Injil, Ibn Abbas i Al-Bukhari
Ova objava je zamišljena kao dopuna sledećem materijalu: MATERIJAL ZA DISKUSIJU SA ANDANIJEM.
Tawrat kao hebrejska Biblija i Injil kao pisani tekst
Tawrat se u Kuranu javlja osamnaest puta i izgleda da potiče, možda posredno, od hebrejskog izraza Torah.7 Opisuje spis dat Mojsiju, koji je „poslat odozgo” od Boga (Q5:44). Kuranski izraz Tawrat često se shvata kao oznaka za Petoknjižje, odnosno prvih pet knjiga koje se vezuju za Mojsija, premda ga muslimani kasnije koriste da označe celu hebrejsku Bibliju. Jevrejska tradicija govori o Pisanoj Tori (Petoknjižje) i Usmenoj Tori (midraš i Talmud), a islamska tradicija ih ne razlikuje nužno. U narednim poglavljima, posebno u 3. poglavlju o muslimanskoj tradicionalnoj literaturi, pozivanje na to da „stoji u Tawratu****” može upućivati na bilo koje od njih.
… Kuran takođe pretpostavlja da je tekst koji naziva Injil bio dostupan hrišćanima Muhamedovog vremena, i da je taj tekst mogao da posluži kao pouzdan izvor za njihove presude (Q5:47, 7:157). Da li se i u kojoj meri ovi stihovi odnose na ono što hrišćani razumeju kao četiri jevanđelja jeste važno pitanje, na koje su muslimanski odgovori bili različiti.13 (Martin Whittingham, A History of Muslim Views of the Bible: The First Four Centuries [De Gruyter, 2021], tom 7, str. 22-23; podebljani naglasak je moj)
Al-Bukhari o iskvarenju
Najveći sakupljač hadisa sunitskog islama, Al-Bukhari, poricao je tekstualno iskvarenje Biblije, pa je čak naveo i Ibn Abbasa kao onoga ko se slaže sa ovim stavom:
LV. Reči Alaha Svemogućeg, „Ovo je veličanstveni Kur'an na pomno čuvanoj Ploči.“ (85:21-22)
„Tako Mi brda Tur, i Knjige u redovima napisane“ (52:1-2): Qatada je rekao da „mastur” znači „napisano”. „Yasturun” (68:1) znači „zapisuju”, a Umm al-Kitab (43:4) jeste ceo Kuran i njegov izvor. [Rekao je da] „ma talfizu” (50:18) znači: „On ne izgovori ništa a da to ne bude zapisano protiv njega.” Ibn ‘Abbas je rekao: „Beleži se i dobro i zlo”, a „yuharrufuna” (4:46) znači „uklanjaju”. Niko ne uklanja dela [sic] iz jedne od Knjiga Alaha Svemogućeg, nego ih izvrću, tumačeći ih neispravno. „Dirasatihim: (6:156) znači „njihovo recitovanje” „Wa’iyya” (69:12) jeste čuvanje, „ta’iha” (69:12) znači „sačuvati ga”. „meni se ovaj Kur'an objavljuje da upozoravam njime vas i one do kojih on dopre“, što znači stanovnike Meke, „one do kojih on dopre“(6:19) što znači ovaj Kuran, te je on njegov opominjač. (Aisha Bewley, Sahih Collection of al-Bukhari, 100. Knjiga o tevhidu (verovanje da je Alah Jedan u svojoj Suštini, Svojstvima i Delima); naglasak je moj)
