Muhamed: ratni huškač koji je izazivao sukobe
U ovom tekstu izneću dodatne dokaze kojima se pobija često ponavljana muslimanska tvrdnja da Muhamed nije vodio ofanzivne ratove protiv nedužnih žrtava koje nisu ni čule za muslimane, a kamoli da su im pretile ili ih ugnjetavale. Ovaj tekst će takođe opovrgnuti tvrdnju da je džihad po svojoj prirodi isključivo odbrambeni.
Prema islamskim izvorima, Muhamed je poslao preteće pismo grupi arapskih hrišćana iz Nadžrana, objavljujući im rat ukoliko ne pređu u islam ili ne plate džiziju. Nažalost po te hrišćane, popustili su pred Muhamedovim zahtevima i dali mu pravo nad svom svojom imovinom, uz godišnje plaćanje dve hiljade odevnih predmeta kako bi zadržali svoje vlasništvo:
Ibn Kesir prenosi, na osnovu svedočanstva Junusa, hrišćanina koji je prihvatio islam, dugačak i zanimljiv izveštaj o Prorokovom susretu sa hrišćanima Nadžrana. Prorok je, kako nam se kazuje, napisao hrišćanima Nadžrana sledeće pismo pozivajući ih u islam: „U ime Boga Avrama, Isaka i Jakova, od Muhameda, Proroka i Božjeg Poslanika, episkopu Nadžrana i narodu Nadžrana. Prihvatite islam. Pošto vam prenosim hvale Boga Avrama, Isaka i Jakova, pozivam vas da se okrenete obožavanju Boga umesto obožavanja Njegovih slugu. Pozivam vas da prihvatite Boga, a ne Njegove sluge, za svoga gospodara. Ako odbijete moj poziv, onda sledi glavarina džizja. Ako odbijete moj poziv, OBJAVIĆU VAM RAT.“ Episkop je bio veoma uznemiren ovim pismom. Stoga je poslao po čoveka po imenu Šurahbil b. Vada'a da se s njim posavetuje. Šurahbil je bio mudar čovek koga su uvek pozivali u vremenima krize. Nakon što mu je pokazao pismo, episkop je upitao: „Šta mi savetuješ, o Abu Marjame?“ Šurahbil reče: „Dobro znaš da je Bog obećao Avramu proroka koji će doći iz Ismailovog potomstva. Može biti da je ovaj čovek obećani prorok. Nemam mišljenje o pitanjima proroštva. Da je ovo bila svetovna stvar, uložio bih svaki napor da ti dam najbolji savet.“
Episkop je zatim poslao po čoveka iz Nadžrana po imenu Abdulah b. Šurahbil, poznatog po svojoj mudrosti i razboritom rasuđivanju. Ali ni on nije imao savet da ponudi. Episkop je poslao po još jednog čoveka iz Nadžrana po imenu Džabar b. Fajd, koji takođe nije mogao da ponudi nikakav savet. Episkop je na kraju naredio da se oglase crkvena zvona, da se zapale vatre i da se u manastirima izloži kostret. Kada su zvona zazvonila, svi stanovnici doline Nadžran okupili su se. U dolini je bilo sedamdeset i tri grada sa 120.000 boraca. Episkop im je pročitao pismo i dogovoreno je da se ta trojica pošalju u Medinu kako bi doneli vesti o Proroku.
