog kaže u Ponovljenim zakonima: „Ako li bi se ko upro te ne bi htio poslušati sveštenika koji ondje stoji te služi Gospodu Bogu tvojemu, ili sudije, takav čovjek da se pogubi; i izvadi zlo iz Izrailja, Da sav narod čuje i boji se, i u napredak da ne radi uporno.“ Ponovljeni zakoni 17:12-13 I opet govori Samuilu, i kaže: „ne odbaciše tebe, nego mene odbaciše“ 1. Samuilova 8:7 Štaviše, Gospod je u Jevanđelju, kada Mu je rečeno: „Zar tako odgovaraš prvosvešteniku?“ — čuvajući svešteničko dostojanstvo i učeći da ga treba održavati — rekao ništa protiv prvosveštenika, nego je, samo braneći sopstvenu nevinost, odgovorio govoreći: „Ako zlo rekoh, dokaži da je zlo; ako li dobro, zašto me biješ?“ Jovan 18:23 I blaženi apostol, kada mu je rečeno: „Zar prvosveštenika Božijega vrijeđaš?“ — nije rekao ništa prekorno protiv sveštenika, iako je smelo mogao da ustane protiv onih koji su raspeli Gospoda i koji su već žrtvovali Boga i Hrista, i hram i sveštenstvo; nego je, čak i kod lažnih i uniženih sveštenika, imajući u vidu makar i praznu senku svešteničkog imena, rekao: „Ne znadoh, braćo, da je prvosveštenik; jer je pisano: Ne govori zlo starješini naroda tvojega.“ Dela apostolska 23:4-5
4. Osim ako ti možda nisam bio sveštenik pre progona, dok si bio u zajedništvu sa mnom, a prestao da budem sveštenik posle progona! Jer progon, kada je došao, uzdigao te je do najveće uzvišenosti mučeništva. Mene je, pak, pritisnuo teretom proskripcije, budući da je javno objavljeno: ako neko drži ili poseduje bilo šta od imovine Cecilija Kiprijana, episkopa hrišćana; tako da su čak i oni koji nisu verovali da Bog postavlja episkopa, ipak mogli da veruju da đavo proskribuje episkopa. Niti se ovim hvalim, nego to s tugom iznosim, jer sebe postavljaš za sudiju Bogu i Hristu, koji apostolima, a preko njih i svim poglavarima, koji zamenskim rukopoloženjem nasleđuju apostole, kaže: „Ko vas sluša, mene sluša, i ko se vas odriče, mene se odriče; a ko se mene odriče, odriče se Onoga koji je mene poslao.“ Luka 10:16
5. Jer odatle su nastali, i još nastaju, raskoli i jeresi, utoliko što episkopa, koji je jedan i koji upravlja Crkvom, prezire ohola drskost nekih osoba; a čoveka koga je Bog svojom snishodljivošću počastvovao, ljudi proglašavaju nedostojnim. Jer kakva je to nadutost gordosti, kakva oholost duše, kakva naduvenost uma — pozivati prelate i sveštenike na sopstveno priznanje, i, ukoliko ne budem proglašen čistim u tvojim očima i oslobođen tvojim sudom, evo, već šest godina bratstvo nema episkopa, ni narod prelata, ni stado pastira, ni Crkva upravitelja, ni Hristos predstavnika, ni Bog sveštenika! Pupijan mora da priskoči u pomoć, da donese presudu i da objavi da je odluka Boga i Hrista prihvaćena, kako se ne bi činilo da je toliki broj vernih koji su, pod mojom upravom, otišli odavde, otišao bez nade u spasenje i mir; da se ne bi smatralo da je novo mnoštvo vernika mojom službom ostalo bez ikakve milosti krštenja i Svetog Duha; da mir podaren tolikim palim i pokajanim osobama, i zajedništvo dodeljeno na osnovu mog ispitivanja, ne bude ukinuto autoritetom tvoga suda. Snishodi se već jednom i udostoj se da izrekneš sud o nama i da potvrdiš naš episkopat autoritetom svog priznanja, kako bi Ti Bog i Njegov Hristos zahvalili što je tvojim posredstvom njihovom oltaru i njihovom narodu vraćen predstavnik i upravitelj…
8. Napisao si takođe da je zbog mene jedan deo Crkve sada u stanju rasejanja, iako je sav narod Crkve sabran, ujedinjen i sjedinjen u nepodeljenoj slozi: napolju su ostali samo oni koji bi, čak i da su bili unutra, morali biti izbačeni. Niti Gospod, zaštitnik svoga naroda i njegov čuvar, dopušta da mu se pšenica otme sa gumna; nego se jedino pleva može odvojiti od Crkve, budući da i apostol kaže: „Jer šta ako neki ne vjerovaše? Zar će njihovo nevjerovanje vjeru Božiju ukinuti? Nikako! Nego, neka je Bog istinit, a čovjek je svaki laža“ Rimljanima 3:3-4 I sam Gospod je u Jevanđelju, kada su Ga učenici napustili dok je govorio, okrenuvši se dvanaestorici, rekao: „Da nećete i vi da odete? Tada mu odgovori Simon Petar: Gospode, kome ćemo otići? Ti imaš riječi života vječnoga. I mi smo povjerovali i poznali da si ti Hristos Sin Boga živoga.“ Jovan 6:67-69 Tu govori Petar, na kome je Crkva trebalo da bude sazidana, poučavajući i pokazujući u ime Crkve da, iako buntovno i oholo mnoštvo onih koji neće da čuju i poslušaju može otići, ipak Crkva ne odlazi od Hrista; i Crkva su oni koji su narod sjedinjen sa sveštenikom, i stado koje prianja uz svoga pastira. Otuda treba da znaš da je episkop u Crkvi, i Crkva u episkopu; i ako neko nije sa episkopom, da nije ni u Crkvi, i da uzalud laskaju sebi oni koji se ušunjaju, nemajući mira sa Božjim sveštenicima, i misle da potajno imaju zajedništvo s nekima; dok Crkva, koja je katoličanska i jedna, nije ni presečena ni podeljena, nego je zaista povezana i sjedinjena vezivom sveštenika koji prianjaju jedni uz druge. (Poslanica 68; naglasak je moj)
Dodatna literatura
PETROV PRIMAT I RIMSKA VRHOVNA VLAST