Katekizam, hipostasno sjedinjenje, teoza, Hristovo posredovanje i zajednica svetih
U ovom tekstu navešću odeljke iz Katekizma i njegovog kompendijuma kako bih pokazao da Crkva i potvrđuje i navodi 1. Timoteju 2:5, gde se jasno kaže da je Hristos jedini posrednik između Boga i ljudi. Takođe ću citirati one delove u kojima Crkva istovremeno zastupa verovanje da su sveti živi i proslavljeni na nebu i da se zauzimaju za one na zemlji. Crkva uviđa da nema nikakve nespojivosti između toga što je Isus jedini posrednik i toga što se nebeski svetitelji mole za čovečanstvo, posebno za vernike.
Katekizam takođe divno objašnjava kako je Hristos i Bog i čovek, sa razumnom ljudskom dušom, dok istovremeno ostaje jedna večna božanska Ličnost. Dalje govori o teozi, ili oboženju vernika koji su sjedinjeni sa Hristom. Sva isticanja su moja.
PRVI DEO: ISPOVEDANJE VERE
DRUGA GLAVA VERUJEM U ISUSA HRISTA, JEDINORODNOG SINA BOŽJEG
Član 3 „ZAČET JE SILOM SVETOGA DUHA I ROĐEN OD DEVE MARIJE“
Paragraf 1. SIN BOŽJI JE POSTAO ČOVEK
Član 3
„ZAČET JE SILOM SVETOGA DUHA I ROĐEN OD DEVE MARIJE“
Paragraf 1. SIN BOŽJI JE POSTAO ČOVEK
I. ZAŠTO JE REČ POSTALA TELO?
456 Nikejskim simvolom vere odgovaramo ispovedajući: „Radi nas ljudi i radi našeg spasenja siđe s neba; silom Svetoga Duha ovaploti se od Deve Marije i postade čovek.“
457 Reč je postala telo radi nas kako bi nas spasla pomirivši nas sa Bogom, koji „što On zavolje nas, i posla Sina svojega, kao žrtvu pomirenja za grijehe naše“: „da je Otac poslao Sina – Spasitelja svijeta“, i „da se On javi da grijehe naše uzme“:70
Bolesna, naša priroda je zahtevala da bude isceljena; pala, da bude podignuta; mrtva, da ponovo ustane. Bili smo izgubili posed dobra; bilo je nužno da nam bude vraćen. Zatvorenima u tami, bilo je nužno da nam se donese svetlost; kao zarobljenici, čekali smo Spasitelja; kao sužnji, pomoć; kao robovi, oslobodioca. Jesu li to male ili beznačajne stvari? Zar nisu pokrenule Boga da siđe do ljudske prirode i pohodi je, budući da je čovečanstvo bilo u tako bednom i nesrećnom stanju?71
458 Reč je postala telo da bismo tako upoznali Božju ljubav: „U tome se pokaza ljubav Božija prema nama što je Bog Sina svojega Jedinorodnoga poslao u svijet da živimo Njime.“72 „Jer Bog tako zavolje svijet da je Sina svojega Jedinorodnoga dao, da svaki koji vjeruje u njega ne pogine, nego da ima život vječni.“73
459 Reč je postala telo da bi nam bila uzor svetosti: „Uzmite jaram moj na sebe i naučite se od mene“ „Ja sam Put i Istina i Život; niko ne dolazi Ocu osim kroz mene.“74 Na gori Preobraženja Otac zapoveda: „njega poslušajte“75 Isus je uzor Blaženstava i norma novog zakona: „da ljubite jedni druge kao što ja vas ljubim“76 Ova ljubav podrazumeva delotvorno prinošenje samoga sebe, po njegovom primeru.77
460 Reč je postala telo da bi nas učinila „postanete pričasnici božanske prirode“:78 „Jer zato je Reč postala čovek, i Sin Božji postao Sin čovečji: da bi čovek, ulazeći u zajednicu sa Rečju i tako primajući božansko sinovstvo, postao sin Božji.“79 „Jer Sin Božji je postao čovek da bismo mi postali Bog.“80 „Jedinorodni Sin Božji, želeći da nas učini deoničarima svoga božanstva, uze našu prirodu, da bi on, postavši čovek, ljude učinio bogovima.“81
II. OVAPLOĆENJE
461 Preuzimajući izraz svetog Jovana, „I Logos postade tijelo“,82 Crkva naziva „Ovaploćenjem“ činjenicu da je Sin Božji uzeo ljudsku prirodu kako bi u njoj ostvario naše spasenje. U himni koju navodi sveti Pavle, Crkva peva tajnu Ovaploćenja:
„Zato neka je u vama ista misao koja je i u Hristu Isusu, Koji budući u obličju Božijem, nije smatrao za otimanje to što je jednak sa Bogom, Nego je sebe ponizio uzevši obličje sluge, postao istovjetan ljudima, i izgledom se nađe kao čovjek; Unizio je sebe i bio poslušan do smrti, i to do smrti na krstu“83
462 Poslanica Jevrejima upućuje na istu tajnu:
„Zato ulazeći u svijet, govori: Žrtvu i prinos nisi htio, ali si mi tijelo pripremio. Svespaljenice i žrtve za grijehe nisu ti bile ugodne; Tada rekoh: Evo dođoh, kao što je u početku Knjige pisano za mene, da učinim volju tvoju, Bože.“84
463 Vera u istinsko Ovaploćenje Sina Božjeg jeste osobeni znak hrišćanske vere: „Po ovome raspoznavajte Duha Božijeg: svaki duh koji priznaje da je Isus Hristos u tijelu došao, od Boga je“85 Takvo je radosno uverenje Crkve od samih njenih početaka, kad god peva „velika je tajna pobožnosti“: „Bog se javi u tijelu“86
III. ISTINITI BOG I ISTINITI ČOVEK
464 Jedinstveni i sasvim osobeni događaj Ovaploćenja Sina Božjeg ne znači da je Isus Hristos delom Bog a delom čovek, niti podrazumeva da je on rezultat zbrkane mešavine božanskog i ljudskog. On je postao istinski čovek ostajući istinski Bog. Isus Hristos je istiniti Bog i istiniti čovek.
Tokom prvih vekova Crkva je morala da brani i razjasni ovu istinu vere protiv jeresi koje su je izopačavale.
465 Prve jeresi nisu toliko poricale Hristovo božanstvo koliko njegovu istinsku ljudskost (gnostički doketizam). Od apostolskih vremena hrišćanska vera insistira na istinskom ovaploćenju Sina Božjeg koji je „u tijelu došao“.87 Ali već u trećem veku Crkva je na saboru u Antiohiji morala da potvrdi, nasuprot Pavlu iz Samosate, da je Isus Hristos Sin Božji po prirodi, a ne po usvojenju. Prvi vaseljenski sabor u Nikeji 325. godine ispovedio je u svom Simvolu vere da je Sin Božji „rođen, a ne stvoren, iste suštine (homoousios) sa Ocem“, i osudio je Arija, koji je tvrdio da je Sin Božji „nastao iz onoga što nije bilo“ i da je „iz druge suštine“ nego što je Očeva.88
466 Nestorijanska jeres je smatrala Hrista ljudskom ličnošću sjedinjenom sa božanskom ličnošću Sina Božjeg. Suprotstavljajući se ovoj jeresi, sveti Kirilo Aleksandrijski i treći vaseljenski sabor, u Efesu 431. godine, ispovedili su „da je Reč, sjedinivši sa sobom u svojoj ličnosti telo oživljeno razumnom dušom, postala čovek“.89 Hristova ljudskost nema drugog nosioca osim božanske ličnosti Sina Božjeg, koji ju je uzeo i učinio svojom, od svog začeća. Iz tog razloga je Efeski sabor 431. godine proglasio da je Marija istinski postala Majka Božja kroz ljudsko začeće Sina Božjeg u njenoj utrobi: „Majka Božja, ne zato što je priroda Reči ili njegovo božanstvo primilo početak svog postojanja od svete Deve, nego zato što je od nje rođeno sveto telo, oživljeno razumnom dušom, koje je Reč Božja sjedinila sa sobom po ipostasi, te se kaže da je Reč rođena po telu.“90
467 Monofiziti su tvrdili da je ljudska priroda prestala da postoji kao takva u Hristu kada ju je božanska ličnost Sina Božjeg uzela. Suočen sa ovom jeresi, četvrti vaseljenski sabor, u Halkidonu 451. godine, ispovedio je:
Sledeći svete Oce, jednodušno učimo i ispovedamo jednoga te istoga Sina, Gospoda našeg Isusa Hrista: istoga savršenog u božanstvu i savršenog u čovečanstvu, istoga istinski Boga i istinski čoveka, sastavljenog od razumne duše i tela; jednosuštnog sa Ocem po božanstvu i jednosuštnog sa nama po čovečanstvu; „nama sličnog u svemu osim u grehu“. Rođen je od Oca pre svih vekova po božanstvu, a u ove poslednje dane, radi nas i radi našeg spasenja, rođen je po čovečanstvu od Deve Marije, Majke Božje.91
