Sirijsko hrišćanstvo i Kuran
U ovoj objavi izneću dokaze da je Kuran bio pod snažnim uticajem hristoloških rasprava koje su se vodile među hrišćanima sirijskog govornog područja, pa je čak i uobličen prema njima. Dokazaću da je sam jezik Kurana oblikovan teološkim rečnikom i izrazima koji se nalaze u sirijskom hrišćanstvu. Kao što je jedan muslimanski učenjak priznao:
Malo je verovatno da su kanonski hrišćanski spisi ili drugi hrišćanski tekstovi bili prevedeni na arapski pre pojave islama. Stoga bi verovatno trebalo da razmišljamo o posrednom poznavanju hrišćanskih izvora, zasnovanom na usmenom prenošenju ili prigodnom prevođenju, a ne o književnom pozajmljivanju. Ali koji su to izvori bili? Uopšteno govoreći, sirijska hrišćanska književnost deluje kao snažan kandidat iz nekoliko razloga. Prvo, na sirijski otpada veliki udeo pozajmljenica u Kuranu, kao i kuranski način pisanja mnogih biblijskih imena. Neobičan način pisanja imena ‘Īsā i dalje ostaje svojevrsna zagonetka, ali najuverljivije objašnjenje jeste da je izvedeno iz Išo, sirijskog imena za Isusa. (Neal Robinson, Christ in Islam and Christianity [State University of New York Press (SUNY), Albany, NY 1991, str. 17; podebljanje moje)
SIRIJSKA BIBLIJA
Što se tiče sirijskih verzija Biblije, znamo da su prevodi postojali još mnogo pre pojave islama. Kao što je pokojni čuveni biblista i tekstualni kritičar dr Bruce M. Metzger primetio:
“Nekoliko sirijskih verzija koje treba razmotriti u ovom poglavlju počinje najranijim prevodom jevanđelja. Da li je to bio Tatijanov Dijatesaron, harmonija četiri jevanđelja sastavljena oko 170. godine n. e., ili starosirijska verzija pojedinačnih jevanđelja, pitanje je o kome naučnici raspravljaju već mnogo godina, a da nisu došli ni do kakvog opšteprihvaćenog rešenja. Teško je utvrditi koliko je od ostatka Novog zaveta bilo obuhvaćeno starosirijskom verzijom. U svakom slučaju, pred kraj četvrtog ili početkom petog veka postojala je verzija dvadeset dve knjige Novog zaveta u prevodu koji je kasnije nazvan sirijska verzija Pešita…” (Metzger, The Early Versions of the New Testament: Their Origin, Transmission, and Limitations [Oxford University Press Inc., 1977], str. 3; podebljanje moje)
Metzger je takođe komentarisao raskol iz 431. godine n. e. između jakovita/Sirijske pravoslavne crkve i Asirske crkve Istoka, do koga je došlo zbog miafizitskih i nestorijanskih hristoloških stanovišta, kao i to kako su se obe skupine služile Pešitom:
Reč ‘Pešita’2 jeste trpni particip glagola… (‘ispružen’), koji, između ostalih značenja, označava ono što je jednostavno ili jasno. Izgleda da je tu reč prvi put upotrebio za označavanje jedne verzije Svetog pisma jakovit Mojsije bar Kefa (u. 903),3 koji ju je primenio na sirijsku verziju Starog zaveta načinjenu s jevrejskog, nasuprot verziji koju je Pavle iz Tele načinio prema Septuaginti i opremio složenim uputnicama preuzetim iz Origenove Heksaple. Kada je reč o Novom zavetu, ista verzija bi zasluživala takav naziv nasuprot harkleanskoj verziji, koja je bila opremljena tekstualnim aparatom. Drugi tu reč tumače u značenju široko rasprostranjen ili u opštoj upotrebi. Prema tom tumačenju, ime ‘Pešita’ paralelno je latinskom Vulgata.4
Verzija Pešita starija je od podele sirijskog hrišćanstva na dve suparničke zajednice, te su je stoga prihvatili i nestorijanci i jakoviti. U svom zvaničnom obliku obuhvata dvadeset dve knjige Novog zaveta, dok nedostaju četiri manje saborne poslanice (2. Petrova, 2. i 3. Jovanova i Judina) i Otkrivenje. Time očigledno odražava kanon prema upotrebi Crkve u Antiohiji u četvrtom i petom veku. Ne sadrži Luka 22:17-18 ni pericope de adultera (Jovan 7:53–8:11).
Sirijski prepisivači posvećivali su veliku pažnju prepisivanju verzije Pešita. Među rukopisima iz svih razdoblja postoji izuzetna saglasnost, pri čemu u proseku jedva da ima više od jedne značajne varijante po poglavlju.
