Ignatije, Polikarp i sola fide
Ignatije i Polikarp bili su dva sveta mučenika Hristova koje su lično poučavali apostoli i koji su stoga veru naučili neposredno od samih očevidaca našeg vaskrslog Gospoda. Ovim ljudima bila je data povlastica da se sretnu sa apostolima kao što su Petar, Pavle i Jovan i da uče neposredno od njih. Zbog toga njihovo razumevanje spasenja, a posebno opravdanja, postaje od životne važnosti, budući da su ove doktrine naučili neposredno od samih Duhom ispunjenih ljudi koje je Hristos postavio da propovedaju jevanđelje i da izgrade njegovu Crkvu na zemlji.
Čitaoci će sada otkriti da nijedan od ove dvojice nije učio Sola Fide, doktrinu o opravdanju koju su crkvi prvi nametnuli Martin Luter i njegovi savremenici u šesnaestom veku. To odmah otvara ozbiljan problem za protestante, jer sami ljudi koje su poučavali apostoli, kao i oni koji su ih potom sledili — upravo oni koje je Duh osposobio da sačuvaju svete spise i da ih tumače — nisu verovali niti propovedali doktrine koje su Luter i drugi reformatori nametnuli Crkvi.
Kao što ćemo sada videti, ovi očevici apostola vaskrslog Jagnjeta Božjeg, koji su smelo umrli kao mučenici za slavu Hristovu, učili su da je spasenje proces koji se prima i održava poslušnošću Božjim zapovestima.
IGNATIJE
Ignatije upozorava hrišćane da ne podlegnu iskušenju da traže opravdanje držanjem Mojsijevog zakona, kao što je držanje subote. Dalje ih opominje da se sete da dela koja vernici čine nikada ne mogu biti dovoljna da zasluže pravo na besmrtnost, zbog čega spasenje zavisi od Božje dobrote i milosti.
Istovremeno, međutim, Ignatije jasno kaže da se ova Božja milost prima verom, a održava životom u poslušnosti Božjoj volji:
Glava 9. Živimo sa Hristom
Ako su, dakle, oni koji su odrasli u drevnom poretku stvari došli do posedovanja nove nade, više ne držeći subotu, nego živeći u držanju Dana Gospodnjeg, u koji je i naš život ponovo iznikao kroz Njega i kroz Njegovu smrt — koju neki poriču, a kroz tu tajnu smo zadobili veru i zato istrajavamo, da bismo bili nađeni kao učenici Isusa Hrista, našeg jedinog Učitelja — kako bismo mogli živeti odvojeni od Njega, čiji su učenici bili i sami proroci, koji su u Duhu iščekivali Njega kao svog Učitelja? I zato je On, koga su s pravom iščekivali, došavši, podigao ih iz mrtvih. Matej 27:52
Glava 10. Čuvajte se judaizovanja
Ne budimo, dakle, neosetljivi na Njegovu dobrotu. Jer kada bi nas nagradio prema našim delima, prestali bismo da postojimo. Zato, pošto smo postali Njegovi učenici, naučimo da živimo po načelima hrišćanstva. Jer ko god se naziva bilo kojim drugim imenom osim ovim, nije od Boga. Odbacite, dakle, zli, stari, kiseli kvasac i preobrazite se u novi kvasac, koji je Isus Hristos. Budite osoljeni u Njemu, da niko među vama ne bi bio pokvaren, jer ćete po svom ukusu biti osuđeni. Besmisleno je ispovedati Hrista Isusa i judaizovati. Jer hrišćanstvo nije prigrlilo judaizam, nego judaizam hrišćanstvo, da bi se tako svaki jezik koji veruje sabrao u Boga. (Poslanica Magnežanima)
Ignatije na drugom mestu piše da je evharistija data kao lek besmrtnosti, koji nas isceljuje od smrti, i takođe opominje hrišćane da nastave da čine ono što je zapoveđeno, kao što je pokoravanje episkopu, kako bi primili svoju platu od Boga:
Glava 20. Obećanje drugog pisma
Ako mi Isus Hristos milostivo dopusti kroz vaše molitve, i ako to bude Njegova volja, u drugom malom spisu koji ću vam napisati još jasnije ću vam izložiti [prirodu] domostroja o kome sam počeo [da govorim], u pogledu novog čoveka, Isusa Hrista, u Njegovoj veri i u Njegovoj ljubavi, u Njegovom stradanju i u Njegovom vaskrsenju. Naročito [ću to učiniti] ako mi Gospod obznani da se sabirate, čovek po čovek, zajednički kroz milost, pojedinačno, u jednoj veri i u Isusu Hristu, koji je po telu bio od semena Davidovog, budući i Sin čovečji i Sin Božji, tako da se pokoravate episkopu i prezviterijumu nepodeljenim umom, lomeći jedan te isti hleb, koji je lek besmrtnosti, i protivotrov da ne umremo, nego [koji čini] da živimo zauvek u Isusu Hristu. (Poslanica Efescima)
Glava 6. Dužnosti hrišćanskog stada
Slušajte episkopa, da bi i Bog slušao vas. Neka moja duša bude za one koji su podložni episkopu, prezviterima i đakonima, i neka moj deo bude zajedno sa njima u Bogu! Trudite se zajedno jedni sa drugima; podvizavajte se zajedno; trčite zajedno; stradajte zajedno; spavajte zajedno i budite se zajedno, kao upravitelji, saradnici i sluge Božje. Ugađajte Onome pod čijim barjakom se borite i od koga primate svoju platu. Neka se niko od vas ne nađe kao begunac. Neka vaše krštenje ostane kao vaše oružje; vaša vera kao vaš šlem; vaša ljubav kao vaše koplje; vaše strpljenje kao potpuna bojna oprema. Neka vaša dela budu zadatak koji vam je poveren, da biste primili dostojnu nagradu. Budite, dakle, dugotrpeljivi jedni prema drugima, u krotosti, kao što je Bog prema vama. Neka od vas zauvek imam radost! (Poslanica Polikarpu)
Ove Ignatijeve izjave pokazuju da on očigledno nije verovao u Sola Fide!
