Rana Crkva o večnom rađanju Sina
U ovom vrlo kratkom tekstu navešću nekoliko ranih crkvenih otaca i pisaca koji svi potvrđuju nestvorenu, večnu prirodu Sina.
Poglavlje 6. Čuvajte slogu
Pošto sam, dakle, u licima koja su pre pomenuta, sagledao svu vašu množinu u veri i ljubavi, podstičem vas da se trudite da sve činite u božanskoj slozi, dok vaš episkop predsedava na mestu Boga, a vaši prezviteri na mestu sabora apostola, zajedno sa vašim đakonima, koji su mi najdraži i kojima je poverena služba Isusa Hrista, koji je bio sa Ocem PRE POČETKA VREMENA, a na kraju se otkrio. Činite, dakle, svi tako, podražavajući isto božansko vladanje, ukazujte poštovanje jedni drugima i neka niko ne gleda na svoga bližnjeg po telu, nego se neprestano ljubite jedni s drugima u Isusu Hristu. Neka među vama ne postoji ništa što bi vas moglo razdvojiti; nego budite sjedinjeni sa svojim episkopom i sa onima koji vam predstojavaju, kao praobraz i svedočanstvo vaše besmrtnosti.(Ignjatije Antiohijski, Poslanica Magnežanima, 107–112. n. e.; podebljanje i velika slova moji)
Poglavlje 7. Čuvajte se lažnih učitelja
Jer neki imaju običaj da unaokolo nose ime [Isusa Hrista] u zloj prevari, a ipak čine ono što je nedostojno Boga; od njih morate bežati kao od divljih zveri. Jer to su besni psi koji krišom ujedaju, i od njih se morate čuvati, utoliko pre što su to ljudi koje je teško izlečiti. Postoji jedan Lekar koji ima i telo i duh; i stvoren I NESTVOREN; Bog koji postoji u telu; istinski život u smrti; i od Marije i od Boga; najpre stradalan, a potom nestradalan — sam Isus Hristos, Gospod naš. (Ignjatije, Poslanica Efescima; podebljanje i velika slova moji)
Poglavlje 3. Podsticaji
Neka te ne ispunjavaju strahom oni koji izgledaju dostojni poverenja, a uče čudna učenja, 1. Timoteju 1:3, 1. Timoteju 6:3. Stoj čvrsto, kao nakovanj koji se udara. Odlika je plemenitog borca da bude ranjavan, pa ipak da pobedi. A naročito treba da sve podnosimo radi Boga, da bi i On podneo nas. Postaj svagda revnosniji nego što jesi. Pažljivo odmeravaj vremena. Očekuj Onoga koji je IZNAD SVAKOG VREMENA, VEČAN i nevidljiv, a koji je radi nas postao vidljiv; neopipljiv i nestradalan, a koji je zbog nas postao stradalan; i koji je na svaki način stradao radi nas. (Ignjatije, Poslanica Polikarpu; podebljanje i velika slova moji)
Sledeći navod govori o tome da je i Sveti Duh nestvoren i večan:
Postoji jedan Bog, Otac žive Reči, koja je Njegova samopostojeća Mudrost i Sila i Večni Lik: savršeni Roditelj savršenog Rođenog, Otac jedinorodnog Sina. Postoji jedan Gospod, Jedini od Jedinoga, Bog od Boga, Lik i Obličje Božanstva, Delatna Reč, Mudrost koja obuhvata ustrojstvo svih stvari, i Sila koja oblikuje svu tvorevinu, istiniti Sin istinitog Oca, Nevidljivi od Nevidljivog, i Netruležni od Netruležnog, i Besmrtni od Besmrtnog i Večni od Večnoga. I postoji jedan Sveti Duh, koji ima svoje postojanje od Boga i koji je objavljen kroz Sina, naime ljudima: Lik Sina, Savršeni Lik Savršenoga; Život, Uzrok živih; Sveti Izvor; Svetost, Davalac, ili Vođa, posvećenja; u kome se objavljuje Bog Otac, koji je nad svima i u svima, i Bog Sin, koji je kroz sve. Postoji savršeno Trojstvo, u slavi i večnosti i vlasti, niti razdeljeno niti otuđeno. Stoga u Trojstvu nema ničega stvorenog niti u služenju; niti ičega naknadno uvedenog, kao da u nekom ranijem razdoblju nije postojalo, a u nekom potonjem je uvedeno. I tako Sin nikada nije nedostajao Ocu, niti Duh Sinu; nego bez promene i bez preinačenja, isto Trojstvo prebiva doveka. (Sveti Grigorije Taumaturg („Čudotvorac“), Izloženje vere, 265. n. e.; podebljanje moje)
Poglavlje 29. O hrišćanskoj veri i o jedinstvu Isusa sa Ocem.
