Da li Kuran odbacuje Hristovo večno rađanje? 3. deo
Sada dolazim do poslednjeg dela svog odgovora (https://www.samshmnthelogy.net/post/does-the-quran-reject-christ-s-eternal-generation-pt-2).
Sveto pismo o večnom rađanju Sina
U prethodnom delu pokazao sam kako se za mudrost kaže da je stvorena iako je izašla iz usta Božjih pre svega stvorenja. Objasnio sam kako to potvrđuje da je mudrost večno postojala kao suštinski aspekt Božjeg sopstvenog večnog i nepromenljivog Bića, te stoga pobija shvatanje da se stvaranje nužno mora odnositi na to da nešto bude dovedeno u postojanje iz nepostojanja.
Ovaj prikaz rađanja/stvaranja mudrosti služi kao korisna ilustracija biblijskog opisa i shvatanja rane crkve o večnom rađanju Sina Božjeg, budući da se Božja mudrost i Božja reč izjednačavaju:
„Bože otaca i Gospode milosti, Koji si sve stvorio riječju Svojom, I koji si Premudrošću svojom sazdao čovjeka da vlada Tobom stvorenim tvarima,“ Premudrosti Solomonove 9:1-2 RSV
Ovde na scenu stupa Novi zavet.
Prema hrišćanskim grčkim spisima, Isus je večna Reč Božja koja je postala ljudsko biće od krvi i mesa:
„U početku bješe Logos (Riječ), i Logos bješe u Boga, i Logos bješe Bog. On bješe u početku u Boga. Sve kroz njega postade, i bez njega ništa ne postade što je postalo. U njemu bješe život, i život bješe svjetlost ljudima.“… „Bješe svjetlost istinita koja obasjava svakoga čovjeka koji dolazi na svijet. U svijetu bješe, i svijet kroz njega postade, i svijet ga ne pozna.“… „I Logos postade tijelo i nastani se među nama, i vidjesmo slavu njegovu, slavu kao Jedinorodnoga od Oca, pun blagodati i istine.“ Jovan 1:1-4, 9-10, 14
„Štobješe od početka, što smo čuli, što smo vidjeli očima svojima, što sagledasmo i ruke naše opipaše, o Logosu (Riječi) života: I Život se javi, i vidjeli smo, i svjedočimo, i objavljujemo vam Život vječni, koji bješe u Oca i javi se nama; Što smo vidjeli i čuli objavljujemo vama da i vi s nama imate zajednicu, a naša zajednica je sa Ocem i sa Sinom njegovim Isusom Hristom.“ 1. Jovanova 1:1-3
„I obučen je u haljinu crvenu od krvi, i Ime se njegovo zove: Logos (Riječ) Božiji.“ Otkrivenje 19:13
Ovaj prikaz Hrista kao Reči koja je postala telo važan je jer se, kao i za mudrost, kaže da Božja reč izlazi iz njegovih metaforičkih usta, pošto izvire iz Božjeg večnog srca:
„Zato, žene, čujte riječ Gospodnju i neka primi uho vaše riječ usta njegovijeh, i učite kćeri svoje ridati i jedna drugu naricati.“ Jeremija 9:20
„A on odgovori i reče: Pisano je: Ne živi čovjek o samom hljebu, no o svakoj riječi koja izlazi iz usta Božijih.“ Matej 4:4
„Teče iz srca mojega riječ dobra; rekoh: Djelo je moje za cara; jezik je moj trska hitroga pisara.“ Psalam 45:1
Evo grčkog prevoda navedenog psalma:
„Bože, svojim ušima slušasmo, oci nam naši pripovijedaše djelo koje si učinio u njihovo vrijeme, u staro vrijeme. Rukom svojom izgnao si narode, a njih posadio; iskorijenio si plemena, a njih namnožio.“ Psalam 44:1-2 LXX
Ono što ovaj psalam čini naročito zanimljivim jeste to što je on jedan od biblijskih tekstova koje su rani crkveni oci navodili kao dokaz svoje vere u večno rađanje Sina!
