Firenca i kanon
Prema onlajn Katoličkoj enciklopediji, među razlozima zbog kojih je sazvan Sabor u Firenci bilo je i rešavanje pitanja čistilišta, filioque i papskog primata, kako bi se drevne istočne i istočne pravoslavne crkve ponovo sjedinile sa Rimom:
Sabor u Ferari otvoren je 8. januara 1438, pod predsedništvom kardinala Nikolo Albergatija, kome je papa poverio da ga zastupa dok on sam ne bude mogao lično da se pojavi. Njegovi ciljevi, razume se, nisu bili drugačiji od ciljeva Bazelskog sabora, to jest ponovno ujedinjenje crkava, reforme i uspostavljanje mira među hrišćanskim narodima. Prva sednica sabora održana je 10. januara 1438. Njome je Bazelski sabor proglašen prenetim u Feraru, a svi budući dekreti bazelske skupštine unapred su poništeni. Kada je Evgenije IV čuo da se Grci približavaju obali Italije, krenuo je (24. januara) za Feraru i tri dana kasnije svečano ušao u grad…
Da bi glas nekog staleža bio punovažan, odlučeno je da se zahteva dvotrećinska većina, u nadi da će ta odredba otkloniti svaku mogućnost ponavljanja žalosnih razdora u Konstanci. Na drugoj javnoj sednici (15. februara) ti dekreti su proglašeni, a papa je ekskomunicirao članove bazelske skupštine, koja je i dalje zasedala. Grci su se ubrzo pojavili u Ferari, predvođeni carem Jovanom Paleologom i Joasafom, patrijarhom carigradskim, i bilo ih je oko sedam stotina. Svečane sednice sabora počele su 9. aprila 1438. i održavane su u katedrali u Ferari pod predsedništvom pape. Sa jevanđelske strane oltara uzdizao se (prazan) presto zapadnog cara (Sigismunda Luksemburškog), koji je umro samo mesec dana ranije; sa poslaničke strane bio je postavljen presto grčkog cara. Osim cara i njegovog brata Dimitrija, sa grčke strane bili su prisutni Joasaf, patrijarh carigradski; Antonije, mitropolit iraklijski; Grigorije Hama, protosinđel carigradski (poslednja dvojica kao predstavnici patrijarha aleksandrijskog); Marko Evgenik Efeski; Isidor Kijevski (kao predstavnik patrijarha antiohijskog); Dionisije, episkop sardski (kao predstavnik patrijarha jerusalimskog); Visarion, arhiepiskop nikejski; Valsamon, veliki hartofilaks; Siropul, veliki eklisijarh, i episkopi monemvasijski, lakedemonski i anhijalski. U raspravama su Latine uglavnom predstavljali kardinal Đulijano Čezarini i kardinal Nikolo Albergati. Andrija, nadbiskup rodoski; biskup Forlija; dominikanac Jovan Turekremata; i Đovani di Raguza, provincijal Lombardije.
Prethodne rasprave iznele su na videlo glavne tačke razlike između Grka i Latina, naime ishođenje Svetog Duha, beskvasni hleb, čistilište i primat. Tokom tih priprema bili su očigledni revnost i dobre namere grčkog cara. Ozbiljna rasprava započela je povodom učenja o čistilištu. Čezarini i Turekremata bili su glavni latinski govornici, a ovaj drugi je posebno vodio žustru raspravu sa Markom Evgenikom. Visarion, govoreći u ime Grka, jasno je pokazao razilaženje u mišljenju koje je postojalo među samim Grcima po pitanju čistilišta. Ova faza rasprave okončana je 17. jula, nakon čega je sabor neko vreme mirovao, a grčki car je iskoristio predah da se sa vojvodom od Ferare revnosno preda lovačkim uživanjima.