Početkom dvadesetog veka Gregory1 je uspeo da nabroji više od 300 rukopisa Pešite Novog zaveta. Zapravo je, međutim, taj broj mnogo veći, jer Gregory nije uključio sve rukopise koji se nalaze u bibliotekama na Istoku. A od Gregoryjevog vremena na svetlo dana izašli su i drugi rukopisi, naročito u malo poznatim zbirkama na Zapadu.2 Među rukopisima koji su katalogizovani, sledeći su značajni iz ovog ili onog razloga – obično zbog starosti.3 (Isto, str. 48-49; podebljanje moje)
Metzger pominje neke od najistaknutijih i najuticajnijih glasova tih sukobljenih hristoloških shvatanja koja su zastupale sirijskojezične hrišćanske zajednice pre i tokom pojave islama:
Jedan od najuticajnijih vođa monofizitske grane Crkve početkom šestog veka bio je Filoksen (Mar Aksenaja) iz Mabuga u istočnoj Siriji, koji je, zajedno sa svojim savremenikom Severom Antiohijskim, utemeljio jakovitski monofizitizam. Uprkos zajedljivim optužbama koje su protiv njega iznosili njegovi teološki protivnici, njegovi spisi ga otkrivaju kao oštroumnog dijalektičara, plodnog pisca, prefinjenog teologa i beskompromisnog zastupnika jedinstva prirode Hrista protiv onoga što je smatrao jeresi dveju priroda.I
Posao prevođenja Novog zaveta obavljen je 507-508, kada je Filoksenov ugled bio na vrhuncu. Budući da Filoksen nije znao grčki, poverio je Polikarpu, horepiskopu u eparhiji Mabug, da revidira verziju Pešita u skladu s grčkim rukopisima. Polikarp je ponekad zamenjivao sirijske reči sinonimima, ponekad koristio druge predloge i uopšte davao prednost samostalnoj prisvojnoj zamenici u odnosu na sufikse. Izgleda da je Polikarp nastojao da načini teološki tačniji prevod grčkog nego što je bio tadašnji prevod Pešite. Pored knjiga obuhvaćenih ranijim prevodom, filokseneska verzija je uključila (izgleda prvi put na sirijskom) 2. Petrovu, 2. i 3. Jovanovu, Judinu i knjigu Otkrivenja. Budući da su filoksenesku verziju načinili i podržali jakovitski crkveni velikodostojnici, njome se služila samo monofizitska grana sirijskojezičnog hrišćanstva. (Isto, str. 65-66; podebljanje moje)
A evo šta je Metzger napisao u vezi sa sirijskim verzijama Svetog pisma nastalim u vreme kada je Muhamed navodno živeo:
Kasniji prevod načinio je Toma iz Harkela oko 616. godine, poznat kao harkleanska verzija:
“Glavna odlika harkleanske verzije jeste njeno ropsko prilagođavanje grčkom, do te mere da se žrtvuje čak i jasnoća… U poređenju sa Pešitom, harkleanska verzija neretko koristi grčku pozajmljenicu umesto izvorne sirijske reči.2 Ta sklonost ka transliteraciji pokazuje se čak i kod semitskih vlastitih imena, kada, umesto da im dopusti da pokažu svoju semitsku etimologiju, priređivač prenosi grčki pravopis… Ukratko, izdanje Novog zaveta koje je priredio Toma izgleda kao prikladan pandan Siro-heksapli Pavla iz Tele – mučno tačno podražavanje grčkog izraza, čak i u redu reči, često suprotno duhu sirijskog jezika. Kao ishod toga, savremeni naučnik gotovo nikada nije u nedoumici u pogledu grčkog teksta koji je prevodilac imao na umu.I” (Isto, str. 69-70)
Imajući sve prethodno u vidu, sada ću pokazati kako su sirijsko hrišćanstvo i njegove razne hristološke formulacije, teološki izrazi itd. našli put do teksta arapskog Kurana. To ne bi trebalo da iznenađuje s obzirom na to da su sirijski i arapski srodni jezici, pri čemu se arapsko pismo razvilo i izraslo iz nabatejskog aramejskog, čiji je izdanak sirijski.
AHAD I SAMAD: SIRIJSKI TERMINI?
- sura objavljuje da je Alah ahad i da je takođe al-samad, pri čemu određeni muslimanski tumači ovaj drugi izraz shvataju kao potvrdu da je islamsko božanstvo čvrsto, a ne šuplje:
„Reci: „On je Allah - Jedan! Allah je Utočište svakom. Nije rodio i rođen nije, i niko Mu ravan nije!““ S. 112:1-4 (Samy Mahdy https://www.islamawakened.com/quran/112/st87.htm)
„Allah je Utočište svakom.“ S. 112:2 (Bijan Moeinian https://www.islamawakened.com/quran/112/st11.htm)
„Allah je Utočište svakom.“ (Apsolutni Samodovoljni, iznad svake potrebe i svakog nedostatka, slobodan od pojma mnoštva i daleko od pojmovnog određenja i ograničenja. Onaj u koga ništa ne može ući i Onaj iz koga ne može izaći nikakav drugi oblik postojanja!) (Ahmed Hulusi https://www.islamawakened.com/quran/112/st63.htm)
Dovoljno je reći da se ovi izrazi mogu naći u književnosti hrišćana pre Muhamedovog vremena.