Poglavlje 69. Knjiga o vrlinama Kurana
I. Poglavlje. Kako je Objava sišla i šta je od nje prvo objavljeno.
Ibn ‘Abbas je rekao da „muhaymin” (5:48) znači „POUZDAN”. Kuran je jemac svake Knjige pre njega. (Bewley, The Sahih Collection of al-Bukhari; naglasak je moj)
Martin Whittingham daje sopstveni prevod al-Bukharijevih komentara preuzetih od Ibn Abbasa:
Kao što tradicionalna literatura sadrži malo pominjanja tekstualnog iskvarenja Biblije, tako isto pruža i malo pominjanja pitanja iskvarenog biblijskog tumačenja (tahrif al-ma’na ili tahrif ma’nawi). Al-Bukhari dodaje napomenu između hadisa u odeljku svoje zbirke hadisa pod naslovom „Knjiga o božanskom jedinstvu” (Kitab al-Tawhid). Tu navodi Ibn ‘Abbasa, Muhamedovog rođaka i jednog od ashaba, kako komentariše izraz „yuhairifuna” (ovde se najbolje prevodi kao „menjaju”). Pozivajući se na Q4:46, gde se ovaj izraz koristi, prenosi se da je Ibn ‘Abbas objasnio yuharrifuna rečima: „ali niko ne uklanja nijedan izraz iz jedne od Božjih knjiga. Nego su ga izmenili: protumačili su ga pogrešnim tumačenjem”.63 Ovo se tiče Q4:46, koji izričito optužuje neke Jevreje da izvlače reči iz njihovog konteksta. Čini se da je ta izjava u sukobu sa drugom izjavom Ibn ‘Abbasa u gore navedenom hadisu, koja se tiče Q2:79 i koja tvrdi da su barem neki Jevreji iskvarili tekst. Dve izjave bi se mogle uskladiti ako bi se optužba vezana za Q2:79 shvatila kao opis samo određene grupe Jevreja, a ne kao opšta tvrdnja.
Još jedan hadis koji iznosi optužbu za iskvareno tumačenje beleži al-Darimi (um. 255/869) u svom Sunanu, jednoj od zbirki koje nisu uključene u kanonskih šest zbirki, ali jesu među najistaknutijih devet. „Iskvarili su (harrafu) Sveto pismo svojim tumačenjem (tafsir).”64
63 Al-Bukhari, Sahih, tom 9, Kitab al-Tawhid (Knjiga o božanskom jedinstvu), komentar pre hadisa br. 7553, moj prevod. Prevodioci izdanja Darussalam ostavljaju ovaj komentar neprevedenim.
64 Al-Darimi, Sunan al-Darimi, tom 1 (Bejrut: Dar al-Kitab al-‘Arabi, 1987), 169. Ovi izveštaji nisu numerisani, ali izveštaj koji se ovde navodi poslednji je u odeljku raznih uvodnih tema pre početka prve „Knjige”, o „Čistoti”
(Tahara). (A History of Muslim Views of the Bible, str. 60-61; naglasak je moj)
Ovo objašnjava zašto su učenjaci prošlosti, uključujući dvojicu najistaknutijih učenika Ibn Taymiyye, Ibn Qayyima al-Jawziyyu i Ibn Kathira, uvrstili al-Bukharija među one koji su verovali da prethodni spisi nisu bili iskvareni:
S druge strane, druga skupina učenjaka hadisa i fikha rekla je: ove izmene su se dogodile u toku njegovog tumačenja, a ne u toku procesa njegove objave. Ovo je stav Abi Abdulaha Muhameda bin Ismaila Al-Bukharija, koji je u svojoj zbirci hadisa rekao:
„Niko ne može iskvariti tekst uklanjajući ijednu Alahovu reč iz njegovih Knjiga, nego su ga iskvarili pogrešno ga tumačeći.” (Al-Jawziyyah, Ighathat Al Lahfan, tom 2, str. 351)
I:
Mujahid, Ash-Sha’bi, Al-Hassan, Qatadah i Ar-Rabi’ bin Anas rekli su da,
„Jedna njihova grupa uvija svoje jezike čitajući Knjigu, da biste vi pomislili da je to iz Knjige, a to nije iz Knjige“
znači: „Oni menjaju.”
(Alahove reči)
Al-Bukhari je preneo da je Ibn ‘Abbas rekao da ajet znači da oni menjaju i dodaju, mada niko među Alahovim stvorenjima ne može ukloniti Alahove reči iz Njegovih knjiga; oni menjaju i izvrću njihova očigledna značenja. Wahb bin Munabbih je rekao: „Tawrah i Injil ostaju onakvi kakvima ih je Alah objavio i nijedno slovo iz njih nije uklonjeno. Međutim, ljudi zavode druge dodavanjem i lažnim tumačenjem, oslanjajući se na knjige koje su sami napisali.” Zatim,
„govore: „To je od Allaha!“ A to nije od Allaha“
Što se tiče Alahovih knjiga, one su i dalje sačuvane i ne mogu se izmeniti.” Ibn Abi Hatim je zabeležio ovu izjavu… (Tafsir Ibn Kathir – Abridged, Volume 2, Parts 3, 4 & 5, Surat Al-Baqarah, Verse 253, to Surat An-Nisa, verse 147 [Darussalam Publishers & Distributors, Riyadh, Houston, New York, Lahore; prvo izdanje: mart 2000], str. 196; naglasak je moj)
Al-Bukhari nije bio jedini koji navodi Ibn Abbasa:
„… Andaluzijski tumač Ibn ‘Atiyya izjavio je da Tahrif znači „promeniti nešto ili ga preneti iz njegovog izvornog karaktera u drugi” i da je Ibn ‘Abbas smatrao da se jevrejsko (a posredno možda i hrišćansko) iskvarenje i izmena nalaze u egzegezi, dok je slovo Tore ostalo netaknuto, premda je druga škola učenjaka tvrdila da su sama slova bila izmenjena, na osnovu toga što, iako je od Jevreja bilo zatraženo da čuvaju Toru, nju — za razliku od Kurana — nije čuvao sam Bog.”