Ispovedamo da se jedan te isti Hristos, Gospod i Jedinorodni Sin, mora priznati u dve prirode, bez mešanja, promene, deljenja ili razdvajanja. Razlika između priroda nikada nije bila ukinuta njihovim sjedinjenjem, nego je pre svojstvo svake od dveju priroda bilo očuvano dok su se sastajale u jednoj ličnosti (prosopon) i jednoj ipostasi.92
468 Posle Halkidonskog sabora neki su od Hristove ljudske prirode načinili neku vrstu ličnog subjekta. Protiv njih je peti vaseljenski sabor, u Konstantinopolju 553. godine, ispovedio da „postoji samo jedna ipostas [ili ličnost], a to je Gospod naš Isus Hristos, jedan od Trojstva“.93 Tako se sve u Hristovoj ljudskoj prirodi ima pripisati njegovoj božanskoj ličnosti kao njenom vlastitom subjektu, ne samo njegova čuda nego i njegova stradanja, pa čak i njegova smrt: „Onaj koji je bio raspet u telu, Gospod naš Isus Hristos, jeste istiniti Bog, Gospod slave, i jedan od Svetoga Trojstva.“94
469 Crkva stoga ispoveda da je Isus nerazdvojivo istiniti Bog i istiniti čovek. On je zaista Sin Božji koji je, ne prestajući da bude Bog i Gospod, postao čovek i naš brat: „Ono što je bio, ostao je, a ono što nije bio, uzeo je“, peva rimska liturgija.95 A liturgija svetog Jovana Zlatoustog objavljuje i peva: „Jedinorodni Sine i Reči Božja, besmrtni, koji si radi našega spasenja izvoleo da se ovaplotiš od svete Bogorodice i uvek Deve Marije, koji si se bez promene očovečio i bio raspet, Hriste Bože naš, koji si svojom smrću smrt satro, koji si jedan od Svetoga Trojstva, proslavljen sa Ocem i Svetim Duhom, spasi nas!“96
IV. NA KOJI NAČIN JE SIN BOŽJI ČOVEK?
470 Budući da je „ljudska priroda uzeta, a ne upijena“,97 u tajanstvenom sjedinjenju Ovaploćenja, Crkva je tokom vekova bila vođena da ispovedi punu stvarnost Hristove ljudske duše, sa njenim delovanjima razuma i volje, kao i njegovog ljudskog tela. Uporedo s tim, morala je svaki put da podseti da Hristova ljudska priroda pripada, kao njegova vlastita, božanskoj ličnosti Sina Božjeg, koji ju je uzeo. Sve što Hristos jeste i čini u toj prirodi proističe od „jednoga od Trojstva“.
Sin Božji stoga saopštava svojoj ljudskosti sopstveni lični način postojanja u Trojstvu. U svojoj duši kao i u svom telu, Hristos tako na ljudski način izražava božanske puteve Trojstva:98
Sin Božji... radio je ljudskim rukama; mislio je ljudskim umom. Delao je ljudskom voljom, i ljudskim srcem je voleo. Rođen od Deve Marije, on je zaista postao jedan od nas, nama sličan u svemu osim u grehu.99
Hristova duša i njegovo ljudsko znanje
471 Apolinarije Laodikijski je tvrdio da je u Hristu božanska Reč zamenila dušu ili duh. Protiv ove zablude Crkva je ispovedila da je večni Sin uzeo i razumnu, ljudsku dušu.100
472 Ova ljudska duša koju je Sin Božji uzeo obdarena je istinskim ljudskim znanjem. Kao takvo, to znanje samo po sebi nije moglo biti neograničeno: ono se ostvarivalo u istorijskim uslovima njegovog postojanja u prostoru i vremenu. Zato je Sin Božji, kada je postao čovek, mogao da „u premudrosti i u rastu i u milosti kod Boga i kod ljudi“,101 pa je čak morao i sam da se raspituje o onome što čovek u ljudskom stanju može saznati jedino iz iskustva.102 To je odgovaralo stvarnosti njegovog dobrovoljnog samoumanjenja, kada je uzeo „obličje sluge“.103
473 Ali u isto vreme, ovo istinski ljudsko znanje Sina Božjeg izražavalo je božanski život njegove ličnosti.104 „Ljudska priroda Sina Božjeg, ne sama po sebi nego svojim sjedinjenjem sa Rečju, znala je i pokazivala u sebi sve što se odnosi na Boga.“105 Takav je pre svega slučaj sa prisnim i neposrednim znanjem koje Sin Božji, postavši čovek, ima o svome Ocu.106 Sin je u svom ljudskom znanju takođe pokazivao božansko prodiranje koje je imao u tajne misli ljudskih srca.107