Na primer, Jakov iz Saruga (oko 451–521) napisao je pismo kojim teši nadžranske hrišćane zbog progona koji su trpeli zbog svoje vere. Sirijski izrazi koje koristi odjekuju one iz pomenute sure:
Upoznali ste Oca, Sina i Svetoga Duha (ʾabā wa-brā w-ruḥā d-qudšā ilepton). I osim ova tri imena, koja su jedno i koja su kao jedno troje (w-ʿam hālēn tlātā šemhin d-itayhon ḥad w-ḥad tlātā), ne prihvatate nijedno drugo ime ni broj (šmā w-menyānā ḥrinā lā mqabbli-tton). (G. Olinder, Iacobi Sarugensis epistulae quotquot supersunt. (Syr. 57. = Syr. II, 45 [Corpus Scriptorum Christianorum Orientalium]) [Peeters, Leuven 1937], str. 95 (1-4); podebljanje moje)
I:
Jedan je Sin, rođen od Oca pre svih vekova (ḥad brā da-ylid men ʾabā meddem kull-hon ʿālmē).
Jedan je onaj koji je u svemu slika Oca (ḥad da-dmā l-abu b-kull).
Jedan je jedinorodni, koji uz sebe ne prima nikakav drugi red i broj (ḥad ʾ_iḥidāyā d-lā mqabbel ʿammeh sedra w-menyānā ḥrinā_).
Ovaj je Sin i Gospod i iste prirode kao Otac (hu hānā brā wa-māryā wa-bar kyānā d-abu).
Ovaj je od Oca i sa Ocem (hānā d-itaw men ʾabā w-ʿam ʾabā). (Olinder, str. 95 (14-19); podebljanje moje)
U drugom pismu Jakov opisuje kako Bog Adamu oblikuje čvrsto, tvrdo telo, služeći se sirijskim izrazom s’mad:
“Uobličio ga je i dao mu lik (ṣāreh), načinio ga je čvrstim i tvrdim telom (ṣmad ḥāṣeh).” (Jacques de Saroug: Quatre homélies métriques sur la création (Corpus Scriptorum Christianorum Orientalium 508-509, Scriptores Syri 214-215), preveo Khalil Alwan [Peeters, Leuven 1989], tom 2, str. 175)
Ono što Jakovljevu upotrebu izraza s’mad za Adama čini prilično zanimljivom jeste to što islamska tradicija beleži predanje o Satani (nazvanom Iblis) koji gleda u Adamovo beživotno telo i tvrdi da to ne može biti Alah, budući da je ovaj čvrst, dok je ono šuplje i ima otvore kroz koje je Satana mogao da uđe – i zaista je ušao!
Prema Abu Kuraibu – ‘Usmanu b. Saidu – Bišru b. ‘Umari – Abu Ravku – Dahaku – Ibn ‘Abasu: Bog je zapovedio da se podigne zemlja od koje je trebalo načiniti Adama. Stvorio je Adama od lepljive gline, od smrdljivog mulja. Nastavio je. Postala je smrdljivi mulj tek pošto je (bila zbijena) zemlja.593 Nastavio je.
Stvorio je od nje Adama svojom rukom. Nastavio je. Ostalo je da leži naokolo kao telo (džasad) četrdeset noći. Iblis je dolazio do njega i udarao ga nogom, na šta bi ono proizvodilo zvuke. Nastavio je. To je (ono što se misli pod) Božjom rečju: „On je čoveka stvorio od sasušene ilovače, kao što je grnčarija,“594 On misli: kao nešto razdvojeno što nije zbijeno. Nastavio je. Zatim je (Iblis) ušao u Adamova usta i izašao kroz njegovu stražnjicu, pa je ušao u njegovu stražnjicu i izašao kroz usta. Onda je rekao: Ti nisi nešto što proizvodi zvuke (salsalah). Za šta si onda stvoren? Ako mi bude data vlast nad tobom, uništiću te, a ako tebi bude data vlast nada mnom, neću te poslušati.595
Prema Masiju b. Harunu – Amru b. Hamadu – Asbatu – al-Sudiju – Abu Maliku i Abu Salihu – Ibn ‘Abasu. Takođe (al-Sudi) Mura al-Hamdini – Ibn Masud i neki (drugi) drugovi Poslanika: Bog reče anđelima: „Kada je anđelima tvoj Gospodar rekao: „Stvoriću čoveka od gline, pa kad mu upotpunim oblik i u njega udahnem život, vi mu se poklonite!”