Rana Crkva o Knjizi Enohovoj
U ovoj objavi navodiću neke od ranohrišćanskih pisaca koji su Knjigu Enohovu ili smatrali Svetim pismom ili verovali da ona sadrži istinska proroštva. Sva isticanja su moja.
Juda
14**„i za ove prorokova Enoh, sedmi od Adama, govoreći:“**, 15„Ali i za ove prorokova Enoh, sedmi od Adama, govoreći: Gle, ide Gospod sa hiljadama hiljada svetih svojih, Da učini sud nad svima, i da pokara sve bezbožnike za sva njihova bezbožna djela kojima bezbožnost činiše, i za sve drske riječi koje bezbožni grješnici govoriše protiv Njega.“
Fusnote
Judina 1:14 Navedeno iz nekanonske Knjige Enohove 1:9, verovatno po sećanju. „Enoh, sedmi od Adama“: navedeno iz Enoha 60:8; ovo se odnosi na Enoha iz Sitove loze (Postanje 5:18-24; 1. Dnevnika 1:1-3), a ne na onoga iz Kainove loze (Postanje 4:17). Knjigu Enohovu veoma su cenili mnogi Jevreji i hrišćani toga vremena. New Catholic Bible (NCB)
Poglavlje 4. Antihrist je na pragu: klonimo se stoga jevrejskih zabluda
Priliči nam, dakle, koji mnogo ispitujemo o zbivanjima koja predstoje, da marljivo istražujemo ono što nas može spasti. Bežimo, dakle, sasvim od svih dela bezakonja, da nas ona ne bi obuzela; i mrzimo zabludu sadašnjeg vremena, da bismo svoju ljubav upravili ka svetu koji dolazi: ne dajmo slobodne uzde svojoj duši, da ne bi imala moć da trči s grešnicima i zlima, da ne postanemo kao oni. Približava se poslednji kamen spoticanja (ili izvor opasnosti), o kome je pisano, kao što Enoh kaže: Jer radi toga je Gospod skratio vremena i dane, da bi Njegov Ljubljeni pohitao; i On će doći u nasledstvo. A i prorok govori ovako: Deset carstava vladaće na zemlji, i posle njih ustaće mali car, koji će pod jedno potčiniti trojicu od tih careva. Na sličan način Danilo govori o istome: „Iza nje vidjeh i, gle, zvijer četvrta, strašna i užasna i previše moćna, i zubi njezini gvozdeni veliki; ona jeđaše i satiraše, i ostatak nogama svojim gažaše, i ona potpuno bješe drugačija od svijeh zvijeri prije nje, i imađaše deset rogova. Razgledao sam te rogove i, gle, rog drugi mali izraste između njih, a tri roga od onih ispred njega, iščupaše se pred njim i, gle, oči kao oči čovječje bjehu na tom rogu, i usta koja govorahu velike stvari.“ Treba, dakle, da razumete. I ovo vas još molim, kao jedan od vas, i voleći vas i pojedinačno i sve zajedno više nego sopstvenu dušu, da sada pripazite na sebe i ne budete kao neki koji uveliko umnožavaju svoje grehe govoreći: Savez je i njihov i naš. Ali oni su ga na kraju izgubili, pošto ga je Mojsije već bio primio. Jer Sveto pismo kaže: „I Mojsije osta ondje kod Gospoda četrdeset dana i četrdeset noći; i napisa Gospod na ploče riječi zavjeta, deset riječi.“ Izlazak 31:18, Izlazak 34:28 ali okrenuvši se idolima, izgubili su ga. Jer Gospod ovako govori Mojsiju: „Idi, siđi, jer se pokvari tvoj narod, koji si izveo iz zemlje Misirske.