474 Svojim sjedinjenjem sa božanskom mudrošću u ličnosti ovaploćene Reči, Hristos je u svom ljudskom znanju uživao puninu razumevanja večnih planova koje je došao da otkrije.108 Ono za šta je priznao da ne zna u toj oblasti, ON JE NA DRUGOM MESTU IZJAVIO DA NIJE POSLAT DA OTKRIJE.109
Hristova ljudska volja
475 Slično tome, na šestom vaseljenskom saboru, Konstantinopolj III 681. godine, Crkva je ispovedila da Hristos poseduje dve volje i dva prirodna delovanja, božansko i ljudsko. Ona nisu suprotstavljena jedno drugom, nego sarađuju tako da je Reč koja je postala telo na ljudski način htela, u poslušnosti svome Ocu, sve što je na božanski način odlučila sa Ocem i Svetim Duhom radi našega spasenja.110 Hristova ljudska volja „ne opire se niti se protivi, nego se pokorava njegovoj božanskoj i svemogućoj volji“.111
Hristovo istinsko telo
476 Budući da je Reč postala telo uzimajući istinsku ljudskost, Hristovo telo je bilo ograničeno.112 Stoga se ljudsko lice Isusovo može prikazati; na sedmom vaseljenskom saboru (Nikeja II 787. godine) Crkva je priznala da je njegovo predstavljanje na svetim ikonama zakonito.113
477 U isto vreme Crkva je uvek priznavala da u telu Isusovom „vidimo svoga Boga učinjenog vidljivim i tako bivamo zahvaćeni ljubavlju prema Bogu koga ne možemo videti“.114 Pojedinačne osobine Hristovog tela izražavaju božansku ličnost Sina Božjeg. On je crte svoga ljudskog tela učinio svojima, do te mere da im se može ukazivati poštovanje kada su prikazane na svetoj ikoni, jer vernik „koji poštuje ikonu, poštuje u njoj ličnost onoga koji je prikazan“.115
Srce ovaploćene Reči
478 Isus nas je poznavao i voleo, svakoga i sve, tokom svoga života, svoje agonije i svoga Stradanja, i predao je sebe za svakoga od nas: „Sina Božijega, koji me zavoli i predade sebe za mene“116 Voleo nas je sve ljudskim srcem. Iz tog razloga se Presveto Srce Isusovo, probodeno našim gresima i radi našega spasenja,117 „sasvim opravdano smatra glavnim znakom i simbolom one... ljubavi kojom božanski Iskupitelj neprestano ljubi večnoga Oca i sva ljudska bića“ bez izuzetka.118
UKRATKO
479 U vreme koje je Bog odredio, jedinorodni Sin Očev, večna Reč, to jest Reč i suštinska Slika Očeva, ovaplotio se; ne gubeći svoju božansku prirodu uzeo je ljudsku prirodu.
480 Isus Hristos je istiniti Bog i istiniti čovek, u jedinstvu svoje božanske ličnosti; iz tog razloga on je jedini posrednik između Boga i ljudi.
481 Isus Hristos poseduje dve prirode, jednu božansku i drugu ljudsku, nepomešane, ali sjedinjene u jednoj ličnosti Sina Božjeg.
482 Hristos, budući istiniti Bog i istiniti čovek, ima ljudski razum i volju, savršeno usklađene sa njegovim božanskim razumom i božanskom voljom i njima podložne, koje ima zajedno sa Ocem i Svetim Duhom.
483 Ovaploćenje je stoga tajna divnog sjedinjenja božanske i ljudske prirode u jednoj ličnosti Reči.
70 1. Jovanova 4:10; 4:14; 3:5.
71 Sveti Grigorije Niski, Orat. catech 15: PG 45, 48B.
72 1. Jovanova 4:9.
73 Jovan 3:16.
74 Matej 11:29; Jovan 14:6.
75 Marko 9:7; up. Ponovljeni zakoni 6:4-5.
76 Jovan 15:12.
77 Up. Marko 8:34.
78 2. Petrova 1:4.
79 Sveti Irinej, Adv. haeres. 3, 19, 1: PG 7/1, 939.
80 Sveti Atanasije, De inc. 54, 3: PG 25, 192B.
81 Sveti Toma Akvinski, Opusc. 57, 1-4.
82 Jovan 1:14.
83 Filipljanima 2:5-8; up. LH, subota, Kantik na večernjoj molitvi.
84 Jevrejima 10:5-7, navodeći Psalam 40:6-8 (7-9 LXX).
85 1. Jovanova 4:2.
86 1. Timoteju 3:16.