“596 Bog ga je stvorio svojim rukama, da Iblis ne bi postao ohol prema (Adamu), tako da bi (Bog) mogao da kaže (Iblisu): Ti si ohol prema nečemu što sam načinio svojom rukom (rukama), što ni ja sam nisam smatrao ispod svoga dostojanstva da načinim!? Tako je Bog stvorio Adama kao ljudsko biće. Bio je telo od gline četrdeset godina, u trajanju petka(?)597 Kada su anđeli prolazili pored njega, uplašili su se onoga što su videli. Anđeo koji se najviše uplašio bio je Iblis. Prolazio bi pored njega, udarao ga nogom i tako činio da telo proizvede zvuk kao lončarska glina. To je (ono što se misli) tamo gde Bog kaže: „On je čoveka stvorio od sasušene ilovače, kao što je grnčarija,“598 Zatim bi rekao: Za šta si stvoren? Ušao je u njegova usta i izašao kroz njegovu stražnjicu. Zatim je rekao anđelima: Ne bojte se toga, jer je vaš Gospod čvrst, dok je ovaj šupalj. Kada mi bude data vlast nad njim, uništiću ga.600 (History of Al-Tabari-General Introduction and From the Creation to the Flood, preveo Franz Rosenthal [State University of New York Press (SUNY), Albany, NY 1989], tom 1, str. 261-262; podebljanje moje)
Na drugom mestu Jakov je u vezi sa Trojstvom napisao sledeće:
Bog je jedan (ḥad alāhā), i on ima reč (it leh melltā) i duh (it leh ruḥā). Gospod je jedan (māryā ḥad-u), a njegova reč (w-mellteh) i njegov duh (w-ruḥeh) jesu (jedno) s njim (ʿammeh-ennon). Tri ipostasi (qnomē tlātā), jedan Bog (ḥad alāhā), neograničen (d-lā mestayyak). Trojstvo (tlitāyutā), jedna vlast (ḥdā mārutā), kojoj se ne zapoveda (d-lā metpaqdā). (F. Jacques de Graffin, Saroug: Homélies contre les Juifs. [Brepols, Turnhout, 1976], str. 50 (93-94); podebljanje moje)
Ironično, Kuran odjekuje ovo trojstveno verovanje u istom onom kontekstu u kome osuđuje preterivanja hrišćanske pobožnosti prema Isusu:
„O vi kojima je data Knjiga, ne zastranjujte u svom verovanju i o Allahu govorite samo istinu! Mesija, Isus, Marijin sin, samo je Božji poslanik, i stvoren je rečju Njegovom, koju je Mariji dostavio, i život mu dao; zato verujte u Allaha i Njegove poslanike i ne govorite: „Trojica su!“ Prestanite, bolje vam je! Zaista je jedini bog samo Allah, Uzvišen neka je On, zar da ima dete?! Njegovo je ono što je na nebesima i ono što je na Zemlji, i Allah je svima dovoljan zaštitnik.“ S. 4:171 Arberry
U sledećem navodu Jakov žestoko napada takozvane nestorijance zato što poriču da je Marija rodila Boga:
ܒܒܬܘܠܘܬܗ܀ ܘܛܢܬ ܟܠܬܐ ܒܪܬ ܐܝܡܡܐ ܕܡܟܝܪܐ ܠܗ: ܘܐܨܪܚܬ ܗܘܬ ܒܗ ܒܣܪܬܗ ܣܢܬܗ ܣܚܦܬܗ ܘܢܦܠ܀ ܒܓܠܝܐ ܢܐܡܪ: ܕܠܘ ܐܠܗܐ ܗܘ ܒܪ ܐܠ ܗܐ ܕܡܟܝܪܐ ܠܗ܀ ܐܡܪܚ ܒܙܒܢ ܗܘ ܕܐܫܬܢܝ ܕܢܐܡܪ ܗܟܢ: ܕܠܘ ܐܠܗܐ ܗܘ ܝܠܕܬ ܡܪܝܡ
ܘܡܢܘ ܡܡܪܚ ܕܩܕܡ ܟܠܬܐ
Onaj koji je poludeo bio je u jednom trenutku toliko drzak da je govorio ovako:
“Nije Boga Marija rodila u svom devičanstvu.”
Nevesta, kći dana, koja mu je bila obećana, ispuni se zavišću. Grdila ga je, prezrela ga, odbacila ga, oborila ga je, i on pade. (Paulus Bedjan, Homiliae selectae Mar-Jacobi Sarugensis [Harrassowitz, Paris 1907], “Holy on the Faith”, tom 3, str. 603, 21, str. 604, 3 https://archive.org/details/BedjanJacobOfSarugVol3; podebljanje moje)(1)
64 Nestorije Carigradski, Apologija (Loofs, Nestoriana, 205): “Marija nije rodila, dragi prijatelju, božanstvo, nego je rodila čoveka, [koji je bio] neodvojivo oruđe božanstva” (non peperit, optime, Maria deitatem, sed peperit hominem, divinitatis inseparabile instrumentum); Beseda 27 (isto, 337; Ford Lewis Battles, prev., The Sermons of Nestorius [Pittsburgh, 1973], 114): “Neznabožac odmah, primivši prekor da je Bog rođen od Marije, kreće protiv hrišćanstva” (statim enim paganus cum reprehensione accipiens, quia de Maria deus natus est, infert adversus Christianum).