Poglavlje 7. Sin, budući nazvan Rečju i Mudrošću, (usled nesavršenosti ljudske misli i jezika) podložan tome da bude smatran pukim svojstvom. Pokazuje se da je On lično biće
Tada, dakle, i sama Reč uzima sopstveni oblik i slavno ruho, sopstveni zvuk i glasovni izraz, kada Bog kaže: Neka bude svetlost. Postanje 1:3 Ovo je savršeno rođenje Reči, kada ona izlazi iz Boga — oblikovana od Njega najpre da zamisli i promisli sve stvari pod imenom Mudrosti — Gospod me stvori ili oblikova kao početak puteva svojih; Priče Solomonove 8:22 a potom rođena, da sve privede u delo — Kada je pripremao nebo, ja bejah prisutna s Njim. Tako Ga On čini sebi jednakim: jer izlazeći iz Njega samog postao je Njegov prvorođeni Sin, budući rođen pre svega; Kološanima 1:15 a takođe i Njegov jedinorodni, jer je jedini rođen od Boga, na način svojstven samo Njemu, iz utrobe sopstvenog srca — kao što i sam Otac svedoči: Srce moje, kaže On, izli moju najizvrsniju Reč. Otac se oduvek radovao u Njemu, koji se jednako radovao uzajamnom radošću u prisustvu Očevom: Ti si Sin moj, ja te danas rodih; još pre zvezde Danice rodih te. Sin, isto tako, priznaje Oca, govoreći u svoje ime, pod imenom Mudrosti: Gospod me oblikova kao početak puteva svojih, radi dela svojih; pre svih brda rodi me. Jer ako se u ovom odlomku i čini da Mudrost kaže da ju je Gospod stvorio radi svojih dela i da izvrši puteve svoje, ipak drugo mesto u Svetom pismu svedoči da je sve postalo Rečju i da bez Nje ništa nije postalo; Jovan 1:3 kao što se, opet, na drugom mestu kaže: Rečju Njegovom nebesa se utvrdiše i sve sile njihove Duhom Njegovim — to jest, Duhom (ili božanskom prirodom) koji beše u Reči: tako je očigledno da je jedna te ista sila ona koja se na jednom mestu opisuje pod imenom Mudrosti, a na drugom pod nazivom Reči, koja beše postavljena za dela Božja Priče Solomonove 8:22 koja utvrdi nebesa; kojom je sve postalo, Jovan 1:3 i bez koje ništa nije postalo. Jovan 1:3 Niti treba da se dalje zadržavamo na ovoj tački, kao da to nije upravo sama Reč, o kojoj se govori i pod imenom Mudrosti i pod imenom Razuma, i čitave božanske Duše i Duha. On je takođe postao Sin Božji i beše rođen kada izađe iz Njega. Da li onda, (pitaš ti,) priznaješ da je Reč izvesna supstancija, sazdana Duhom i saopštenjem Mudrosti? Svakako da priznajem. Ali ti Mu nećeš dopustiti da bude stvarno samostojno biće, koje ima sopstvenu supstanciju; tako da bi se mogao smatrati predmetnom stvarnošću i ličnošću, i da bi tako mogao (budući postavljen kao drugi u odnosu na Boga Oca) da čini dvojicu, Oca i Sina, Boga i Reč. Jer ti ćeš reći: šta je reč do glas i zvuk usta, i (kao što uče gramatičari) vazduh udaren, razumljiv uhu, a inače neka vrsta prazne, šuplje i bestelesne stvari. Ja, naprotiv, tvrdim da ništa prazno i šuplje nije moglo izaći od Boga, budući da ne izlazi iz onoga što je prazno i šuplje; niti je moglo biti lišeno supstancije ono što je proizašlo