87 Up. 1. Jovanova 4:2-3; 2. Jovanova 7.
88 Prvi nikejski sabor (325): DS 130, 126.
89 Efeski sabor (431): DS 250.
90 Efeski sabor: DS 251.
91 Halkidonski sabor (451): DS 301; up. Jevrejima 4:15.
92 Halkidonski sabor: DS 302.
93 Drugi konstantinopoljski sabor (553): DS 424.
94 Drugi konstantinopoljski sabor (553): DS 432; up. DS 424; Efeski sabor, DS 255.
95 LH, 1. januar, Antifona za jutarnju molitvu; up. Sveti Lav Veliki, Sermo in nat. Dom. 1, 2; PL 54, 191-192.
96 Liturgija svetog Jovana Zlatoustog, Tropar O monogenes.
97 GS 22 # 2.
98 Up. Jovan 14:9-10.
99 GS 22 # 2.
100 Up. Damas I: DS 149.
101 Luka 2:52.
102 Up. Marko 6 38; 8 27; Jovan 11:34; itd.
103 Filipljanima 2:7.
104 Up. Sveti Grigorije Veliki, „Sicut aqua“ ad Eulogium, Epist. Lib. 10, 39 PL 77, 1097 Aff.; DS 475.
105 Sveti Maksim Ispovednik, Qu. et dub. 66 PG 90, 840A.
106 Up. Marko 14:36; Matej 11:27; Jovan 1:18; 8:55; itd.
107 Up. Marko 2:8; Jovan 2 25; 6:61; itd.
108 Up. Marko 8:31; 9:31; 10:33-34; 14:18-20, 26-30.
109 Up. Marko 13:32, Dela apostolska 1:7.
110 Up. Treći konstantinopoljski sabor (681): DS 556-559.
111 Treći konstantinopoljski sabor: DS 556.
112 Up. Lateranski sabor (649): DS 504.
113 Up. Galatima 3:1; up. Drugi nikejski sabor (787): DS 600-603.
114 Rimski misal, Prefacija Božića I.
115 Drugi nikejski sabor: DS 601.
116 Galatima 2:20.
117 Up. Jovan 19:34.
118 Pije XII, Enc. Haurietis aquas (1956): DS 3924; up. DS 3812.
TREĆA GLAVA VERUJEM U SVETOGA DUHA
Član 9 „VERUJEM U SVETU KATOLIČANSKU CRKVU“
946 Nakon ispovedanja „svete katoličanske Crkve“, Apostolski simvol vere dodaje „zajednicu svetih“. U izvesnom smislu ovaj član je dalje objašnjenje prethodnog: „Šta je Crkva ako ne sabranje svih svetih?“477 Zajednica svetih jeste Crkva.
947 „Budući da svi verni čine jedno telo, dobro svakoga saopštava se ostalima.... Moramo stoga verovati da u Crkvi postoji zajedništvo dobara. Ali najvažniji član je Hristos, budući da je on glava.... Stoga se bogatstva Hristova saopštavaju svim članovima, kroz sakramente.“478 „Pošto je ovom Crkvom upravljano jednim te istim Duhom, sva dobra koja je primila nužno postaju zajednički fond.“479
948 Izraz „zajednica svetih“ ima stoga dva usko povezana značenja: zajedništvo u svetim stvarima (sancta)“ i „među svetim osobama (sancti).
„Sancta sancti's! („Sveti darovi Božji za sveti narod Božji“) proglašava služitelj u većini istočnih liturgija tokom uzdizanja svetih Darova pre deljenja pričešća. Verni (sancta) hrane se Hristovim svetim telom i krvlju (sancta) da bi rasli u zajednici Svetoga Duha (koinonia) i da bi je saopštavali svetu.
1. ZAJEDNIŠTVO U DUHOVNIM DOBRIMA
949 U prvobitnoj jerusalimskoj zajednici, učenici su „I bijahu postojani u nauci apostolskoj, i u zajednici, u lomljenju hljeba i u molitvama.“480
\Zajedništvo u veri. Vera vernih jeste vera Crkve, primljena od apostola. Vera je blago života koje se obogaćuje time što se deli.
950 Zajedništvo sakramenata. „Plod svih sakramenata pripada svim vernima. Svi sakramenti su svete veze koje sjedinjuju verne jedne sa drugima i vezuju ih za Isusa Hrista, a pre svega Krštenje, vrata kroz koja ulazimo u Crkvu. Zajednica svetih mora se razumeti kao zajedništvo sakramenata.... Ime ’zajedništvo’ može se primeniti na sve njih, jer nas oni sjedinjuju sa Bogom.... Ali ovo ime više odgovara Evharistiji nego bilo kom drugom, jer je pre svega Evharistija ta koja ostvaruje ovo zajedništvo.“481
951 Zajedništvo harizmi. Unutar zajednice Crkve, Sveti Duh „razdeljuje posebne milosti među vernima svakoga staleža“ radi izgrađivanja Crkve.482 A „No svakome se daje projava Duha na korist.“483
952 „im sve bješe zajedničko“484 „Sve što istinski hrišćanin ima treba smatrati dobrom koje poseduje zajedno sa svima ostalima. Svi hrišćani treba da budu spremni i željni da priteknu u pomoć onima u nevolji . . . i svojim bližnjima u oskudici.“485 Hrišćanin je upravitelj Gospodnjih dobara.486
953 Zajedništvo u ljubavi. U sanctorum communio, „Jer niko od nas ne živi samome sebi, i niko ne umire samome sebi;“.487 „I ako strada jedan ud, s njim stradaju svi udovi; a ako li se jedan ud proslavlja, s njim se raduju svi udovi. A vi ste tijelo Hristovo, i udovi ponaosob.“488 „ne traži svoje“489 U ovoj solidarnosti sa svim ljudima, živima ili mrtvima, koja je utemeljena na zajednici svetih, i najmanje od naših dela učinjenih u ljubavi donosi korist svima. Svaki greh šteti ovom zajedništvu.