Nestorijansko odbacivanje toga da je Bog rođen ili začet izgleda kao upravo ono što Kuran tvrdi, ali iz sasvim drugog razloga – osim ako, naravno, ne pretpostavimo sirijski proto-Kuran, koji je kasnije izopačen kada je preveden na arapski.
Nestorijanci su pod tim mislili da Bog kao Bog nikada ne može biti rođen, budući da je večno živ i nikada ne može prestati da postoji. Umesto toga, Bog je sjedinio sa sobom, odnosno uzeo na sebe ljudsku prirodu, koja je u Marijinoj utrobi nastala delovanjem Svetoga Duha.
U tom smislu, nije Bog bio rođen, nego Čovek Isus Hristos, koji je rođen od Marije, ljudsko biće koje je bilo neodvojivo sjedinjeno sa božanskom Rečju ili Logosom od samog trenutka kada je ljudska priroda bila začeta.
Problem s takvom terminologijom jeste u tome što ona lako može navesti na optužbu da u tom sjedinjenju postoje dva subjekta ili dve Ličnosti. Nije teško uvideti zašto su nestorijanci optuživani da postavljaju božansku Ličnost/Ipostas poznatu kao Logos i ljudski subjekt koji je nastao pri začeću u Marijinoj utrobi, a koga je Logos sjedinio sa sobom.
Ovo me vodi do sledeće tačke.
USVOJITI ILI SJEDINITI: PITANJE JE SAD!
Kuran osuđuje pomisao da je Alah uzeo ili da bi uzeo sina:
„Oni govore: „Svemilosni je uzeo dete!“ Vi, zaista, govorite nešto strašno i gnusno! Gotovo da se od toga nebesa raspadnu, a Zemlja provali i planine zdrobe, jer Svemilosnom pripisuju dete! Nezamislivo je da Svemilosni ima dete! Pa, svi će oni, i oni na nebesima i oni na Zemlji, da dođu Svemilosnom kao sluge.“ S. 19:88-93 Pickthall
„Da je Allah hteo da ima dete, izabrao bi, između onih koje je stvorio, onoga koga bi On hteo. Slavljen neka je, On je Allah, Jedini i Svemoćni!“ S. 39:4 A. Yusuf Ali
„a On - uzvišena je moć našeg Gospodara! - Nije uzeo Sebi ni suprugu ni dete!“ S. 72:3 Pickthall
Arapski izraz akhadha koristi se i na drugim mestima sa značenjem usvojenja:
„I onda onaj iz Misira, koji ga je kupio, reče svojoj ženi: „Učini mu boravak prijatnim! Može da nam bude koristan, a možemo i da ga posinimo!“ I eto tako smo Mi dali Josifu lepo mesto na Zemlji i naučismo ga tumačenju snova - a Allah čini šta hoće, ali većina ljudi ne zna.“ S. 12:21 Hilali-Khan
Ono što ovo čini prilično zanimljivim jeste to što se akhadha bez dijakritičkih znakova (taskhil) može čitati i kao ahada (“sjediniti”).
“A oni kažu: Svemilosni je sjedinio sa sobom (ittahada) sina… A ne dolikuje Svemilosnom da sjedini sa sobom (yattahida) sina.” S. 19:88, 93
“Da je Bog hteo da sjedini sa sobom (yattahida) sina…” S. 39:3
Ako je to bilo ono što je Kuran nameravao da saopšti, onda ovo opet ide u prilog gledištu mnogih naučnika da je islamski tekst zapravo bio zbirka hrišćanskih himni/beseda, koje su prvobitno bile na sirijskom. U najmanju ruku, to bi značilo da je Kuran došao da kritikuje određene hristologije kako bi potvrdio druge, posebne hristološke formulacije.
Na primer, Kuran možda osuđuje gledište “nestorijanaca” kakav je bio Babaj Veliki, koji je učio da je Bog Reč sjedinio sa sobom čovečanstvo zajedničko svim ljudskim bićima, kako bi to čovečanstvo učinio jednim Sinom Božjim. Babaj čak koristi sirijski izraz koji odgovara arapskoj reči ahada:
ii.6 Šesto poglavlje: O tome zašto nije bilo sjedinjenja Oca, ili Svetoga Duha, ili celoga Trojstva sa prirodom našeg čovečanstva, koju je uzela parsopa ovog časnog domostroja, nego jednim od qnoma Trojstva, to jest Bogom Rečju, dok je priroda Božanstva jedna i sa njim jednosuštna.