Kada se sabor ponovo sastao (8. oktobra 1438), glavni (zapravo, od tada jedini) predmet rasprave bio je Filioque. Grke su predstavljali Visarion, Marko Evgenik, Isidor Kijevski, Gemist Pliton, Valsamon i Kantopul; na latinskoj strani bili su kardinali Čezarini i Nikolo Albergati, nadbiskup rodoski, biskup Forlija i Đovani di Raguza. Na toj i na sledećih četrnaest sednica Filioque je bio jedini predmet rasprave. Na petnaestoj sednici postalo je jasno da Grci nisu voljni da pristanu na umetanje tog izraza u Simvol vere, iako je to bilo neophodno za dobro crkve i kao zaštita od budućih jeresi. Mnogi Grci počeli su da gube nadu u ostvarenje zamišljene unije i govorili su o povratku u Carigrad. Car o tome nije hteo ni da čuje; i dalje se nadao pomirenju i na kraju je uspeo da smiri uzavrele duhove svojih pristalica. Evgenije IV je sada objavio nameru da sabor prenese u Firencu, zbog novčanih teškoća i izbijanja kuge u Ferari. Mnogi Latini su već bili umrli, a od Grka su bolešću bili pogođeni mitropolit sardski i čitava pratnja Isidora Kijevskog. Grci su najzad pristali na premeštanje, i na šesnaestoj i poslednjoj sednici u Ferari pročitana je, na latinskom i na grčkom, papska bula kojom je sabor prenet u Firencu (januar 1439).
Sedamnaesta sednica sabora (prva u Firenci) održana je u papskoj palati 26. februara. Na devet uzastopnih sednica Filioque je bio glavni predmet rasprave. Na pretposlednjoj sednici (dvadeset četvrtoj od Ferare, osmoj od Firence) Đovani di Raguza jasno je izložio latinsko učenje ovim rečima: „Latinska crkva priznaje samo jedno načelo, jedan uzrok Svetog Duha, naime Oca. Od Oca Sin ima svoje mesto u ‘ishođenju’ Svetog Duha. U tom smislu Sveti Duh ishodi od Oca, ali ishodi i od Sina.“ Na poslednjoj sednici isti teolog je ponovo izložio to učenje, nakon čega su javne sednice zatvorene na zahtev Grka, jer se činilo beskorisnim dalje produžavati teološke rasprave. U tom trenutku otpočeli su živi napori Isidora Kijevskog, i, kao plod daljih pregovora, Evgenije IV je podneo četiri stavke koje su sažimale ishod dotadašnje rasprave i razotkrivale slabost grčkog stanovišta. Pošto ovi nisu bili voljni da priznaju poraz, kardinal Visarion je na posebnom sastanku Grka, 13. i 14. aprila 1439, održao svoj čuveni govor u prilog ujedinjenju, a podržao ga je Georgije Sholarije. Obe strane su se sada ponovo sastale, nakon čega su, da bi se stalo na kraj svakoj dvosmislenosti, Latini sastavili i pročitali izjavu svoje vere u kojoj su naveli da ne priznaju dva „principia“ u Trojstvu, nego samo jedan, tvoračku moć Oca i Sina, i da Sveti Duh ishodi i od Sina. Priznali su, dakle, dve ipostasi, jedno dejstvo, jednu tvoračku moć i jedan proizvod koji potiče od suštine i ipostasi Oca i Sina. Grci su na tu izjavu odgovorili dvosmislenom protivformulom, nakon čega su se Visarion, Isidor Kijevski i Dortej od Mitilene, ohrabreni od cara, snažno založili za ex filio.
Ujedinjenje crkava najzad je zaista bilo na vidiku. Kada je, dakle, na zahtev cara, Evgenije IV obećao Grcima vojnu i novčanu pomoć Svete Stolice kao posledicu zamišljenog pomirenja, Grci su izjavili (3. juna 1439) da priznaju ishođenje Svetog Duha od Oca i Sina kao od jednog „principium“ (arche) i od jednog uzroka (aitia). Dana 8. juna postignut je konačan dogovor o tom učenju. Grci su takođe prihvatili latinsko učenje o beskvasnom hlebu i čistilištu. Što se tiče primata, izjavili su da će papi priznati sve povlastice koje je imao pre raskola. Postignut je i prijateljski dogovor o obliku posvećenja u misi (vidi EPIKLEZA). Gotovo istovremeno sa tim merama umro je patrijarh carigradski, 10. juna; ali ne pre nego što je sastavio i potpisao izjavu u kojoj je priznao Filioque, čistilište i papski primat. Ipak, ujedinjenje crkava još uvek nije bilo svršen čin. Grčki predstavnici su isticali da su njihove pomenute izjave samo njihova lična mišljenja; a pošto su tvrdili da je i dalje nužno dobiti pristanak Grčke crkve sabrane na saboru, naizgled nepremostive teškoće zapretile su da unište sve što je dotad bilo postignuto. Ipak, 6. jula je u katedrali toga grada svečano objavljen čuveni dekret o uniji (Laetentur Coeli), čiji se izvornik i danas čuva u Laurencijanskoj biblioteci u Firenci. Što se Grka tiče, sabor je bio završen, i oni su odmah otputovali. Latinski članovi su ostali da rade na ujedinjenju sa ostalim istočnim crkvama–sa Jermenima (1439), Jakobitima u Siriji (1442), Mesopotamcima, između Tigra i Eufrata (1444), Haldejcima ili Nestorijancima, i Maronitima na Kipru (1445). To je bio poslednji javni čin Sabora u Firenci, čiji su se radovi od 1443. nadalje odvijali u Lateranskoj palati u Rimu. (KATOLIČKA ENCIKLOPEDIJA: Sabor u Firenci; naglasak moj)
Na jednom od tih zasedanja bio je takođe utvrđen biblijski kanon, koji su svi prihvatili.
