Rana crkva i Sveti Duh
Spisak citata koji se ovde navodi preuzet je iz dela Dejvida V. Berkota A Dictionary of Early Christian Beliefs, koje su objavili Hendrickson Publishers, Pibodi, Masačusets, 1998, str. 684-687.
Autor će navoditi određeni tom i broj strane desetotomnog izdanja The Ante-Nicene Fathers, prir. Aleksandar Roberts i Džejms Donaldson, 1885–1887, koje je Hendrickson ponovo štampao 1994). Na primer, ovo 1.144 znači tom 1, str. 144. Berkot će takođe naznačiti da li je hrišćanski pisac istočni i/ili zapadni teolog/apologeta.
Evo linkova na kojima se ovo izdanje može pronaći na internetu:
Sav naglasak je moj.
II. Božanstvo Svetog Duha
Sledeći odlomci otkrivaju da je rana crkva verovala u božanstvo Svetog Duha. Oni takođe otkrivaju da je, verujući u jednosuštnost sve tri ličnosti Trojstva, rana crkva verovala i u hijerarhiju poretka među članovima Trojstva.
Sam Sveti Duh, koji dela u prorocima, tvrdimo da je izliv Boga, koji ističe iz Njega i vraća se natrag poput sunčevog zraka. Atinagora (oko 175, E), 2.133.
On [Isaija] pripisuje Duha kao jedinstvenog Bogu, koga u poslednja vremena izliva na ljudski rod kroz usinovljenje. Ali onaj dah [života] bio je zajednički celoj tvorevini, i on na njega ukazuje kao na nešto stvoreno. A ono što je načinjeno različito je od onoga koji ga čini. Dah je, dakle, vremenit, ali Duh je večan. Irinej (oko 180, E/W), 1.538.
Bog je ovde uzeo obličje, ne čoveka, nego goluba, jer je hteo da novim javljanjem Duha u obličju goluba objavi svoju jednostavnost i veličanstvo. Kliment Aleksandrijski (oko 195, E), 2.578.
U ovom pitanju biste bili pobijeni Jevanđeljem po Jovanu, kada ono izjavljuje da je Duh sišao u telu goluba i seo na Gospoda. Kada je pomenuti Duh bio u tom stanju, bio je isto tako istinski golub kao što je bio i duh. Niti je uništio sopstvenu vlastitu suštinu uzimanjem spoljašnje suštine. Tertulijan (oko 210, W), 3.523.
On kaže: „I ja ću umoliti Oca, i daće vam drugog Utješitelja da prebiva s vama vavijek, Duha Istine“, čineći tako Paraklita različitim od Sebe, kao što i mi kažemo da je Sin različit od Oca. Tako je pokazao treći stepen u Paraklitu. Jer verujemo da je drugi stepen u Sinu, po redu koji se drži u „Ikonomiji“. Tertulijan (oko 213, W), 3.604.
Primio je od Oca obećani dar i izlio ga, naime Svetog Duha — treće ime u Božanstvu i treći stepen Božanskog Veličanstva. Tertulijan (oko 213, W), 3.627.
Apostoli su preneli da je Sveti Duh po časti i dostojanstvu pridružen Ocu i Sinu. Ali u Njegovom slučaju nije jasno razlučeno da li Ga treba smatrati rođenim ili nerođenim — ili takođe Sinom Božjim ili ne. Origen (oko 225, E), 4.240.
U Delima apostolskim, Sveti Duh je davan polaganjem apostolskih ruku pri krštenju. Iz čega učimo da je ličnost Svetog Duha bila takvog autoriteta i dostojanstva da spasonosno krštenje nije bilo potpuno osim autoritetom najuzvišenijeg Trojstva od svih njih. . . . Ko se, dakle, ne divi preizobilnom veličanstvu Svetog Duha kada čuje da onaj ko izgovori reč protiv Sina čovečjeg može da se nada oproštaju, ali da onaj ko je kriv za hulu na Svetog Duha nema oproštaja — ni u sadašnjem svetu ni u onome koji dolazi. Origen (oko 225, E), 4.252.
Do sada nismo bili u stanju da nađemo nijednu izjavu u Svetom pismu u kojoj bi se moglo reći da je Sveti Duh načinjen ili stvoren — čak ni na način na koji smo gore pokazali da Solomon govori o Božanskoj Premudrosti. Origen (oko 225, E), 4.252.
Moramo, dakle, razumeti da, kao što Sin (koji jedini poznaje Oca) otkriva Njega kome hoće, tako i Sveti Duh (koji jedini ispituje dubine Božje) otkriva Boga kome hoće. „Duh diše gdje hoće“ Ne treba, međutim, pretpostaviti da Duh svoje znanje dobija kroz otkrivenje od Sina. Origen (oko 225, E), 4.253.
Nije postepenim napredovanjem postao Sveti Duh. . . . Jer da je tako, Sveti Duh nikada ne bi bio ubrajan u jedinstvo Trojstva — zajedno sa nepromenljivim Ocem i Njegovim Sinom — da nije oduvek bio Sveti Duh. Zaista, kada koristimo izraze kao što su „uvek“, ili „beše“, ili bilo koju drugu oznaku vremena, njih ne treba uzimati apsolutno, nego uz dužnu ogradu. Origen (oko 225, E), 4.253.
Neka niko zaista ne pomisli da mi . . . dajemo prednost Svetom Duhu nad Ocem i Sinom, ili da tvrdimo da je Njegovo dostojanstvo veće, što bi svakako bio vrlo nelogičan zaključak. Origen (oko 225, E), 4.254, 255.
Jevanđelje Ga pokazuje kao takve sile i veličanstva da — sve do dolaska Svetog Duha — kaže da apostoli još nisu mogli da prime ono što je Spasitelj želeo da ih nauči. Jer, izlivajući se u njihove duše, mogao bi da ih prosvetli o prirodi i veri Trojstva. Origen (oko 225, E), 4.285.
Paraklit je primio od Hrista ono što može da objavi. Ali ako je od Hrista primio ono što nam može objaviti, Hristos je veći od Paraklita. Jer Paraklit ne bi primao od Hrista da nije manji od Hrista. Ali sama činjenica da je Paraklit manji od Hrista dokazuje da je Hristos Bog. Tako je svedočanstvo o Hristovom božanstvu neizmerno u tome što se Paraklit pokazuje manjim od Hrista u ovoj ikonomiji. Novatijan (oko 235, W), 5.625, 626.
Izvor celokupnog Svetog Duha ostaje u Hristu, tako da su se iz Njega mogli crpsti potoci darova i dela, dok je Sveti Duh obilno obitavao u Hristu. Novatijan (oko 235, W), 5.641.
Dalje čitanje
Da li su ante-nikejski oci obožavali Svetog Duha kao Boga Svemogućeg?
Tumačenje rane crkve o upotrebi množinskih zamenica za Boga u hebrejskoj Bibliji