II. ZAJEDNICA NEBESKE I ZEMALJSKE CRKVE
954 Tri stanja Crkve. „Kada Gospod dođe u slavi, i svi njegovi anđeli sa njim, smrti više neće biti i sve će mu biti potčinjeno. Ali u sadašnje vreme neki od njegovih učenika su putnici na zemlji. Drugi su umrli i bivaju očišćavani, dok su treći u slavi, sozercavajući ’u punoj svetlosti, samoga Boga trojičnog i jednog, upravo onakvog kakav jeste’“:490
Svi mi, međutim, u različitoj meri i na različite načine, imamo udela u istoj ljubavi prema Bogu i našim bližnjima, i svi pevamo jednu himnu slave našem Bogu. Zaista, svi koji su Hristovi i koji imaju njegovog Duha čine jednu Crkvu i u Hristu prianjaju jedni uz druge.491
955 „Tako se sjedinjenje putnika sa braćom koja spavaju u miru Hristovom ni na koji način ne prekida, nego se, naprotiv, prema postojanoj veri Crkve, ovo sjedinjenje pojačava razmenom duhovnih dobara.“492
956 Zauzimanje svetih. „Budući tešnje sjedinjeni sa Hristom, oni koji borave na nebu još čvršće utvrđuju celu Crkvu u svetosti.... Oni ne prestaju da se zauzimaju kod Oca za nas, prinoseći zasluge koje su stekli na zemlji kroz jedinog posrednika između Boga i ljudi, Hrista Isusa.... Tako je njihovom bratskom brigom naša slabost veoma pomognuta.“493
Ne plačite, jer ću vam biti korisniji posle svoje smrti i tada ću vam pomagati delotvornije nego za života.494
Želim da svoje nebo provedem čineći dobro na zemlji_._495
957 Zajedništvo sa svetima. „Ne cenimo uspomenu na one na nebu samo zbog primera; nego tražimo da se ovom pobožnošću, kroz vršenje bratske ljubavi, ojača jedinstvo cele Crkve u Duhu. Tačno kao što nas hrišćansko zajedništvo među našim saputnicima približava Hristu, tako nas i naše zajedništvo sa svetima spaja sa Hristom, od koga kao od izvora i glave proističe sva milost i sam život naroda Božjeg“496:
Hrista obožavamo kao Sina Božjeg; mučenike volimo kao Gospodnje učenike i podražavaoce, i to s pravom, zbog njihove neuporedive odanosti svome caru i učitelju. Neka i mi budemo njihovi saputnici i sadrugovi u učeništvu
958 Zajedništvo sa umrlima. „U punoj svesti o ovoj zajednici celokupnog Mističnog Tela Isusa Hrista, Crkva je u svojim članovima putnicima, od najranijih dana hrišćanske vere, sa velikim poštovanjem odavala počast uspomeni na umrle; i ’zato što je sveta i spasonosna misao moliti se za umrle da bi bili razrešeni od svojih grehova’ ona prinosi svoje molitve za njih.“498 Naša molitva za njih sposobna je ne samo da im pomogne, nego i da njihovo zauzimanje za nas učini delotvornim.
959 U jednoj porodici Božjoj. „Jer ako nastavimo da volimo jedni druge i da se pridružujemo hvaljenju Presvetoga Trojstva – svi mi koji smo sinovi Božji i činimo jednu porodicu u Hristu – bićemo verni najdubljem pozivu Crkve.“499
UKRATKO
960 Crkva je „zajednica svetih“: ovaj izraz se odnosi prvo na „svete stvari“ (sancta), pre svega na Evharistiju, kojom se „jedinstvo vernih, koji čine jedno telo u Hristu, i predstavlja i ostvaruje“ (LG 3).
961 Izraz „zajednica svetih“ odnosi se takođe na zajedništvo „svetih osoba“ (sancti) u Hristu koji je „umro za sve“, tako da ono što svako čini ili trpi u Hristu i za Hrista donosi plod za sve.