iz tako velike supstancije i što je proizvelo tako moćne supstancije: jer sve što je kroz Nju postalo, On sam je (lično) načinio. Kako bi moglo biti da On sam nije ništa, a bez koga ništa nije postalo? Kako bi Onaj koji je prazan mogao načiniti stvari koje su čvrste, i Onaj koji je šupalj načiniti stvari koje su pune, i Onaj koji je bestelesan načiniti stvari koje imaju telo? Jer iako stvar ponekad može biti načinjena drugačijom od onoga ko je čini, ipak ništa ne može biti načinjeno onim što je prazna i šuplja stvar. Da li je, dakle, ta Reč Božja prazna i šuplja stvar, ona koja se naziva Sinom, koji se i sam naziva Bogom? Reč beše u Boga, i Reč beše Bog. Jovan 1:1 Pisano je: Ne uzimaj ime Božje uzalud. Izlazak 20:7 Ovo je zacelo Onaj koji, budući u obličju Božjem, nije smatrao za otimanje da bude jednak Bogu. Filipljanima 2:6 U kakvom obličju Božjem? Naravno, misli u nekom obličju, a ne ni u kakvom. Jer ko će poreći da je Bog telo, iako je Bog Duh? Jovan 4:24 Jer Duh ima telesnu supstanciju svoje vrste, u sopstvenom obliku. A ako i nevidljive stvari, kakve god bile, imaju i svoju supstanciju i svoj oblik u Bogu, po čemu su vidljive samo Bogu, koliko više ono što je poslato iz Njegove supstancije neće biti bez supstancije! Kakva god, dakle, bila supstancija Reči koju nazivam Ličnošću, za nju zahtevam ime Sina; i dok priznajem Sina, tvrdim Njegovu različitost kao drugoga u odnosu na Oca. (Tertulijan, Protiv Praksije https://www.newadvent.org/fathers/0317.htm; podebljanje i podvlačenje moji)
3. Da je taj isti Hristos Reč Božja
U četrdeset četvrtom psalmu: Srce moje izdahnu dobru Reč**.** Kazujem dela svoja Caru. Takođe u trideset drugom psalmu: Rečju Božjom nebesa se utvrdiše; i sva sila njihova duhom usta Njegovih. Takođe u Isaiji: Reč koja dovršava i skraćuje u pravednosti, jer će Bog skraćenu reč učiniti po svoj zemlji. Takođe u 106. psalmu: Posla Reč svoju i isceli ih. Štaviše, u Jevanđelju po Jovanu: U početku beše Reč, i Reč beše u Boga, i Bog beše Reč. Ona beše u početku u Boga. Sve je kroz Nju postalo, i bez Nje ništa nije postalo što je postalo. U Njoj beše život; i život beše svetlost ljudima. I svetlost svetli u tami, i tama je ne obuze. Takođe u Otkrivenju: I videh nebo otvoreno, i gle, konj beo; i onaj koji sedeše na njemu zvaše se Verni i Istiniti, i sudi pravo i pravedno; i vojevaše. I beše ogrnut haljinom poškropljenom krvlju; i ime Mu se zove Reč Božja_._
4. Da je Hristos Ruka i Mišica Božja
U Isaiji: Zar Ruka Božja nije jaka da spase? Ili je otežao uho svoje da ne može čuti? Nego gresi vaši rastavljaju vas od Boga; i zbog greha vaših On odvraća lice svoje od vas, da se ne smiluje. Jer su ruke vaše oskvrnjene krvlju, i prsti vaši gresima. Štaviše, usne vaše govore zloću, a jezik vaš izmišlja nepravdu. Niko ne govori istinu, niti ima pravednog suda: uzdaju se u taštinu i govore prazninu, koji začinju muku i rađaju zloću. Takođe na istom mestu: Gospode, ko verova propovedanju našem? I kome se otkri Mišica Božja? Takođe na istom mestu: Ovako govori Gospod: Nebo je presto moj, a zemlja podnožje nogama mojim. Kakav ćete mi dom sazidati? Ili koje je mesto za počinak moj? Jer sve je to načinila ruka moja. Takođe na istom mestu: Gospode Bože, Mišica Tvoja je uzvišena, a oni to ne znadoše; ali kada saznaju, postideće se. Takođe na istom mestu: Gospod otkri svoju svetu Mišicu pred očima svih naroda; svi narodi, čak i krajevi zemlje, videće spasenje od Boga. Takođe na istom mestu: Gle, učinih te kao točkove vršalice, nove i savijene ka sebi; i vršićeš gore, i satrćeš brda u prah, i učinićeš ih kao plevu, i vejaćeš ih; i vetar će ih zahvatiti, i vihor će ih rasejati: a ti ćeš se radovati u svetima Izrailjevim; i siromasi i ubogi klicaće. Jer će tražiti vodu, a neće je biti. Jer će im jezik presahnuti od žeđi. Ja, Gospod Bog, ja, Bog Izrailjev, uslišiću ih i neću ih ostaviti; nego ću otvoriti reke na gorama i izvore usred polja. Pretvoriću pustinje u vodene gajeve, a suvu zemlju u vodotoke. Postaviću u zemlji suše kedar i šimšir, i mirtu i čempres, i brest i topolu, da vide i priznaju, i saznaju i zajedno poveruju, da je Ruka Gospodnja to učinila i da im je Svetac Izrailjev to pokazao.
5. Da je Hristos ujedno i Anđeo i Bog
U Postanju, Avraamu: I viknu ga Anđeo Gospodnji s neba i reče mu: Avraame, Avraame! A on reče: Evo me. I reče: Ne diži ruke svoje na dete, niti mu čini šta. Jer sada znam da se bojiš svoga Boga, i nisi poštedeo sina svoga, sina svoga ljubljenoga, mene radi. Takođe na istom mestu, Jakovu: I Anđeo Gospodnji progovori mi u snovima: Ja sam Bog, koga si video na mestu Božjem gde si mi pomazao stub od kamena i zavetovao mi se zavetom. Takođe u Izlasku: A Bog iđaše pred njima danju u stubu od oblaka, da im pokazuje put; a noću u stubu od ognja. I potom, na istom mestu: I pomače se Anđeo Božji, koji iđaše pred vojskom sinova Izrailjevih. Takođe na istom mestu: Gle, šaljem Anđela svoga pred licem tvojim, da te čuva na putu, da te uvede u zemlju koju sam ti pripremio. Pazi na Njega i slušaj Ga, i ne budi Mu neposlušan, i On te neće ostaviti. Jer je ime moje u Njemu. Otuda On sam kaže u Jevanđelju: Ja dođoh u ime Oca svoga, i ne primiste me. Kada drugi dođe u svoje ime, njega ćete primiti. I opet, u 117. psalmu: Blagosloven koji dolazi u ime Gospodnje. Takođe u Malahiji: Savez moj života i mira beše s Levijem; i dadoh mu strah, da me se boji, da ide od lica imena moga. Zakon istine beše u ustima njegovim, i nepravda se ne nađe na usnama njegovim. U miru jezika ispravljajući, hodio je s nama i mnoge je odvratio od nepravde. Jer usne sveštenikove čuvaju znanje, i zakon će tražiti iz usta Njegovih; jer je On Anđeo Svemogućega. (Kiprijan, Traktat XII (Knjiga 2) https://www.newadvent.org/fathers/050712b.htm; podebljanje i podvlačenje moji)
Poglavlje 13
Da se ista ta istina dokazuje iz svetih spisa Novog saveza.
