Ilarije: Bog je Trojstvo, 2. deo
Ova objava je nastavak moje prethodne, iz dela blaženog svetog Ilarija Piktavijskog O Trojstvu, Knjiga VII: Ilarije: Bog je Trojstvo.
Ovde navodim još citata iz istog tog odeljka, koji pokazuju kako je ovaj sveti ugodnik Božji potvrdio da se izraz „jedan Bog“ ne odnosi na Oca niti Ga označava. Kao što će citati dokazati, sveti Ilarije je učio da se taj izraz odnosi na celo Trojstvo, a ne na bilo koju pojedinačnu Ličnost Božanstva. Sve isticanje je moje.
2. Podsećamo se da je u prethodnim knjigama čitalac bio pozvan da prouči ceo taj bogohulni proglas i da zapazi kako ga svuda pokreće jedan jedini cilj: da raširi verovanje da naš Gospod Isus Hristos nije ni Bog ni Sin Božji. Njegovi sastavljači tvrde da Mu je dopušteno da nosi imena Boga i Sina na osnovu nekakvog usvojenja, iako Mu po prirodi ne pripada ni Božanstvo ni sinovstvo. Oni koriste činjenicu, istinitu samu po sebi, da je Bog nepromenljiv i bestelesan, kao dokaz protiv rođenja Sina iz Njega. Istinu da je Bog Otac jedan cene samo kao oružje protiv naše vere u božanstvo Hrista; tvrdeći da se bestelesna priroda ne može razumno zamisliti kako rađa drugu, i da je naša vera u jednoga Boga nespojiva sa ispovedanjem Boga od Boga. Ali naše ranije knjige već su pobile i osujetile ovaj njihov dokaz pozivanjem na Zakon i Proroke. Naša odbrana je korak po korak pratila tok njihovog napada. Izložili smo Boga od Boga, i istovremeno ispovedili jednoga istinitog Boga; pokazujući da ovakvo izlaganje vere niti zaostaje za istinom pripisujući jednome istinitom Bogu jedinost Ličnosti, niti nešto dodaje veri tvrdeći postojanje drugoga Božanstva. Jer mi ne ispovedamo ni usamljenog Boga, niti pak dva Boga. Tako, niti poričući da je Bog jedan niti tvrdeći da je sam**, držimo se pravog puta** istine. Svaka božanska Ličnost jeste u Jedinstvu, ALI NIJEDNA LIČNOST NIJE JEDAN BOG. Zatim, budući da nam je cilj da nepobitnu istinu ove tajne pokažemo svedočanstvom jevanđelista i apostola, naša prva dužnost bila je da čitaoce upoznamo sa prirodom Sina Božjeg, koja istinski postoji i istinski je rođena; da pokažemo da On nema poreklo izvan Boga, i da nije stvoren ni iz čega, nego da je Sin, rođen od Boga. To je istina koju su dokazi izneseni u prethodnoj knjizi stavili van svake sumnje. Tvrdnja da ime Sina nosi na osnovu usvojenja ućutkana je, i On se pokazuje kao istiniti Sin po istinskom rođenju. Naš sadašnji zadatak jeste da iz jevanđelja dokažemo da je, budući da je istiniti Sin, takođe i istiniti Bog. Jer ako nije istiniti Sin, ne može biti ni istiniti Bog, niti istiniti Bog ako nije istiniti Sin…
9. Tako imamo sve ove razne potvrde božanstva našeg Gospoda Isusa Hrista: — Njegovo ime, Njegovo rođenje, Njegovu prirodu, Njegovu silu, Njegovu sopstvenu tvrdnju. Što se tiče imena, smatram da nikakva sumnja nije moguća. Pisano je: „U početku bješe Logos (Riječ), i Logos bješe u Boga, i Logos bješe Bog“. Jovan 1:1 Kakav razlog može postojati za sumnju da On nije ono što Njegovo ime označava? I zar to ime jasno ne opisuje Njegovu prirodu? Ako se nekoj tvrdnji protivreči, to mora biti iz nekog razloga. Kakav razlog, pitam, postoji u ovom slučaju da se poriče da je On Bog? Ime Mu je dato jasno i određeno, i nije ograničeno nikakvim neskladnim dodatkom koji bi mogao izazvati sumnju. Reč, kako čitamo, koja je postala telo, nije bila niko drugi do Bog. Ovde nema nikakvog otvora za pretpostavku da je ovo ime primio kao naklonost ili ga sam uzeo na sebe, pa da tako poseduje samo naslovno Božanstvo koje Mu po prirodi ne pripada.