“ Izlazak 32:7; Ponovljeni zakoni 9:12 I Mojsije je razumeo [šta Bog misli], i bacio je dve ploče iz svojih ruku; i njihov savez beše slomljen, da bi savez ljubljenog Isusa bio zapečaćen u našem srcu, u nadi koja proističe iz verovanja u Njega. Sada, želeći da vam pišem o mnogim stvarima, ne kao vaš učitelj, nego kako priliči onome koji vas voli, potrudio sam se da vam ne propustim pisati iz onoga što i sam posedujem, radi vašeg očišćenja. Ozbiljno pazimo u ove poslednje dane; jer celo [prošlo] vreme vaše vere neće vam ništa koristiti ako se sada, u ovo zlo vreme, ne suprotstavimo i opasnostima koje dolaze, kako priliči sinovima Božjim. Da Crni ne bi našao nikakav ulaz, bežimo od svake taštine, mrzimo sasvim dela puta bezakonja. Ne živite povučeno, usamljeničkim životom, kao da ste već [potpuno] opravdani; nego, sabirajući se na jedno mesto, zajednički ispitujte ono što služi opštem dobru. Jer Sveto pismo kaže: „Teško onima koji misle da su mudri, i sami su sebi razumni.“ Isaija 5:21 Budimo duhovni: budimo savršen hram Bogu. Koliko je do nas, razmišljajmo o strahu Božjem i držimo Njegove zapovesti, da bismo se radovali u Njegovim uredbama. Gospod će suditi svetu bez gledanja na lica. Svaki će primiti po onome što je činio: ako je pravedan, njegova pravednost ići će pred njim; ako je zao, plata za zlobu je pred njim. Pazite da, počivajući u lagodnosti, kao oni koji su pozvani [od Boga], ne zaspimo u svojim gresima, i da nas zli knez, stekavši vlast nad nama, ne odgurne od Gospodnjeg carstva. I tim više pazite na ovo, braćo moja, kada razmislite i vidite da su oni, posle tolikih znakova i čudesa učinjenih u Izrailju, ipak [na kraju] bili napušteni. Pazimo da se ne nađemo [kao oni na kojima se ispunjava ona reč], kao što je pisano: „Jer su mnogi zvani, ali je malo izabranih.“.
Kliment Aleksandrijski
Oni oko Sedraha, Misaha i Avdenaga, dok u ognjenoj peći poju himne Bogu, kažu: „Blagoslovite, nebesa, Gospoda; pojte i preuznosite Ga u vjekove.“ Zatim: „Blagoslovite, anđeli, Gospoda“
2
Zatim: „Blagoslovite, sve vode iznad nebesa, Gospoda“ Tako Sveto pismo ubraja nebesa i vode među sile čistih, kao što se jasno vidi i iz izveštaja o stvaranju. Prema tome, budući da se o „sili“ govori u raznim smislovima, Danilo dodaje:
3
„Blagoslovite, sve sile, Gospoda“ Zatim odmah potom: „Blagoslovite, Sunce i Mjesec, Gospoda“
4
I: „Blagoslovite, zvijezde nebeske, Gospoda“ „Blagoslovite, svi koji poštujete, Gospoda Boga nad bogovima; pojte i ispovijedajte, jer je dovijeka milost Njegova.“ [U Danilu je zapisano o trojici mladića koji poju himne u peći.]
2
„Blagosloven si Ti koji nadgledaš bezdane i sjediš na heruvimima“ kaže Danilo, slažući se u slavi s Enohom, koji reče: „I videh sve materije“. (Eclogae propheticae, Poglavlje 1 do Poglavlje 5 (1– 5))
Tertulijan
Poglavlje 3. O verodostojnosti Enohovog proroštva.