[1] Najpre, upitajmo ih: Zašto nije bilo sjedinjenja Oca, ili Svetoga Duha, ili celoga Trojstva sa prirodom našeg čovečanstva, koja je uzvišena i uzeta za parsopu ovog časnog domostroja, koji je bio kroz našeg Gospoda Isusa Hrista radi obnovljenja i spasenja svih, nego jednim od qnoma Svetoga Trojstva, to jest Bogom Rečju? Da je sjedinjenja bilo, prihvatili smo i ispovedamo; a da je Bog Reč bio sjedinjen (ethayyad) parsopno sa našim čovečanstvom i učinio ga jednim Sinom sa sobom u jednoj časti i vlasti, poverovali smo i držimo bez oklevanja, bez pitanja. Opet, što se tiče načina****1 [ovog uzimanja], nije na nama da istražujemo ili ispitujemo, jer smo od blaženog Pavla naučili da je bogatstvo Hristovo neistraživo,2 nego da treba da verujemo srcem i ispovedamo ustima kako bismo bili spaseni i opravdani.3 Jer mi smo deca vernoga Avrama kroz veru, o kome je rečeno: „I vjerova Avraam Bogu i to mu se uračuna u pravednost.“4
[2] Bez sumnje, ovo nam je predao Sin groma, koji je to objavio nebeskima i zemaljskima, a oni su [to] prihvatili bez sumnjanja: „U početku bješe Logos (Riječ), i Logos bješe u Boga, i Logos bješe Bog“5 A posle drugih stvari rekao je: „I Logos postade tijelo i nastani se među nama“6 Kako je um kadar da ovde sudi, ili da istražuje, ili da shvati, ili da tumači, reci mi? U početku Bog beše sa Bogom – Sjaj Oca, Slika njegove qnome, Beskonačni od Beskonačnog; ali [takođe] Svetlost od Svetlosti, Bog od Boga, Živi od Živoga, Večni od Večnoga; Otac, sav on potpuno, beskonačno, i beskonačni Sin; i Sin, sav on potpuno, u svojoj božanskoj prirodi, rođen od Oca večno, a njegov Roditelj nije pre njega, i od beskonačnog Oca i rođen od njega i postoji u njemu. Otac rađa, ali je u svome Sinu: „ja u Ocu i Otac u meni“7 Kako je njegov Rođeni u njemu? Kako je Otac svoga sopstvenog Rođenoga u Sinu? Kako je s njim, i večan, i u početku? Kako to da Sin nije qnomski posle svoga Uzroka, ili da Otac, koji je glava, nije qnomski pre Rođenoga koji je od njega?
[3] Na isti način i ono što se tiče Svetoga Duha kreće se brzo, nedokučivo, pred svim malim umovima: „koji od Oca ishodi“8 Beskonačni od Beskonačnog, sav on u Ocu, sav on potpuno u beskonačnom Sinu, ali oni ne prethode, kao što ni ne slede jedan drugoga. I kad god se misao onoga ko se usuđuje da istražuje uzdigne i pohita da razume Oca, u istom onom trenutku u kome nalazi Oca, koji beše u početku u svojoj večnoj qnomi i u svome Božanstvu u kome nema početka, [on] isto tako [nalazi] Sina, koji beše u početku sa Ocem večno, po primeru sjaja u odnosu na sferu, ili reči u odnosu na dušu, ali bez početka i bez kraja, i Svetoga Duha, koji ishodi od Oca večno, ali ne počinje u svome ishođenju, kao što ni ne prestaje, istoga onoga koji ispituje dubine Božanstva. Nema prostora koji razdvaja; nema razmaka koji sledi ili prethodi, niti telesnog oblika, jer Bog je Duh. Kako je bestelesni i beskonačni Roditelj, Rođeni i Ishodeći, a Roditelj nije Rođeni ni Ishodeći, i Rođeni nije Roditelj ni Ishodeći, i Ishodeći nije Roditelj ni Rođeni, i ta svojstva se ne razmenjuju međusobno, nego, dok su sjedinjeni, razlikuju se, a dok se razlikuju, sjedinjeni su u beskonačnosti, ne prethodeći jedan drugome i ne sledeći jedan drugoga? Ako, dakle, ove stvari vode ka istraživanju načina [njihovog postojanja], kako uopšte možemo bez vere da istražimo stvari ovog domostroja? Jer, gle, sva njegova dela zaista su po veri, jer ni dela njegova nisu istraživa, budući da su9 iz ničega, u svim tim različitim raznolikostima koje prevazilaze brojanje, zajedno sa drugima koje su bile ili tek treba da budu. Zašto svet nije stvoren pre šest hiljada godina, i zašto je trajao sve ovo vreme, a zatim treba da bude obnovljen? Sve ove stvari treba da prepustimo njihovom Tvorcu, a mi treba da verujemo i stojimo čvrsto kao što nam je zapoveđeno, i da držimo zapovesti, kako bismo bili uzvišeni u spokojnoj misli, bez shvatanja, u uverenju nade više od svih shvatljivih stvari. (The Book of Union of Babai the Great English Translation with Edited Syriac Text (Texts and Studies in Eastern Christianity), priredio Mar Awa iii Royel, preveo Michael J. Birnie [Brill nv, Leiden, Holandija, 2024], iv.12 Dvanaesto poglavlje: Da se “pomazanje” dvojako govori o čovečanstvu našeg Gospoda, tom 32, str. 71, 73; podebljanje moje)
