Muhamed, ženskaroš i sladostrasnik
Sledeći podugačak odlomak preuzet je iz knjige iranskog muslimanskog učenjaka Alija Daštija „23 godine: studija o proročkoj karijeri Muhameda“. Reč je o jednom od najboljih prikaza Muhameda i islama koji su ikada napisani. U onome što sledi, Dašti ističe činjenicu da je Muhamed bio ženskaroš koji je svog boga koristio da bi sebi izdao dozvolu da udovoljava telesnim, pohotnim strastima.
Ignac Goldciher je primetio da spisi i zapisi nijedne druge religije ne sadrže ništa nalik otvorenim i podrobnim podacima koje Kuran, hadis i biografije pružaju o karijeri i privatnom životu osnivača islama. Ta primedba izrečena je s uvažavanjem u Goldciherovoj vrednoj knjizi Le dogme et la loi de 1’1slam, u okviru poglavlja u kome se pominje istorijska i dobro dokumentovana činjenica o sve većoj žudnji proroka Muhameda za ženama. O životima Isusa i Mojsija, da i ne govorimo o Avrahamu i Noju, sve što posedujemo zamagljeno je prašinom narodne mitologije i verskih i rasnih predrasuda. O Muhamedovom životu dostupne su nam stotine izveštaja koji nisu pretrpeli tendenciozno izobličenje – u kuranskim stihovima, pouzdanim hadisima i ranim biografijama. Najvažniji od tih izvora jeste Kuran, preko koga se saznanja o mnogim tadašnjim događajima mogu steći i neposredno, iz pojedinih stihova, i posredno, iz izveštaja o povodima objave koje daju komentatori. Broj stihova koji se tiču Prorokovog privatnog života prilično je velik.
Svi komentatori se slažu da je 57. stih sure 4 (en-Nisa) objavljen nakon što su Jevreji kritikovali Muhamedovu žudnju za ženama, tvrdeći da nema drugog posla nego da uzima žene. Stih glasi: „A one koji veruju i čine dobra dela Mi ćemo da uvedemo u rajske bašte kroz koje teku reke. Tamo će zauvek da ostanu i supruge očišćene u njima će da imaju; i u veliku hladovinu ćemo da ih uvedemo.“ Jevreji su Muhamedu zavideli na Božjim darovima proroštva i mnogih žena. Druga rečenica odgovara na njihov argument da pravi prorok ne bi uzimao toliko žena i očigledno se odnosi na proroke Davida i Solomona, za koje se pretpostavljalo da su imali devedeset devet žena, odnosno harem od hiljadu žena, a da zbog toga nisu izgubili proročki položaj. Te pretpostavke, kao i druge priče o carevima sinova Izrailjevih, bile su naravno iskićene basnoslovnim preterivanjima.
Evropski kritičari su tu žudnju za ženama smatrali preteranom i nespojivom s duhovnom ulogom čoveka koji je propovedao umerenost i odricanje. Neki su pretpostavili da je Muhamedova sklonost prema ženama podstakla one elemente islamskog zakonodavstva koji su poboljšali položaj i prava žena.
Takve zamerke gube na težini kada se stvar posmatra sa čisto racionalnog, a ne emotivnog stanovišta. Muhamed je bio čovek, a nijedan čovek nije bez slabih tačaka. Polni nagon je nužan ljudski instinkt i važan činilac u mišljenju i ponašanju svakog čoveka prema drugima; on je za osudu samo onda kada navodi na društveno štetno ponašanje. Inače nema svrhe raspravljati o vrlinama i manama, ili o snagama i slabostima, nečijeg privatnog života. Sokratove ideje su se iz Atine raširile po celoj Grčkoj i na celo čovečanstvo; pitanje da li je vodio izopačen privatni život nebitno je osim ako je time naneo štetu društvu. Adolf Hitler bi se mogao nazvati čednim jer mu je polni nagon nedostajao ili je bio slabašan, ali je zato imao pogubne zamisli koje su svet gurnule u krvoproliće i propast.