962 „Verujemo u zajednicu svih vernih Hristovih, onih koji su putnici na zemlji, umrlih koji se očišćuju i blaženih na nebu, koji svi zajedno čine jednu Crkvu; i verujemo da je u ovoj zajednici milosrdna ljubav Boga i njegovih svetih uvek [pažljiva] prema našim molitvama“ (Pavle VI, CPG # 30).
477 Nikita, Expl. Symb., 10: PL 52:871B.
478 Sveti Toma Akvinski, Symb., 10.
479 Rimski katekizam I, 10, 24.
480 Dela apostolska 2:42.
481 Rimski katekizam 1, 10, 24.
482 LG 12 # 2.
483 1. Korinćanima 12:7.
484 Dela apostolska 4:32.
485 Rimski katekizam 1, 10, 27.
486 Up. Luka 16:1, 3.
487 Rimljanima 14:7.
488 1. Korinćanima 12:26-27.
489 1. Korinćanima 13:5; up. 10:24.
490 LG 49; up. Matej 25:31; 1. Korinćanima 15:26-27; Florentinski sabor (1439): DS 1305.
491 LG 49; up. Efescima 4:16.
492 LG 49.
493 LG 49; up. 1. Timoteju 2:5.
494 Sveti Dominik, na samrti, svojoj braći.
495 Sveta Terezija od Lizjea, Poslednji razgovori, prev. Džon Klark (Vašington: ICS, 1977), 102.
496 LG 50; up. Efescima 4:1-6.
497 Martyrium Polycarpi, 17: Apostolski oci II/3, 396.
498 LG 50; up. 2. Makavejska 12:45.
499 LG 51; d. Jevrejima 3:6.
Katekizam Katoličke crkve: Kompendijum
Verujem u zajednicu svetih
194. Šta znači „zajednica svetih“?
946-953
960
Ovaj izraz označava pre svega zajedničko učešće svih članova Crkve u svetim stvarima (sancta): u veri, sakramentima, posebno Evharistiji, harizmama i drugim duhovnim darovima. U korenu ovog zajedništva je ljubav koja „ne traži svoje“ (1. Korinćanima 13:5), nego navodi verne da „im sve bješe zajedničko“ (Dela apostolska 4:32), pa i da sopstvena materijalna dobra stave u službu najsiromašnijih.
195. Šta još znači „zajednica svetih“?
954-959
961-962
Ovaj izraz se takođe odnosi na zajedništvo između svetih osoba (sancti); to jest, između onih koji su milošću sjedinjeni sa umrlim i vaskrslim Hristom. Neki su putnici na zemlji; drugi, prešavši iz ovog života, prolaze kroz očišćenje i pomažu im i naše molitve. Drugi već uživaju u slavi Božjoj i zauzimaju se za nas. Svi oni zajedno čine u Hristu jednu porodicu, Crkvu, na hvalu i slavu Trojstva.
Marija, Majka Hristova, Majka Crkve
196. U kom smislu je Blažena Deva Marija Majka Crkve?
963-964
973
Blažena Deva Marija je Majka Crkve u poretku milosti jer je rodila Isusa, Sina Božjeg, Glavu tela koje je Crkva. Kada je umirao na krstu, Isus je svoju majku dao svome učeniku rečima: „Evo ti majke!“ (Jovan 19:27).
197. Kako Deva Marija pomaže Crkvi?
965-970
974-975
Posle Vaznesenja svoga Sina, Deva Marija je pomagala počecima Crkve svojim molitvama. Čak i posle svoga Uznesenja na nebo, ona nastavlja da se zauzima za svoju decu, da bude uzor vere i ljubavi za sve, i da nad njima vrši spasonosni uticaj koji proističe iz preobilnih zasluga Hristovih. Verni u Mariji vide sliku i predujam vaskrsenja koje ih očekuje i prizivaju je kao zastupnicu, pomoćnicu, dobrotvorku i posrednicu.
198. Kakva se pobožnost upućuje svetoj Devi?
971
To je osobena vrsta pobožnosti koja se suštinski razlikuje od kulta obožavanja koji se daje jedino Presvetom Trojstvu. Ovo posebno poštovanje upućeno Mariji nalazi naročiti izraz u liturgijskim praznicima posvećenim Majci Božjoj i u marijanskim molitvama kao što je sveta Krunica, koja je kompendijum celog Jevanđelja.
199. Na koji način je Blažena Deva Marija eshatološka ikona Crkve?
972
Gledajući u Mariju, koja je potpuno sveta i već proslavljena telom i dušom, Crkva u njoj sozercava ono što je i sama pozvana da bude na zemlji i ono što će biti u nebeskoj otadžbini…
209. Šta se podrazumeva pod pojmom „nebo“?