1 ܐܬ熏ܝܢܟܝܐ
2 Up. Rimljanima 11:33.
3 Rimljanima 10:10.
4 Postanje 15:6; Rimljanima 4:3.
5 Jovan 1:1.
6 Jovan 1:14.
7 Jovan 14:10.
8 Jovan 15:27.
9 Tj. njegova dela. (Isto, str. 70, 72)
ALAH NIJE MESIJA: NESTORIJANSKA KRITIKA?
Istovremeno, postoje mesta na kojima izgleda da Kuran podržava hristološka verovanja takozvanih nestorijanaca.
Na primer, muslimanski spis osuđuje one koji bi tvrdili da je Alah Mesija, sin Marijin:
„Nevernici su oni koji govore: „Zaista je Allah Mesija Marijin sin!“ Reci: „Ko može da spreči Allaha da, ako hoće, uništi Mesiju, Marijinog sina, i njegovu majku, i sve one koji su na Zemlji?“ Allahova je vlast na nebesima i na Zemlji i na onome što je između njih; On stvara šta hoće, i Allah nad svime ima moć.“ S. 5:17 Arberry
„Nevernici su oni koji govore: „Allah je, zaista, Mesija, Marijin sin!“ A Mesija je govorio: „O Izrailjevi sinovi, obožavajte Allaha, i mog i vašeg Gospodara!“ Ko drugom mesto koje pripada samo Allahu daje, Allah će ulazak u Raj da mu zabrani i boravište njegovo će da bude Pakao; a nepravednicima niko neće moći da pomogne.“ S. 5:72 Arberry
Ironično, ova formulacija odjekuje upravo onu istu kritiku koju su “nestorijanci” upućivali Kirilu Aleksandrijskom i halkidonskim hrišćanima:
[4] Stoga smo ovde razjasnili stvar zbog jeretika koji su, kroz dve prajeresi26, govorili bezbožno i bili daleko od istine i jedni od drugih: Pavlijanci i Fotinijanci, deca jevrejskih guja, bezbožno govore: “Kada je Sveti Duh sišao na njega pri krštenju, on je stekao pomazanje i sinovstvo kao i drugi ‘pomazanici’ od davnina, a nije imao pomazanje iz sjedinjenja u utrobi koje ga je učinilo Sinom i Gospodom sa Bogom Rečju”, čime ovaj poriče Božanstvo Sina. Tako su isto bezbožno govorili i oni koji stradanje pripisuju Bogu Reči, jer su i oni izdahnuli propast u dve prajeretičke guje, izbljuvavši svoju razornu bezbožnost u otvorenom odbacivanju i zloj huli, kako bi porekli uzimanje Glave našega roda koja je uzvišena u sjedinjenju. Bezbožni Kiril i prokleti Henana, izvor svih jeresi, bezbožno su govorili na isti način, da se “‘Pomazani’ kaže zato što je došao u ljudske prilike”, i “Konačno beše od Beskonačnog”, {138} i “Podvrgao je sebe merljivom stanju”. Ovi [u jednoj skupini] jesu očevi onih [u drugoj], i to je isto ono jasno poricanje (kpurya) – “Pomazani je Bog” i “Bog je Pomazani (Alaha huyu Meshicha)”, i “Ta označavanja ne ukazuju ni na šta osobito”, i “Kao što nema razlike između Jedinorodnog i Prvorođenog”, i “Oba označavaju istu stvar”. Stoga se svi ovi bezbožnici očigledno dižu protiv Svetih pisama, i ništavnim čine jedni druge i propadaju. Ali istina se čuva u svetoj Crkvi, da ime “Hristos” ukazuje na parsopu sjedinjenja: “Od kojih je Hristos po telu, koji je Bog nad svima”.27 Ali ovo ime ukazuje i na ono čime28 je on Glava Crkve kroz Krštenje, i Prvorođeni iz mrtvih, jer kroz njega i Crkva dobija ime “hrišćanstvo”29, što je [stanje] “pomazanosti”30. Tako je i sa “Jedinorodnim” i “Prvorođenim” zajedno sa označavanjima: smisao tih dvaju označavanja dopušta razliku, kao što smo pokazali u prethodnom snagom Hristovom, kome, i njegovom Ocu, i Svetome Duhu pripada slava, čast, obožavanje i uzvišenje u vekove vekova. Amin. (Birnie, The Book of Union of Babai the Great, str. 207; podebljanje moje)
26 ? umesto ܐܬ熏ܫܝܒ營ܫܪ
27 Up. Rimljanima 9:5.
28 To jest, “pomazanjem”…
29 ܐܬ熏ܢܝܛܣ犯ܟ
30 ܐܬ熏ܚܝܫܡ (Isto, 206)
Babaj osuđuje svakoga ko misli da su tvrdnje “Pomazani je Bog” i “Bog je Pomazani” uzajamno zamenjive i da prenose isto značenje. Kao “nestorijanac”, on bi potvrdio samo prvu tvrdnju, naime, da je Hristos Bog, dok bi drugu odbacio kao nebiblijsku i suprotnu zdravoj, ispravnoj trojstvenoj teologiji.