10. Razmotri druge zabeležene slučajeve u kojima je ovo ime dato iz naklonosti ili prisvojeno. Mojsiju je rečeno: „postavio sam te da si Bog Faraonu“. Izlazak 7:1 Zar taj dodatak, „Faraonu“, ne objašnjava tu titulu? Da li je Bog Mojsiju udelio božansku prirodu? Nije li Ga radije učinio bogom u očima faraona, koga je trebalo da obuzme užas kada je Mojsijeva zmija progutala čarobnjačke zmije i ponovo postala štap, kada je oterao otrovne muve koje je prizvao, kada je zaustavio grad istom onom silom kojom ga je i sazvao, i učinio da skakavci odu istom onom moći koja ih je dovela; kada su u čudesima koja je činio čarobnjaci videli prst Božji? U tom smislu je Mojsije bio postavljen da bude bog faraonu; njega su se bojali i njemu se molili, on je kažnjavao i isceljivao. Jedno je biti postavljen za boga, a sasvim drugo biti Bog. Učinjen je bogom faraonu; nije imao onu prirodu i ono ime u kojima se Bog sastoji. Prizivam u sećanje još jedan slučaj u kome je ime dato kao titula; onaj gde je pisano: „Rekoh: Bogovi ste“. Ali ovo je očigledno davanje naklonosti. „Rekoh“ dokazuje da to nije definicija, nego samo opis od Onoga koji tako želi da govori. Definicija nam daje znanje o predmetu koji se definiše; opis zavisi od proizvoljne volje govornika. Kada govornik očigledno dodeljuje titulu, ta titula ima svoj izvor samo u rečima govornika, a ne u samoj stvari. Titula nije ime koje izražava prirodu i vrstu.
11. Ali u ovom slučaju Reč je uistinu Bog; suština Božanstva postoji u Reči, i ta suština izražena je u imenu Reči. Jer ime Reč svojstveno je Sinu Božjem kao posledica Njegovog tajanstvenog rođenja**, kao što su to i imena** Mudrost i Sila. Ova imena, zajedno sa suštinom koja Mu pripada po istinskom rođenju, pozvana su u postojanje da budu Sin Božji; ipak, budući da su sastavni delovi Božje prirode, ona i dalje neumanjeno prebivaju u Njemu, iako su se iz Njega rodila da budu Njegov Sin. Jer, kao što smo tako često govorili, tajna koju propovedamo jeste tajna Sina koji svoje postojanje ne duguje deobi nego rođenju. On nije odsečeni deo, pa stoga nepotpun, nego rođeni Potomak, i stoga savršen; jer rođenje ne uključuje nikakvo umanjenje Roditelja, a Rođenome donosi mogućnost savršenstva. I zato se nazivi tih suštinskih svojstava primenjuju na Boga Jedinorodnog, jer kada je rođenjem došao u postojanje, upravo su ona sačinjavala Njegovo savršenstvo; i to iako time nisu napustila Oca, u kome su, po nepromenljivosti Njegove prirode, večno prisutna. Na primer, Reč je Bog Jedinorodni, pa ipak nerođeni Otac NIKADA NIJE BEZ SVOJE REČI. Ne da je priroda Sina priroda izgovorenog zvuka. On je Bog od Boga, koji postoji kroz istinsko rođenje; sopstveni Sin Božji, rođen od Oca, nerazlučiv od Njega po prirodi, i stoga nerazdvojiv. To je pouka kojoj treba da nas nauči Njegov naziv Reč. Na isti način Hristos je Mudrost i Sila Božja; ne da je On, kao što se često smatra, unutrašnja delatnost Očeve moći ili misli, nego da se Njegova priroda, koja rođenjem poseduje istinsko suštinsko postojanje, označava tim imenima unutrašnjih sila. Jer predmet koji rođenjem ima sopstveno postojanje ne može se smatrati svojstvom; svojstvo je nužno svojstveno nekom biću i ne može imati nezavisno postojanje. Ali upravo zato da nas sačuva od zaključka da je Sin tuđ božanskoj prirodi svoga Oca, On, Jedinorodni od večnoga Boga, svoga Oca, rođen kao Bog u sopstveno suštinsko postojanje, otkrio nam se pod ovim imenima svojstava, zbog kojih Otac, iz koga je došao u postojanje, nije pretrpeo nikakvo umanjenje. Tako On, budući Bog, nije ništa drugo do Bog. Jer kada čujem reči „i Logos bješe Bog“, one mi ne govore samo da je Sin nazvan Bogom; one mome razumu otkrivaju da On jeste Bog. U onim prethodnim slučajevima, gde je Mojsije nazvan bogom i gde su drugi nazvani bogovima, radilo se o pukom dodavanju imena u vidu titule. Ovde je izrečena čvrsta suštinska istina: „Logos bješe Bog“. Ono „bješe“ ne označava slučajnu titulu, nego večnu stvarnost, trajan element Njegovog postojanja, urođeno svojstvo Njegove prirode.