Kada su ljudi stigli u Medinu, skinuli su putnu odeću, obukli raskošna odela i okitili se zlatnim prstenjem. Ušli su u Prorokovu džamiju i pozdravili ga, ali im on nije uzvratio pozdrav. Uzalud su čekali da razgovaraju sa Prorokom, ali ih je on ignorisao. U očajanju su otišli Osmanu b. Afanu i Abdurahmanu b. Aufu, koji su im bili poznanici. Dvojica ashaba sedela su sa grupom Pomagača i Iseljenika. Trojica izaslanika požalila su se govoreći: „Vaš prorok je napisao pismo, a mi smo došli kao odgovor na njega. Pozdravili smo ga, ali nam nije uzvratio pozdrav. Uzalud smo čitav dan pokušavali da razgovaramo s njim, ali nije hteo da razgovara s nama. Mislite li da treba da se vratimo svom narodu?“ Alija je predložio da skinu svoju finu odeću i prstenje, ponovo obuku putnu odeću i vrate se Proroku. Tako su i učinili, i kada su ponovo pozdravili Proroka, on im je uzvratio pozdrav i uzviknuo: „Tako mi Onoga koji me je poslao sa istinom, došli su mi prvi put, a [đavo] Iblis je bio s njima.“ Dugo su raspravljali sa Prorokom, razmenjujući mnoga pitanja. Naposletku su upitali: „Šta kažeš o Isusu? Mi smo hrišćani i vratićemo se svome narodu; bilo bi nam drago da čujemo šta kažeš o njemu, pošto si prorok.“ Prorok je odgovorio: „Nemam šta da kažem na današnji dan. Ostanite ovde dok vam ne kažem šta mi moj Gospod kaže o Isusu.“ Pre nego što je noć prošla, Bog je objavio ovaj i prethodna dva stiha. Ljudi su, međutim, odbili da prihvate to gledište. Tako je Prorok došao sledećeg dana da se sretne s njima radi kušnje proklinjanja, u pratnji Hasana i Huseina, dok je Fatima išla za njim… Šurahbil se obratio svojoj dvojici prijatelja govoreći: „Znate da čitava dolina ne bi odlučivala bez mog saveta. Tako mi Boga, ovde vidim ozbiljnu stvar. Tako mi Boga, ako je ovaj čovek poslanik koga je Bog poslao, a mi bismo bili prvi među Arapima koji mu stoje na putu, nikada ne bismo bili pošteđeni njegovog gneva i gneva njegovog naroda dok nas ne pogode velikim opustošenjem. Mi smo njihovi najbliži susedi među Arapima. Ako je ovaj čovek prorok, a mi bismo ga izazvali na kušnju proklinjanja, ni dlaka ni nokat među nama ne bi bili pošteđeni uništenja.“ Njegovi prijatelji upitaše: „Šta onda predlažeš, o Abu Marjame?“ „Predlažem da mu dopustimo da nam presudi“, reče on, „jer u njemu vidim čoveka koji nikada ne bi pogrešio u svom sudu.“ Složili su se, i Šurahbil se sreo sa Prorokom i rekao mu: „Vidim bolji put za nas nego što je mubahala. Možeš izreći svaki sud koji želiš nad nama ovog dana i ove noći do jutra. Šta god da presudiš o nama, to ćemo prihvatiti.“ Prorok reče: „Možda će ti tvoj narod ovo prebaciti.“ Šurahbil reče: „Pitaj moja dva pratioca.“ Oni potvrdiše: „Niko među narodom doline [Nadžrana] nikada se ne bi usprotivio Šurahbilovom mišljenju.“ Prorok je tako pristao da ne održi mubahalu. Umesto toga, izdiktirao je sledeći sporazum između sebe i hrišćana Nadžrana: „U ime Boga, Svemilosnog, Samilosnog. Pošto Muhamed ima vlast NAD SVOM IMOVINOM Nadžrana, ipak će se odreći te kontrole u zamenu za predaju DVE HILJADE ODEVNIH PREDMETA SVAKE GODINE, hiljadu u mesecu redžebu i hiljadu u mesecu saferu.“ (Mahmoud M. Ayoub, The Qur'an and Its Interpreters: The House of 'Imran [State University of New York Press (SUNY), Albany, NY 1992], tom 2, str. 191-193; podebljanje i velika slova moji)
I:
Hafiz Abu Bekr al-Bejheki je naveo da su ga obavestili Abu Abdulah al-Hafiz i Abu Said Muhamed b. Musa ibn al-Fadl, koji su obojica rekli: „Abu al-Abas Muhamed b. Jakub nam je preneo, citirajući Ahmeda b. Abdul-Džabara, koji citira Junusa b. Bukajra, od Saleme b. Abd Jasua, od njegovog oca, od njegovog dede. Junus, koji je bio hrišćanin i prihvatio islam, rekao je da je Božji Poslanik pisao Nadžranu pre nego što mu je bila objavljena (sura) Ta Sin o Sulejmanu (Solomonu): 'U ime Boga Avrama, Isaka i Jakova, od Muhameda, Proroka, Božjeg Poslanika, episkopu Nadžrana. Jeste li miroljubivi? Hvalim vam Boga Avrama, Isaka i Jakova. Zatim: pozivam vas obožavanju Boga, umesto obožavanja Božjih slugu. Ako biste odbili, onda ćete morati da platite džiziju. Ako odbijete, upozoravam vas NA RAT. Mir.'“ (Ibn Kathir, The Life of the Prophet Muhammad (Al-Sira al-Nabawiyya), preveo profesor Trevor Le Gassick, recenzirao dr Muneer Fareed [Garnet Publishing Limited, 8 Southern Court, south Street Reading RG1 4QS, UK; The Center for Muslim Contribution to Civilization, prvo izdanje u mekom povezu, 2000], tom IV, str. 71; podebljanje i velika slova moji)
Muslimanski izvori svedoče da je razlog zbog koga im je Muhamed pretio ubistvom i prizivanjem prokletstva svog boga na njih bilo njihovo verovanje, a ne to što su na bilo koji način napali ili povredili njega i njegove sledbenike:
Razlog za poziv na mubahalu i objavu ajeta od početka ove sure do ovog mesta jeste to što je delegacija hrišćana iz Nadžrana (u Jemenu) došla u Medinu da raspravlja o Isau, tvrdeći da je on božanski i sin Alahov. Alah je objavio početak ove sure do ovog mesta, da bi opovrgao njihove tvrdnje, kao što su naveli imam Muhamed bin Ishak bin Jasar i drugi učenjaci.
