Rambam o Muhamedu i Arapima

Sledeći tekst preuzet je iz Iggeret Teimana (https://www.sefaria.org/Iggerot_HaRambam%2C_Iggeret_Teiman?lang=bi), pisma koje je Mojsije Majmonid uputio Jevrejima koji su živeli u Jemenu oko 12. veka nove ere. U njemu vidimo šta je Majmonid mislio o Muhamedu i o muslimanskom pokušaju da se u Tori pronađu proročanstva o njemu. Majmonid otvoreno naziva Muhameda Ludakom i ismeva pomisao da starozavetni odlomci na koje se muslimani i danas redovno pozivaju imaju bilo kakve veze sa muslimanskim Ludakom. Majmonid takođe pominje zlostavljanje i pritisak koje su Jevreji trpeli živeći pod islamskom vlašću. Sav naglasak je moj.

U svom pismu pominješ da je apostol podstakao izvestan broj ljudi da poveruju kako nekoliko stihova u Svetom pismu aludira na Ludaka, kao što su "bimeod meod"5 (Postanje 17:20), „zasja s gore Faranske“6 (Ponovljeni zakoni 33:1), „Proroka usred tebe“ (Ponovljeni zakoni 18:15), i obećanje dato Ismailu „učiniću od njega velik narod“ (Postanje 17:20). Ovi argumenti ponavljani su tako često da su postali odvratni. Nije dovoljno reći da su sasvim slabašni; naprotiv, navoditi ove stihove kao dokaze krajnje je smešno i besmisleno. Jer to nisu stvari koje mogu pomutiti bilo čiji um. Ni neuka masa ni sami otpadnici, koji njima obmanjuju druge, ne veruju u njih niti se oko njih zavaravaju. Njihov cilj pri navođenju ovih stihova jeste da steknu naklonost u očima nejevreja pokazujući da veruju tvrdnji Kurana da je Muhamed pomenut u Tori. Ali sami muslimani ne poklanjaju veru sopstvenim argumentima, niti ih prihvataju niti ih navode, jer su očigledno toliko pogrešni. Budući da muslimani nisu mogli da nađu nijedan dokaz u celoj Bibliji, niti pomen ili moguću aluziju na svog proroka koju bi mogli da upotrebe, bili su prinuđeni da nas optuže govoreći: "Izmenili ste tekst Tore i izbrisali iz njega svaki trag imena Muhamedovog."

Nisu mogli da nađu ništa jače od ovog sramnog argumenta, čija se lažnost lako pokazuje svima i svakome na osnovu sledećih činjenica. Prvo, Sveto pismo je prevedeno na sirijski, grčki, persijski i latinski stotinama godina pre pojave Muhameda. Drugo, postoji jedinstveno predanje o tekstu Biblije i na Istoku i na Zapadu, tako da razlika u tekstu uopšte nema, čak ni u vokalizaciji, jer su sve ispravne. Niti postoje ikakve razlike koje utiču na značenje****. Razlog njihove optužbe leži, dakle, u odsustvu svake aluzije na Muhameda u Tori. Izraz "veliki narod", gore naveden, ne označava narod koji poseduje proroštvo ili Zakon, već samo narod velik po broju, kao što Sveto pismo o idolopoklonicima kaže „narode veće i jače nego što ste sami“ (Ponovljeni zakoni 11:23). Slično tome, izraz "bimeod meod" jednostavno znači "veoma mnogo". Da je u tom stihu postojala ikakva aluzija na Muhameda, on bi glasio "i blagosloviću ga bimeod meod", pa bi onaj ko voli da se hvata za paukovu mrežu mogao tu otkriti pomen Muhameda. Ovako, budući da Sveto pismo kaže "umnožiću ga bimeod meod", to može označavati samo neizmerno uvećanje broja. Nema nikakve sumnje da se božansko obećanje dato Avramu — da će blagosloviti njegovo potomstvo, da će mu otkriti Toru i učiniti ga izabranim narodom — odnosi samo na Isakovo potomstvo. Jer Ismailo se pominje kao dodatak i privesak u blagoslovu Isaku, koji glasi „Ali ću i od sina robinjina učiniti narod“ (Postanje 21:13). Ovaj stih ukazuje na to da Isak zauzima prvenstveno mesto, a Ismailo podređeno. To je još izričitije izraženo u blagoslovu koji Ismaila potpuno zaobilazi. „jer će ti se u Isaku sjeme prozvati.“ (Postanje 21:12). Smisao Božjeg obećanja Avramu jeste da će Ismailovo potomstvo biti brojno ali niti prvenstveno niti predmet božanske naklonosti, niti odlikovano dostizanjem izvrsnosti. Neće po njima Avram biti slavan i proslavljen, već po znamenitim i slavnim Isakovim izdancima.