Znam da Pismo Enohovo, koje je ovaj poredak (delovanja) pripisalo anđelima, neki ne prihvataju, jer nije primljeno ni u jevrejski kanon. Pretpostavljam da su smatrali kako ono, budući objavljeno pre potopa, nije moglo bezbedno preživeti tu svetsku nesreću, koja je sve uništila. Ako je to razlog (za odbacivanje), neka se prisete da je Noje, preživeli iz potopa, bio praunuk samoga Enoha; a on je, naravno, čuo i zapamtio, iz porodičnog predanja i nasleđene tradicije, o milosti svoga pradede pred Bogom, i o svim njegovim propovedima; jer Enoh nije dao Matusalu nikakav drugi nalog do da to znanje prenese svome potomstvu. Noje je stoga, bez sumnje, mogao naslediti staranje o (njegovoj) propovedi; ili, da je stvar stajala drugačije, ne bi ćutao ni o uredbi (stvari) koju je učinio Bog, njegov Čuvar, ni o naročitoj slavi sopstvenog doma.
Ako (Noje) nije imao tu (očuvavajuću moć) tako kratkim putem, ostalo bi (ipak) ovo (razmatranje) koje opravdava našu tvrdnju o (verodostojnosti) ovoga Pisma: mogao ga je jednako i obnoviti, po nadahnuću Duha, pošto je bilo uništeno silinom potopa, kao što se, posle razorenja Jerusalima vavilonskim osvajanjem, opšte prihvata da je svaki dokument jevrejske književnosti bio obnovljen kroz Jezdru.
Ali pošto je Enoh u istome Pismu propovedao i o Gospodu, ne smemo odbaciti ništa što se nas tiče; a čitamo da je „Sve je Pismo bogonadahnuto, i korisno za učenje, za karanje, za ispravljanje, za vaspitanje u pravednosti,“ Jevreji su ga sada, izgleda, odbacili upravo iz tog razloga, kao i gotovo sve druge (delove) koji govore o Hristu. I nije, naravno, nikakvo čudo što nisu primili neka Pisma koja su govorila o Onome koga nisu primili ni kada je lično, govoreći u njihovom prisustvu, stajao pred njima. Ovim razmatranjima dodaje se i činjenica da Enoh ima svedočanstvo u apostolu Judi...
Poglavlje 10. Tertulijan se ponovo osvrće na pitanje porekla svih tih ukrasa i uresa.
Bog je, nema sumnje, pokazao kako se vuna boji sokovima trava i sokovima školjaka! Promaklo Mu je, kada je zapovedao svemiru da nastane, da izda naredbu za (proizvodnju) purpurnih i skerletnih ovaca! Bog je takođe brižljivom mišlju osmislio izradu upravo onih haljina koje su, lake i tanke (same po sebi), imale da budu teške jedino po ceni; Bog je načinio tako veličanstvene zlatne sprave za skupljanje ili razdeljivanje kose; Bog je uveo (modu) fino urezanih rana na ušima, i tako visoko cenio mučenje sopstvenog dela i muke nevinog detinjstva, koje s prvim dahom uči da strada, da bi o tim ožiljcima na telu — rođenom za gvožđe! — visila ne znam kakva (dragocena) zrnca, koja, kao što jasno vidimo, Parćani umeću, umesto klinaca, na same svoje cipele! Pa ipak, i samo zlato, čija vas slava zanosi, služi izvesnom narodu (kako nam kazuje neznabožačka književnost) za lance! Toliko je istinito da ne unutrašnja vrednost, nego retkost čini dobrotu (tih stvari): štaviše, preterani trud oko njihove obrade veštinama koje su uvedene posredstvom grešnih anđela, koji su ujedno bili i otkrivači samih tih materija, zajedno s njihovom retkošću, podigao je njihovu skupocenost, a otuda i požudu kod žena da tu skupocenost poseduju. Ali ako su isti oni anđeli koji su otkrili i materije ove vrste i njihove draži — mislim na zlato i sjajno kamenje — i naučili ljude kako da ih obrađuju, i vremenom ih poučili, među ostalim (poukama), i (svojstvima) praha za kapke i bojenju runa, bili osuđeni od Boga, kao što nam Enoh kazuje, kako ćemo ugoditi Bogu dok se radujemo stvarima onih (anđela) koji su, zbog toga, izazvali gnev i osvetu Božju? (O ženskom ukrašavanju)