POLIKARP
Polikarpovo svedočanstvo je zanimljivo jer on citira Efescima 2:8-9, tekst koji se često navodi u odbranu Sola Fide, ali ga objašnjava na način koji ide protiv ove protestantske doktrine.
Obratite pažnju na to šta kaže ovaj voljeni svetitelj Hristov:
Glava 1. Pohvala Filipljanima
Veoma sam se radovao sa vama u našem Gospodu Isusu Hristu, zato što ste sledili primer istinske ljubavi [kako ju je pokazao Bog] i zato što ste pratili, kako vam i priliči, one koji su bili okovani lancima, dostojne ukrase svetih, koji su zaista dijademe istinskih izabranika Božjih i našeg Gospoda; i zato što snažan koren vaše vere, o kome se govorilo Filipljanima 1:5 u davno prošlim danima, traje čak i do sada i donosi plod našem Gospodu Isusu Hristu, koji je za naše grehe postradao čak do smrti, [ali] koga je Bog podigao iz mrtvih, razrešivši okove groba. U koga, iako Ga sada ne vidite, verujete, i verujući, radujete se radošću neizrecivom i punom slave; 1. Petrova 1:8 u koju radost mnogi žele da uđu, znajući da ste milošću spaseni, ne od dela, Efescima 2:8-9 nego voljom Božjom kroz Isusa Hrista.
Glava 2. Opomena na vrlinu
Zato, opasavši svoja bedra, 1. Petrova 1:13; Efescima 6:14 služite Gospodu u strahu i istini, kao oni koji su napustili ispraznu, praznu priču i zabludu mnoštva i poverovali u Onoga koji je podigao našeg Gospoda Isusa Hrista iz mrtvih i dao Mu slavu, 1. Petrova 1:21 i presto sa svoje desne strane. Njemu je sve 1. Petrova 3:22; Filipljanima 2:10 na nebu i na zemlji potčinjeno. Njemu služi svaki duh. On dolazi kao Sudija živih i mrtvih. Dela apostolska 17:31 Njegovu krv Bog će tražiti od onih koji ne veruju u Njega. Ali Onaj koji Ga je podigao iz mrtvih podići će i nas, AKO VRŠIMO NJEGOVU VOLJU****, I HODIMO U NJEGOVIM ZAPOVESTIMA****, i ljubimo ono što je On ljubio, čuvajući sebe od svake nepravednosti, lakomstva, ljubavi prema novcu, zlog govora, lažnog svedočenja; ne uzvraćajući zlo za zlo, ni pogrdu za pogrdu, 1. Petrova 3:9 ni udarac za udarac, ni kletvu za kletvu, nego imajući na umu ono što je Gospod rekao u svom učenju: Ne sudite, da vam se ne sudi; Matej 7:1 opraštajte, i oprostiće vam se; budite milostivi, da biste zadobili milost; Luka 6:36 kakvom merom merite, takvom će vam se meriti; Matej 7:2; Luka 6:38 i još jednom: Blaženi siromašni i oni koji su progonjeni pravde radi, jer je njihovo carstvo Božje.
