Justin Mučenik, grčki filozofi i Hristos

Sveti Justin Mučenik je verovao i učio da se predljudski Logos, odnosno Reč Božja, objavio čak i grčkim filozofima, zbog čega su oni znali za Logos i o njemu govorili. Verovao je da je Hristos, koji je nestvoreni Logos, to učinio kako bi ih pripremio za svoj dolazak u svet, da postane telo radi iskupljenja čovečanstva.

Evo šta je ovaj blaženi svetitelj napisao:

Poglavlje 44. Proroštvo ga ne poništava

A sveti Duh proroštva nas je tome poučio, govoreći nam preko Mojsija da je Bog ovako rekao prvostvorenom čoveku: Gle, pred tvojim licem su dobro i zlo: izaberi dobro.

I opet, preko drugog proroka Isaije, da je sledeći izrek izgovoren kao od Boga Oca i Gospoda svih: „Umijte se, očistite se, uklonite zloću djela svojih ispred očiju mojih, prestanite zlo činiti. Učite se dobro činiti, tražite pravdu, ispravljajte potlačenoga, dajite pravicu siroti, branite udovicu. Tada dođite, veli Gospod, pa ćemo se suditi: ako grijesi vaši budu kao skerlet, postaće bijeli kao snijeg; ako budu crveni kao crvac, postaće kao vuna. Ako hoćete slušati, dobra zemaljska ješćete. Ako li nećete, nego budete nepokorni, mač će vas pojesti, jer usta Gospodnja rekoše.“ Isaija 1:16, itd.

A izraz „mač će vas pojesti“ ne znači da će neposlušni biti pobijeni mačem, nego je mač Božji oganj, kojem gorivo postaju oni koji odluče da čine zlo. Zato On kaže, „mač će vas pojesti, jer usta Gospodnja rekoše.“. A da je govorio o maču koji seče i odmah dokrajčuje, ne bi rekao „će vas pojesti“.

Tako je i Platon, kada kaže, Krivica je na onome ko bira, a Bog je bez krivice, to uzeo od proroka Mojsija i izgovorio. Jer Mojsije je stariji od svih grčkih pisaca.

A šta god su i filozofi i pesnici rekli o besmrtnosti duše, ili o kaznama posle smrti, ili o sozercanju nebeskih stvari, ili o učenjima slične vrste, oni su takve podsticaje primili od proroka koji su im omogućili da te stvari razumeju i protumače. I otuda izgleda da postoje semena istine među svim ljudima; ali im se stavlja na teret što nisu tačno razumeli [ istinu] kada tvrde protivrečnosti.

Tako da ono što govorimo o proricanju budućih događaja ne govorimo kao da se oni zbivaju po sudbinskoj nužnosti; nego Bog, unapred znajući sve što će svi ljudi učiniti, i pošto je Njegova odluka da buduća dela ljudi budu uzvraćena svako prema svojoj vrednosti, unapred objavljuje Duhom proroštva da će dodeliti dolične nagrade prema zasluzi učinjenih dela, uvek podstičući ljudski rod na napor i na sabranost, pokazujući da se stara i promišlja o ljudima.

Ali posredstvom đavola propisana je smrt onima koji čitaju knjige Histaspa, ili Sivile, ili proroka, da bi strahom sprečili ljude koji ih čitaju da prime poznanje dobra i da bi ih zadržali u ropstvu sebi; što, međutim, nisu uvek mogli da postignu. Jer mi ih ne samo da neustrašivo čitamo, nego ih, kao što vidite, iznosimo na vaš uvid, znajući da će njihov sadržaj biti ugodan svima.

A ako ubedimo makar i nekolicinu, naš dobitak biće veoma velik; jer ćemo, kao dobri zemljoradnici, primiti nagradu od Gospodara.

Poglavlje 45. Prorečeno je Hristovo sedenje na nebu

A da će Bog Otac svih uzvesti Hrista na nebo pošto Ga je vaskrsao iz mrtvih, i da će Ga tamo držati dok ne pokori Njegove neprijatelje, đavole, i dok se ne ispuni broj onih za koje unapred zna da su dobri i vrli, radi kojih je još odložio svršetak — čujte šta je rekao prorok David.