Sledeće je preuzeto iz: VASELJENSKI SABOR U FIRENCI (1438-1445). Sav naglasak je moj.
Zasedanje 11—4. februar 1442
[Bula o uniji sa Koptima]
Evgenije, biskup, sluga slugu Božjih, za večni spomen. „Pojte Gospodu, jer učini velike stvari, neka se zna po svoj zemlji. Klikuj i pjevaj koja sjediš u Sionu, jer je svetac Izrailjev velik posred vas.“ Pevati i klicati u Gospodu doista dolikuje crkvi Božjoj zbog njegove velike veličanstvenosti i slave njegovog imena, koje je premilostivi Bog udostojio da se ostvari upravo na ovaj dan. Zaista je pravedno da svim srcem hvalimo i blagosiljamo našeg Spasitelja, koji svakodnevno izgrađuje svoju svetu crkvu novim prinovama. Njegova dobročinstva hrišćanskom narodu u svako doba su mnogobrojna i velika i jasnije od dnevne svetlosti pokazuju njegovu neizmernu ljubav prema nama. Ipak, ako pažljivije pogledamo dobročinstva koja se božansko milosrđe udostojilo da učini u najnovije vreme, sigurno ćemo moći zaključiti da su u ovim našim danima darovi njegove ljubavi bili brojniji i veći nego u mnogim prošlim vekovima.
Jer za manje od tri godine naš Gospod Isus Hristos je svojom neumornom dobrotom, na zajedničku i trajnu radost čitavog hrišćanstva, na ovom svetom vaseljenskom saboru velikodušno ostvario najspasonosnije ujedinjenje triju velikih naroda. Otuda se dogodilo da su se gotovo sav istok koji obožava slavno ime Hristovo i nemali deo severa, posle dugotrajne nesloge sa svetom Rimskom crkvom, sjedinili u istoj vezi vere i ljubavi. Jer najpre su se Grci i oni koji su podložni četirima patrijaršijskim stolicama, koje obuhvataju mnoge rodove, narode i jezike, zatim Jermeni, koji su rod od mnogih naroda, a danas i sami Jakobiti, koji su velik narod u Egiptu, sjedinili sa svetom apostolskom stolicom.
Ništa nije ugodnije našem Spasitelju, Gospodu Isusu Hristu, od uzajamne ljubavi među ljudima, i ništa ne može doneti više slave njegovom imenu i koristi crkvi nego da se hrišćani, pošto se izgna svaki razdor među njima, sjedine u istoj čistoti vere. Zasluženo svi mi treba da pevamo od radosti i da kličemo u Gospodu; mi koje je božanska blagost udostojila da u svoje dane vide toliki sjaj hrišćanske vere. Stoga sa najvećom spremnošću objavljujemo ove čudesne činjenice čitavom hrišćanskom svetu, da bismo, kao što smo i sami ispunjeni neizrecivom radošću zbog slave Božje i uzvišenja crkve, i druge učinili učesnicima ove velike sreće. Tako bismo svi jednim glasom veličali i slavili Boga i uzvraćali obilnu i svakodnevnu zahvalnost, kako i dolikuje, njegovom veličanstvu za tolika i tako velika čudesna dobra darovana njegovoj svetoj crkvi u ovom veku. Onaj ko revnosno vrši delo Božje ne samo da očekuje zaslugu i nagradu na nebu nego zaslužuje i obilnu slavu i hvalu među ljudima. Zato smatramo da naš časni brat Jovan, patrijarh Jakobita, čija je revnost za ovo sveto ujedinjenje neizmerna, zaslužuje da ga mi i čitava crkva hvalimo i uzdižemo i da, zajedno sa čitavim svojim rodom, ima opšte odobravanje svih hrišćana. Pobuđen od nas, preko našeg izaslanika i našeg pisma, da pošalje poslanstvo nama i ovom svetom saboru i da sebe i svoj narod sjedini u istoj veri sa Rimskom crkvom, poslao je nama i ovom saboru ljubljenog sina Andriju, Egipćanina, u nemaloj meri obdarenog verom i vrlinama, igumana manastira svetog Antonija u Egiptu, u kome je, kako se kaže, i sam sveti Antonije živeo i umro. Patrijarh mu je, ispunjen velikom revnošću, naložio i poverio da sa poštovanjem prihvati, u ime patrijarha i njegovih Jakobita, učenje vere koje Rimska crkva drži i propoveda, a potom da to učenje donese patrijarhu i Jakobitima, da bi ga oni priznali i svečano odobrili i propovedali u svojim zemljama.