Origen
35. Ali neko će možda upitati možemo li iz Svetog pisma dobiti ikakav osnov za takvo razumevanje ovog predmeta. Mislim da je nešto takvo naznačeno u Psalmima, kada prorok kaže: „Zametak moj vidješe oči tvoje“; čime je um proroka, ispitujući oštrijim pogledom prva načela stvari i razdvajajući u misli i mašti samo materiju od njenih svojstava, opazio nesavršenstvo Božje, koje se svakako razume kao ono što se usavršava dodavanjem svojstava. Enoh takođe, u svojoj knjizi, govori ovako: Hodio sam sve do nesavršenstva; za koji izraz smatram da se može razumeti na sličan način, naime, da je um proroka napredovao u svom razmatranju i istraživanju svih vidljivih stvari, dok nije stigao do onog prvog početka u kome je ugledao nesavršenu materiju koja (postoji) bez svojstava. Jer u istoj Knjizi Enohovoj piše: Video sam svu materiju; što se razume kao da je rekao: Jasno sam video sve podele materije koje se iz jednoga razlažu u svaku pojedinu vrstu, bilo ljudi, bilo životinja, bilo neba, bilo sunca, bilo svih drugih stvari u ovome svetu. Posle ovih tačaka, koliko smo mogli dokazali smo na prethodnim stranicama da je sve što postoji načinio Bog, i da nije bilo ničega što nije načinjeno, osim prirode Oca, i Sina, i Svetoga Duha; i da je Bog, koji je po prirodi dobar, želeći da ima one kojima bi mogao činiti dobra i koji bi se radovali primajući Njegova dobra, stvorio bića dostojna (toga), to jest, koja su bila sposobna da Ga prime na dostojan način, koja su, kaže on, i rođena od Njega kao Njegovi sinovi. Sve je, štaviše, načinio brojem i merom. Jer pred Bogom nema ničega bez granice ili mere. Jer svojom silom On sve obuhvata, a Njega samoga ne obuhvata snaga nijedne stvorene stvari, jer je ta priroda poznata jedino sebi samoj. Jer jedino Otac zna Sina, i jedino Sin zna Oca, i jedino Sveti Duh ispituje i dubine Božje. Sve stvorene stvari, dakle, to jest, bilo broj razumnih bića bilo mera telesne materije, razlučene su od Njega kao ono što se nalazi unutar određenog broja ili mere; budući da, pošto je umnoj prirodi bilo nužno da se služi telima, a ta se priroda samim uslovom svoje stvorenosti pokazuje promenljivom i preobrazivom (jer za ono što nije postojalo, nego je počelo da postoji, upravo se zbog te okolnosti kaže da je promenljive prirode), ona ne može imati ni dobrotu ni zlobu kao suštinsko, nego samo kao slučajno svojstvo svoga bića. Budući, dakle, kao što rekosmo, da je razumna priroda bila promenljiva i podložna menama, tako da se služila različitim telesnim pokrivačem ovoga ili onoga svojstva, prema svojim zaslugama, bilo je nužno — jer je Bog unapred znao da će biti raznolikosti u dušama ili duhovnim silama — da stvori i telesnu prirodu čija bi se svojstva mogla po volji Tvorca menjati u sve što je potrebno. A ta telesna priroda mora trajati dokle god traju one stvari kojima je potrebna kao pokrivač: jer uvek će biti razumnih priroda kojima treba telesni pokrivač; i stoga će uvek postojati telesna priroda čije pokrivače razumna stvorenja moraju upotrebljavati, osim ako neko ne bude mogao dokazima pokazati da razumna priroda može živeti bez tela. A koliko je to teško — štaviše, gotovo nemoguće — za naše razumevanje, pokazali smo na prethodnim stranicama, u raspravi o pojedinim predmetima. (O načelima, KNJIGA IV)