Glava 10. Opomena na praktikovanje vrline
Stojte, dakle, čvrsto u ovome i sledite primer Gospodnji, budući postojani i nepromenljivi u veri, ljubeći bratstvo, 1. Petrova 2:17 i budući privrženi jedni drugima, sjedinjeni u istini, pokazujući krotost Gospodnju u međusobnom opštenju i ne prezirući nikoga. Kada možete činiti dobro, ne odlažite to, jer milostinja izbavlja od smrti. Tovit 4:10, Tovit 12:9 Budite svi podložni jedni drugima 1. Petrova 5:5, imajući besprekorno vladanje među neznabošcima, 1. Petrova 2:12 da biste i primili pohvalu za svoja dobra dela i da se Gospod ne bi hulio zbog vas. Ali teško onome kroz koga se huli na ime Gospodnje (huli)! Isaija 52:5 Poučavajte, dakle, sve trezvenosti i pokažite je i u sopstvenom vladanju. (Poslanica Filipljanima)
Zadivljujuće je što Polikarp tumači Efescima 2:8-9 na način koji je saglasan sa pravoslavnim i katoličkim shvatanjem spasenja i opravdanja. On ovaj odlomak razume tako da se odnosi na to da Bog milostivo hoće da svi ljudi budu spaseni kroz Hrista, a ne da spasenje dolazi verom samom.
Polikarp jasno kaže da se ovo spasenje daje onima koji vrše Božje zapovesti, i čak citira devterokanonsku knjigu o Tovitu da bi dokazao da milostinja donosi pomirenje za grehe!
Evo stihova na koje ovaj sveti mučenik ukazuje:
„Sve dane, čedo, Gospoda Boga našega sjećaj se, i ne poželi da sagriješiš i da prestupiš zapovijesti Njegove; pravdu čini u sve dane života svoga, i ne idi putevima nepravde. Jer kad činiš istinu, miomirna će biti djela tvoja. I svima koji čine pravdu, od imanja svog čini milostinju, i da ne pozavidi oko tvoje kada činiš milostinju; ne okreći lice tvoje od bilo kog siromaha, pa se neće okrenuti od tebe lice Božje. Od onoga što imaš u izobilju, čini od njega milostinju; ako imaš malo, ne boj se da pomalo činiš milostinju: Jer zalog dobar sabiraš sebi u dan nužde, Pošto milostinja iz smrti izbavlja i ne dopušta da se ulazi u tamu. Dobar dar je milostinja za sve koji je čine pred Višnjim.“ Tovit 4:5-11
„Dobro je molitva sa postom i milostinjom i pravdom; dobro je (bolje) malo sa pravdom negoli mnogo sa nepravdom; dobro je činiti milostinju negoli sabirati zlato, Jer milostinja od smrti izbavlja, i ona očišćuje od svakog grijeha. Koji tvore milostinje i pravde, ispuniće se života.“ Tovit 12:8-9
Dakle, Polikarp ne samo da uči da su vernici spaseni svojom poslušnošću Božjim zapovestima, nego je čak prihvatao i kanoničnost knjige o Tovitu, spisa koji protestanti odbacuju kao nadahnuto Sveto pismo!
Sve navedeno predstavlja nepremostive probleme za protestantsku doktrinu Sola Fide i za protestantski kanon. Naposletku, ako dvojica samih očevidaca apostola nisu verovala da se čovek opravdava verom samom, nego vršenjem Božje volje u poslušnosti njegovim zapovestima, onda to ili znači da su apostoli obmanuli svoje učenike, jer ih nisu ispravno katehizovali. Ili znači da su sami ljudi koje je Duh preko apostola postavio da napasaju Crkvu postali pokvareni i otpali, jer su izopačili jevanđelje koje su primili od očevidaca vaskrslog Gospoda.
Problem je u tome što bi bilo koje od ova dva gledišta povlačilo hulu na Božju vernost i celovitost, jer u suštini znači da Bog nije uspeo da sačuva svoju Crkvu od lažnih učitelja i njihovih lažnih učenja, i time poništava obećanja data u nadahnutom Svetom pismu da Crkvu čuva Duh koji je poslat da je vodi u svu istinu (up. Matej 16:18-19; 18:17-18; Jovan 14:26; 16:12-13; Dela apostolska 20:25-35; 1. Timoteju 3:15; 2. Timoteju 1:13-14; 2:1-2).
Jedini verodostojan zaključak jeste da su Martin Luter i njegovi savremenici bili ti koji su pogrešili, uvodeći nove doktrine za koje se u Crkvi pre protestantske reformacije nije čulo, i da su stoga oni ti koji su izopačili istinsko i čisto jevanđelje Gospoda Isusa Hrista. Jednostavno nema načina da se ova činjenica zaobiđe ako želimo da budemo verni svedočanstvu nadahnutog Svetog pisma.
Zato je vreme da protestanti potraže na drugom mestu istinsko i ispravno razumevanje vere, budući da su doktrine poput Sola Fide i nebiblijske i neistorijske kada je reč o onome što su hrišćani prvih vekova zaista učili i verovali.
DALJE ČITANJE