Prorok Muhamed je sebe video kao čoveka koji se pokorio Bogu i preuzeo na sebe da svoj narod izbavi iz kaljuge idolopoklonstva. Njegova sklonost prema ženama i brakovi s mnogim ženama nisu narušili valjanost njegove misije niti povredili prava drugih ljudi. Postupci i zamisli velikih vođa zajednica treba da se procenjuju u kontekstu društvene sredine i po merilima njihove koristi za zajednicu i za čovečanstvo. Posmatrano u tom svetlu, mnogo je više podložno preispitivanju uskraćivanje intelektualne i verske slobode drugima, koje proističe iz toga što im se daje samo izbor između prihvatanja islama i plaćanja danka pod ponižavajućim uslovima. I muslimani su pravili pogrešne procene, ali sasvim drugačije vrste. Da bi proslavili osnivača islama, govorili su i pisali stvari koje protivreče jasnim stihovima Kurana i izveštajima u pouzdanim ranim izvorima. Učeni savremeni egipatski pisac Muhamed Husejn Hejkal, koji je u svom delu Život Muhameda nameravao da stvari ispita metodima nauke dvadesetog veka, toliko se uvredio zapadnim kritikama da je u jednom poglavlju čak pokušao da odbrani Proroka poričući da je uopšte imao ikakvu veliku sklonost prema ženama. Odlomak iz tog poglavlja navodi se u nastavku: „Muhamed je proveo dvadeset godina bračnog života s Hatidžom i tada nije želeo da uzme drugu ženu. . . . . . To je bilo prirodno i neizbežno. Hatidža je bila bogata i ugledna žena koja se udala za siromašnog, ali vrednog i poštenog službenika. Primila ga je u svoju kuću zato što je, bilo po prirodi bilo usled skučenih prilika, bio slobodan od lakomislenih i razuzdanih sklonosti drugih kurejšijskih mladića. Iz tih razloga je zrela i iskusna Hatidža predano brinula o svom mužu, koji je bio petnaest godina mlađi od nje, i iz sopstvenih sredstava mu pomogla da postigne blagostanje u kome je mogao da zaboravi svoja detinja iskustva oskudice i zavisnosti od strica. Mir i udobnost Hatidžine kuće omogućili su mu da sazre misli koje je negovao deset ili dvanaest godina. Hatidža se svakako slagala s njegovim strogim zamislima, jer je kao rođaka Varake b. Naufala saosećala s asketama (hanifima).68 Nakon Muhamedovog postavljenja u proroštvo, poverovala je u istinitost i božansko nadahnuće njegovog viđenja i postala prva koja je prešla u islam. Osim toga, Hatidža je bila majka Prorokove četiri kćeri: Zejnabe, Rukaje, Um Kulsum i Fatime.69 U takvoj situaciji, kako je Muhamed mogao da uzme drugu ženu dok je Hatidža bila živa? Tek posle njene smrti pristupio je prošnji Aiše, a pošto je Aiša tada bila sedmogodišnje dete, i braku sa Sevdom, udovicom es-Sekrana b. Amra.“ Hejkal zatim navodi, u očiglednom pokušaju da Muhameda oslobodi žudnje za ženama, da „Sevda nije imala ni lepotu ni bogatstvo. Prorokov brak s njom bio je čin milosrđa i pomoći usamljenoj udovici jednog od muslimanskih iseljenika u Abisiniju“.
Hejkal bi svakako bolje učinio da je napisao da se Prorok oženio Sevdom zato što je, kao zrela osoba, bila sasvim podobna da mu vodi domaćinstvo i brine o njegove četiri male kćeri; premda je ta teorija izložena prigovoru da je Prorok najpre pomišljao na Aišu, dete kojim nije mogao da se oženi sve do dve godine kasnije jer je bila premlada, pa se onda oženio Sevdom zato što nije mogao da živi bez žene – što je razlog koji ni po čemu nije za prekor. Možda je dodatni razlog bio nedostatak bilo kojih drugih raspoloživih žena u to vreme, kada Kurejšije ne bi bile voljne da daju kćer Muhamedu, a muslimani verovatno nisu imali kćeri za udaju. Reč je o razdoblju od dve ili tri godine u kojima je Prorok ostao u Meki nakon Hatidžine smrti.
Posle preseljenja u Medinu, međutim, ukazale su se prilike i snažna žudnja proroka Muhameda za ženama našla je obilje prostora. Ta činjenica se ne može poreći i dovoljno je pokazuje sledeći, manje-više potpun spisak njegovih žena:
1 Hatidža, kći Huvejlida. Bila je ugledna i bogata žena, a Muhamed joj je bio treći muž. Rodila mu je četiri kćeri, kao i dva sina, po imenu (el-)Kasim i (et-)Tahir, koji su obojica umrli u ranom detinjstvu.
2 Sevda, kći Zam’e. Bila je udovica mekanskog muslimanskog iseljenika koji je umro u Abisiniji. Mišljenje M. H. Hejkala da se Prorok njome oženio iz samilosti prema usamljenoj muslimanskoj udovici razmotreno je gore.