Mi, dakle, kojima je Gospod dao zadatak da pasemo Hristove ovce’, dali smo da neki istaknuti ljudi ovog svetog sabora pažljivo ispitaju igumana Andriju o članovima vere, tajnama crkve i nekim drugim stvarima koje se tiču spasenja. Najzad, pošto je igumanu izložena katolička vera, koliko se to činilo potrebnim, i pošto ju je on smerno prihvatio, u ime Gospodnje smo na ovoj svečanoj sednici, uz odobrenje ovog svetog vaseljenskog sabora u Firenci, izneli sledeće istinito i nužno učenje.
Najpre, dakle, sveta Rimska crkva, utemeljena na rečima našeg Gospoda i Spasitelja, čvrsto veruje, ispoveda i propoveda jednog istinitog Boga, svemogućeg, nepromenljivog i večnog, Oca, Sina i Svetog Duha; jednog po suštini, trojicu po ličnostima; nerođenog Oca, Sina rođenog od Oca, Svetog Duha koji ishodi od Oca i Sina; Otac nije Sin niti Sveti Duh, Sin nije Otac niti Sveti Duh, Sveti Duh nije Otac niti Sin; Otac je samo Otac, Sin je samo Sin, Sveti Duh je samo Sveti Duh. Jedino je Otac iz svoje suštine rodio Sina; jedino je Sin rođen od samoga Oca; jedino Sveti Duh ishodi ujedno od Oca i Sina. Ove tri ličnosti su jedan Bog, a ne tri boga, jer je jedna suština trojice, jedna bit, jedna priroda, jedno Božanstvo, jedna neizmernost, jedna večnost, i sve je jedno gde to razlika odnosa ne sprečava. Zbog tog jedinstva Otac je čitav u Sinu, čitav u Svetom Duhu; Sin je čitav u Ocu, čitav u Svetom Duhu; Sveti Duh je čitav u Ocu, čitav u Sinu. Nijedan od njih ne prethodi drugome u večnosti, niti ga nadvisuje veličinom, niti nadmašuje moći. Postojanje Sina od Oca svakako je večno i bez početka, a ishođenje Svetog Duha od Oca i Sina jeste večno i bez početka. Što god Otac jeste ili ima, nema ni od koga drugoga nego od sebe samoga, i on je načelo bez načela. Što god Sin jeste ili ima, ima od Oca i on je načelo od načela. Što god Sveti Duh jeste ili ima, ima od Oca zajedno sa Sinom. Ali Otac i Sin nisu dva načela Svetog Duha, nego jedno načelo, kao što Otac i Sin i Sveti Duh nisu tri načela stvaranja, nego jedno načelo. Stoga osuđuje, kori, anatemiše i proglašava izvan tela Hristovog, koje je crkva, svakoga ko drži suprotna ili protivna mišljenja. Otuda osuđuje Savelija, koji je pomešao ličnosti i sasvim uklonio njihovu stvarnu razliku. Osuđuje arijance, evnomijance i makedonijance koji kažu da je samo Otac istiniti Bog i stavljaju Sina i Svetog Duha u red stvorenja. Osuđuje i sve druge koji u Trojstvu uvode stepene ili nejednakosti.
Najčvršće veruje, ispoveda i propoveda da je jedan istiniti Bog, Otac, Sin i Sveti Duh, tvorac svega što postoji, vidljivog i nevidljivog, koji je, kada je tako hteo, iz svoje dobrote stvorio sva stvorenja, i duhovna i telesna, dobra doista zato što ih je načinilo vrhovno dobro, ali promenljiva zato što su načinjena ni iz čega; i tvrdi da ne postoji priroda zla, jer je svaka priroda, ukoliko je priroda, dobra. Ispoveda da je jedan te isti Bog začetnik Starog i Novog zaveta — to jest zakona i proroka, i jevanđelja — budući da su sveti obaju zaveta govorili nadahnuti istim Duhom. Prihvata i poštuje njihove knjige, čiji su naslovi sledeći.