I tako i Jovan, opisujući rođenje Hristovo, kaže: Reč postade telo i nastani se među nama, i videsmo slavu Njegovu, slavu kao Jedinorodnoga od Oca, punog blagodati i istine… Jer, štaviše, ime Mu se zove Reč Božja, Otkrivenje 19:13 i to ne bez razloga. Srce moje izli dobru reč; koju reč On potom posredno naziva imenom Cara: Kazivaću dela svoja Caru. Jer kroz Njega su načinjena sva dela, i bez Njega ništa nije načinjeno. Jovan 1:3 Bilo da su, kaže apostol, prestoli ili gospodstva, ili poglavarstva, ili sile, stvari vidljive i nevidljive, sve postoji kroz Njega. Kološanima 1:16 Štaviše, to je ona Reč koja dođe svojima, i svoji je ne primiše. Jer svet kroz Nju postade, i svet Je ne pozna. Jovan 1:10-11 Štaviše, ta Reč beše u početku u Boga, i Bog beše Reč. Jovan 1:1 Ko onda može sumnjati, kada se u poslednjoj rečenici kaže: Reč postade telo i nastani se među nama, da je Hristos, čije je to rođenje, i zato što postade telo, čovek; a zato što je Reč Božja, ko bi ustuknuo pred tim da bez oklevanja objavi da je On Bog, naročito kada uzme u obzir jevanđeoski spis, koji je obe ove suštinske prirode sjedinio u jednu saglasnost rođenja Hristovog? (Novacijan, Traktat o Trojstvu https://www.newadvent.org/fathers/0511.htm; podvlačenje moje)
Razlog zbog kojeg se ovaj psalam tako lako uklapa u potvrdu Hristovog večnog rađanja jeste to što on ne samo da pominje Reč, već i to što je izričito upućen Ljubljenome, izrazu koji Novi zavet pripisuje Hristu kao Božjem jedinstveno ljubljenom Sinu:
„I glas dođe s neba: Ti si Sin moj ljubljeni koji je po mojoj volji.“ Marko 1:11
„I pojavi se oblak te ih zakloni; i dođe glas iz oblaka govoreći: Ovo je Sin moj ljubljeni, njega poslušajte.“ Marko 9:7
„Jer Otac ljubi Sina, i sve je dao njemu u ruku.“ Jovan 3:35
„Oče, hoću da i oni koje si mi dao budu sa mnom gdje sam ja, da gledaju slavu moju koju si mi dao, jer si me ljubio prije postanja svijeta.“ Jovan 17:24
„Na pohvalu slave blagodati svoje, kojom nas oblagodati u Ljubljenome,“ Efescima 1:6
„Koji nas izbavi od vlasti tame i prenese u Carstvo Sina ljubavi svoje,“ Kološanima 1:16
I kao što psalmista govori o Reči koja izvire iz Božjeg srca, tako se i za Isusa kaže da prebiva u naručju, odnosno u srcu Očevom:
„Boga niko nije vidio nikad: Jedinorodni Sin koji je u naručju Oca, on ga objavi.“ Jovan 1:18
„Boga niko nije vidio nikad: Jedinorodni Sin koji je u naručju Oca, on ga objavi.“ The Voice (VOICE)
Stoga se ne bi mogao naći prikladniji biblijski odlomak od Psalma 45(44):1-2 da potvrdi večnu prirodu Sinovljevog rađanja — ne kao čin koji je Hrista doveo u postojanje, već kao tačan opis toga da je Hristos večni, neodvojivi, suštinski „aspekt“ Božjeg sopstvenog beskonačnog, nestvorenog Bića. To jest, Hristos je večna Reč/Sin Božji koji večno i potpuno učestvuje u samoj Očevoj neizvedenoj suštini, suštini čiji je Otac Izvor. Kao takvi, Otac i Sin su neodvojivi jedan od drugoga, jer nikada nije bilo vremena kada je Otac postojao bez svoje Reči/Sina.
Stoga su rani crkveni oci bili potpuno u pravu kada su tvrdili da „nikada nije bilo vremena kada Sina nije bilo“, jer je Sin „rođen, a ne stvoren“, budući „rođen od Oca pre svih vekova“.
Kuran potvrđuje večno rađanje Sina
Začuđujuće, nasuprot onome što muhamedanac tvrdi u svojoj objavi, Kuran zapravo potvrđuje večno rađanje Hrista jer ga izričito naziva samom Rečju Božjom!