3 Aiša, kći Ebu Bekra es-Sidika. Imala je sedam godina kada je isprošena i devet godina kada je udata za Proroka, a razlika u godinama među njima bila je veća od četrdeset. Kada je on umro 11. godine po Hidžri / 632, imala je šesnaest ili sedamnaest godina. Bila je Prorokova omiljena žena. Bila je i jedna od osoba koje su Kuran naučile napamet. Smatrana je važnim izvorom podataka o rečima i delima Proroka (hadis) i o običajima muslimana (suna). Nakon Osmanovog ubistva, protivila se dolasku Alije b. Ebi Taliba na kalifat i bila je jedan od glavnih pokretača snaga koje su bezuspešno izazvale Aliju u bici kod deve 36/656.
4 Um Selema, udovica mekanskog muslimanskog iseljenika u Medinu koji je umro od rana zadobijenih u bici na Uhudu.
5 Hafsa, kći Omera b. el-Hataba. I ona se udala za Proroka nakon što je ostala udovica. Ima dokaza da je taj brak imao pragmatičnu stranu.
6 Zejneb, kći Džahša i bivša žena Prorokovog usvojenog sina Zejda b. Harise. Taj brak se može ubrojati u Prorokove brakove iz ljubavi. O Zejdu i Zejnebi postoji duga pripovedna pesma. Prorokova naklonost i briga za Zejnebu bili su takvi da je postala suparnica Aiši.
7 Džuvejrija, kći el-Harisa b. Ebi Dirara, poglavara plemena Mustalik, i bivša žena Musafija b. Safvana. Bila je zarobljena prilikom poraza Benu el-Mustalika 5. godine po Hidžri / 627, i data jednom od muslimanskih ratnika kao njegov deo plena. Njen vlasnik je hteo da je otkupi za određenu cenu, ali je ona tu cenu smatrala previsokom i iznad svojih mogućnosti. Zato je otišla u Prorokovu kuću da moli za njegovo posredovanje kako bi se cena snizila. Šta se potom dogodilo, ispričala je Aiša: „Džuvejrija je bila toliko lepa i dopadljiva da bi svako ko bi je ugledao ostao očaran. Kada sam videla Džuvejriju pred vratima svoje sobe, uznemirila sam se jer sam bila sigurna da će Božji Poslanik biti zanet čim mu oko padne na nju. I tako je i bilo. Nakon što je puštena pred Proroka i iznela svoju molbu, on je rekao da će za nju učiniti nešto bolje: sam će platiti njen otkup, a potom je zaprositi. Džuvejrija je bila zadovoljna i pristala je. Kao posledica njenog braka s Prorokom, muslimani su oslobodili mnoge zarobljenike iz plemena Mustalik jer su ovi postali Prorokovi svojaci. Ne mogu se setiti nijedne druge žene koja je učinila toliko dobra i donela toliko blagoslova svojoj rodbini.“
8 Um Habiba, kći Ebu Sufjana. Ostala je udovica kada je njen prvi muž Ubejdulah b. Džahš umro u Abisiniji.
9 Safija, kći Hujeja b. Ahtaba i bivša žena Kinane b. Ebi Rabija, jednog od vođa Jevreja u Hajberu. Nakon što je zarobljena, Prorok ju je izabrao kao svoj deo plena. Oženio se njome uoči povratka iz Hajbera u Medinu.
10 Mejmuna, kći el-Harisa iz plemena Hilal. Jedna njena sestra bila je udata za Ebu Sufjana, a druga za Abasa b. Abd el-Mutaliba. Mejmuna je bila tetka po majci Halida b. el-Velida (budućeg osvajača Sirije); prema izveštajima, tek nakon njenog braka s Prorokom Halid je ušao u muslimanski logor i ispovedio islam, a Prorok mu je na dar dao konje.
11 Fatima, kći Šurejha.
12 Hind, kći Jezida. 13 Esma, kći Sabe.
14 Zejneb, kći Huzejme.
15 Habla, kći Kajsa i sestra el-Ešasa b. Kajsa (južnoarabijskog poglavara, kasnije istaknutog u osvajanju Irana).70
16 Esma, kći Numana. Prorok ovaj brak nije konzumirao.
17 Fatima, kći ed-Dahaka. I ovaj brak je ostao nekonzumiran.
18 Marija Koptkinja, robinja koja je iz Egipta poslata Proroku na dar.71 Rodila mu je sina Ibrahima, koji je umro u ranom detinjstvu.
