Sveti Jeronim o znamenitim ljudima
Navodim deo dela De Viris Illustribus (O znamenitim ljudima) svetog Jeronima, u kojem on piše o nekima od najuticajnijih hrišćana koji su ikada živeli, počev od pojedinih apostola našeg Gospoda. Pojedinosti koje iznosi o njihovim životima, delima pa i o njihovoj smrti zaista su izuzetne i pobuđuju poniznost. Njegovo delo čini još zanimljivijim to što pominje i jevrejskog istoričara Flavija Josifa i Filona Aleksandrijskog, tvrdeći da je Filon zaista sreo svetog Petra i svetog Marka i da ga je pobožnost hrišćana toliko dirnula da je čak i pisao o njima!
Sve isticanje je moje.
1. Simon Petar
Simon Petar, sin Jovanov, iz sela Vitsaide u pokrajini Galileji, brat Andreja apostola, i sam prvak među apostolima, pošto je bio episkop antiohijske crkve i pošto je propovedao Rasejanju — vernicima iz obrezanja, u Pontu, Galatiji, Kapadokiji, Aziji i Vitiniji — krenuo je u Rim druge godine Klaudijeve vladavine da obori Simona Maga, i tamo je držao svešteničku katedru dvadeset pet godina, sve do poslednje, to jest četrnaeste godine Neronove vladavine. Od njegove ruke primio je venac mučeništva, prikovan na krst glavom ka zemlji i nogu uzdignutih uvis, tvrdeći da nije dostojan da bude raspet na isti način kao njegov Gospod. Napisao je dve poslanice koje se nazivaju sabornim, od kojih se druga, zbog razlike u stilu u odnosu na prvu, po mišljenju mnogih ne pripisuje njemu. Uz to se i Jevanđelje po Marku, koji je bio njegov učenik i tumač, pripisuje njemu. S druge strane, knjige od kojih se jedna naziva njegovim Delima, druga njegovim Jevanđeljem, treća njegovom Propovedi, četvrta njegovim Otkrivenjem, a peta njegovim Sudom, odbacuju se kao apokrifne.
Sahranjen u Rimu u Vatikanu blizu trijumfalnog puta, on je poštovan u celom svetu.
2. Jakov Pravedni
Jakov, koji se naziva bratom Gospodnjim, prozvan Pravedni, sin Josifov od druge žene, kako neki misle**, ali, kako se meni čini, sin** Marije, sestre majke našeg Gospoda, koju Jovan pominje u svojoj knjizi, odmah po stradanju našeg Gospoda postavljen od apostola za episkopa Jerusalima, napisao je jednu poslanicu, koja se ubraja među sedam sabornih poslanica a i za nju neki tvrde da ju je pod njegovim imenom objavio neko drugi, te da je postepeno, s vremenom, stekla autoritet. Igisip, koji je živeo blizu apostolskog doba, u petoj knjizi svojih Komentara, pišući o Jakovu, kaže:
Posle apostola, Jakov, brat Gospodnji, prozvan Pravedni, postavljen je za poglavara Crkve u Jerusalimu. Mnogi se doista nazivaju Jakov. Ovaj je bio svet od utrobe majke svoje. Nije pio ni vino ni žestoko piće, nije jeo meso, nikada se nije brijao niti mazao mirisom niti se kupao. Jedini je imao povlasticu da ulazi u Svetinju nad svetinjama, budući da nije nosio vunenu nego lanenu odeću, i sam je ulazio u hram i molio se za narod, toliko da su njegova kolena, kako se govorilo, postala tvrda kao kamilja.
Govori i mnoge druge stvari, previše brojne da bi se navele. Josif Flavije takođe u 20. knjizi svojih Starina, i Kliment u 7. knjizi svojih Nacrta pominju da je, po smrti Festa koji je vladao nad Judejom, Neron poslao Albina za njegovog naslednika. Pre nego što je ovaj stigao u svoju pokrajinu, Ananija prvosveštenik, mladi sin Anana iz svešteničkog reda, koristeći se stanjem bezvlašća, sazvao je veće i javno pokušao da primora Jakova da porekne da je Hristos Sin Božji. Kada je on to odbio, Ananija naredi da bude kamenovan. Bačen s vrha hrama, prebijenih nogu, ali još upola živ, podigavši ruke ka nebu reče: Gospode, oprosti im jer ne znaju šta čine****. Zatim, udaren po glavi valjarskom toljagom — onakvom kakvom valjari cede odeću — umre.