Izraz "nazvaće se" jednostavno znači "biće slavan", kao i u stihu, „da se po mojemu imenu i po imenu otaca mojih Avrama i Isaka prozovu“ (Postanje 48:16). I drugi stihovi pokazuju da je Bog, kada je obećao Avramu da će njegovoj deci biti darovan Njegov zakon, kao što se podrazumeva u rečima „biću im Bog“ (Postanje 17:8), mislio na Isaka, isključujući Ismaila, kao što se nagoveštava u izjavi „A zavjet svoj učiniću s Isakom“ (Postanje 17:21), premda je već bio podario svoju naklonost Ismailu rekavši „evo, blagoslovio sam ga“ (Postanje 17:20). Slično tome, Isak je, podarivši Avramov blagoslov isključivo Jakovu, iz njega isključio Isava, kao što čitamo u njegovom blagoslovu „I da ti da blagoslov Avramov“ (Postanje 28:4). Ukratko, božanski savez sklopljen sa Avramom, da se njegovim potomcima dâ uzvišeni Zakon, odnosio se isključivo na one koji pripadaju lozi i Isaka i Jakova. Otuda prorok izražava svoju zahvalnost Bogu za „Što je zavjetovao Avramu, i za što se kleo Isaku. To je postavio Jakovu za zakon, i Izrailju za zavjet vječni“ (Psalam 105:9, 1. Dnevnika 16:16). Takođe treba primetiti da ime arapskog proroka, za koje muhamedanci veruju da je u Tori pomenuto putem aluzije i koje jevrejski otpadnici nalaze u izrazu "bimeod meod", glasi A.H.M.D., a ne M.H.M.D. Tako je izričito rečeno u Kuranu: „„I podari nam dobro na ovom svetu, i na onom svetu - mi se, uistinu, Tebi vraćamo!“ „Svojom Kaznom Ja kažnjavam koga hoću“, reče On, „a milost Moja obuhvata sve; daću je onima koji se budu greha klonili i davali obaveznu milostinju, i onima koji u Naše reči i dokaze budu verovali“,“ (Sura 7:156); njegovo ime je Ahmad. Ali brojčana vrednost7 ovoga potonjeg nije jednaka vrednosti reči "bimeod meod", za koje se pretpostavlja da sadrže aluziju na proroka islama. Argument iz izraza „zasja s gore Faranske“ (Ponovljeni zakoni 33:2) lako se pobija. "Zasjao" stoji u prošlom vremenu. Da je Sveto pismo upotrebilo buduće vreme, "zasjaće sa gore Faran", varalice bi možda imale privid istine na svojoj strani. Međutim, upotreba prošlog vremena, "zasjao je", pokazuje da taj izraz opisuje događaj koji se već zbio**, naime bogojavljenje na Sinaju. Kada je Božanstvo bilo na tome da se otkrije na Sinaju, nebeska svetlost nije sišla iznenada poput groma, već je blago silazila, postepeno se objavljujući najpre sa vrha jedne gore, potom sa druge, sve dok nije stigla do svog prebivališta na Sinaju**. Ta zamisao podrazumeva se u stihu „Gospod izide sa Sinaja, i pokaza im se sa Sira; zasja s gore Faranske, i dođe s mnoštvom tisuća svetaca, a u desnici mu zakon ognjeni za njih.“ (Ponovljeni zakoni 33:2). Dobro zapazi da se izraz "njima" odnosi na Izrailj. Primeti takođe kako Sveto pismo ukazuje na različite stepene u jačini božanskog sjaja. Ono govori o svetlosti koja je zatreperila sa gore Faran, koja je udaljenija od Sinaja, ali i o svetlosti koja je zasijala sa gore Sir, koja mu je bliža, i najzad o otkrivenju punog Božjeg sjaja na Sinaju, koje je bilo cilj bogojavljenja, kao što se pripoveda u stihu „I bijaše slava Gospodnja na gori Sinajskoj“ (Izlazak 24:16), „Gospod izide sa Sinaja“. (Ponovljeni zakoni 33:2). Slično tome, misao da je svetlost postepeno silazila sa gore na goru izražena je u Devorinom opisu veličanstva Izrailja pri otkrivenju na Sinaju, kada je uzviknula „Gospode! Kad si slazio sa Sira, kad si išao iz polja Edomskoga“ (Sudije 5:4). Naši mudraci blaženog spomena kazuju nam da je Bog, neka je hvaljen i uzvišen, još pre Mojsijevog vremena zadužio jednog proroka da ode Rimljanima, a drugog da ode Arapima, s ciljem da im predaju Toru, ali ju je svaki od njih redom odbacio. Kada je Mojsije potom bio poslat nama, mi smo svoj pristanak izrazili rečima „Što je god rekao Gospod činićemo i slušaćemo.“ (Izlazak 24:7). Pomenuti događaj zbio se pre sinajskog otkrivenja, te stoga Sveto pismo govori u prošlom vremenu: "došao je, zasjao i zablistao", što dokazuje da se u tim rečima ne misli ni na kakvo proroštvo."