19 Rejhana je, kao i Marija Koptkinja, spadala u kuransku kategoriju „onim koje posedujete“, tj. bila je robinja s kojom ugovorni brak nije bio potreban, ali je konkubinat bio dopušten. Bila je jedna od zarobljenica iz jevrejskog plemena Benu Kurejza i Prorokov deo plena uzetog od tog plemena. Nije bila voljna da ispovedi islam i stupi u ugovorni brak s Prorokom, već je radije zadržala položaj robinje u njegovoj kući.
20 Um Šerik, iz plemena Devs, bila je jedna od četiri žene koje su sebe poklonile Proroku. Pored ugovornih žena i konkubina, u Prorokovom haremu bilo je i žena koje su spadale u tu treću kategoriju. Brak s ugovornim ženama, do granice od četiri, zahteva formalnosti kao što su davanje venčanog dara, prisustvo svedoka i odobrenje ženinog oca ili drugog staratelja. Konkubinat s robinjama muslimanima je dopušten ako je ženin muž bio politeista ili drugi nevernik. Samo je Proroku brak sa ženom koja je sebe poklonila bio dozvoljen poslednjim delom 49. stiha sure 33 (el-Ahzab). Ostale tri žene koje su sebe poklonile Proroku bile su Mejmuna, Zejneb i Havla.
Um Šerikin poklon same sebe uznemirio je Aišu, jer je Um Šerik bila toliko lepa da je Prorok poklon smesta prihvatio. U krajnjoj ljubomori i ogorčenju, Aiša je, prema izveštaju, rekla: „Pitam se koliko vredi žena koja sebe poklanja muškarcu.“ Taj događaj se navodi kao povod objave poslednjeg dela 49. stiha, koji je ozakonio Um Šerikin poklon i Prorokovo prihvatanje. Kada je to čula, Aiša je, prema izveštaju, bila toliko drska da je rekla: „Vidim da tvoj Gospodar hitro ispunjava tvoje želje.“ Drugi dobro potvrđen izveštaj, koji navode „dvojica šejhova“ (Dželaludin el-Mahali i Dželaludin es-Sujuti) u Tefsiru el-Dželalejn, daje drugačiju verziju Aišine svađe s Prorokom. Prema njemu, tek nakon slučaja s Um Šerik i objave 49. stiha Aiša je ogorčeno rekla: „Pitam se koliko vredi žena koja sebe poklanja muškarcu.“ Potom je objavljen 51. stih da bi je ukorio, i tek nakon objave 51. stiha ona je izrekla svoju primedbu o Gospodarevoj hitrosti u ispunjavanju Prorokovih želja.
-
stih sure 33 određuje Prorokova prava u sticanju žena i konkubina: „O vernici, kad se oženite vernicama, a onda ih, pre stupanja u bračni odnos, razvedete, one nisu dužne da čekaju određeno vreme koje ćete vi da brojite, već ih darujte i lepo ih otpremite.“
-
stih nastavlja: „Mi znamo šta smo vernicima propisali u vezi sa njihovim suprugama i onima koje su u njihovom vlasništvu, a i da ti ne bi bilo teško. A Allah oprašta grehe i milostiv je.“
Aišin protest protiv poslednjeg dela 49. stiha izazvao je opomenu u 51. stihu, koji izlaže – ili tačnije, uopšte ne postavlja granice – Prorokovoj vlasti nad njegovim ženama, lišavajući ih svakog prava ili pravnog leka protiv njega: „Možeš da zanemariš one među njima koje hoćeš i možeš da prihvatiš onu koju hoćeš, a možeš da zatražiš onu koju si udaljio, nijedno od toga nije tvoj greh. Najlakše će tako one da budu radosne i neće da se žaloste i tako će sve onim što im ti daješ da budu zadovoljne - a Allah zna šta je u vašim srcima; Allah zna sve i blag je.“
Zamahšari u svom komentaru Kurana pod naslovom el-Kešaf objašnjava objavu 51. stiha ovako. Prorokove žene, koje su bile ljubomorne suparnice jedna drugoj, počele su da traže veća izdržavanja. (To je bilo nakon pokolja muškaraca plemena Kurejza, kada su muslimani stekli veliki plen, pa su se Prorokove žene prirodno nadale da bi deo njegove petine tog plena mogao biti potrošen na njih.) Prema Aišinom izveštaju, koji Zamahšari navodi, Prorok je potom mesec dana bojkotovao svoje žene, sve dok mu objava 51. stiha nije dala odrešene ruke u odnosima s njima. Žene su se uplašile i zamolile ga da im ukaže onoliko lične pažnje i novčane pomoći koliko mu je volja.