Isti taj Josif Flavije beleži predanje da je ovaj Jakov bio tolike svetosti i ugleda među narodom da se verovalo kako je pad Jerusalima usledio zbog njegove smrti. On je taj o kome apostol Pavle piše Galatima: Nikoga drugog od apostola ne videh osim Jakova, brata Gospodnjeg, a nedugo posle tog događaja Dela apostolska svedoče o toj stvari. I Jevanđelje koje se naziva Jevanđeljem po Jevrejima, a koje sam nedavno preveo na grčki i latinski i kojim se i Origen često služi, posle izveštaja o vaskrsenju Spasitelja kaže: ali Gospod, pošto je dao svoje pogrebne pokrove sluzi sveštenikovom, javi se Jakovu (jer se Jakov zakleo da neće jesti hleba od onog časa u kome je pio čašu Gospodnju dok ga ne vidi kako vaskrsava iz reda onih koji spavaju), i opet, malo kasnije, kaže: „Donesite sto i hleb“, reče Gospod. I odmah se dodaje: Uze hleb i blagoslovi i prelomi i dade Jakovu Pravednom i reče mu: „brate moj, jedi svoj hleb, jer je Sin Čovečji vaskrsao iz reda onih koji spavaju.“ I tako je upravljao crkvom u Jerusalimu trideset godina, to jest do sedme godine Neronove, i bio je sahranjen blizu hrama s koga je bio bačen. Njegov nadgrobni kamen sa natpisom bio je dobro poznat sve do Titove opsade i kraja Adrijanove vladavine. Neki od naših pisaca misle da je sahranjen na Maslinskoj gori, ali se varaju.
3. Matej
Matej, zvani i Levije, apostol i nekadašnji carinik, sastavio je jevanđelje o Hristu, najpre objavljeno u Judeji na jevrejskom radi onih iz obrezanja koji poverovaše, ali je ono potom prevedeno na grčki, mada je neizvesno ko je prevodilac**.** Sam jevrejski tekst sačuvan je do današnjeg dana u biblioteci u Kesariji, koju je Pamfilije tako marljivo prikupljao**. Imao sam i priliku da mi taj svitak opišu Nazareni iz** Verije, grada u Siriji, koji se njime služe. Pri tome treba primetiti da, gde god jevanđelist, bilo u svoje ime bilo u ličnosti našeg Gospoda Spasitelja, navodi svedočanstvo Starog zaveta, on ne sledi autoritet prevodilaca Septuaginte nego jevrejski tekst. Otuda postoje ova dva oblika: Iz Egipta dozvah sina svoga****, i: nazvaće se Nazarećanin.
4. Juda
Juda, brat Jakovljev, ostavio je kratku poslanicu koja se ubraja među sedam sabornih poslanica, a pošto u njoj navodi apokrifnu Knjigu Enohovu, mnogi je odbacuju. Ipak je starinom i upotrebom stekla autoritet i ubraja se u Sveto pismo.
5. Pavle
Pavle, ranije zvani Savle, apostol izvan broja dvanaestorice apostola, bio je iz plemena Venijaminovog i iz grada Giskale u Judeji. Kada su taj grad zauzeli Rimljani, preselio se sa svojim roditeljima u Tars u Kilikiji. Poslat od njih u Jerusalim da izučava zakon, školovao ga je Gamaliel, veoma učen čovek koga Luka pominje. Ali pošto je bio prisutan pri smrti mučenika Stefana i pošto je primio pisma od prvosveštenika hrama radi progona onih koji verovahu u Hrista, pošao je u Damask, gde je, prinuđen na veru otkrivenjem, kao što je zapisano u Delima apostolskim, od gonitelja preobražen u izabrani sud. Pošto je Sergije Pavle, prokonzul Kipra, bio prvi koji je poverovao njegovoj propovedi, uzeo je ime po njemu jer ga je priveo veri u Hrista, i, pošto mu se pridružio Varnava, obišavši mnoge gradove, vratio se u Jerusalim i Petar, Jakov i Jovan rukopoložiše ga za apostola neznabožaca.