Muhamed bin Ishak bin Jasar je rekao u svojoj čuvenoj Siri: „Delegacija hrišćana iz Nadžrana došla je Alahovom Poslaniku. Delegacija se sastojala od šezdeset konjanika, uključujući četrnaest njihovih poglavara koji donose odluke. Ti ljudi bili su Al-Akib, poznat i kao Abdul-Mesih, As-Sajid, poznat i kao Al-Ajham, Abu Harisa bin Alkama, iz porodice﴾ Bekra bin Vaila, i Uvejs bin Al-Haris. Među njima su takođe bili Zejd, Kajs, Jezid, Nabih, Huvejlid, Amr, Halid, Abdulah i Juhanes. Trojica od tih ljudi bili su poglavari ove delegacije: Al-Akib, njihov vođa i onaj kome su se obraćali za savet i odluku; As-Sajid, njihov učenjak i vođa na putovanjima i društvenim okupljanjima; i Abu Harisa bin Alkama, njihov patrijarh, sveštenik i verski vođa. Abu Harisa je bio Arapin iz porodice Bekra bin Vaila, ali kada je prihvatio hrišćanstvo, Rimljani i njihovi kraljevi ukazali su mu počast i sagradili mu crkve (ili njemu u čast). Takođe su ga finansijski podržavali i dali mu sluge, jer su znali koliko je čvrsta njegova vera u njihovu religiju.“ Abu Harisa je znao opis Alahovog Poslanika iz onoga što je čitao u ranijim božanskim Knjigama. Međutim, njegovo neznanje u ostalom navelo ga je da uporno ostane hrišćanin, jer je bio poštovan i imao visok položaj među hrišćanima. Ibn Ishak je rekao: „Muhamed bin Džafer bin Az-Zubejr je rekao da je '(nadžranska) delegacija došla Alahovom Poslaniku u Medinu, ušla u njegov mesdžid noseći odore i odeždu, nakon što je Prorok klanjao ikindiju namaz. Pratili su karavan kamila koji su vodili Beni Al-Haris bin Kab. Ashabi Alahovog Poslanika koji su ih videli rekli su da nikada posle toga nisu videli takvu delegaciju… Zatim su Abu Harisa bin Alkama i Al-Akib Abdul-Mesih ili As-Sajid Al-Ajham govorili Alahovom Poslaniku, a bili su hrišćani kao i kralj (rimski kralj). Međutim, nisu se slagali oko Isaa; neki od njih su govorili: 'On je Alah', dok su drugi govorili: 'On je sin Alahov', a neki drugi su govorili: 'On je jedan od trojstva.' Alah je daleko iznad onoga što Mu pripisuju.“
Zaista, ovo su verovanja hrišćana. Oni tvrde da je Isa Bog, budući da je vraćao mrtve u život, isceljivao slepilo, gubu i razne bolesti, govorio o stvarima budućnosti, stvarao oblik ptica i udahnjivao im život, oživljavajući ih. Međutim, sva ta čuda dogodila su se s Alahovom dozvolom, kako bi Isa bio znak od Alaha za ljude.
Oni takođe tvrde da je Isa sin Alahov, budući da nije imao oca i da je govorio dok je bio u kolevci, čudo koje se pre njega nije dogodilo nijednom među Adamovom decom, kako oni tvrde. Oni takođe tvrde da je Isa jedan od trojstva, jer bi Alah rekao: 'Mi smo učinili, zapovedili, stvorili i zahtevali.' Rekli su: 'Da je Alah jedan, rekao bi: Ja sam učinio, zapovedio, stvorio i odlučio.' Zbog toga tvrde da su Isa i Alah jedno (Trojstvo). Alah je daleko iznad onoga što Mu pripisuju, a treba pomenuti da je Kuran opovrgao sve te lažne hrišćanske tvrdnje.