Pet knjiga Mojsijevih, naime Postanje, Izlazak, Levitska, Brojevi, Ponovljeni zakoni; Isus Navin, Sudije, Ruta, četiri knjige o Carevima, dve knjige Paralipomenona, Jezdra, Nemija, Tovit, Judita, Jestira, Jov, Psalmi Davidovi, Priče Solomonove, Propovednik, Pesma nad pesmama, Premudrosti Solomonove, Sirah, Isaija, Jeremija, Varuh, Jezekilj, Danilo; dvanaest malih proroka, naime Osija, Joil, Amos, Avdija, Jona, Mihej, Naum, Avakum, Sofonija, Agej, Zaharija, Malahija; dve knjige Makavejske; četiri jevanđelja: Matej, Marko, Luka i Jovan; četrnaest Pavlovih poslanica: Rimljanima, dve Korinćanima, Galatima, Efescima, Filipljanima, dve Solunjanima, Kološanima, dve Timoteju, Titu, Filimonu, Jevrejima; dve Petrove poslanice, tri Jovanove, jedna Jakovljeva, jedna Judina; Dela apostolska; Otkrivenje Jovanovo.
Otuda anatemiše ludost manihejaca koji su postavili dva prva načela, jedno za vidljive, drugo za nevidljive stvari, i rekli da je jedno Bog Novog zaveta, a drugo Bog Starog zaveta. Čvrsto veruje, ispoveda i propoveda da je jedna ličnost Trojstva, istiniti Bog, Sin Božji rođen od Oca, jednosuštan i savečan Ocu, u punini vremena koju je odredila nedokučiva dubina božanskog nauma, radi spasenja ljudskog roda, uzeo stvarnu i potpunu ljudsku prirodu iz prečiste utrobe device Marije, i sjedinio je sa sobom u ličnom sjedinjenju tolikog jedinstva da ono što je tu Božje nije odvojeno od čoveka, a ono što je ljudsko nije odeljeno od Božanstva, te da je on jedan te isti nepodeljeni, pri čemu svaka priroda ostaje u svojim svojstvima, Bog i čovek, Sin Božji i sin čovečji, jednak Ocu po svom božanstvu, manji od Oca po svom čoveštvu, besmrtan i večan po prirodi Božanstva, podložan stradanju i vremenu po stanju uzetog čoveštva. Čvrsto veruje, ispoveda i propoveda da je Sin Božji uistinu rođen od device u uzetom čoveštvu, uistinu stradao, uistinu umro i bio pogreben, uistinu vaskrsao iz mrtvih, uzašao na nebo i seo sa desne strane Oca, i da će doći na kraju vremena da sudi živima i mrtvima. Anatemiše, proklinje i osuđuje svaku jeres koja je zaražena suprotnim. Najpre osuđuje Ebiona, Kerinta, Markiona, Pavla Samosatskog, Fotina i sve slične bogohulnike koji su, ne uviđajući lično sjedinjenje čoveštva sa Rečju, poricali da je naš Gospod Isus Hristos istiniti Bog i ispovedali da je on prosto čovek koji bi se, zbog većeg udela u božanskoj milosti, koju je primio zaslugom svog svetijeg života, imao nazvati božanskim čovekom.
Anatemiše i Manesa i njegove sledbenike koji su, zamišljajući da Sin Božji nije uzeo stvarno telo nego prividno, potpuno odbacili istinitost čoveštva u Hristu; Valentina, koji je tvrdio da Sin Božji nije uzeo ništa od svoje device majke, nego da je poprimio nebesko telo i prošao kroz devičansku utrobu kao voda što teče kroz vodovod; Arija, koji je svojom tvrdnjom da telo uzeto od device nije imalo dušu hteo da božanstvo zauzme mesto duše; i Apolinarija koji je, uviđajući da u Hristu ne bi bilo istinskog čoveštva ako bi se porekla duša koja oblikuje telo, postavio samo osećajnu dušu i držao da je božanstvo Reči zauzelo mesto razumne duše.
Anatemiše i Teodora Mopsuestijskog i Nestorija, koji su tvrdili da je čoveštvo sjedinjeno sa Sinom Božjim kroz milost, i otuda da u Hristu postoje dve ličnosti kao što ispovedaju da postoje dve prirode, jer nisu mogli da shvate da je sjedinjenje čoveštva sa Rečju ipostasno i stoga su poricali da je ono primilo subzistenciju Reči. Jer prema toj huli Reč nije postala telo, nego je Reč kroz milost obitavala u telu, to jest Sin Božji nije postao čovek, nego je Sin Božji obitavao u čoveku.