A pošto je potpun izveštaj o njegovom životu dat u Delima apostolskim, kažem samo ovo: dvadeset pete godine posle stradanja našeg Gospoda, to jest druge Neronove, u vreme kada je Fest, prokurator Judeje, nasledio Feliksa, poslat je svezan u Rim, i ostavši dve godine u slobodnom pritvoru, svakodnevno je raspravljao sa Jevrejima o dolasku Hrista. Treba reći da je pri prvoj odbrani, budući da vlast Neronova još nije bila učvršćena niti je njegova opakost izbila do onog stepena o kome pripovedaju istorije, Pavle bio pušten od Nerona, da bi se jevanđelje Hristovo propovedalo i na Zapadu. Kao što i sam piše u drugoj poslanici Timoteju, u vreme kada je trebalo da bude pogubljen, diktirajući svoju poslanicu, kao što je i činio dok je bio u okovima: Pri mojoj prvoj odbrani niko ne stade uz mene, nego me svi ostaviše: neka im se ne uračuna. Ali Gospod stade uza me i osnaži me, da se kroz mene poruka potpuno objavi i da čuju svi neznabošci, i izbavljen bejah iz čeljusti lavljih — jasno označavajući Nerona kao lava zbog njegove svireposti. I odmah zatim kaže: Gospod me izbavi iz čeljusti lavljih, i opet, malo dalje: Gospod me izbavi od svakog zlog dela i spase me za svoje nebesko carstvo, jer je zaista osećao u sebi da je njegovo mučeništvo blizu, pošto u istoj poslanici objavljuje: „Jer ja se već prinosim na žrtvu, i vrijeme mojega odlaska nastade.“. On je, dakle, četrnaeste godine Neronove istog dana kad i Petar**, posečen u** Rimu radi Hrista i sahranjen na Ostijskom putu, dvadeset sedme godine posle stradanja našeg Gospoda.
Napisao je devet poslanica sedmorici crkava: Rimljanima jednu, Korinćanima dve, Galatima jednu, Efescima jednu, Filipljanima jednu, Kološanima jednu, Solunjanima dve; a pored ovih svojim učenicima: Timoteju dve, Titu jednu, Filimonu jednu. Poslanica koja se naziva Poslanicom Jevrejima ne smatra se njegovom, zbog razlike u stilu i jeziku u odnosu na ostale, nego se pripisuje, bilo prema Tertulijanu Varnavi, bilo prema drugima Luki jevanđelisti ili Klimentu, potonjem episkopu crkve u Rimu, za koga kažu da je Pavlove misli uredio i ukrasio svojim jezikom, mada je, dabome, budući da je Pavle pisao Jevrejima i bio kod njih na rđavom glasu, zbog toga možda izostavio svoje ime iz pozdrava. On je, budući Jevrejin, pisao jevrejski, to jest na svom jeziku, i to veoma tečno, dok su stvari koje su rečito napisane na jevrejskom još rečitije prenete na grčki, i to je razlog zašto se čini da se razlikuje od ostalih Pavlovih poslanica. Neki čitaju i jednu Laodikejcima, ali je svi odbacuju.
6. Varnava
Varnava Kiprjanin, zvani i Josif Levit, rukopoložen za apostola neznabožaca zajedno sa Pavlom, napisao je jednu Poslanicu****, dragocenu za izgrađivanje crkve, koja se ubraja među apokrifne spise. Kasnije se odvojio od Pavla zbog Jovana, učenika zvanog i Marko, ali ništa manje nije vršio delo koje mu je bilo povereno — propovedanje Jevanđelja.
7. Luka
Luka, lekar iz Antiohije, kako pokazuju njegovi spisi, nije bio nevešt grčkom jeziku. Pristalica apostola Pavla i saputnik na svim njegovim putovanjima, napisao je Jevanđelje, o kome isti Pavle kaže: „poslasmo s njim i brata koga hvale po svima Crkvama zbog propovijedanja Jevanđelja.“, a Kološanima: „Pozdravlja vas Luka, ljekar ljubljeni“, a Timoteju: „Marka uzmi i dovedi sa sobom, jer mi je pogodan za službu.“. Napisao je i drugi izvrstan svitak kome je dao naslov Dela apostolska, istoriju koja se proteže do druge godine Pavlovog boravka u Rimu, to jest do četvrte godine Neronove, iz čega saznajemo da je knjiga sastavljena u tom istom gradu. Stoga Dela Pavla i Tekle i celu bajku o lavu koga je on krstio ubrajamo među apokrifne spise, jer kako je moguće da nerazdvojni apostolov saputnik u svim ostalim stvarima jedini za ovu stvar ne zna. Osim toga, Tertulijan, koji je živeo blizu tih vremena, pominje izvesnog prezvitera u Aziji, pristalicu apostola Pavla, koga je Jovan razotkrio kao autora te knjige i koji je, priznajući da je to učinio iz ljubavi prema Pavlu, dao ostavku na svoju službu prezvitera. Neki pretpostavljaju da, kad god Pavle u svojoj poslanici kaže po mom jevanđelju, misli na Lukinu knjigu i da Luka nije samo od apostola Pavla, koji nije bio s Gospodom u telu, naučio jevanđeosku istoriju, nego i od drugih apostola. To i on sam na početku svog dela izjavljuje, govoreći: „Kao što nam predadoše oni koji su od početka bili očevici i sluge Riječi (Logosa)“. Tako je jevanđelje napisao onako kako ga je čuo, ali je Dela apostolska sastavio onako kako je i sam video. Sahranjen je u Carigradu, u koji su, dvadesete godine Konstancijeve, njegove kosti zajedno s ostacima Andreja apostola prenete.