Neko će možda upitati kako to da, kada kažemo da obožavamo samo jednoga Boga, ipak tvrdimo da postoje dvojica, Bog Otac i Bog Sin: a ta je tvrdnja mnoge odvela u najveću zabludu. Jer kada im se ono što govorimo učini verovatnim, smatraju da grešimo jedino u toj jednoj tački, što ispovedamo da postoji drugi Bog i da je On smrtan. O Njegovoj smrtnosti smo već govorili; sada da poučimo o Njegovom jedinstvu. Kada govorimo o Bogu Ocu i Bogu Sinu, ne govorimo o njima kao o različitima, niti jednoga od drugoga razdvajamo: jer Otac ne može postojati bez Sina, niti se Sin može odvojiti od Oca, budući da se ime Oca ne može dati bez Sina, niti Sin može biti rođen bez Oca. Pošto, dakle, Otac čini Sina, a Sin Oca, obojica imaju jedan um, jedan duh, jednu suštinu; ali je prvi kao izvor koji se preliva, a drugi kao potok koji iz njega ističe: prvi kao sunce, a drugi kao zrak koji se od sunca proteže. A pošto je i veran Najvišem Ocu i od Njega ljubljen, On od Njega nije odvojen; kao što ni potok nije odvojen od izvora, niti zrak od sunca: jer je voda izvora u potoku, i svetlost sunca je u zraku: kao što se ni glas ne može odvojiti od usta, niti snaga ili ruka od tela. Kada se, dakle, o Njemu kod proroka govori i kao o ruci, snazi i reči Božjoj, očigledno nema nikakvog razdvajanja; jer jezik, koji je sluga govora, i ruka, u kojoj je smeštena snaga, jesu neodvojivi delovi tela.
Možemo se poslužiti primerom koji nam je bliži. Kada neko ima sina koga naročito voli, koji je još u kući i pod vlašću svoga oca, iako mu ustupi ime i vlast gospodara, ipak je po građanskom zakonu kuća jedna, i jedan se naziva gospodarom. Tako je i ovaj svet jedna kuća Božja; i Sin i Otac, koji jednodušno obitavaju u svetu, jesu jedan Bog, jer je jedan kao dvojica, a dvojica su kao jedan. Niti je to čudno, jer je Sin u Ocu, pošto Otac voli Sina, i Otac je u Sinu; jer On verno vrši volju Oca, niti ikada čini niti je ikada učinio išta osim onoga što je Otac hteo ili zapovedio. Najzad, da su Otac i Sin samo jedan Bog, pokazao je Isaija u onom odlomku koji smo ranije naveli, kada je rekao: Isaija 45:14 „tebi će se klanjati, tebi će se moliti govoreći: Doista, Bog je u tebi, i nema drugoga Boga.“. A i na drugom mestu govori u istom smislu: Isaija 44:6 „Ovako govori Gospod car Izrailjev i Izbavitelj njegov, Gospod nad vojskama: Ja sam Prvi i ja sam Pošljednji, i osim mene nema Boga.“. Pošto je izneo dve ličnosti, jednu Boga Cara, to jest Hrista, a drugu Boga Oca, koji Ga je posle Njegovog stradanja podigao iz mrtvih, kao što smo rekli da je pokazao prorok Osija, Osija 13:14 koji je rekao: „Od groba ću ih izbaviti“: ipak je, s obzirom na svaku ličnost, uveo reči: „osim mene nema Boga“, kada je mogao reći „osim nas“; ali nije bilo pravo da se razdvajanje tako bliskog odnosa izvrši upotrebom množine. Jer postoji samo jedan Bog, slobodan, najviši, bez ikakvog