„I dok se on, stojeći u hramu, molio, anđeli ga pozvaše i rekoše: „Allah te raduje Jahjom (Jovanom) koji će da veruje u reči Allahove, prvakom, čednim čovekom i verovesnikom, potomkom čestitih!““… „I kada anđeli rekoše: „Marija, Allah te raduje sinom koji je rečju Njegovom stvoren, čije je ime Mesija Isus, Marijin sin, ugledan i na ovom i na Budućem svetu i jedan od Allahu bliskih!“ S. 3:39, 45 Pickthall
„O vi kojima je data Knjiga, ne zastranjujte u svom verovanju i o Allahu govorite samo istinu! Mesija, Isus, Marijin sin, samo je Božji poslanik, i stvoren je rečju Njegovom, koju je Mariji dostavio, i život mu dao; zato verujte u Allaha i Njegove poslanike i ne govorite: „Trojica su!“ Prestanite, bolje vam je! Zaista je jedini bog samo Allah, Uzvišen neka je On, zar da ima dete?! Njegovo je ono što je na nebesima i ono što je na Zemlji, i Allah je svima dovoljan zaštitnik.“ S. 4:171 (Aisha Bewley https://www.islamawakened.com/quran/4/st6.htm)
Ovde imamo islamski spis koji izričito svedoči da Isus nije niko drugi do preegzistentna Reč Božja koja je sišla kao Duh u Mariju, s očiglednom svrhom da postane čovek.
Upravo je to razlog zbog kojeg muslimanska tradicija Isusa naziva Rečju Alahovom (Kalimatullah) i Duhom Alahovim (Ruhullah):
„… Otići će ‘Isau i reći: ‘O ‘Isa! Ti si poslanik Alahov i Njegova Reč koju je bacio Merjemi i duh od Njega. Govorio si ljudima dok si još bio u kolevci. Zauzmi se za nas kod svoga Gospodara. Zar ne vidiš šta trpimo?’ ‘Isa će reći: ‘Moj Gospodar je danas gnevan takvim gnevom kakav nikada ranije nije postojao niti će ikada opet postojati’, A NIJE POMENUO NIKAKAV GREH. ‘O dušo moja! Dušo moja! Dušo moja! Idite kod nekog drugog. Idite kod Muhameda.’“ (Aisha Bewley, The Sahih Collection of al-Bukhari, Poglavlje 68. Knjiga tefsira (https://aishabewley.netlify.app/bukhari30); podebljanje, verzal i podvlačenje moji)
Prenosi se od Ubade b. Samita da je Alahov poslanik rekao: KO KAŽE: „Nema boga osim Alaha, On je Jedan i nema saučesnika, i da je Muhamed njegov sluga i Njegov poslanik, da je Hristos sluga i sin Njegove robinje i da je on (Hristos) NJEGOVA REČ koju je saopštio Mariji i da je NJEGOV DUH, da je Raj činjenica i da je Pakao činjenica“ — Alah bi ga (onoga koji potvrdi ove istine) uveo u Raj kroz koja god od njegovih osam vrata poželi. (Sahih Muslim, Knjiga 1, Broj 0043)
A evo i nekoliko islamskih bajki o Isusu u kojima se on izričito naziva Duhom Alahovim:
„Isus je nastavio svoju misiju, potpomognut božanskim čudima. Neki kuranski komentatori kažu da je Isus vratio u život četvoro ljudi: svog prijatelja po imenu Al-‘Azam, sina jedne starice i jedinu ćerku jedne žene. Ovo troje umrlo je za njegovog života. Kada su Jevreji to videli, rekli su: ‘Ti oživljavaš samo one koji su nedavno umrli; možda su samo bili u nesvesti.’ Zatražili su od njega da vrati u život Sama [sic] ibn Nuha.