Takođe anatemiše, proklinje i osuđuje arhimandrita Evtihija koji je, kada je shvatio da hula Nestorijeva isključuje istinu ovaploćenja, i da je stoga bilo nužno da čoveštvo bude tako sjedinjeno sa Rečju Božjom da postoji jedna te ista ličnost božanstva i čoveštva; a i zato što, uz mnoštvo priroda, nije mogao da pojmi jedinstvo ličnosti, budući da je u Hristu postavljao jednu ličnost božanstva i čoveštva, ustvrdio da postoji jedna priroda, tvrdeći da je pre sjedinjenja postojala dvojnost priroda koja je u činu uzimanja prešla u jedinstvenu prirodu, pristajući time na veliku hulu i bezbožnost da je ili čoveštvo pretvoreno u božanstvo ili božanstvo u čoveštvo. Takođe anatemiše, proklinje i osuđuje Makarija Antiohijskog i sve druge sličnih shvatanja koji su, iako pravoverni u pogledu dvojnosti priroda i jedinstva ličnosti, ipak silno pogrešili u pogledu Hristovih načela delanja, izjavivši da je od dve prirode u Hristu postojalo samo jedno načelo delanja i jedna volja. Sveta Rimska crkva anatemiše sve njih i njihove jeresi i potvrđuje da u Hristu postoje dve volje i dva načela delanja.
Čvrsto veruje, ispoveda i propoveda da nikada niko, začet od muškarca i žene, nije bio oslobođen đavolove vlasti osim verom u našeg Gospoda Isusa Hrista, posrednika između Boga i ljudi, koji je začet bez greha, rođen i umro. On je jedini svojom smrću oborio neprijatelja ljudskog roda, izbrisavši naše grehe, i otvorio ulaz u nebesko carstvo, koji je prvi čovek svojim grehom zaključao pred sobom i pred svim svojim potomstvom. Sve svete žrtve, tajne i obredi Starog zaveta praobrazovali su da će on jednom doći.
Čvrsto veruje, ispoveda i uči da su zakonske odredbe Starog zaveta, odnosno Mojsijevog zakona, koje se dele na obrede, svete žrtve i tajne, budući da su ustanovljene da označe nešto buduće, iako su bile primerene božanskom bogosluženju onoga doba, prestale kada je došao naš Gospod Isus Hristos, koga su označavale, i tada su započele tajne Novog zaveta. Ko god posle stradanja polaže nadu u zakonske odredbe i podvrgava im se kao nužnima za spasenje i kao da vera u Hrista bez njih ne bi mogla da spase, greši smrtno. Ne poriče da su se od Hristovog stradanja do objavljivanja jevanđelja mogle zadržati, pod uslovom da se nikako nije verovalo da su nužne za spasenje. Ali tvrdi da se posle objavljivanja jevanđelja ne mogu držati bez gubitka večnog spasenja. Stoga sve koji posle tog vremena drže obrezanje, subotu i druge zakonske odredbe proglašava tuđima veri Hristovoj i nesposobnima da imaju udela u večnom spasenju, osim ako se u nekom trenutku ne odvrate od tih zabluda. Zato strogo nalaže svima koji se slave imenom hrišćanina da ne vrše obrezanje ni pre ni posle krštenja, jer, bilo da u njega polažu nadu ili ne, ono se nikako ne može držati bez gubitka večnog spasenja.
Što se tiče dece, budući da je opasnost od smrti često prisutna i da im je jedini dostupan lek tajna krštenja, kojom se otimaju od vlasti đavola i usvajaju kao deca Božja, opominje da se sveto krštenje ne odlaže četrdeset ili osamdeset dana ili bilo koje drugo razdoblje, prema običaju nekih naroda, nego da se podeli čim je to zgodno moguće; a ako preti neposredna opasnost od smrti, dete treba krstiti odmah, bez ikakvog odlaganja, čak i od strane laika, muškarca ili žene, po obredu crkve, ako nema sveštenika, kao što je potpunije sadržano u dekretu o Jermenima.