Kuran osuđuje samo ovaj drugi deo, a ne prvi, kao što je primetio muslimanski pisac Neal Robinson komentarišući jedan drevni nestorijanski hrišćanski izvor datovan u 550. godinu n. e.:
“… Tekst koji potiče iz vremena oko 550. n. e. zaključuje raspravu o Trojstvu rečima ‘Mesija je Bog, ali Bog nije Mesija’. Kuran odjekuje SAMO drugu polovinu te izjave. C. Schedl, Muhammad and Jesus (Beč: Herder, 1978), str. 531.” (Neal Robinson, Christ In Islam and Christianity [State University of New York Press, Albany 1991], str. 197; podebljanje moje)
Kao što je izjavio i jedan poznati izučavalac islama:
“Reći da je Bog Hristos jeste tvrdnja koja se ne nalazi nigde u Novom zavetu niti u hrišćanskim simvolima vere. „Bog bješe u Hristu“, rekao je Pavle, „koji pomiri svijet sa sobom“. (2. Korinćanima 5, 19) Ali ovo pomirenje kroz Hrista sasvim je različito od tvrdnje da Bog jeste Hristos. „A vi ste Hristovi, a Hristos Božiji.“, rekao je opet Pavle, postavljajući taj odnos u pravu perspektivu. (1. Korinćanima 3:23)
“Ali u prvim vekovima Crkve pojavile su se jeresi, kao što je patripasijanizam, koji je Hrista i Boga poistovetio do te mere da je nagoveštavao da je Bog Otac stradao na krstu. Oko 200. godine n. e. Noet je učio da je Hristos Bog Otac, i stoga da je sam Otac bio rođen, da je stradao i umro. Ta gledišta je u Rim doneo Praksej, za koga je Tertulijan rekao da je ‘prognao proroštvo i uveo jeres, oterao je Utešitelja i razapeo Oca’. Pravoslavno učenje o Logosu, Reči ili ‘Sinu’ Božjem, bilo je odbrana od takvog jeretičkog učenja, mada se mora priznati da pisci u kasnijim vekovima nisu uvek bili dovoljno pažljivi u upotrebi tih naziva.” (Geoffrey Parrinder, Jesus in the Qur’ān [OneWorld Publishers, Oxford England, pretisak 1996], 14. Trinity, str. 133-134; podebljanje moje)
Zanimljivo je i to da Babaj koristi upravo sirijski srodnik arapskog izraza kafara, naime kpurya, opisujući svakoga ko bi rekao da je Bog Mesija.
A ŠTA JE SA MUSLIMANIMA?
Kao da sirijski hrišćanski uticaj na Kuran ne bi mogao biti očigledniji, i sam izraz koji se koristi za onoga ko se predaje Alahu, naime musliman, može se pratiti do sirijskih korena!
U Pešiti se sirijski srodni izraz mashlemana koristi s različitim nijansama značenja:
“„Tada pristupiše Isusu književnici i fariseji od Jerusalima govoreći: Zašto učenici tvoji prestupaju predanje starih?“ (ayk mashlemanuta d-qashishe)? „Jer ne umivaju ruke svoje kada hljeb jedu.“” Matej 15:1-2 (https://biblehub.com/hpbt/matthew/15.htm)
“„Juda, izdajnik njegov“ (mashlemana – ‘onaj koji bi ga predao’) „odgovarajući reče: Da nisam ja, Učitelju? Reče mu: Ti kaza!“” Matej 26:25 (https://biblehub.com/hpbt/matthew/26.htm)
Očigledno je da su teologija i hristološki jezik sirijskog hrišćanstva ostavili neizbrisiv trag na Kuran i islamska verovanja.
DODATNO ČITANJE
Odbacuje li Kuran večno rođenje Hrista? 1. deo, 2. deo, 3. deo
AHAD: PREDISLAMSKO PAGANSKO BOŽANSTVO?
“ALAH JEDAN OD”: PONOVO O PITANJU AHADA
NAPOMENE
(1) Ovaj navod citira Philip Michael Forness u Preaching and Religious Debate: Jacob of Serugh and the Promotion of his Christology in the Roman Near East (Full Text), str. 231, čemu se može pristupiti ovde: https://www.academia.edu/24899036/Preaching_and_Religious_Debate_Jacob_of_Serugh_and_the_Promotion_of_his_Christology_in_the_Roman_Near_East_Full_Text_.