To znači da su žene priznale Prorokovo apsolutno pravo da sa svakom od njih postupa kako god izabere. Zamahšari u svojoj podrobnoj studiji tumači 51. stih kao davanje slobode Proroku da svakoj ili svim svojim ženama priđe, da ih izbegava, zadrži ili razvede, i da se oženi drugim ženama iz svoje zajednice kad god poželi. Štaviše, prema izjavi Hasana b. Alije koju Zamahšari navodi, ako bi Prorok zaželeo ruku neke žene, nijedan drugi muškarac ne bi imao pravo da se toj ženi udvara, osim ako bi se Prorok predomislio. Zamahšari dodaje da je Prorok u to vreme imao devet žena i da s pet njih – naime sa Sevdom, Džuvejrijom, Safijom, Mejmunom i Um Habibom – nije redovno, ili uopšte, održavao red, dok je ostalim četirima – naime Aiši, Hafsi, Um Selemi i Zejnebi – ukazivao naklonost i redovan red. Aiša se ponovo navodi kako kaže: „Bilo je malo dana kada Prorok ne bi svratio kod svake od nas, ali je posebnu pažnju ukazivao onoj na koju je došao red i s kojom je provodio noć. Sevda b. Zam’a se bojala da bi je Prorok mogao razvesti i zato mu je rekla: ,Ne drži moj red! Odustala sam od nade u bračne odnose s tobom i ustupam svoju noć Aiši. Ali me nemoj razvesti, jer bih volela da na Sudnji dan budem ubrojana među tvoje žene!‘“
Smisao poslednjeg dela 51. stiha jeste da bi uskraćivanje bračnih prava učinilo Prorokove žene srećnijim. Iako ga je božanska zapovest obdarila apsolutnim pravom odlučivanja i njih lišila svakog prava da od njega traže ono što im pripada, novi poredak je za njih bio bolji jer bi okončao njihovo suparništvo i učinio ih ubuduće zadovoljnim.
Možda je radi ublažavanja povređenih osećanja i ranjenog ponosa tih žena objavljen 52. stih sure 33, jer te reči svakako izgledaju kao poruka utehe i ohrabrenja njima: „Od sada ti nisu dopuštene druge žene, ni da umesto njih neku drugu uzmeš, makar te i zadivila njihova lepota, osim onih koje poseduješ. A Allah sve nadzire.“ Ovaj stih predstavlja problem, jer prema Aišinim rečima, koje navodi svaki sastavljač hadisa i smatra ih verodostojnim, „Prorok nije umro a da mu sve njegove žene nisu bile dopuštene“ (tj. svi njegovi brakovi bili su mu dopušteni). Po Zamahšarijevom mišljenju, Aišine reči pokazuju da je 52. stih derogiran običajem i 49. stihom („O vernici, kad se oženite vernicama, a onda ih, pre stupanja u bračni odnos, razvedete, one nisu dužne da čekaju određeno vreme koje ćete vi da brojite, već ih darujte i lepo ih otpremite.“). Ali stih koji derogira trebalo bi da dođe posle onog koji je derogiran. Ipak Sujuti, u svojoj raspravi o kuranskim problemima pod naslovom el-Itkan****, tvrdi da je u ovom slučaju raniji stih derogirao kasniji.
Kada se saberu Prorokove bračne povlastice, navedene u brojnim stihovima sure 33, njihov opseg postaje zapanjujući. Mogao je imati više od četiri žene, što je najviše dopušteno drugim vernicima; bilo mu je dopušteno da se ženi rođakama u prvom kolenu koje su se s njim iselile u Medinu; mogao je za ženu uzeti, bez davanja venčanog dara i prisustva svedoka, svaku vernicu koja bi sebe njemu poklonila; bio je izuzet od obaveze poštovanja jednakih prava suprugâ; mogao je odložiti ili okončati red bilo koje od svojih žena; ako bi zatražio ruku neke žene, svaki drugi prosac morao je odustati; a posle njegove smrti nijedan drugi muškarac nije smeo da oženi njegove udovice. Osim toga, Prorokove žene nisu imale pravo da traže veća izdržavanja.