Čvrsto veruje, ispoveda i uči da je svako stvorenje Božje dobro i da se ništa ne odbacuje ako se prima sa zahvaljivanjem, jer prema reči Gospodnjoj „Ne pogani čovjeka što ulazi u usta“, i zato što razlika između čistih i nečistih jela u Mojsijevom zakonu pripada obrednim propisima, koji su prošli i izgubili svoju delotvornost dolaskom jevanđelja. Takođe izjavljuje da je apostolska zabrana, da se uzdržavaju od onoga što je žrtvovano idolima i od krvi i od udavljenog, odgovarala onom vremenu kada je jedna crkva nastajala od Jevreja i neznabožaca, koji su ranije živeli sa različitim obredima i običajima. To je bilo zato da neznabošci imaju neke propise zajedničke sa Jevrejima, i da se pruži prilika za sjedinjenje u jednom obožavanju i veri u Boga, i da se ukloni povod za razdor, budući da su po drevnom običaju krv i udavljeno Jevrejima izgledali odvratni, a moglo se pomisliti da se neznabošci vraćaju idolopoklonstvu ako jedu žrtvovanu hranu.
Međutim, na mestima gde je hrišćanska vera objavljena u tolikoj meri da se nijedan Jevrejin ne sreće i gde su se svi pridružili crkvi, jednoobrazno vršeći iste obrede i ceremonije jevanđelja i verujući da su čistima sve stvari čiste, prestalo je i njeno dejstvo, budući da je prestao razlog te apostolske zabrane. Ne osuđuje, dakle, nijednu vrstu hrane koju ljudsko društvo prihvata, i niko, ni muškarac ni žena, ne treba da pravi razliku među životinjama, bez obzira na to kako su uginule; premda se radi zdravlja tela, radi vežbanja u vrlini ili radi redovničke i crkvene discipline mnoge stvari koje nisu zabranjene mogu i treba da izostave, kao što apostol kaže „Sve mi je slobodno, ali sve ne koristi“.
Čvrsto veruje, ispoveda i propoveda da svi oni koji su izvan katoličke crkve, ne samo pagani nego i Jevreji ili jeretici i šizmatici, ne mogu imati udela u večnom životu i da će otići u večni oganj koji je pripremljen đavolu i njegovim anđelima, osim ako se pre kraja svog života ne pridruže katoličkoj crkvi; da je jedinstvo crkvenog tela od tolike važnosti da jedino onima koji u njemu ostaju crkvene tajne doprinose spasenju i da postovi, milostinja i druga dela pobožnosti i podvizi hrišćanskog vojevanja donose večne nagrade; i da niko ne može biti spasen, ma koliko delio milostinju, pa čak ni ako prolije svoju krv u ime Hristovo, osim ako nije istrajao u krilu i jedinstvu katoličke crkve.
Prihvata, odobrava i usvaja sveti sabor 318 otaca u Nikeji, koji je sazvan u vreme našeg prethodnika preblaženog Silvestra i velikog i prepobožnog cara Konstantina. Na njemu je osuđena bezbožna arijanska jeres i njen začetnik i određeno je da je Sin Božji jednosuštan i savečan Ocu. Takođe prihvata, odobrava i usvaja sveti sabor 150 otaca u Carigradu, koji je sazvan u vreme našeg prethodnika preblaženog Damasa i Teodosija Starijeg i koji je anatemisao bezbožnu zabludu Makedonija, koji je tvrdio da Sveti Duh nije Bog nego stvorenje. Koje oni osuđuju, i ona osuđuje; što oni odobravaju, i ona odobrava; i u svakom pogledu želi da ono što je tamo određeno ostane neizmenjeno i nepovredivo.
Takođe prihvata, odobrava i usvaja prvi sveti sabor 200 otaca u Efesu, koji je treći po redu vaseljenskih sabora i sazvan je pod našim prethodnikom preblaženim Celestinom i Teodosijem Mlađim. Na njemu je osuđena hula bezbožnog Nestorija, i određeno je da je ličnost našeg Gospoda Isusa Hrista, istinitog Boga i istinitog čoveka, jedna i da čitava crkva treba da propoveda blaženu Prisnodevu Mariju ne samo kao Hristoroditeljku nego i kao Bogoroditeljku, to jest kao majku Božju, kao i majku čoveka.
Ali osuđuje, anatemiše i odbacuje bezbožni drugi sabor u Efesu, koji je sazvan pod našim prethodnikom preblaženim Lavom i pomenutim carem. Na njemu je Dioskor, episkop aleksandrijski, branilac jeresijarha Evtihija i bezbožni progonitelj svetog Flavijana, episkopa carigradskog, lukavstvom i pretnjom naveo taj gnusni sabor da odobri evtihijansku bezbožnost.