(Dr Muhamed Abu Laylah, The Qur’an and the Gospels – A Comparative Study [Al-Falah Foundation for Translation, Publication & Distribution, treće izdanje, 2005], str. 145-146; naglasak je naš)
Ibn Hisham i Jovanovo jevanđelje
Ibn Hisham je bio muslimanski priređivač koji je iz biografije Ibn Ishaqa uklonio materijal koji mu se nije dopadao, a ipak je netaknutim ostavio njegovo pozivanje na Jovanovo jevanđelje. To znači da je Ibn Hisham potvrdio ovo predanje, jer bi ga u suprotnom izostavio:
Sira Ibn Ishaqa izvorno je počinjala odeljkom poznatim kao Knjiga o početku (Kitab al-Mubtada’), koji se delimično oslanjao na biblijsku tradiciju, a još više na jevrejsku i hrišćansku vanbiblijsku tradiciju. Ovaj odeljak je izbacio njegov potonji priređivač, Ibn Hisham. Izostavljeni tekst Ibn Ishaqa može se delimično rekonstruisati samo iz drugih verzija, poput recenzije Ibn Bukayra i mnogih izveštaja od Ibn Ishaqa sačuvanih u istoriji al-Tabarija. Ibn Hisham primećuje: „Ovu knjigu ću započeti sa Isma’ilom, sinom Ibrahimovim, i pomenuti one od njegovih potomaka koji su bili preci Božjeg poslanika … izostavljajući neke od stvari koje je Ibn Ishaq zabeležio u ovoj knjizi, u kojima se poslanik ne pominje i o kojima Kuran ništa ne govori.” Ibn Hisham takođe izostavlja „stvari o kojima je sramotno raspravljati; pitanja koja bi uznemirila određene ljude.69 Nije iznenađujuće što je u ovom širokom prosejavanju, usmerenom na to da pogled bude uprt u samog Muhameda, biblijski materijal uglavnom ostao po strani. Ipak, Ibn Hisham čuva čuveno poistovećivanje Parakleta, koji se pominje u Jovanovom jevanđelju (Jovan 14:16, 26; 15:26; 16:7), sa Muhamedom. To je objašnjivo zato što, iako je reč o biblijskom mestu, Ibn Ishaq ga uzima kao ukazivanje na Muhameda, ličnost koja je u središtu Ibn Hishamovog zanimanja. Ibn Ishaq u svojoj Siri čuva hrišćanski palestinsko-aramejski prevod reči „parakletos” (Paraklet) kao „mnhmn”, jedinstven prevod u poređenju sa kasnijim arapskim prevodima nastalim iz grčkog ili sirijskog. Od četiri različite recenzije dela Ibn Ishaqa, uglavnom nepotpune, jedino verzija koju koristi Ibn Hisham čuva pominjanje Parakleta.70
Primer biblijskog materijala koji je Ibn Hisham izbacio jeste izveštaj koji se nalazi u verziji Ibn Ishaqa kod Ibn Bukayra, a koji tvrdi da se opis Muhameda nalazi u Tawratu: „Njegovo ime je al-Mutawakkil („onaj koji se uzda”, [u Boga]). On nije grub ni osoran; niti oholo hoda ulicama. Dati su mu ključevi da bi kroz njega Bog učinio da slepe oči vide i gluve uši čuju, i da ispravi iskrivljene jezike kako bi posvedočili da nema boga osim Alaha jedinog, bez sudruga. On će pomagati i braniti potlačene.”71 ovaj odlomak sadrži razne sličnosti sa Isaijom 42:2-7. Primena na Muhameda paralelna je primeni Isaije 42 na Isusa (Matej 12:15-21).