Ovo su njegove reči: „Reče Gospod Gospodu mojemu: Sjedi meni s desne strane dok položim neprijatelje tvoje za podnožje nogama tvojima. Skiptar sile daje ti Gospod sa Siona: vladaj sred neprijatelja svojih. U dan rata tvojega narod je tvoj gotov u svetoj krasoti. Kao rosa zori iz utrobe, takva je u tebe mladost tvoja.“

Ono što kaže, „Skiptar sile daje ti Gospod sa Siona: vladaj sred neprijatelja svojih.“, proriče moćnu reč koju su Njegovi apostoli, pošavši iz Jerusalima, propovedali svuda; i mada je smrt propisana onima koji uče ili uopšte ispovedaju ime Hristovo, mi ga svuda i prihvatamo i propovedamo.

A ako i vi ove reči čitate neprijateljski, ne možete učiniti ništa više, kao što rekoh ranije, nego da nas ubijete; što nama zaista ne škodi, ali vama i svima koji nas nepravedno mrze, a ne kaju se, donosi večnu kaznu ognjem.

Poglavlje 46. Reč u svetu pre Hrista

Ali da neko, bez razloga i radi izvrtanja onoga čemu učimo, ne bi tvrdio da mi kažemo kako se Hristos rodio pre sto pedeset godina pod Kvirinijem, a potom, u vreme Pontija Pilata, učio ono za šta kažemo da je učio; i da ne bi vikali protiv nas kao da su svi ljudi rođeni pre Njega bili neodgovorni — predupredimo i razrešimo tu teškoću.

Poučeni smo da je Hristos prvorođeni Božji, a gore smo izjavili da je On Reč u kojoj je udela imao svaki ljudski rod; i oni koji su živeli razumno jesu hrišćani, iako su smatrani bezbožnicima; kao, među Grcima, Sokrat i Heraklit, i njima slični ljudi**; a među varvarima,** Avraam, i Ananija, i Azarija, i Misailo, i Ilija, i mnogi drugi čija dela i imena sada ne želimo da nabrajamo, jer znamo da bi to bilo zamorno.

Tako da su i oni koji su živeli pre Hrista, a živeli su bez razuma, bili zli i neprijateljski nastrojeni prema Hristu, i ubijali su one koji su živeli razumno.

A ko je On, koji je silom Reči, po volji Boga Oca i Gospoda svih, rođen od device kao čovek, i nazvan Isus, i raspet, i umro, i vaskrsao, i uzašao na nebo — razuman čovek moći će da shvati iz onoga što je već tako obimno rečeno.

A mi ćemo, pošto je dokaz ovog predmeta sada manje potreban, zasad preći na dokaz onih stvari koje su hitne. (Prva apologija; naglašavanje moje)

I:

Poglavlje 8. Omrznuti su svi u kojima je Reč prebivala

A oni iz stoičke škole — budući da su, koliko se tiče njihovog moralnog učenja, bili divni, kao što su u pojedinostima bili i pesnici**, zbog semena razuma [Logosa] usađenog u svaki ljudski rod** — bili su, znamo, omrznuti i pogubljeni — Heraklit na primer, i, među onima našeg vremena, Musonije i drugi.

Jer, kao što nagovestismo, đavoli su uvek činili da svi oni koji ma na koji način žive razuman i ozbiljan život i klone se poroka budu omrznuti.

I nije nikakvo čudo; ako se pokaže da đavoli prouzrokuju da mnogo više budu omrznuti oni koji ne žive samo prema jednom delu reči razlivene [među ljudima] nego po poznanju i sozercanju cele Reči, koja je Hristos.

A oni će, zatvoreni u večni oganj, pretrpeti svoju pravednu kaznu i pokoru. Jer ako ih već sada ljudi obaraju imenom Isusa Hrista, to je nagoveštaj kazne u večnom ognju koja će biti nanesena njima samima i onima koji im služe. Jer tako su i svi proroci prorekli, i naš učitelj Isus učio.

Poglavlje 9. Večna kazna nije puka pretnja

A da niko ne bi rekao ono što govore oni koji se smatraju filozofima, da su naše tvrdnje da se zli kažnjavaju večnim ognjem krupne reči i strašila, i da želimo da ljudi žive vrlinski iz straha, a ne zato što je takav život dobar i prijatan; na to ću kratko odgovoriti: ako to nije tako, onda Bog ne postoji; ili, ako postoji, ne stara se o ljudima, i nisu ništa ni vrlina ni porok, i, kao što rekosmo ranije, zakonodavci nepravedno kažnjavaju one koji prestupaju dobre zapovesti. Ali pošto oni nisu nepravedni, i njihov Otac ih rečju uči da čine isto što i On sam, ni oni koji se s njima slažu nisu nepravedni.