U svom pismu pišeš da su neki ljudi bili obmanuti argumentom da se na Muhameda aludira u stihu „Proroka usred tebe, između braće tvoje, kao što sam ja, podignuće ti Gospod Bog tvoj“ (Ponovljeni zakoni 18:15), dok drugi nisu bili ubeđeni zbog izraza "iz sredine tvoje." Krajnje je zapanjujuće da neki ljudi budu obmanuti tako prividnim dokazom, dok su drugi bili gotovo ubeđeni, da nije bilo izraza "iz sredine tvoje". U takvim okolnostima tvoja je dužnost da se usredsrediš i razumeš moje gledište o toj stvari. Zapamti da nije ispravno uzimati odlomak izvan njegovog konteksta i iz njega izvoditi zaključke. Neophodno je uzeti u obzir prethodne i potonje izjave, da bi se dokučilo piščevo značenje i namera pre nego što se donese bilo kakav zaključak. Kada bi bilo drugačije, moglo bi se tvrditi da je Sveto pismo zabranilo poslušnost bilo kom proroku i zabranilo veru u čuda, navođenjem stiha, „Za Gospodom Bogom svojim idite, i njega se bojte; njegove zapovijesti čuvajte, i glas njegov slušajte, i njemu služite i njega se držite.“ (Ponovljeni zakoni 13:4). Isto tako bi se moglo ustvrditi da postoji izričita zapovest koja od nas traži da obožavamo idole, navođenjem stiha „služite tuđim bogovima“ (Ponovljeni zakoni 11:16). Drugi primeri mogli bi se množiti ad libidinem. Ukratko, pogrešno je tumačiti bilo koji stih odvojeno od njegovog konteksta. Da bi se nedvosmisleno razumeo stih o kome je reč, naime „Proroka usred tebe, između braće tvoje, kao što sam ja, podignuće ti Gospod Bog tvoj“, potrebno je utvrditi njegov kontekst. Početak odeljka iz kojeg je stih uzet sadrži zabrane gatanja, vračanja, proricanja, astrologije, čaranja, bajanja i sličnog. Nejevreji veruju da tim postupcima mogu predvideti budući tok događaja i preduzeti neophodne mere predostrožnosti da ih spreče. Zabrana tih tajnovitih radnji bila je propraćena objašnjenjem da nejevreji veruju kako se mogu osloniti na njih da odrede buduće događaje. Ali vi to ne smete činiti. O vremenu koje dolazi saznaćete od proroka koji će se podići među vama, čija će se predviđanja nepogrešivo ostvariti. Tako ćete unapred saznati okolnosti a da ne budete primorani da pribegavate vračanju, proricanju, astrologiji i sličnom, jer će vas on toga poštedeti. Stvar će vam biti olakšana time što će taj prorok živeti unutar vaših granica. Nećete biti primorani da za njim tragate od zemlje do zemlje, niti da putujete u daleke krajeve, kao što se podrazumeva u izrazu "iz sredine tvoje".