Nasuprot povlasticama i slobodama datim Proroku, njegovim ženama su nametnuta izuzetna ograničenja. One nisu bile kao druge žene; nisu smele dopustiti da ih ljudi vide; s muškarcima su morale govoriti iza zavesa; morale su se uzdržavati od nošenja nakita uobičajenog u paganska vremena; morale su se zadovoljiti onakvim izdržavanjem kakvo bi im bilo dodeljeno; nisu smele da se žale ako se njihov red ne bi održao; i nikada se nisu smele ponovo udati. Poslednja rečenica 53. stiha, upućena vernicima muškarcima, kategorički kaže: „Vama nije dopušteno da Allahovog Poslanika uznemiravate niti da se njegovim suprugama posle njegove smrti ikada oženite. To bi, uistinu, kod Allaha bio veliki greh.“ U Talmudu postoji slična zabrana ponovne udaje udovica jevrejskih careva.
Prenosi se da je Abdulah b. el-Abas72 rekao kako je neki čovek otišao da poseti jednu od Prorokovih žena, a Prorok mu je naredio da to više ne čini. Čovek je prigovorio da je ona kći njegovog strica i da ni on ni ona nemaju rđave namere. Prorok je odgovorio: „Toga sam dobro svestan, ali niko nije ljubomorniji od Gospoda i mene.“ Čovek se uvredio i izašao, mrmljajući: „Zabranjuje mi da razgovaram sa svojom rođakom. Svejedno ću je oženiti posle njegove smrti.“ Tada je usledila objava 53. stiha sure 33. (Dašti, str. 90–95; podebljanje moje)
Jedan od stihova koje je Dašti komentarisao jeste sledeći:
„I zar ljudima zavide na onome što im je Allah dao iz obilja svoga?! A Mi smo Avramovim potomcima dali Knjigu i mudrost, i dali smo im veliku vlast.“S. 4:54 Hilali-Khan
Evo kako su muslimanski tumači protumačili ovaj tekst:
Ili zar zavide ljudima, naime Proroku, na blagodati koju im je Bog podario u vidu proroštva i obilja žena? Drugim rečima, žele da on bude lišen takvih stvari, govoreći: ‚Da je zaista prorok, ne bi se bavio ženama‘. Jer Mi smo domu Avrahama, njegovog praoca – kakvi su Mojsije, David i Solomon – dali Knjigu i mudrost i proroštvo, i dali smo im moćno carstvo — David je imao devedeset devet žena, a Solomon hiljadu slobodnih žena i robinja. (Tafsir al-Jalalayn https://www.altafsir.com/Tafasir.asp?tMadhNo=0&tTafsirNo=74&tSoraNo=4&tAyahNo=54&tDisplay=yes&UserProfile=0&LanguageId=2; podebljanje naše)
(Ili zar zavide) ne, oni zavide (ljudima) Muhamedu i njegovim drugovima (na onome što im je Alah od svoje blagodati podario?) Pismu, proroštvu i ženidbi mnogim ženama. (Jer Mi smo domu Avrahamovom podarili) Davidu i Solomonu ((još davno) Pismo i mudrost) znanje, razumevanje i proroštvo, (i podarili smo im moćno carstvo) počastvovali smo ih proroštvom i islamom i podarili im vlast nad sinovima Izrailjevim. David je imao 100 zakonitih žena, a Solomon 300 zakonitih žena i uz to 700 konkubina. (Tanwîr al-Miqbâs min Tafsîr Ibn ‘Abbâs https://www.altafsir.com/Tafasir.asp?tMadhNo=0&tTafsirNo=73&tSoraNo=4&tAyahNo=54&tDisplay=yes&UserProfile=0&LanguageId=2; podebljanje moje)
Problem s pozivanjem na primere Davida i Solomona jeste u tome što se time zanemaruje dalja objava koju su doneli Gospod Isus i njegovi nadahnuti izaslanici:
„I kada svrši Isus riječi ove, otide iz Galileje, i dođe u krajeve judejske preko Jordana. I za njim iđaše narod mnogi i iscijeli ih ondje. I pristupiše mu fariseji da ga kušaju, i rekoše mu: Je li dopušteno čovjeku otpustiti ženu svoju za svaku krivicu? A on odgovarajući reče im: Niste li čitali da je njih Tvorac od početka stvorio muško i žensko? I rekao: 3bog toga će ostaviti čovjek oca svojega i mater, i prilijepiće se ženi svojoj, i biće dvoje jedno tijelo, Tako da nisu više dvoje, nego jedno tijelo; a što je Bog sastavio čovjek da ne rastavlja. Rekoše mu: Što onda