„Kada ih je zamolio da mu pokažu njegov grob, narod ga je otpratio tamo. Isus je zazvao Uzvišenog Alaha da ga vrati u život i gle, Sam [sic] ibn Nuh izađe iz groba sed. Isus upita: ‘Kako si osedeo, kada u tvoje vreme nije bilo starenja?’ On odgovori: ‘O, Duše Alahov, pomislio sam da je nastupio Dan vaskrsenja; od straha od tog dana kosa mi je posedela.’“ (Stories of the Prophets by Ibn Kathir, preveo šeik Muhamed Mustafa Geme’ah, Kancelarija Velikog imama, šeik Al-Ahzar, priredio Aelfwine Acelas Mischler [El-Nour For Publishing and Distribution and Translation Est.; 38 Al-Madina Al-Monawara St., Toryl Al-Gadida], str. 347-348; podebljanje moje)
I:
„Isus iznenada pade ničice, a s njim i njegovi učenici. Osetili su miris kakav nikada ranije nisu omirisali. Isus reče: ‘Onaj koji je najpobožniji i najpravedniji neka otkrije trpezu, da bismo od nje jeli i zahvalili Alahu za nju.’ Oni rekoše: ‘O Duše Alahov, ti si najdostojniji.’
„Isus ustade, zatim obavi abdest i pomoli se pre nego što je otkrio trpezu, i gle, na njoj beše pečena riba. Učenici rekoše: ‘O Duše Alahov, da li je to hrana ovoga sveta ili Raja?’ Isus reče svojim učenicima: ‘Zar vam Alah nije zabranio da postavljate pitanja? To je božanska moć Svemogućeg Alaha, koji reče: „Budi“, i bi. To je znak od Svemogućeg Alaha koji upozorava na veliku kaznu za nevernike ovoga sveta. To je srž stvari.’
„Kaže se da su hiljade ljudi jele od nje, a ipak je nikada nisu iscrple. Dodatno čudo beše to što su slepi i gubavi bili izlečeni.
„Dan trpeze postao je jedan od svetih dana za učenike i sledbenike Isusove. Kasnije su učenici i sledbenici zaboravili pravu suštinu čuda, te su tako obožavali Isusa kao boga.“ (Isto, str. 351; podebljanje moje)
I na kraju:
„Dok su bili na putu, iznenada naiđoše na ogromnog lava nasred puta; i uplašiše se. Ali im Isus reče: ‘Stavite me pred njega.’ Kada su ga posadili pred lava, on uhvati lava za uho i reče: ‘Šta te je nagnalo da tu sediš?’
„Lav reče: ‘O Duše Božji, čekam da mi dođe vo da bih ga pojeo.’
„‘Vo možda pripada siromašnim ljudima,’ reče Isus. ‘Idi na to i to mesto, gde ćeš naći kamilu. Nju pojedi, a vola ostavi njegovim vlasnicima.’ I tako lav ode u pravcu planine.“ (Muhamed ibn ‘abd Alah al-Kisa’i, Tales of the Prophets (Qisas al-anbiya’), preveo Wheeler M. Thackson Jr. [Great Books of the Islamic World, Inc., 1997], 86. Isus, sin Marijin, str. 330; podebljanje moje)
Očigledno je da se Isus naziva Duhom Alahovim upravo zbog kuranskog učenja da je Hristos već postojao kao Duh uz Alaha kada je potom poslat iz samog Alahovog prisustva u Mariju kako bi postao čovek.
Eto gde je problem za ovog muslimanskog neofita. Božja Reč i Duh nisu stvoreni, budući da izlaze od Njega, čime Bog postaje Izvor Reči i Duha. A pošto se Kuran i islamska tradicija slažu da je Isus Božja Reč i Duh, to znači da, suprotno argumentima muhamedanca, islamski spis zapravo potvrđuje večno rađanje Hrista, jer izričito tvrdi da je on Reč koja je izašla od Boga da postane telo od svoje blagoslovene device majke.
Dodatna literatura
Kuran svedoči: Isus je večna stvaralačka Reč Božja
Kako je Alah zbunio Muhameda i njegove sledbenike