Štaviše, još jedna misao izražena je rečima "iz sredine tvoje, između braće tvoje, kao što sam ja", naime, da će on biti jedan od vas, to jest Jevrejin. Očigledan zaključak jeste da ćete vi biti odlikovani iznad svih drugih time što jedini posedujete proroštvo. Reči "kao što sam ja" naročito su dodate da bi se pokazalo da se misli samo na Jakovljeve potomke. Jer izraz "između braće tvoje" sam po sebi mogao bi biti pogrešno shvaćen i uzet tako da se odnosi i na Isava i na Ismaila, budući da nalazimo kako Izrailj oslovljava Isava kao brata, na primer u stihu, „Ovako kaže brat tvoj Izrailj“ (Brojevi 20:14). S druge strane, reči "kao što sam ja" ne označavaju proroka velikog kao što je Mojsije, jer takvo tumačenje isključuje izjava „Ali ne usta više prorok u Izrailju kao Mojsije“ (Ponovljeni zakoni 34:10). Opšti tok poglavlja ukazuje na ispravnost našeg tumačenja i potvrđuje ga niz stihova, naime „Neka se ne nađe u tebe koji bi vodio sina svojega ili kćer svoju kroz oganj“ (Ponovljeni zakoni 18:10), „Jer ti narodi koje ćeš naslijediti, slušaju gatare i vračare, a tebi to ne dopušta Gospod Bog tvoj.“ (stih 14). „Proroka usred tebe, između braće tvoje, kao što sam ja, podignuće ti Gospod Bog tvoj“ (stih 15). Sasvim je jasno da prorok na koga se ovde aludira neće biti osoba koja će doneti novi zakon ili osnovati novu religiju. On će nam samo omogućiti da se lišimo proricatelja i astrologa, i biće nam dostupan za savet o svemu što bi nas moglo zadesiti, baš kao što se nejevreji savetuju sa gatarima i proricateljima. Tako nalazimo da se Saul savetovao sa Samuilom o svojim izgubljenim magaricama, kao što čitamo, „U staro vrijeme ko bi išao da pita Boga govoraše: Hajde da idemo k vidiocu. Jer ko se sada zove prorok u staro se vrijeme zvaše vidjelac.“ (1. Samuilova 9:9). Naše neverovanje u proroštvo Omara i Zejda8 ne proističe iz činjenice da nisu Jevreji, kako neuki ljudi zamišljaju, zbog čega su prinuđeni da svoje stanovište opravdavaju biblijskom izjavom "iz sredine tvoje, između braće tvoje". Jer Jov, Sofar, Vildad, Elifas i Elijuj svi se smatraju prorocima, a nisu Jevreji. S druge strane, iako je Ananija, sin Azurov, bio Jevrejin, smatran je prokletim i lažnim prorokom. Da li nekom proroku treba verovati ili ne, zavisi od prirode njegovih učenja, a ne od njegovog roda, kao što ćemo odmah objasniti.

Naši preci su gledali Mojsija, našeg Učitelja, prvog među prorocima, kako razgovara sa Božanstvom, i poklonili su mu bezuslovnu veru kada su mu rekli, „I rekoste: Gle, pokaza nam Gospod Bog naš slavu i veličinu svoju, i čusmo glas njegov usred ognja; danas vidjesmo gdje Bog govori s čovjekom, i čovjek osta živ.“ (Ponovljeni zakoni 5:24). A on nas je uverio da na nebu nije ostao nikakav drugi zakon koji bi kasnije bio otkriven, niti će ikada biti drugog božanskog uređenja, kao što podrazumeva stih, „Nije na nebu“ (Ponovljeni zakoni 30:12). Sveto pismo nam zabranjuje da Zakonu bilo šta dodajemo ili da iz njega bilo šta uklanjamo, jer čitamo „Ako ustane među vama prorok ili koji sne sanja, i kaže ti znak ili čudo,“ (Ponovljeni zakoni 13:1). Zavetovali smo se i obavezali Bogu da ćemo se držati Njegovog Zakona, mi, naša deca i deca naše dece, do kraja vremena, kao što Sveto pismo kaže „I istrijebi ih Gospod Bog iz zemlje njihove u gnjevu i u jarosti i u ljutini velikoj, i izbaci ih u drugu zemlju, kao što se vidi danas.“ (Ponovljeni zakoni 29:28). Svaki prorok, dakle, ma kakvo mu poreklo bilo, bio on sveštenik, Levit ili Amaličanin, izdajnik je čak i ako tvrdi da je samo jedna od zapovesti Tore ništavna, s obzirom na Mojsijevu izjavu „I istrijebi ih Gospod Bog iz zemlje njihove u gnjevu i u jarosti i u ljutini velikoj, i izbaci ih u drugu zemlju, kao što se vidi danas.“. Takvoga bismo proglasili lažnim prorokom i pogubili ga kada bismo nad njim imali vlast. Ne bismo obraćali pažnju na čuda koja bi mogao učiniti, kao što ne bismo marili ni za čudotvorstvo onoga ko pokušava da namami narod u idolopoklonstvo, kao što nam se nalaže u stihu „Nemoj poslušati što ti kaže taj prorok ili sanjač“ (Ponovljeni zakoni 13:3). Budući da je Mojsije, blaženog spomena, zabranio obožavanje likova za sva vremena, znamo da su čuda onoga ko zavodi u idolopoklonstvo izvedena varkom i čarolijom. Slično tome, budući da nas je Mojsije naučio da je Zakon večan, svakoga ko tvrdi da je bio određen da važi na ograničeno vreme nedvosmisleno žigošemo kao lažova, jer se protivi Mojsiju.