1023-1026
1053
Pod „nebom“ se podrazumeva stanje vrhunske i konačne sreće. Oni koji umru u milosti Božjoj i nemaju potrebe za daljim očišćenjem sabrani su oko Isusa i Marije, anđela i svetih_._ Tako oni čine nebesku Crkvu, gde vide Boga „licem u lice“ (1. Korinćanima 13:12). Oni žive u zajednici ljubavi sa Presvetim Trojstvom i zauzimaju se za nas.
„Istinski i samopostojeći život sastoji se u ovome: Otac, kroz Sina i u Svetome Duhu, izliva svoje nebeske darove na sve bez izuzetka. Zahvaljujući njegovom milosrđu, i mi, ljudi kakvi jesmo, primili smo neotuđivo obećanje večnoga života.“ (Sveti Kirilo Jerusalimski)…
324. Kakvo mesto sakrament Svetoga reda ima u božanskom planu spasenja?
1539-1546
1590-1591
Ovaj sakrament je bio praslikovan u Starom savezu u službi levita, u Aronovom sveštenstvu i u ustanovljenju sedamdeset „starješina“ (Brojevi 11:25). Ove praslike nalaze svoje ispunjenje u Hristu Isusu koji je žrtvom krsta „jedan i posrednik između Boga i ljudi“ (****1. Timoteju 2:5), „Prvosveštenik po činu Melhisedekovu“ (Jevrejima 5:10). Jedno Hristovo sveštenstvo postaje prisutno u služiteljskom sveštenstvu…
537. Kako se Mojsije molio?
2574-2577
2593
Mojsijeva molitva bila je tipičan primer sozercateljne molitve. Bog, koji je Mojsija pozvao iz gorućeg žbuna, često se i dugo zadržavao u razgovoru sa njim, „licem k licu kao što govori čovjek s prijateljem svojim“ (Izlazak 33:11). U toj prisnosti sa Bogom, Mojsije je zadobio snagu da se uporno zauzima za svoj narod: njegova molitva je tako bila praslika zauzimanja jedinog posrednika, Hrista Isusa…
554. U čemu se sastoji molitva zauzimanja?
2634-2636
2647
Zauzimanje se sastoji u traženju u ime drugoga. Ono nas saobražava i sjedinjuje sa molitvom Isusa koji se kod Oca zauzima za sve, posebno za grešnike. Zauzimanje se mora protezati čak i na sopstvene neprijatelje…
PUT MOLITVE
559. Postoje li u Crkvi različiti načini molitve?
2663
U Crkvi postoje razni načini molitve koji su vezani za različite istorijske, društvene i kulturne kontekste. Učiteljstvo Crkve ima zadatak da rasuđuje o vernosti ovih načina molitve predanju apostolske vere. Na pastirima i katehetama je da objasne njihovo značenje, koje je uvek povezano sa Isusom Hristom.
560. Koji je put naše molitve?
2664
2680-2681
Put naše molitve je Hristos, jer je molitva upućena Bogu, Ocu našem, ali ga dostiže samo ako se molimo – bar prećutno – u ime Isusovo. Njegova ljudskost je zapravo jedini put kojim nas Sveti Duh uči da se molimo Ocu našem. Stoga se liturgijske molitve završavaju formulom: „Kroz Gospoda našega Isusa Hrista.“
561. Koja je uloga Svetoga Duha u molitvi?
2670-2672
2680-2681
Budući da je Sveti Duh unutrašnji Učitelj hrišćanske molitve i „ne znamo šta ćemo se moliti kao što treba“ (Rimljanima 8:26), Crkva nas podstiče da ga prizivamo i da mu se obraćamo u svakoj prilici: „Dođi, Sveti Duše!“
562. Na koji način je hrišćanska molitva marijanska?
2673-2679
2682
Zbog njene jedinstvene saradnje sa delovanjem Svetoga Duha, Crkva voli da se moli Mariji i sa Marijom, savršenom moliteljkom, i da sa njom „veliča“ i priziva Gospoda. Marija nam zapravo pokazuje „Put“ koji je njen Sin, jedini i jedinstveni Posrednik.
563. Kako se Crkva moli Mariji?
2676-2678
2682
Pre svega molitvom Zdravo, Marijo, kojom Crkva traži zauzimanje Deve. Druge marijanske molitve su Krunica, himna Akatist, Paraklis, kao i himne i kantici raznih hrišćanskih tradicija.
VODIČI U MOLITVI
564. Na koji način su sveti vodiči u molitvi?
2683-2684
2692-2693
Sveti su naši uzori molitve. Njih takođe molimo da se pred Svetim Trojstvom zauzimaju za nas i za ceo svet. Njihovo zauzimanje je njihova najuzvišenija služba Božjem planu. U zajednici svetih, kroz istoriju Crkve, razvile su se različite vrste duhovnosti koje nas uče kako da živimo i praktikujemo put molitve.