Takođe prihvata, odobrava i usvaja sveti sabor 630 otaca u Halkidonu, koji je četvrti po redu vaseljenskih sabora i održan je u vreme našeg prethodnika preblaženog Lava i cara Markijana. Na njemu su osuđeni evtihijanska jeres i njen začetnik Evtihije i njen branilac Dioskor, i određeno je da je naš Gospod Isus Hristos istiniti Bog i istiniti čovek i da u jednoj te istoj ličnosti božanska i ljudska priroda ostaju cele, nepovredive, neiskvarene, neslivene i razlučene, pri čemu čoveštvo čini ono što priliči čoveku, a božanstvo ono što priliči Bogu. Koje oni osuđuju, i ona osuđuje; koje oni odobravaju, i ona odobrava.
Takođe prihvata, odobrava i usvaja peti sveti sabor, drugi carigradski, koji je održan u vreme našeg prethodnika preblaženog Vigilija i cara Justinijana. Na njemu je obnovljena odredba svetog sabora u Halkidonu o dvema prirodama i jednoj ličnosti Hristovoj i pobijene su i osuđene mnoge zablude Origena i njegovih sledbenika, naročito o pokajanju i oslobođenju demona i drugih osuđenih bića.
Takođe prihvata, odobrava i usvaja treći sveti sabor 150 otaca u Carigradu, koji je šesti po redu vaseljenskih sabora i sazvan je u vreme našeg prethodnika preblaženog Agatona i cara Konstantina IV. Na njemu je osuđena jeres Makarija Antiohijskog i njegovih pristalica, i određeno je da u našem Gospodu Isusu Hristu postoje dve savršene i potpune prirode i dva načela delanja, kao i dve volje, iako postoji jedna te ista ličnost kojoj pripadaju dela obeju priroda, pri čemu božanstvo čini ono što je Božje, a čoveštvo ono što je ljudsko.
Takođe prihvata, odobrava i usvaja sve druge vaseljenske sabore koji su zakonito sazvani, održani i potvrđeni vlašću rimskog prvosveštenika, a naročito ovaj sveti sabor u Firenci, na kome su, između ostalog, ostvarene presvete unije sa Grcima i Jermenima i donete mnoge veoma spasonosne odredbe u pogledu svake od tih unija, kao što je u potpunosti sadržano u ranije proglašenim dekretima, koji glase: Neka se raduju nebesa . . . 1; Kličite Bogu . 2
Međutim, budući da u pomenutom dekretu o Jermenima nije dato objašnjenje o obliku reči koje je sveta Rimska crkva, oslanjajući se na učenje i autoritet apostola Petra i Pavla, oduvek imala običaj da upotrebljava pri posvećenju tela i krvi Gospodnje, zaključili smo da ga treba uneti u ovaj sadašnji tekst. Ona pri posvećenju tela Gospodnjeg upotrebljava ove reči: Jer ovo je telo moje. A pri posvećenju njegove krvi: Jer ovo je čaša krvi moje, novog i večnog saveza, koja će se proliti za vas i za mnoge na otpuštenje grehova.
Da li je pšenični hleb, u kome se tajna savršava, ispečen istog dana ili ranije, nema baš nikakvog značaja. Jer, ako ostaje supstancija hleba, ne treba uopšte sumnjati da se, pošto sveštenik sa namerom da posveti izgovori pomenute reči posvećenja tela, hleb odmah po suštini menja u istinsko telo Hristovo.
Tvrdi se da neki ljudi odbacuju četvrti brak kao osuđen. Da se greh ne bi pripisivao tamo gde ga nema, budući da apostol kaže da je žena po smrti svoga muža slobodna od njegovog zakona i slobodna u Gospodu da se uda za koga hoće, i budući da se ne pravi razlika između smrti prvog, drugog i trećeg muža, izjavljujemo da se ne samo drugi i treći brak nego i četvrti i dalji mogu zakonito sklapati, ako nema kanonske smetnje. Kažemo, međutim, da bi bili pohvalniji ako se posle toga uzdrže od braka i istraju u čistoti, jer smatramo da, kao što devičanstvo po hvali i zasluzi treba pretpostaviti udovištvu, tako i čisto udovištvo treba pretpostaviti braku.
ZA DALJE ČITANJE
Biblijski kanon Atanasija Velikog
Biblijski kanon Grigorija Nazijanzina
Biblijski kanon Laodikijskog sabora
Biblijski kanon Jovana Damaskina