(Whittingham, A History of Muslim Views of the Bible, str. 62-63)
Činjenica da je Ibn Hisham uklonio navodno proroštvo o Muhamedu u hebrejskoj Bibliji, ali zadržao ono iz Jovanovog jevanđelja, veoma je značajna.
Činjenica da je Ibn Hisham uklonio navodno proroštvo o Muhamedu u hebrejskoj Bibliji, ali zadržao ono iz Jovanovog jevanđelja, veoma je značajna.
Ibn Taymiyyah o Q. 5:47
Sledeći citati preuzeti su iz Martin Whittingham, „What is the ‘Gospel’ Mentioned in the Qur’an?”, str. 4-6, čemu se može pristupiti na internetu: https://www.academia.edu/25583711/What_is_the_Gospel_mentioned_in_the_Quran_Research_Briefing_from_the_Centre_for_Muslim_Christian_Studies_Oxford_Spring_2016. Sav naglasak je moj.
Poređenje u Q 48:29, koje vernike upoređuje sa snažnom biljkom, ima izvesne paralele sa parabolom o sejaču (vidi, na primer, Jevanđelje po Mateju 13:1-23). Međutim, naravno, postoje mnoge razlike između Kurana i Novog zaveta. Gde god hrišćani poriču određene sastavne delove muslimanskog gledanja na Injīl, to je izazivalo optužbe za izmenu teksta (taḥrīf lafẓī) ili za izmenu njegovog tumačenja (taḥrīf ma‘nawī). Primer drugoga, to jest iskvarenog tumačenja teksta, bilo bi neuspevanje da se u Bibliji prepoznaju mesta koja upućuju na Muhameda, ili pogrešno shvatanje metaforičkih izjava o Isusu i Ocu kao doslovnih. Vredi usput primetiti da izvestan broj značajnih pisaca daje znatan prostor gledištu prema kojem se biblijsko iskvarenje uglavnom odnosi na njeno pogrešno tumačenje, umesto da se usredsređuju na iskvaren tekst. Među njima su Ibn Khaldūn (um. 809/1406) i Ibn Taymiyya, ali ih to u praksi ne navodi da prihvate tekst u celini. Tamo gde se novozavetna učenja razilaze sa Kuranom ili sa muslimanskim tumačenjem Kurana, na primer o tome da li se raspeće Isusa dogodilo, Novi zavet treba odbaciti.13 Ukratko, sadržaj Injīla, kako se razume u kuranskim okvirima, značajno se razlikuje od načina na koji ga razumeju hrišćani.
Međutim, postoje stihovi u kojima Kuran naizgled potvrđuje Injīl, na primer u Q 5:46, gde je opisan kao uputstvo (hudā’) i svetlost (nūr). Tako se nameće očigledno istorijsko pitanje. Ako se kuranski Injīl razlikuje od novozavetnih jevanđelja, na koji tekst Injīla Kuran upućuje kada iznosi pozitivne primedbe? Ovo pitanje nije samo tekstualno, nego je, naravno, i istorijsko…
Postoji pitanje ispravnog čitanja tog stiha. Kako objašnjavaju Ibn Taymiyya i drugi egzegete, ‘Neka sledbenici Jevanđelja sude’ (wa’l-yaḥkum) jeste zapovest, u jusivnom načinu. Alternativno čitanje koristi konjunktiv, ‘waliyaḥkuma’, odnosno ‘da bi sledbenici Jevanđelja sudili’. To izražava razlog zbog kojeg je Isusu dat Injīl, naime da bi Narod Jevanđelja mogao njime da sudi. Ali ta razlika u čitanjima ne dira u srž značenja stiha, kako navodi al-Ṭabarī.14 Stih je tumačen na razne načine, u vezi sa pitanjem da li Q 5:47 u nekom smislu podstiče hrišćane da slede Injīl dostupan u vreme uspona islama, što bi ukazivalo na to da je Injīl koji je bio u opticaju u 1/7. veku bio valjano merilo za sud. To pokreće pitanje koji je oblik Injīla bio prizvan…