8. Marko
Marko, učenik i tumač Petrov, napisao je kratko jevanđelje na molbu braće u Rimu, iznoseći ono što je čuo da Petar pripoveda. Kada je Petar to čuo, odobrio ga je i objavio crkvama da se čita njegovim autoritetom**, kao što beleže Kliment u šestoj knjizi svojih Hipotiposa i** Papije, episkop Jerapolja. Petar takođe pominje ovog Marka u svojoj prvoj poslanici, označavajući figurativno Rim imenom Vavilon: Pozdravlja vas ona u Vavilonu, izabrana zajedno s vama, i Marko, sin moj. Tako je, uzevši jevanđelje koje je sam sastavio, otišao u Egipat i, propovedajući najpre Hrista u Aleksandriji, osnovao crkvu tako divnu u učenju i uzdržljivosti življenja da je sve Hristove sledbenike privoleo svom primeru. Filon, najučeniji među Jevrejima, videvši prvu crkvu u Aleksandriji još u izvesnoj meri jevrejskom, napisao je knjigu o njihovom načinu života kao o nečemu što služi na čast njegovom narodu, pripovedajući kako su, kao što Luka kaže, vernici imali sve zajedničko u Jerusalimu, pa je tako zabeležio ono što je video da se čini u Aleksandriji, pod učenim Markom. Umro je osme godine Neronove i sahranjen je u Aleksandriji, a nasledio ga je Anijan.
9. Jovan apostol
Jovan, apostol koga je Isus najviše voleo, sin Zevedejev i brat Jakova, apostola koga je Irod, posle stradanja našeg Gospoda, posekao, poslednji od svih jevanđelista napisao je Jevanđelje, na molbu episkopa Azije, protiv Kerinta i drugih jeretika, a naročito protiv tada rastuće dogme Evionita, koji tvrde da Hristos nije postojao pre Marije. Zbog toga je bio prinuđen da brani Njegovo božansko rođenje. Kaže se, međutim, da postoji i drugi razlog za ovo delo, u tome što je, pošto je pročitao Mateja, Marka i Luku, odobrio doista suštinu te istorije i izjavio da je ono što su govorili istinito, ali da su izneli istoriju samo jedne godine, one, naime, koja sledi posle Jovanovog tamnovanja i u kojoj je on pogubljen. Zaobilazeći, dakle, tu godinu čije su događaje oni izložili, ispripovedao je događaje ranijeg razdoblja, pre nego što je Jovan bačen u tamnicu, kako bi to bilo očigledno onima koji marljivo čitaju knjige četvorice jevanđelista. Ovo takođe uklanja nesaglasnost koja, kako se čini, postoji između Jovana i ostalih.
Napisao je i jednu Poslanicu koja počinje ovako: „Štobješe od početka, što smo čuli, što smo vidjeli očima svojima, što sagledasmo i ruke naše opipaše, o Logosu (Riječi) života“ a koju cene svi ljudi koji se zanimaju za crkvu ili za nauku. Za druge dve, od kojih prva glasi: „Starješina izabranoj gospođi i djeci njezinoj“ a druga: Starešina Gaju ljubljenome koga ja volim u istini, kaže se da su delo Jovana prezvitera, čiji se drugi grob pokazuje u Efesu do današnjeg dana, mada neki misle da su to dva spomenika istog tog Jovana jevanđeliste. O toj stvari govorićemo na njenom mestu, kada dođemo do Papija, njegovog učenika. Četrnaeste, dakle, godine posle Nerona, pošto je Domicijan podigao drugi progon, prognan je na ostrvo Patmos, i napisao Apokalipsu****, na koju su Justin Mučenik i Irinej kasnije pisali tumačenja. Ali pošto je Domicijan pogubljen i pošto je senat poništio njegova dela zbog njegove preterane svireposti, vratio se u Efes za vreme Pertinaksa i, ostavši tamo do vremena cara Trajana, osnovao je i sagradio crkve po celoj Aziji, i, iznuren starošću, umro je šezdeset osme godine posle stradanja našeg Gospoda i sahranjen je blizu istog grada.
10. Herma
Herma, koga apostol Pavle pominje pišući Rimljanima: „Fleronta, Erma, Patrova, Ermija, i braću koja su s njima.“ smatra se autorom knjige koja se zove Pastir i koja se javno čita u nekim crkvama Grčke. To je zaista korisna knjiga i mnogi je drevni pisci navode kao autoritet, ali je među Latinima gotovo nepoznata.