12. A sada da vidimo da li ispovedanje apostola Tome, kada je uzviknuo: „Gospod moj i Bog moj!“, odgovara ovoj tvrdnji jevanđeliste. Vidimo da Onoga koga ispoveda kao Boga naziva: „Bog moj“. A Tomi su nesumnjivo bile poznate one Gospodnje reči: „Čuj, Izrailju: Gospod je Bog naš jedini Gospod.“. Kako je onda vera jednog apostola mogla toliko da zaboravi tu prvu zapovest da Hrista ispovedi kao Boga, kada je život uslovljen ispovedanjem božanskog jedinstva? To je bilo zato što je u svetlosti vaskrsenja apostolu postala vidljiva cela tajna vere. Često je slušao reči poput: „Ja i Otac jedno smo.“, i: „Sve što ima Otac moje je“, i: „ja u Ocu i Otac u meni“; i sada može da ispovedi da ime Boga izražava prirodu Hrista, bez opasnosti po veru. Bez povrede vernosti jednome Bogu, Ocu, njegova pobožnost mogla je sada da Sina Božjeg smatra Bogom, jer je verovao da je sve što je sadržano u prirodi Sina zaista iste prirode sa Ocem. Više nije morao da se boji da je ovakvo ispovedanje kao njegovo proglašenje drugoga Boga, izdaja jedinstva božanske prirode; jer nije drugoga Boga to savršeno rođenje Božanstva dovelo u postojanje. Tako je sa punim poznanjem tajne jevanđelja Toma ispovedio svoga Gospoda i svoga Boga. To nije bila titula počasti; to je bilo ispovedanje prirode. Verovao je da je Hristos Bog po suštini i po sili. A Gospod, sa svoje strane, pokazuje da to obožavanje nije bilo izraz pukog poštovanja, nego vere, kada kaže: „Zato što si me vidio, povjerovao si; blaženi koji ne vidješe a vjerovaše.“. Jer Toma je video pre nego što je poverovao. Ali, pitaš: U šta je to Toma poverovao? Ono, van svake sumnje, što je izraženo u njegovim rečima: „Gospod moj i Bog moj!“. Nijedna priroda osim Božje ne bi mogla sopstvenom silom da ustane iz smrti u život; i upravo je tu činjenicu, da je Hristos Bog, Toma ispovedio sa pouzdanjem sigurne vere. Hoćemo li, dakle, umišljati da Njegovo ime Bog nije suštinska stvarnost, kada je to ime proglašeno verom zasnovanom na pouzdanom svedočanstvu? Zacelo bi Sin odan svome Ocu, Onaj koji nije činio svoju volju nego volju Onoga koji Ga je poslao, koji nije tražio svoju slavu nego slavu Onoga od koga je došao, odbacio poklonjenje sadržano u takvom imenu kao nešto što razara ono jedinstvo Boga koje je bilo srž Njegovog učenja. Ipak, On zapravo potvrđuje ovu tvrdnju tajanstvene istine, koju je izrekao apostol koji je poverovao; prihvata kao svoje ime koje pripada prirodi Oca. I uči da su blaženi oni koji, iako Ga nisu videli kako ustaje iz mrtvih, ipak su poverovali, na osnovu potvrde vaskrsenja, da je On Bog.
13. Tako ime koje izražava Njegovu prirodu dokazuje istinitost našeg ispovedanja vere. Jer ime, koje označava neku pojedinačnu suštinu, ukazuje i na svaku drugu suštinu iste vrste; a u ovom slučaju nema dve suštine nego jedna suština, jedne vrste. Jer Sin Božji jeste Bog; to je istina izražena u Njegovom imenu. Jedno ime ne obuhvata dva Boga; jer jedno ime Bog jeste ime JEDNE NEDELJIVE PRIRODE**. Jer pošto je Otac Bog i Sin je** Bog, a to ime KOJE JE SVOJSTVENO BOŽANSKOJ PRIRODI PRIPADA SVAKOME OD NJIH**, stoga su Dvojica jedno**. Jer Sin, iako postoji kroz rođenje iz božanske prirode, ipak čuva jedinstvo u svome imenu; i to rođenje Sina ne primorava verne vernike da priznaju dva Boga, jer naše ispovedanje objavljuje da su Otac i Sin jedno, i po prirodi i po imenu. Tako Sin Božji ima božansko ime kao posledicu svoga rođenja. A drugi korak našeg dokazivanja trebalo je da bude to da pokažemo kako je On Bog upravo na osnovu svoga rođenja. Tek treba da iznesem svedočanstvo apostola da se božansko ime o Njemu upotrebljava u tačnom smislu; ali za sada nameravam da nastavim naše ispitivanje jezika jevanđelja…