početka; jer je On sam početak svih stvari, i u Njemu su ujedno sadržani i Sin i sve stvari. Stoga, pošto je um i volja jednoga u drugome, ili bolje, pošto je jedan u obojici, obojica se s pravom nazivaju jedan Bog; jer sve što je u Ocu prelazi na Sina, i sve što je u Sinu silazi od Oca. Stoga se taj najviši i nenadmašni Bog ne može obožavati osim kroz Sina. Onaj ko misli da obožava samo Oca, budući da ne obožava Sina, ne obožava ni Oca. Ali onaj ko prima Sina i nosi Njegovo ime, taj zaista zajedno sa Sinom obožava i Oca, jer je Sin poslanik, glasnik i sveštenik Najvišeg Oca. On je vrata najvećeg hrama, On put svetlosti, On vodič ka spasenju, On kapija života. (Laktancije, Božanske ustanove, Knjiga IV O istinskoj mudrosti i veri, 307. n. e.; podebljanje moje)
7. Veruj i u Sina Božjeg, Jednoga i Jedinoga, Gospoda našeg Isusa Hrista, koji je rođen kao Bog od Boga, rođen kao Život od Života, rođen kao Svetlost od Svetlosti, koji je u svemu sličan Onome koji Ga je rodio, koji svoje biće nije primio u vremenu, nego je pre svih vekova večno i nepojmljivo rođen od Oca: Mudrost i Sila Božja, i Njegova Pravednost koja lično postoji: koji sedi s desne strane Oca pre svih vekova.
Jer presto s desne strane Boga nije primio, kao što su neki mislili, zbog svoga strpljivog trpljenja, kao da Ga je Bog ovenčao posle Njegovog Stradanja; nego kroz čitavo svoje biće — biće koje je od večnog rađanja — On drži svoje carsko dostojanstvo i deli Očev presto, budući Bog i Mudrost i Sila, kao što je rečeno; carujući zajedno sa Ocem, i stvarajući sve za Oca, a ne oskudevajući ni u čemu u dostojanstvu Božanstva, i poznajući Onoga koji Ga je rodio, kao što je i sam poznat od Onoga koji Ga je rodio; i, ukratko rečeno, seti se onoga što je napisano u jevanđeljima, da niko ne poznaje Sina osim Oca, niti iko poznaje Oca osim Sina.
8. Dalje, nemoj ni odvajati Sina od Oca, niti mešanjem verovati u Sino-Očinstvo; nego veruj da od Jednoga Boga postoji Jedan Jedinorodni Sin, koji je pre svih vekova Bog Reč; ne izgovorena reč rasuta po vazduhu, niti se sme upoređivati sa bezličnim rečima; nego Reč koja je Sin, Tvorac svih koji imaju udela u razumu, Reč koja sluša Oca i sama govori. A o tome ćemo, ako Bog dopusti, u svoje vreme opširnije govoriti; jer ne zaboravljamo svoju sadašnju svrhu, da damo sažet uvod u Veru. (Kirilo Jerusalimski, Katihetska poučavanja, Poučavanje 4, 350. n. e.; podebljanje moje)
DODATNA LITERATURA
Da li su rani crkveni oci bili trinitarci?
Pretnikejsko svedočanstvo o božanstvu Isusa
Da li su pretnikejski oci obožavali Svetog Duha kao Svemogućeg Boga?
Objava suštinskog božanstva Hrista kod Ignjatija Antiohijskog
Svedočanstvo Justina Mučenika o suštinskom i večnom božanstvu Hrista
JOŠ OD IRINEJA O BOŽANSTVU HRISTA
Tertulijan i učenje o Trojstvu
Tumačenje rane Crkve o upotrebi zamenica u množini za Boga u hebrejskoj Bibliji