11. Filon Jevrejin
Filon Jevrejin, Aleksandrijac iz svešteničkog reda, stavljen je od nas među crkvene pisce na osnovu toga što, pišući knjigu o prvoj crkvi Marka jevanđeliste u Aleksandriji, piše nama na pohvalu, izjavljujući ne samo da ih je bilo tamo, nego i da ih je bilo u mnogim pokrajinama, i nazivajući njihova staništa manastirima. Iz toga se vidi da je crkva onih koji isprva poverovaše u Hrista bila takva kakvu sada monasi žele da podražavaju, to jest takva da ništa nije bilo lična svojina bilo koga od njih, da niko od njih nije bio bogat, niko siromašan, da se očevina delila među potrebitima, da su imali vremena za molitvu i psalme, kao i za učenje i askezu, da su, u stvari, bili onakvi kakvi su, kako Luka izjavljuje, vernici isprva bili u Jerusalimu. Kažu da se pod Gajem Kaligulom usudio da ode u Rim, kuda je bio poslat kao izaslanik svog naroda, i da je, kada je po drugi put došao Klaudiju, u istom gradu razgovarao sa apostolom Petrom i uživao njegovo prijateljstvo, i da je zbog toga i sledbenike Marka, Petrovog učenika, u Aleksandriji ukrasio svojim pohvalama.
Postoje znamenita i nebrojena dela ovog čoveka: O pet knjiga Mojsijevih, jedna knjiga O pometnji jezika, jedna knjiga O prirodi i pronalasku, jedna knjiga O onome što naša čula žele i što mrzimo, jedna knjiga O učenju, jedna knjiga O nasledniku božanskih stvari, jedna knjiga O podeli jednakih i suprotnih, jedna knjiga O tri vrline, jedna knjiga O tome zašto se u Svetom pismu menjaju imena mnogih ličnosti, dve knjige O savezima, jedna knjiga O životu mudraca, jedna knjiga O divovima, pet knjiga Da snove šalje Bog, pet knjiga Pitanja i odgovora o Izlasku, četiri knjige O šatoru i Deset zapovesti, kao i knjige O žrtvama i obećanjima ili kletvama, O Promislu, O Jevrejima, O načinu života, O Aleksandru, i Da nemušte životinje imaju pravi razum, i Da svaki bezumnik treba da bude rob, i O životima hrišćana, o čemu smo gore govorili, to jest o životima apostolskih ljudi, koje je takođe naslovio O onima koji upražnjavaju božanski život****, jer oni u istini sozercavaju božanske stvari i neprestano se mole Bogu, a i pod drugim naslovima, dve O zemljoradnji, dve O pijanstvu. Postoje i drugi spomenici njegovog dara koji nam nisu došli do ruku. O njemu među Grcima postoji izreka: Ili je Platon filonizovao, ili je Filon platonizovao, to jest, ili je Platon sledio Filona, ili Filon Platona, tolika je sličnost ideja i jezika…
13. Josif Flavije
Josif Flavije, sin Matijin, sveštenik jerusalimski, zarobljen od Vespazijana i njegovog sina Tita, bio je prognan. Došavši u Rim, predao je carevima, ocu i sinu, sedam knjiga O zarobljeništvu Jevreja, koje su pohranjene u javnoj biblioteci i, zbog njegovog dara, bio je udostojen statue u Rimu. Napisao je i dvadeset knjiga Starina, od početka sveta do četrnaeste godine cara Domicijana, i dve Starina protiv Apiona, aleksandrijskog gramatičara koji je, pod Kaligulom, poslat kao izaslanik u ime neznabožaca protiv Filona, i koji je napisao i knjigu punu pogrda protiv jevrejskog naroda. Druga njegova knjiga, pod naslovom O svevladajućem razumu, u kojoj se pripovedaju mučeničke smrti Makavejaca, veoma je cenjena. U osmoj knjizi svojih Starina on najotvorenije priznaje da je Hristos ubijen od fariseja zbog veličine svojih čudesa, da je Jovan Krstitelj bio zaista prorok, i da je Jerusalim razoren zbog ubistva Jakova apostola**. Pisao je i o Gospodu na ovaj način**:
U to isto vreme beše Isus, mudar čovek, ako je uopšte dopušteno nazvati ga čovekom. Jer beše tvorac divnih čudesa i učitelj onih koji rado primaju istinu. Imao je i veoma mnogo pristalica, kako među Jevrejima tako i među neznabošcima, i verovalo se da je Hristos, i kada ga je, zbog zavisti naših prvaka, Pilat razapeo, ipak oni koji su ga isprva voleli ostadoše mu verni do kraja, jer im se trećeg dana javio živ. Mnoge stvari, i ove i druge divne, nalaze se u pesmama proroka koji su prorokovali o njemu, a sekta hrišćana, tako nazvana po Njemu, postoji do današnjeg dana…
15. Papa Kliment
Kliment, o kome apostol Pavle pišući Filipljanima kaže: „sa Klimentom i ostalim pomoćnicima mojim, čija su imena u knjizi života.“, četvrti je rimski episkop posle Petra, ako je doista drugi bio Lino a treći Anaklet, mada većina Latina misli da je Kliment bio drugi posle apostola. Napisao je, u ime rimske crkve, naročito dragoceno Pismo crkvi u Korintu, koje se na nekim mestima javno čita i koje mi se čini da se po stilu slaže s poslanicom Jevrejima koja ide pod Pavlovim imenom, ali se od te iste poslanice razlikuje ne samo u mnogim svojim mislima nego i u pogledu reda reči, a sličnost u jednom i u drugom pogledu nije baš velika. Postoji i druga Poslanica pod njegovim imenom koju raniji pisci odbacuju, kao i opširno napisana Rasprava između Petra i Apiona, koju Jevsevije u trećoj knjizi svoje Crkvene istorije odbacuje. Umro je treće godine Trajanove vladavine, a crkva sagrađena u Rimu čuva uspomenu na njegovo ime do današnjeg dana.