Stoga ne obraćamo pažnju na njegove tvrdnje niti na natprirodna dela. Budući da u Mojsija ne verujemo zbog njegovih čuda, nismo dužni da poredimo njegova čuda sa tuđim. Naše zauvek čvrsto pouzdanje i postojana vera u Mojsija počivaju na činjenici da su naši preci, jednako kao i on, čuli božanski govor na Sinaju, kao što se nagoveštava u Svetom pismu, „da ti vjeruje do vijeka“ (Izlazak 19:9). Taj događaj je sličan položaju dvojice svedoka koji su istovremeno posmatrali isti čin. Svaki od njih video je ono što je video i njegov drug, i svaki je siguran u istinitost izjave svoga druga, i ne traži dokaz ni potvrdu, dok drugi ljudi, kojima bi oni izneli svoje svedočanstvo, ne bi bili uvereni bez potvrde ili overe. Slično tome, mi jevrejske vere uvereni smo u istinitost Mojsijevog proroštva, budući da su naši preci zajedno sa njim bili svedoci božanskog otkrivenja na Sinaju, a ne samo zbog njegovih čuda.9 Sva ta čuda činio je samo onako kako je prilika zahtevala, kao što je i zapisano u Svetom pismu. Ne poklanjamo veru učenjima čudotvorca na isti način na koji verujemo u istinu Mojsija, našeg Učitelja, niti između njih postoji ikakva analogija. Ta razlika je temeljno načelo naše vere, ali izgleda da je pala u zaborav i da su je naši suvernici zanemarili. Ta misao bila je u Solomonovom umu kada se obratio nejevrejima u ime Izrailja, „Kako su lijepe noge tvoje u obući, kćeri kneževska; sastavci su bedara tvojih kao grivne, djelo ruku umjetničkih.“ (Pesma nad pesmama 7:1). Stih hoće da kaže: "Ako možete izvesti bilo šta nalik otkrivenju na Sinaju, onda ćemo priznati izvesnu sumnju u pogledu Mojsija**." Ako neki prorok, Jevrejin ili nejevrejin, podstiče i ohrabruje ljude da slede Mojsijevu veru, ne dodajući joj i ne oduzimajući od nje, kao Isaija, Jeremija i ostali, tražimo od njega čudo. Ako ga može učiniti, priznajemo ga i ukazujemo mu čast koja proroku pripada, a ako u tome ne uspe, biva pogubljen**. Tražimo samo čudo kao njegovo uverenje, mada ono može biti izvedeno lukavstvom ili magijom, baš kao što prihvatamo iskaz svedoka iako postoji mogućnost krivokletstva. Jer nam je božanski zapoveđeno preko Mojsija da u parnici sudimo prema svedočanstvu dvojice svedoka, bez obzira na mogućnost lažnog zaklinjanja. Slično tome, naloženo nam je da se pokoravamo onome ko tvrdi da je prorok, pod uslovom da svoje tvrdnje može potkrepiti čudom ili dokazima, iako postoji mogućnost da je varalica.