A ako neko prigovori da su zakoni ljudi različiti, i kaže da se kod jednih jedno smatra dobrim, a drugo zlim, dok se kod drugih ono što je prvima izgledalo loše ceni kao dobro, a ono što je izgledalo dobro smatra lošim, neka posluša šta na to kažemo.

Mi znamo da su zli anđeli postavili zakone saobrazne sopstvenoj zloći, u kojima uživaju ljudi njima slični; i pravi Razum, kada je došao**,** pokazao je da nisu sva mišljenja ni sva učenja dobra, nego da su neka zla, a druga dobra.

Stoga ću takvim ljudima izneti isto i slično tome, i, bude li potrebno, o tome će se govoriti opširnije. Ali sada se vraćam na predmet.

Poglavlje 10. Poređenje Hrista sa Sokratom

Naša učenja se, dakle, pokazuju većim od svakog ljudskog učenja; jer je Hristos, koji se javio nas radi, postao celo razumno biće — i telo, i razum, i duša.

Jer šta god su zakonodavci ili filozofi dobro izrekli, to su razradili nalazeći i sozercavajući neki deo Reči. Ali pošto nisu poznavali celu Reč**, koja je Hristos, često su protivrečili sami sebi**.

A oni koji su po ljudskom rođenju bili stariji od Hrista, kada su pokušavali da razumom razmatraju i dokazuju stvari, izvođeni su pred sudove kao bezbožne osobe i smutljivci.

A Sokrat, koji je u tom pravcu bio revnosniji od svih njih, bio je optužen za iste one zločine kao i mi.

Jer su govorili da uvodi nova božanstva i da ne smatra bogovima one koje država priznaje.

Ali on je iz države isterao i Homera i ostale pesnike, i učio je ljude da odbace zle demone i one koji su činili ono što su pesnici pripovedali; i podsticao ih je da upoznaju Boga koji im je bio nepoznat**, putem istraživanja razuma, govoreći**, da nije lako naći Oca i Tvorca svih, niti je, pošto se nađe, bezbedno objaviti Ga svima.

Ali je ovo naš Hristos učinio sopstvenom silom.

Jer niko nije toliko verovao Sokratu da bi umro za to učenje, nego u Hrista, koga je delimično poznavao i sam Sokrat (jer On beše i jeste Reč koja je u svakom čoveku, i koja je prorekla ono što je imalo da se zbude i preko proroka i u sopstvenoj ličnosti kada je postao podložan istim stradanjima, i tome je učio), ne samo filozofi i učenjaci poverovaše, nego i zanatlije i sasvim neuki ljudi, prezirući i slavu, i strah, i smrt; jer je On sila neizrecivog Oca, a ne puko oruđe ljudskog razuma.

Poglavlje 11. Kako hrišćani gledaju na smrt

Ali niti bismo mi bili pogubljivani, niti bi zli ljudi i đavoli bili moćniji od nas, da smrt nije dug koji duguje svaki rođeni čovek. Zato zahvaljujemo kada taj dug plaćamo.

I smatramo pravednim i prikladnim da ovde, radi Kreskenta i onih koji bulazne kao on, ispričamo ono što pripoveda Ksenofont. Herakle je, kaže Ksenofont, došavši na mesto gde se sastaju tri puta, našao Vrlinu i Porok, koji mu se javiše u obličju žena: Porok, u raskošnoj haljini i sa zavodljivim izrazom lica koji je takvim ukrasima učinjen cvetnim, i sa očima brzo topljive nežnosti, reče Heraklu da će mu, ako pođe za njim, uvek omogućiti da svoj život provede u nasladi i ukrašen najljupkijim ukrasima, kakvi behu tada na njemu samom; a Vrlina, koja beše bednog izgleda i odeće, reče: Ali ako mene poslušaš, ukrasićeš se ne ukrasom niti lepotom koja prolazi i propada, nego večnim i dragocenim krasotama.

I uvereni smo da svako ko beži od onoga što izgleda dobro, a uporno ide za onim što se smatra teškim i čudnim, ulazi u blaženstvo. Jer Porok, kada podražavanjem onoga što je netruležno (jer ono što je zaista netruležno niti ima niti može da proizvede) navuče na sopstvene postupke, kao krinku, svojstva vrline i odlike koje su zaista izvrsne, zarobljava ljude zemaljskog uma, pripisujući Vrlini svoja sopstvena zla svojstva.

Ali oni koji su razumeli izvrsnosti koje pripadaju onome što je stvarno, i sami su neiskvareni u vrlini.