16. Ignjatije Antiohijski
Ignjatije, treći episkop antiohijske crkve posle apostola Petra, osuđen na divlje zveri za vreme progona Trajanovog, poslat je svezan u Rim, i kada je na svom putovanju stigao do Smirne, gde je Polikarp, Jovanov učenik, bio episkop, napisao je jednu poslanicu Efescima****, drugu Magnežanima****, treću Traljanima****, četvrtu Rimljanima****, a odatle je pošao i napisao Filadelfijcima i Smirnjanima i naročito Polikarpu****, preporučujući mu crkvu u Antiohiji. U ovoj poslednjoj posvedočio je Jevanđelje koje sam nedavno preveo, govoreći o ličnosti Hrista: Ja ga zaista videh u telu posle vaskrsenja i verujem da jeste, i kada je došao Petru i onima koji behu s Petrom, reče im: Gle! Dodirnite me i vidite da nisam bestelesni duh, i oni ga odmah dodirnuše i poverovaše.
Osim toga, čini se vrednim, budući da smo pomenuli takvog čoveka i Poslanicu koju je napisao Rimljanima, da navedemo nekoliko odlomaka:
Od Sirije pa sve do Rima borim se sa zverima, po kopnu i po moru, noću i danju, vezan među deset leoparda, to jest vojnika koji me čuvaju i koji postaju samo gori kada se s njima lepo postupa. Njihovo zlodelo je, međutim, moj učitelj, ali time nisam opravdan. Neka imam radost od zveri koje su mi pripremljene; i molim se da ih nađem spremne; čak ću ih i mamiti da me brzo proždru, da sa mnom ne postupe kao s nekima kojih se iz straha nisu ni dotakle. A ako ne budu htele, ja ću ih primorati da me proždru. Oprostite mi, deco moja, znam šta je za mene korisno. Sada tek počinjem da budem učenik, i ne želim ništa od vidljivih stvari, samo da dosegnem Isusa Hrista. Neka dođu oganj i krst i napadi divljih zveri, neka dođu kidanje kostiju, sečenje udova, drobljenje celog tela, mučenja đavolja — neka sve to dođe na mene, samo da dosegnem radost koja je u Hristu.
Kada je bio osuđen na divlje zveri i kada je sa revnošću za mučeništvom čuo riku lavova, rekao je: Ja sam pšenica Hristova. Meljem se zubima divljih zveri da bih se našao kao hleb sveta. Pogubljen je jedanaeste godine Trajanove, a ostaci njegovog tela leže u Antiohiji izvan Dafnitske kapije, na groblju.
17. Polikarp
Polikarp, učenik apostola Jovana i od njega rukopoložen za episkopa Smirne, bio je poglavar cele Azije, gde je video i imao za učitelje neke od apostola i od onih koji su videli Gospoda. On je, zbog izvesnih pitanja o danu Pashe, otišao u Rim u vreme cara Antonina Pija, dok je Anicet upravljao crkvom u tom gradu. Tamo je vratio veri mnoge vernike koji behu prevareni ubeđivanjem Markiona i Valentina, a kada ga je Markion slučajno sreo i rekao: Da li nas poznaješ, on odgovori: Poznajem prvorođenca đavoljeg. Kasnije, za vladavine Marka Antonina i Lucija Aurelija Komoda, u četvrtom progonu posle Nerona, u prisustvu prokonzula koji je držao sud u Smirni i uz sav narod koji je vikao protiv njega u amfiteatru, bio je spaljen. Napisao je veoma dragocenu Poslanicu Filipljanima koja se do današnjeg dana čita na sabranjima u Aziji.