Mojsej zapovjedi da se dade knjiga otpusna i da se ona otpusti? Reče im: Vama je Mojsej dopustio po okorjelosti srca vašega da otpuštate žene svoje; a iz početka nije bilo tako. A ja vam kažem: Ko otpusti ženu svoju, osim za preljubu, i oženi se drugom, čini preljubu; i ko se oženi otpuštenicom, čini preljubu. Rekoše mu učenici njegovi: Ako je tako čovjeku sa ženom, nije dobro ženiti se. A on im reče: Ne mogu svi primiti tu riječ do oni kojima je dano. Jer ima uškopljenika koji su se tako rodili iz utrobe materine; a ima uškopljenika koje su ljudi uškopili; a ima uškopljenika koji su sami sebe uškopili Carstva radi nebeskoga. Ko može primiti, neka primi!“ Matej 19:1-12 New King James Version (NKJV)
Gospodnje reči ovde jasno pokazuju da Bog nije odobravao takve brakove, pa ni razvod, već ih je samo za neko vreme trpeo dok ne dođe potpuna i savršena objava. Zato je blaženi apostol Pavle napisao da čovek treba da ima samo jednu ženu, isto kao što žena treba da ima samo jednog muža:
„A za ono što mi pisaste: dobro je čovjeku da se ne dohvata žene. Ali zbog bluda svaki neka ima svoju ženu, i svaka neka ima svojega muža. Muž neka ukazuje ženi dužnu ljubav, tako i žena mužu. Žena nije gospodar od svojega tijela, nego muž; tako i muž nije gospodar od svojega tijela, nego žena. Ne zabranjujte se jedno drugome, sem po dogovoru privremeno, da bi se predali postu i molitvi, pa opet da se sastanete, da vas satana ne iskušava vašim neuzdržanjem. Ali ovo govorim kao mišljenje, a ne kao zapovijest. Jer hoću da svi ljudi budu kao i ja, ali svaki ima sopstveni dar od Boga; ovaj ovako, onaj onako. A neoženjenim i udovicama velim: dobro im je ako ostanu kao i ja što sam. Ako ne mogu da se uzdržavaju, neka se žene i udaju; jer je bolje ženiti se i udavati negoli upaljivati se.“ 1. Korinćanima 7:1-9 NKJV
Osim toga, i sami jevrejski spisi svedoče da Bog nije bio zadovoljan onim što je Solomon učinio, i da ga je čak kaznio zato što je imao toliko žena koje su njegovo srce odvratile od obožavanja jednog istinitog Boga:
„Ali car Solomon ljubljaše mnoge žene tuđinke, osim kćeri Faraonove, Moavke, Amonke, Edomke, Sidonke i Hetejke, Od ovijeh naroda za koje bješe rekao Gospod sinovima Izrailjevim: Ne idite k njima i oni da ne dolaze k vama, jer će zanijeti srce vaše za svojim bogovima. Za njih prionu Solomon ljubeći ih. Te imaše žena carica sedam stotina i tri stotine inoča; i žene njegove zanesoše srce njegovo. I kad ostarje Solomon, žene zanesoše srce njegovo za tuđim bogovima; i srce njegovo ne bi cijelo prema Gospodu Bogu njegovu kao što je bilo srce Davida, oca njegova. I Solomon hođaše za Astarotom, boginjom Sidonskom, i za Melhomom, gadom Amonskim. I činjaše Solomon što bješe zlo pred Gospodom i ne hođaše sasvijem za Gospodom kao David, otac njegov. Tada sagradi Solomon visinu Hemosu, gadu Moavskom, na gori prema Jerusalimu, i Molohu, gadu Amonskom. Tako učini svijem ženama tuđinkama, te kađahu i prinošahu žrtve svojim bogovima. A Gospod se razgnjevi na Solomona što se odvrati srce njegovo od Gospoda Boga Izrailjeva, koji mu se bješe javio dva puta. I bješe mu zapovjedio da ne ide za drugim bogovima, a on ne održa što mu Gospod zapovjedi. I reče Gospod Solomonu: Što se to nađe na tebi i nijesi držao zavjeta mojega ni uredaba mojih, koje sam ti zapovjedio, zato ću otrgnuti od tebe carstvo i daću ga sluzi tvojemu. Ali za tvojega vijeka neću to učiniti zbog Davida oca tvojega, nego ću ga otrgnuti iz ruku sina tvojega, Ali neću otrgnuti svega carstva; jedno ću pleme dati sinu tvojemu zbog Davida, sluge svojega, i zbog Jerusalima koji izabrah.“ 1. Carevima 11:1-13 NKJV