Međutim, ako navodni prorok uči nauke koje poriču Mojsijeve nauke, moramo ga odbaciti. To je sasvim jasno izloženo u uvodu našeg velikog dela, komentara Mišne, gde ćeš naći korisna obaveštenja o načelima koja čine temelj naše vere i stubove našeg verovanja. Dužan si znati da se pravilo, da se Mojsijevim zakonima nikada ništa ne sme dodati niti od njih oduzeti, jednako odnosi i na usmeni zakon, to jest na predanjsko tumačenje preneto preko mudraca blaženog spomena. Budi obazriv i na oprezu da se neko od jeretika, neka što pre propadnu!, ne umeša među vas, jer su gori od otpadnika. Jer premda je ova zemlja, kao što znaš, mesto učenjaka, đaka i škola, oni se odaju razmetljivom govoru, te naš narod opominjemo na njihove povremene zablude, jeresi i greške. Što se vas tiče, u toj dalekoj zemlji, iako ste učeni, upućeni u zakon i pobožni, malobrojni ste — neka Bog umnoži vaš broj i ubrza vreme kada će vas sve sabrati. Ako se neko od jeretika podigne da kvari narod, potkopaće veru mladih, a oni neće naći spasitelja. Čuvajte ih se i znajte da je, po našem mišljenju, dopušteno pogubiti ih, jer odbacuju izjavu iz Mojsijevog proroštva, koji nam je zapovedio da postupamo „Po zakonu kojemu te nauče, i po presudi koju ti kažu, učini“ (Ponovljeni zakoni 17:11). Oni u zlobnom prkosu tvrde da najčvršće veruju u Mojsijevo proroštvo, kao što govore Arapi i Vizantinci, a ipak razaraju i poništavaju njegov zakon i ubijaju one koji ga se drže. Ko im se pridruži, isti je kao i njegov zavodnik. Smatrali smo neophodnim da vam skrenemo pažnju na ove činjenice i da mladi naraštaj odgajate na ovim načelima, jer su oni stub vere!

...Zapamtite, moji suvernici, da nas je Bog, zbog silnog mnoštva naših grehova, bacio usred ovog naroda, Arapa, koji nas svirepo progone i donose protiv nas pogubne i diskriminatorske zakone, kao što nas je Sveto pismo unapred upozorilo, „neprijatelji naši neka budu sudije“ (Ponovljeni zakoni 32:31). Nijedan nas narod nije toliko zlostavljao, ponižavao, unižavao i mrzeo kao oni. Zato je David, blaženog spomena, nadahnut svetim duhom, kada je sagledao buduće nevolje Izrailja, oplakivao i naricao nad njihovom sudbinom samo u carstvu Ismailovom, i molio se za njih, za njihovo izbavljenje, kao što se podrazumeva u stihu, „Teško meni kad sam tuđin kod Meseha, živim kod šatora kidarskih.“ (Psalam 120:5). Zapazi razliku između Kidara i sinova Ismailovih, jer Ludak i slaboumnik potiče iz loze sinova Kidarovih, kao što i sami spremno priznaju****. Danilo aludira samo na naše poniženje i unižavanje, "kao prah pri vršidbi", pretrpljeno od ruku Arapa, neka budu što pre pobeđeni, kada kaže „i obori na zemlju (dio) od sile (vojske) nebeske i od zvijezda[5], i pogazi ih“ (8:10).

Iako su nas oni obeščastili preko granice ljudske izdržljivosti i iako smo morali da trpimo njihove izmišljotine, ipak smo se ponašali kao onaj koga opisuje nadahnuti pisac, „Ja sam kao čovjek koji ne čuje ili nema u ustima svojim pravdanja.“ (Psalam 38:14). Slično tome, naši mudraci su nas poučili da u tišini podnosimo Ismailove laži i besmislice. Za takav stav našli su skriveni nagoveštaj u imenima njegovih sinova, „I Masma i Duma i Masa“ (Postanje 25:14), što je protumačeno u smislu: "Slušaj, ćuti i trpi" (Targum Pseudo-Jonatan, ad locum). Pristali smo, i stari i mladi, da se priviknemo na poniženje, kao što nas je Isaija poučio „Leđa svoja podmetah onima koji me bijahu i obraze svoje onima koji me čupahu“ (50:6). Uprkos svemu tome, ne izmičemo ovom neprekidnom zlostavljanju koje nas gotovo satire. Ma koliko patili i birali da ostanemo u miru sa njima, oni podstiču svađu i pobunu, kao što je David prorekao, „Ja sam miran; ali kad stanem govoriti, u njih je rat.“ (Psalam 120:7). Ako, dakle, mi započnemo nevolju i besmisleno i nastrano zatražimo vlast od njih, sasvim izvesno predajemo sebe uništenju.

"… Posle njega [Isusa] pojavio se Ludak koji je oponašao svog prethodnika, budući da mu je ovaj prokrčio put. Ali on je dodao i dalji cilj: sticanje vlasti i pokornosti, i izmislio je svoju dobro poznatu religiju. Svi ovi ljudi naumili su da svoja učenja stave na isti nivo sa našom božanskom religijom. Ali samo bi prostak koji ne poznaje ni jedno ni drugo upoređivao božanske ustanove sa ljudskim običajima…"