18. Papije
Papije, Jovanov učenik, episkop Jerapolja u Aziji, napisao je samo pet knjiga, koje je naslovio Tumačenje reči našeg Gospoda, u kojima je, pošto je u predgovoru ustvrdio da ne sledi razna mišljenja nego da ima apostole za autoritet, rekao: Razmatrao sam šta su Andrej i Petar govorili, šta Filip, šta Toma, šta Jakov, šta Jovan, šta Matej ili bilo ko drugi među učenicima našeg Gospoda, šta su govorili i Aristion i prezviter Jovan, učenici Gospodnji, ne toliko zato što imam njihove knjige da čitam, koliko zato što se njihov živi glas čuje do današnjeg dana u samim piscima.
Iz ovog spiska imena vidi se da Jovan koji je stavljen među učenike nije isti kao prezviter Jovan koga on u svom nabrajanju stavlja posle Aristiona. Ovo, uostalom, kažemo zbog gore pomenutog mišljenja, gde beležimo da mnogi tvrde da poslednje dve Jovanove poslanice nisu delo apostola nego prezvitera.
Kaže se da je objavio Drugi dolazak našeg Gospoda ili Hiljadugodišnjicu. Irinej i Apolinarije i drugi koji kažu da će posle vaskrsenja Gospod carevati u telu sa svetima, slede ga. Tertulijan takođe u svom delu O nadi vernih, Viktorin iz Petavijuma i Laktancije slede ovo gledište…
20. Aristid
Aristid, veoma rečit atinski filosof i učenik Hristov, dok je još nosio filosofsko ruho, predao je jedno delo Adrijanu u isto vreme kada je i Kvadrat predao svoje. Delo je sadržalo sistematski izloženo naše učenje, to jest Apologiju za hrišćane, koja je i danas sačuvana i koju filolozi smatraju spomenikom njegovog dara…
22. Igisip
Igisip, koji je živeo u razdoblju nedalekom od apostolskog doba, pišući Istoriju svih crkvenih događaja od stradanja našeg Gospoda do svog vremena, i skupljajući mnoge stvari korisne čitaocu, sastavio je pet knjiga jednostavnim stilom, trudeći se da predstavi način govora onih o čijim je životima pisao. Kaže da je otišao u Rim u vreme Aniceta, desetog episkopa posle Petra, i da je ostao tamo do vremena Eleuterija, episkopa istog grada, koji je ranije bio đakon pod Anicetom.
Osim toga, raspravljajući protiv idola, napisao je istoriju pokazujući iz kakve su zablude najpre nastali, a ovo delo pokazuje u kom je dobu živeo. Kaže: Podizali su spomenike i hramove svojim mrtvima, kao što vidimo do današnjeg dana, kakav je onaj Antinoju, sluzi cara Adrijana, kome su u čast priređivane i igre, i osnovan grad koji nosi njegovo ime, i podignut hram sa sveštenicima. Kaže se da je car Adrijan bio zaljubljen u Antinoja.
23. Justin Mučenik
Justin, filosof, koji je nosio filosofsko ruho, građanin Neapolja, grada u Palestini, i sin Priska Bakhija, revnosno se trudio u korist Hristove vere, toliko da je Antoninu Piju i njegovim sinovima i senatu predao delo napisano Protiv naroda, i nije se ustezao od sramote krsta. Uputio je još jednu knjigu naslednicima ovog Antonina, Marku Antoninu Veru i Luciju Aureliju Komodu. Sačuvan je i drugi njegov svitak Protiv naroda, gde raspravlja o prirodi demona, i četvrti protiv naroda koji je naslovio Pobijanje, i još jedan O vrhovnoj vlasti Božjoj, i još jedna knjiga koju je naslovio Psaltes, i još jedna O duši, Dijalog protiv Jevreja, koji je vodio protiv Trifona, vođe Jevreja, kao i značajne knjige Protiv Markiona, koje Irinej takođe pominje u četvrtoj knjizi Protiv jeresi, i još jedna knjiga Protiv svih jeresi koju pominje u Apologiji upućenoj Antoninu Piju. On je, pošto je držao διατριβάς u gradu Rimu i pošto je Kreskenta kinika, koji je govorio mnoge hulne stvari protiv hrišćana, razotkrio kao proždrljivca i čoveka koji strahuje od smrti, i dokazao da je odan raskoši i pohotama, naposletku, optužen da je hrišćanin, naporima i lukavstvima Kreskentovim, prolio svoju krv za Hrista.