Ibn Ishak je nastavio: „Kada su ovi ajeti došli Poslaniku od Alaha, presuđujući tako između njega i Ljudi Knjige, Alah je takođe zapovedio Proroku da ih pozove na mubahalu ako i dalje odbijaju istinu. Prorok ih je pozvao na mubahalu. Rekli su: 'O Abu Al-Kasime! Dopusti nam da razmislimo o ovoj stvari i vratimo ti se sa svojom odlukom o tome šta želimo da učinimo.' Napustili su Proroka i posavetovali se sa Al-Akibom, kome su se obraćali za savet. Rekli su mu: 'O Abdul-Mesih! Kakav je tvoj savet?' On reče: 'Tako mi Alaha, o hrišćanska braćo! Znate da je Muhamed Poslanik i da vam je doneo konačnu reč o vašem drugu (Isau). Takođe znate da nijedan Prorok nije sproveo mubahalu ni sa jednim narodom, a da su stari među njima ostali bezbedni i da su mladi odrasli. Zaista, to će biti vaš kraj ako to učinite. Ako ste već odlučili da ćete ostati u svojoj veri i svom verovanju o vašem drugu (Isau), onda sklopite ugovor sa tim čovekom (Muhamedom) i vratite se u svoju zemlju.' Došli su Proroku i rekli: 'O Abu Al-Kasime! Odlučili smo da ne možemo da sprovedemo mubahalu s tobom i da ti ostaneš u svojoj veri, dok mi ostajemo u svojoj veri. Međutim, pošalji s nama čoveka od svojih ashaba kojim si zadovoljan da presudi među nama u našim novčanim sporovima, jer si nam u tom pogledu prihvatljiv.'“ (Tafsir Ibn Kathir http://www.alim.org/library/quran/AlQuran-tafsir/TIK/3/59; podebljanje moje)
I:
Prenosi se na osnovu svedočanstva Ibn Abasa da je rekao: Grupa iz Nadžrana, uključujući As-Sajida i Al-Akiba, došla je Alahovom Poslaniku. Rekli su: „Šta ti je pa spominješ našeg druga?“ On odgovori: „Ko je to?“ Rekoše: „Isus: tvrdiš da je on rob Alahov.“
On reče: „Da.“ Upitaše ga: „Jesi li video ili bio obavešten o nekome poput Isusa?“ Zatim su ga napustili, a Gavrilo mu je došao i rekao: „Reci im, ako ti dođu, da {Zaista, primer Isusa je kod Alaha kao primer Adama} [Ibn Abu Hatim].
Prenosi se na osnovu svedočanstva Maslame Ibn Abd Jašua, od njegovog oca, od njegovog dede, da je Alahov Poslanik poslao narodu Nadžrana, pre nego što mu je objavljena sura An-Naml: „U ime Boga Avrama, Isaka, Jakova. Od Muhameda, Proroka…“ Oni su mu poslali Šarhabila Ibn Vada'u Al-Hamdanija, Abdulaha Ibn Šarhabila Al-Asbanija i Džabara Al-Harisija. Došli su mu i razmenili s njim pitanja. Upitali su ga: „Šta kažeš o Isusu?“ On odgovori: „Nemam šta da kažem o njemu na današnji dan. Zato sačekajte dok vam ne kažem.“ Kada je svanulo jutro narednog dana, Alah je objavio te kuranske ajete. [Al-Bejheki u Ad-Dala'ilu]
Prenosi se na osnovu svedočanstva Al-Azraka Ibn Kajsa da je rekao: Episkop Nadžrana zajedno sa Al-Akibom došao je Alahovom Poslaniku, da im predloži da prihvate islam. Rekli su: „Mi smo muslimani pre tebe (pre nego što si poslat kao Prorok).“ On reče: „Slagali ste. Tri stvari su vas sprečile da prihvatite islam: vaša tvrdnja da je Uzvišeni Alah uzeo sina [Uzvišen neka je Alah iznad onoga što Mu pripisuju]; vaše jedenje svinjskog mesa i vaše klanjanje idolu.“
Rekli su: „Ko je Otac Isusov?“ Alahov Poslanik nije dao odgovor sve dok Uzvišeni Alah nije objavio te kuranske ajete.
Pozvao ih je da prizovu Alahovo prokletstvo na onoga koji laže među njima, ali su oni odbili i pristali da daju džiziju, a zatim su se vratili kući. [Ibn Sad u At-Tabakatu] (Jalal Al-Din Al-Suyuti, Reasons and Occasions of Revelation of the Holy Qur'an (Lubab An-Nuqul Fi Asbab An-Nuzul), preveo dr Muhammad Mahdi Al-Sharif [Dar Al-Kotob Al-Ilmiyah, Bejrut 2015], str. 74-75)
Prethodno izneto dokazuje da džihad nije samo odbrambeni rat, već ofanzivni napad na svakoga ko ne veruje onako kako veruju muslimani. Suprotno tvrdnjama Muhamedovih polemičara, Muhamed je koristio džihad kao sredstvo za ponižavanje Jevreja, hrišćana i drugih isključivo zbog njihovih verovanja, i za bogaćenje sebe i svojih sledbenika preuzimanjem njihove imovine i zemalja.