31. Vidimo kako živi Sin živoga Oca, Onaj koji je Bog od Boga, otkriva jedinstvo božanske prirode, nerazdvojivo jedne i iste, i tajnu svoga rođenja ovim rečima: „Ja i Otac jedno smo.“. Pošto je njihova prividna oholost izazvala predrasudu protiv Njega, jasnije je pokazao da je govorio u svesnom posedovanju božanstva, rekavši: „Kako vi govorite onome koga Otac posveti i posla na svijet: huliš, zato što rekoh: Ja sam Sin Božiji?“; pokazujući time da jedinstvo Njegove prirode sa Božjom prirodom potiče od rođenja iz Boga. A zatim, da bi njihovu veru u Njegovo rođenje učvrstio izričitom tvrdnjom, i da bi ih istovremeno sačuvao od pomisli da rođenje uključuje razliku prirode, kruniše svoj dokaz rečima: „djelima vjerujte, da poznate i vjerujete da je Otac u meni i ja u njemu“. Da li Njegovo rođenje, kako je ovde otkriveno, prikazuje Njegovo božanstvo kao nešto što Mu po prirodi ne pripada, kao nešto što po pravu nije Njegovo? Svaki je u Drugome; rođenje Sina je samo od Oca; nikakva tuđa ili različita priroda nije uzdignuta do Božanstva niti postoji kao Bog. Bog od Boga, koji večno prebiva, svoje Božanstvo ne duguje nikome drugom do Bogu. Unesi, ako vidiš svoju priliku, dva boga u veru Crkve; razdvoji Sina od Oca koliko god možeš, u skladu sa rođenjem koje priznaješ; pa ipak Otac je u Sinu, i Sin je u Ocu, i to ne nikakvom razmenom emanacija nego savršenim rođenjem žive prirode. Tako ne možeš sabrati Boga Oca i Boga Sina, i brojati Ih kao dva Boga, jer Njih Dvojica su jedan Bog**. Ne možeš Ih ni pomešati, jer Njih Dvojica nisu jedna Ličnost**. I tako apostolska vera odbacuje dva boga; jer ona ne zna ništa o dva Oca ili dva Sina. Ispovedajući Oca, ona ispoveda Sina; verujući u Oca, ona veruje u Sina. Jer ime Otac podrazumeva ime Sin, budući da bez sina niko ne može biti otac. Svedočanstvo o postojanju sina jeste dokaz da je postojao otac, jer sin ne može postojati osim od oca. Kada ispovedamo da je Bog jedan, MI PORIČEMO DA JE SAM; jer Sin je dopuna Oca, a Ocu Sin duguje svoje postojanje. Ali rođenje ne izaziva nikakvu promenu u božanskoj prirodi; i u Ocu i u Sinu ta priroda je istinita po svojoj vrsti. A za nas je pravi izraz ovog jedinstva prirode ispovedanje da su Oni, budući Dvojica po rođenju i po rađanju, jedan Bog, a ne jedna Ličnost.
32. Prepustićemo propovedanje dva Boga onome ko može da propoveda jednoga Boga a da ne ispoveda jedinstvo; neka onaj proglašava da je Bog usamljen ko može da poriče da postoje dve Ličnosti, od kojih svaka prebiva u Drugoj silom Njihove prirode i tajnom rođenja koje se daje i prima. I neka onaj pripisuje različitu prirodu svakome od Dvojice ko ne zna da je jedinstvo Oca i Sina otkrivena istina. Neka jeretici izbrišu ovaj zapis o Sinovljevom samootkrivenju: „ja u Ocu i Otac u meni“; tada, i ne pre toga, neka tvrde da postoje dva Boga, ili jedan Bog u samoći. Nema ni nagoveštaja više od jedne prirode u onome što nam je rečeno o Njihovom posedovanju jedne božanske prirode. Istina da je Bog od Boga ne umnožava Boga na dva; rođenje uništava pretpostavku o usamljenom Bogu. I opet, zato što su Oni uzajamno zavisni čine jedinstvo; a da su Oni uzajamno zavisni dokazuje to što su Jedan od Jednoga. Jer Jedan, rađajući Jednoga, nije Mu dao ništa što nije bilo Njegovo sopstveno; a Jedan, budući rođen, primio je od Jednoga samo ono što pripada jednome. Tako će apostolska vera, proglašavajući Oca, proglasiti Njega jednim Bogom, a ispovedajući Sina ispovediće Njega jednim Bogom; jer jedna te ista božanska priroda postoji u Obojici, i zato što, budući da je Otac Bog i da je Sin Bog, i budući da jedno ime Bog izražava prirodu Obojice, IZRAZ „JEDAN BOG“ označava Dvojicu. Bog od Boga, ili Bog u Bogu, ne znači da postoje dva Boga, jer Bog ostaje, Jedan od Jednoga, večno sa jednom božanskom prirodom i jednim božanskim imenom; niti se Bog svodi na jednu jedinu Ličnost, jer Jedan i Jedan nikada ne mogu biti u samoći.