Upravo zato je Bog unapred upozorio da izrailjski carevi ne treba da umnožavaju žene, da im se srca ne bi odvratila od Jehove, Boga njihovog:
„Kad uđeš u zemlju koju ti daje Gospod Bog tvoj da je naslijediš i naseliš se u njoj, ako rečeš: Da postavim sebi cara, kao što imaju svi narodi oko mene, Samo onoga postavi sebi za cara kojega izbere Gospod Bog tvoj; između braće svoje postavi cara sebi; a nemoj postaviti nad sobom čovjeka tuđina, koji nije brat tvoj. Ali da ne drži mnogo konja, i da ne vraća naroda u Misir da bi imao mnogo konja, jer vam je Gospod kazao: Ne vraćajte se više ovijem putem. I da nema mnogo žena, da se ne bi otpadilo srce njegovo, ni srebra ni zlata da nema vrlo mnogo. A kad sjede na prijesto carstva svojega, neka prepiše sebi u knjigu ovaj zakon od sveštenika Levita; I neka ga drži kod sebe i neka ga čita dok je živ, da se uči bojati se Gospoda Boga svojega, držati sve riječi ovoga zakona i ove uredbe, i tvoriti ih; Da se ne bi podiglo srce njegovo iznad braće njegove, i da ne bi odstupilo od ove zapovijesti ni nadesno ni nalijevo, da bi dugo carovao on i sinovi njegovi u Izrailju.“ Ponovljeni zakoni 17:14-20 NKJV
Pozivanje na primer starozavetnih proroka, dakle, samo pokazuje koliko su muslimani očajni u opravdavanju Muhamedovih pohotnih, izopačenih polnih avantura, i dodatno potvrđuje nesavršenost i zaostalost takozvanih objava njihovog proroka.
Najzad, čak i islamski izvori svedoče da su Muhamedovi savremenici njega optuživali da je ženskaroš, čiji je bog, kako se činilo, hitao da ispuni polne strasti i maštarije svog proroka:
„… Lejla bt. el-Hatim b. Adi b. Amr b. Sevad b. Zafer b. el-Haris b. el-Hazredž prišla je Proroku dok su mu leđa bila okrenuta suncu i potapšala ga po ramenu. Upitao je ko je to, a ona je odgovorila: ,Ja sam kći onoga koji se nadmeće s vetrom. Ja sam Lejla bt. el-Hatim. Došla sam da ti ponudim sebe [u brak], pa oženi me se.‘ On je odgovorio: ,Prihvatam.‘ Vratila se svom narodu i rekla da ju je Božji Poslanik oženio. Rekli su: ,Kakvu si rđavu stvar učinila! Ti si žena koja drži do sebe, a Prorok je ženskaroš. Traži od njega poništenje.‘ Vratila se Proroku i zamolila ga da poništi brak, a on je udovoljio [njenoj molbi]…“ (The History of Al-Tabari: The Last Years of the Prophet, preveo i priredio Ismail K. Poonawala [State University of New York Press, Albany, 1990], tom IX (9), str. 139; podebljanje naše)
Čak je i Muhamedova nevesta-dete Aiša primetila da je tako:
Prenosi Muaza:
Aiša je rekla: „Božji Poslanik je tražio dozvolu od one žene kod koje je trebalo da prenoći ako je hteo da ode kod neke druge, nakon što je objavljen ovaj stih:–
„Možeš da zanemariš one među njima koje hoćeš i možeš da prihvatiš onu koju hoćeš, a možeš da zatražiš onu koju si udaljio, nijedno od toga nije tvoj greh.““ (33.51) Pitala sam Aišu: „Šta si mu ti govorila (u tom slučaju)?“ Rekla je: „Govorila sam mu: ,Kada bih mogla da ti uskratim dozvolu (da ideš kod svojih drugih žena), ne bih dopustila da tvoju naklonost dobije iko drugi.‘“ (Sahih al-Bukhari, tom 6, knjiga 60, broj 312 https://www.searchtruth.com/book_display.php?book=60&translator=1&start=0&number=312)
Sve navedeno veoma otežava izbegavanje zaključka da je glavna svrha Alahovog postojanja bila da zadovolji Muhamedove izopačene želje i polne pohote.
DALJE ČITANJE
Muhamedove polne povlastice (https://answeringislamblog.wordpress.com/2019/07/03/muhammads-sexual-privileges/)
Ponovni osvrt na Aišine godine, 4. deo (https://www.answering-islam.org/authors/shamoun/rebuttals/jonathan_brown/aisha_age_4.html)
Muhamedov brak sa Safijom: studija slučaja o Alahovoj milosti