I tako bi svaki razuman čovek trebalo da misli i o hrišćanima i o atletama, i o onima koji su činili ono što pesnici pripovedaju o takozvanim bogovima, zaključujući to iz našeg prezira prema smrti, čak i kada se ona mogla izbeći.

Poglavlje 12. Prezir prema smrti dokazuje nevinost hrišćana

Jer i ja sam, kada sam se naslađivao učenjima Platona, i čuo kako se hrišćani klevetaju, a video ih neustrašive pred smrću, i pred svim drugim stvarima koje se smatraju strašnim, uvideo da je nemoguće da oni žive u zloći i nasladi.

Jer koji bi to pohotljiv ili neuzdržljiv čovek, ili onaj ko smatra dobrim da se gosti ljudskim mesom, mogao poželeti smrt da bi bio lišen svojih uživanja, a ne bi radije uvek nastavljao sadašnji život i pokušavao da izbegne pažnju vlastodržaca; a još manje bi sam sebe prijavio kada bi posledica bila smrt?

I to su sada zli demoni učinili da bude izvršeno preko zlih ljudi. Jer pošto su neke pogubili zbog optužbi lažno podignutih protiv nas, odvukli su na muke i naše ukućane, bilo decu bilo slabe žene, i strašnim mučenjima ih prisilili da priznaju ona izmišljena dela koja oni sami otvoreno čine; zbog čega smo manje zabrinuti, jer nijedno od tih dela zaista nije naše, a imamo nerođenog i neizrecivog Boga za svedoka i naših misli i naših dela.

Jer zašto nismo čak i javno ispovedili da su to stvari koje smatramo dobrim, i dokazali da je to božanska filozofija, govoreći da se misterije Saturna vrše kada ubijamo čoveka, i da, kada se do sitosti napijemo krvi, kao što se za nas govori, činimo ono što vi činite pred onim idolom koji poštujete, i na koji prskate krv ne samo nerazumnih životinja nego i ljudi, prinoseći kao izliv krv onoga koga je zaklala ruka najuglednijeg i najplemenitijeg čoveka među vama? I podražavajući Jupitera i ostale bogove u sodomiji i besramnom opštenju sa ženom, zar ne bismo mogli kao svoju apologiju da iznesemo spise Epikura i pesnika?

Ali pošto ubeđujemo ljude da izbegavaju takvu pouku i sve one koji je praktikuju i podražavaju takve primere, kao što smo se u ovom izlaganju trudili da ubedimo vas, napadaju nas na svaki mogući način. Ali nas to ne brine, jer znamo da je Bog pravedan posmatrač svega.

Ali kamo sreće da bi i sada neko stao na visoku govornicu i povikao iz sveg glasa: Postidite se, postidite se, vi koji nedužne optužujete za ona dela koja biste vi sami otvoreno mogli počiniti, i pripisujete stvari koje se odnose na vas i na vaše bogove onima koji prema njima nemaju ni najmanje naklonosti. Obratite se; postanite mudri.

Poglavlje 13. Kako je Reč bila u svim ljudima

Jer i ja sam se, kada sam otkrio zlu krinku koju su zli duhovi navukli na božanska učenja hrišćana, da bi druge odvratili od pristupanja njima, smejao i onima koji su te laži smislili, i samoj krinci i opštem mnjenju; i priznajem da se i hvalim i svom snagom trudim da budem nađen kao hrišćanin;

ne zato što se učenja Platona razlikuju od Hristovih, nego zato što nisu u svemu slična, kao što nisu ni učenja ostalih, stoika, i pesnika, i istoričara. Jer je svaki čovek govorio dobro srazmerno udelu koji je imao u semenoj reči**, videći ono što joj je bilo srodno**.

Ali oni koji sami sebi protivreče u važnijim tačkama izgleda da nisu posedovali nebesku mudrost i poznanje protiv kojeg se ne može govoriti. Šta god je pravilno rečeno među svim ljudima, vlasništvo je nas hrišćana. Jer odmah posle Boga, mi obožavamo i volimo Reč koja je od nerođenog i neizrecivog Boga, budući da je i On postao čovek nas radi, da bi nam, postavši učesnik naših stradanja, doneo i isceljenje.

Jer su svi pisci mogli da vide stvarnosti nejasno kroz posejanost usađene reči koja je bila u njima.

Jer je jedno seme i podražavanje darovano prema sposobnosti, a sasvim drugo je sama stvar, u kojoj se učestvuje i koja se podražava po milosti koja je od Njega. (Druga apologija; naglašavanje moje)