24. Meliton
Meliton iz Azije, episkop Sarda, uputio je knjigu caru Marku Antoninu Veru, učeniku besednika Frontona, u korist hrišćanskog učenja. Napisao je i druge stvari, među kojima su ove: O Pashi, dve knjige, jedna knjiga O životima proroka, jedna knjiga O crkvi, jedna knjiga O danu Gospodnjem, jedna knjiga O veri, jedna knjiga O psalmima (?), jedna O čulima, jedna O duši i telu, jedna O krštenju, jedna O istini, jedna O rođenju Hristovom, O Njegovom proroštvu, jedna O gostoljublju i još jedna koja se zove Ključ — jedna O đavolu, jedna O Otkrivenju Jovanovom, jedna O telesnosti Božjoj, i šest knjiga Ekloga. O njegovom lepom besedničkom daru Tertulijan, u sedam knjiga koje je napisao protiv crkve u korist Montana, podrugljivo kaže da su ga mnogi među nama smatrali prorokom.
25. Teofil Antiohijski
Teofil, šesti episkop antiohijske crkve, u vreme cara Marka Antonina Vera sastavio je knjigu Protiv Markiona, koja je i danas sačuvana, kao i tri knjige Avtoliku i jednu Protiv jeresi Hermogenove i druge kratke i otmene rasprave, dobro prilagođene izgrađivanju crkve. Čitao sam, pod njegovim imenom, tumačenja O Jevanđelju i O pričama Solomonovim, koja mi se ne čine saglasnim po stilu i jeziku s otmenošću i izražajnošću gorenavedenih dela…
29. Tatijan
Tatijan, koji je, predajući besedništvo, stekao nemalu slavu u retorskoj veštini, bio je sledbenik Justina Mučenika i bio je znamenit sve dok nije napustio stranu svog učitelja. Ali kasnije, naduven nadmenošću rečitosti, osnovao je novu jeres koja se naziva jeresju enkratita, jeres koju je Sever kasnije toliko uvećao da se jeretici te stranke do današnjeg dana zovu severijancima. Tatijan je pored toga napisao nebrojene knjige, od kojih je jedna, veoma uspela knjiga Protiv naroda, sačuvana, i ona se smatra najznačajnijim od svih njegovih dela. Živeo je za vladavine Marka Antonina Vera i Lucija Aurelija Komoda…
35. Irinej
Irinej, prezviter pod Potinom episkopom koji je upravljao crkvom u Lionu u Galiji, poslat u Rim kao izaslanik mučenika tog mesta, zbog izvesnih crkvenih pitanja, predao je episkopu Eleuteriju izvesna pisma pod svojim imenom koja su vredna poštovanja. Kasnije, kada je Potin, u blizu devedesetoj godini, primio venac mučeništva za Hrista, postavljen je na njegovo mesto. Izvesno je i da je bio učenik Polikarpa, sveštenika i mučenika, koga smo gore pomenuli. Napisao je pet knjiga Protiv jeresi i kratak svitak Protiv naroda i još jedan O disciplini, pismo svom bratu Marcijanu O apostolskoj propovedi, knjigu Raznih rasprava; takođe Blastu O raskolu, Florinu O monarhiji ili Da Bog nije tvorac zla, kao i izvrstan Komentar na Ogdoadu na čijem je kraju, pokazujući da je blizu apostolskog razdoblja, napisao: Zaklinjem te, ko god prepišeš ovu knjigu, našim Gospodom Isusom Hristom i Njegovim slavnim dolaskom u kome će suditi živima i mrtvima, da marljivo uporediš, pošto prepišeš, i da je ispraviš prema primerku s koga si prepisivao, i takođe da isto tako prepišeš i ovo zaklinjanje kako ga nalaziš u svom predlošku. Druga njegova dela koja su u opticaju jesu: Viktoru rimskom episkopu O vaskršnjem sporu, u kome ga opominje da ne razbija olako jedinstvo bratstva, ako je doista Viktor verovao da treba osuditi mnoge episkope Azije i Istoka koji su sa Jevrejima slavili Pashu četrnaestog dana mladine. Ali čak ni oni koji su se od njih razlikovali nisu podržali Viktora u njegovom mišljenju. Živeo je uglavnom za vladavine cara Komoda, koji je nasledio Marka Antonina Vera na vlasti.
Dodatna literatura
JERONIM, PREDANJE I APOSTOLSKO NASLEĐE
JEVSEVIJE O ISTINSKOJ I DREVNOJ VERI
Jevsevije, Isusova proročanstva, Josif Flavije i kanon
Polikarp, papa Anicet, Irinej i Vaskrs
Irinej i Jovan, učenik Gospodnji
Tertulijan: Trojstvo je vera drevne Crkve
Tertulijan i apostolsko nasleđe
RANA CRKVA O HRISTOVOJ HILJADUGODIŠNJOJ VLADAVINI