Poglavlje 54
Zatim on nastavlja da sam sebi odgovara kako mu se čini prikladnim, ovim rečima: I tako on nije jedini za koga se beleži da je posetio ljudski rod, jer i oni koji su, pod izgovorom da uče u ime Isusovo, otpali od Tvorca kao od nižeg bića i pristali uz onoga koji je viši Bog i otac onoga koji je posetio (svet), tvrde da su pre njega izvesna bića došla od Tvorca da posete ljudski rod. Budući da u duhu istine istražujemo sve što se tiče ovog predmeta, primetićemo da Apel, znameniti učenik Markionov, koji je postao osnivač izvesne sekte i koji je spise Jevreja smatrao bajkama, tvrdi da je Isus jedini koji je došao da poseti ljudski rod. Čak i protiv njega, dakle, koji je tvrdio da je Isus jedini došao od Boga ljudima, Cels bi uzalud navodio izjave o silasku drugih anđela, jer Apel, kao što smo već pomenuli, ne priznaje čudesne pripovesti jevrejskih Pisama; a još će manje pristati da prizna ono što je Cels izneo, ne razumevajući sadržaj Knjige Enohove. Niko nas, dakle, ne izobličava za laž, niti za protivrečne tvrdnje, kao da tvrdimo i da je naš Spasitelj bio jedino biće koje je ikada došlo ljudima, a ipak i da su mnogi drugi dolazili u različitim prilikama. I na krajnje zbrkan način, štaviše, iznosi, ispitujući predmet dolazaka anđela ljudima, ono što je izveo, ne uviđajući smisao toga, iz sadržaja Knjige Enohove; jer izgleda da nije čitao dotične odlomke, niti da je bio svestan da knjige koje nose ime Enohovo uopšte ne kruže po Crkvama kao božanske**, iako bi se moglo pretpostaviti da je iz tog izvora dobio tvrdnju da je** šezdeset ili sedamdeset anđela sišlo istovremeno, i da su zapali u zlobu.
Poglavlje 55
Ali, da mu u duhu iskrenosti priznamo ono što nije otkrio u sadržaju knjige Postanja — „Videći sinovi Božji kćeri čovječije kako su lijepe, uzimaše ih za žene koje htješe.“ — mi ćemo ipak i o ovome uveriti one koji su sposobni da razumeju smisao proroka da je i pre nas bilo onoga koji je ovu pripovest odnosio na učenje o dušama, koje su bile obuzete željom za telesnim životom ljudi, a to je, kaže on, u prenosnom govoru nazvano kćerima čovečijim. Ali kakav god bio smisao sinova Božjih koji žele da poseduju kćeri ljudske, to nimalo neće doprineti dokazivanju da Isus nije bio jedini koji je posetio čovečanstvo kao anđeo i koji je očigledno postao Spasitelj i dobrotvor svih onih koji odlaze od potopa zlobe. Zatim, mešajući i brkajući sve što je ikada čuo ili igde našao zapisano — bilo da se među hrišćanima smatra božanskim ili ne — dodaje: Šezdesetorica ili sedamdesetorica koji su zajedno sišli bačeni su pod zemlju i kažnjeni okovima. A navodi (kao iz Knjige Enohove, ali je ne imenujući) sledeće: I otuda su suze ovih anđela topli izvori — što se u Crkvama Božjim niti pominje niti se za to čulo! Jer niko nikada nije bio toliko bezuman da suze koje su prolili anđeli sišavši s neba pretvori u ljudske suze. A kada bi bilo pristojno našaliti se na račun onoga što Cels ozbiljno iznosi protiv nas, mogli bismo primetiti da niko nikada ne bi rekao da su topli izvori, čiji je veći deo slatka voda, suze anđela, jer su suze po prirodi slane — osim ako anđeli, po Celsovom mišljenju, ne liju slatke suze. (Protiv Celsa, KNJIGA V)
Dodatna literatura