Ali uprkos ovom odbacivanju od strane Ibn Ḥazma, čini se da se Q 5:47 poziva na jevanđelje kakvo je postojalo u 1/7. veku kao na merilo suda. Ako je tako, da li su u Muhamedovo vreme kružile dve verzije, jedna čista i jedna iskvarena? Ibn Taymiyya to prepoznaje kao verodostojan stav. On tvrdi da ispravno muslimansko gledanje na Tawrāt i Injīl glasi:
Da u svetu postoje ispravni (ṣaḥīḥ) primerci [verzije], i da su oni ostali sve do vremena Poslanika, kao i mnogi primerci [verzije] koji su iskvareni… Kuran im zapoveda da sude onim što je Alah objavio u Tawratu i Injilu. [Alah] obaveštava da je u oba mudrost [ḥikmah]. U Kuranu nema ničega što bi ukazivalo na to da su izmenili sve primerke [verzije].20
Rešenje Ibn Taymiyye je, dakle, pretpostavka da Kuran daje osnov za verovanje da je moralo biti nekih pouzdanih verzija Injīla u opticaju u Muhamedovo vreme, kao i nekih nepouzdanih. On ne kaže da li su te pouzdane verzije nestale do vremena kada je pisao, mada se čini da je to implikacija. Da bi se njegov argument prihvatio kao konačan, ipak bi bilo neophodno pronaći dokaze o neiskvarenim i drugačijim jevanđeljima koja su hrišćani ranije prihvatali kao autentična. (Ovo isključuje apokrifna ili nekanonska jevanđelja, koja se uopšteno veoma razlikuju od novozavetnih jevanđelja i koja veliki broj hrišćana nikada nije smatrao autoritativnim.) Abdullah Saeed, pišući 2002. godine, primećuje da su u vreme Muhamedovog propovedanja hrišćanski spisi bili dokumentovani i da su bili isti kao oni koji se koriste danas. On tvrdi: ‘Budući da se Kuran poziva na te iste spise, njegova pozivanja na njih trebalo bi jednako da važe i u savremenom dobu. To je možda glavni izazov za stav Ibn Taymiyye’.21
Zanimljivo je da, uprkos svojim izjavama u svom Tafsīru, sam Ibn Taymiyya iznosi drugačije, tradicionalnije gledište u al-Jawāb alṣaḥīḥ. 23 Ovde pominjanje u Q 5:47 ‘onoga što je Bog objavio’ u Injīlu tumači kao zapovest o sleđenju Muhameda: ‘Bog je u Jevanđelju objavio zapovest da se sledi Muhamed, baš kao što je to zapovedio i u Tori’.24
Mogu li se dve različite izjave Ibn Taymiyye uskladiti? Možda se može reći da nisu u neposrednom sukobu, budući da se zapovest da se sledi Muhamed – ili barem proroštvo o njemu – prema nekim muslimanskim egzegezama može naći u sačuvanim novozavetnim jevanđeljima. To bi bilo u skladu sa gledištem koje Ibn Taymiyya izražava u svom Tafsīru da je neka ispravna verzija Injīla postojala u 1/7. veku. Međutim, Ibn Taymiyyi bi i dalje ostao problem što ta jevanđelja sadrže obilje podataka o Isusu, poput njegovog raspeća, koje nijedan musliman obično ne prihvata.
13 O Ibn Khaldūnu vidi Martin Whittingham, ‘The Value of Taḥrīf Ma‘nawī (Corrupt Interpretation) as a Category for Analysing Muslim Views of the Bible: Evidence from al-Radd aljamīl and Ibn Khaldūn’, Islam and Christian-Muslim Relations 22:2 (2011), str. 209-222. O Ibn Taymiyyi i raspeću vidi Ibn Taymiyya, al-Tafsīr al-Kabīr (Bejrut: Dār al-Kutub al-‘Ilmiyya, 1988), I: 210.
14 Al-Ṭabarī, Jāmi‘ al-bayān i’l-ta’wīl al-Qur’ān (Bejrut: Dār al-kutub al-‘ilmiyya, 1999), IV: 605.
20 Ibn Taymiyya, al-Tafsīr al-Kabīr, I: 209; engleski prevod iz Abdullah Saeed, ‘The Charge of Distortion of Jewish and Christian Scriptures’ Muslim World 92 (2002), str. 430.
21 Saeed, ’Distortion’, str. 434.
23 Ibn Taymiyya, al-Jawāb al-ṣaḥīḥ.
24 Ibn Taymiyya, al-Jawāb al-ṣaḥīḥ, I: 382; engleski prevod u Michel, Response, str. 227.