Da li je Isus Hristos doslovno postao greh?
Ovo je objava katoličkog apologete Dejva Armstronga, koju sam spasao sa archive.org: https://web.archive.org/web/20061028053056/socrates58.blogspot.com/2006/08/2-corinthians-521-was-jesus-christ.html.
2. Korinćanima 5:21: Da li je Isus Hristos doslovno učinjen grehom na krstu? Da li je pretrpeo užase večne osude?
Sreda, 16. avgust 2006.
Podnaslov: Luter i Kalvin protiv crkvenih otaca
[prvobitno objavljeno 17. februara 2001. Prerađeno i prošireno 13. avgusta 2003]
*
Isus nije doslovno postao greh, niti grešnik. Bio je žrtvovan za naše grehe (Isaija 53:10) i poneo je kazne za naše grehe i prestupe (Isaija 53:4-6). Ali On sam bio je bez greha, budući da je Bog, u kome greh ne može prebivati. Nije moguće da Bog (čak ni ovaploćeni Bog) „bude grešnik“, i jeres je i bogohuljenje iznositi tako nečuvenu tvrdnju. Oci objašnjavaju šta se podrazumeva u 2. Korinćanima 5:21, što je uobičajeni protestantski glavni izvor za tvrdnju da je Isus „postao greh“ u grubo doslovnom smislu:
„Jer Njega, koji nije znao grijeha, učini grijehom nas radi, da mi postanemo pravda Božija u Njemu.“ (RSV)
Ancient Christian Commentary (glavni urednik Thomas C. Oden, Downers Grove, IL: InterVarsity Press, 1998 – ):
Ambrozijaster:
S obzirom na to da je prinet kao žrtva za grehe, nije pogrešno reći da je učinjen „grehom“, jer se u zakonu žrtva koja se prinosila za grehe nazivala „grehom“. [Komentar na Pavlove poslanice]
Sv. Jovan Zlatousti:
Bog je dopustio svome Sinu da strada kao osuđeni grešnik, da bismo mi bili izbavljeni od kazne za naše grehe. [Besede na Poslanice Korinćanima]
Sv. Kirilo Aleksandrijski:
Ne kažemo da je Hristos postao grešnik, daleko od toga, nego, budući da je bio pravedan (ili bolje, sama pravednost, jer greh uopšte nije poznavao), Otac ga je učinio žrtvom za grehe sveta. [Pismo 41.10]
Sv. Amvrosije:
Dakle, da li je Gospod pretvoren u greh? Nikako, nego, pošto je uzeo na sebe naše grehe, naziva se grehom. Jer Gospod se naziva i prokletstvom [Galatima 3:13], ne zato što je Gospod pretvoren u prokletstvo, nego zato što je on sam poneo naše prokletstvo . . . Pisano je da je učinjen grehom, to jest, ne po prirodi i delovanju greha . . .; nego da bi razapeo naš greh u svome telu, uzeo je na sebe za nas breme nemoći tela koje je već krivo za telesni greh. [Tajna ovaploćenja Gospoda našeg 6.60]
Jevsevije:
Prigrlio je smrt za nas sa svom voljnošću i „postavši za nas prokletstvo“, iako je bio svet i sav blagosloven. [Dokaz jevanđelja 4.17]
Sv. Grigorije Bogoslov:
. . . kaže se da je za nas učinjen grehom ili prokletstvom; ne zato što bi Gospod bio pretvoren u bilo šta od toga – kako bi to i bilo moguće? Nego zato što je, uzevši ih na sebe, odneo naše grehe i poneo naša bezakonja. [Pisma o apolinarijevskom sporu 101]
Dodatni komentari:
Sv. Avgustin:
On sam nije mogao počiniti nikakav greh. Ali zbog sličnosti sa telom greha u kome je došao, On sam je nazvan grehom, On koji je imao biti žrtvovan radi spiranja greha . . . to jest, žrtva za greh, kojom možemo biti pomireni . . . greh koji je postao nije bio Njegov, nego naš [Enhiridion o veri, nadi i ljubavi 13.41]
Ne sledi da, zato što je greh Isusu na krstu na neki način bio samo „pripisan“ (a ne usađen), pravednost nama biva samo pripisana, a ne usađena, jer Biblija uči da naša pravednost može biti stvarna, Božjom milošću, a ne da se samo naziva pravednom dok u stvari nismo nimalo pravedni. Isus nije mogao sagrešiti, budući da je Bog. Ali mi možemo biti i pravedni i zli. On je poneo kazne i pustošenja greha umesto nas da bi nas spasao. Ali mi možemo biti istinski pravedni, u Božjoj milosti. Stoga analogija, upotrebljena u prilog sola fide, ne stoji. To je strana filozofija uneta u biblijsko mišljenje, a ne učenje samog Svetog pisma, koje joj često protivreči.
Drugim rečima, na krstu Bog Otac zapravo ne govori o Isusu: „On je grešnik i savršeno svet u isto vreme.“ Naprotiv, čitava namera ovog odlomka jeste da je Isus poneo naše grehe i njihove kazne. To je bio samo jezgrovit hebrejski način da se kaže kako je poneo greh, kako je „postao greh“. Značenje je sasvim drugačije. Ali Luter i protestanti hoće da tvrde kako će nas Bog nazvati pravednima čak i ako to, doslovno govoreći, nismo. To je i nelogično i nebiblijsko shvatanje. Naša pravednost potpuno se duguje Hristu i Njegovoj milosti, to je istina, ali je stvarna i istinska, a ne tek neka fikcija ili uobrazilja u Božjem umu. Ono što On objavljuje, to i ostvaruje, doslovno i konkretno. Naravno, u katoličkoj duhovnosti takvo posvećenje je doživotni proces. Mi smo delo u nastajanju. Pripisana pravednost navela je Lutera da izgovara ovakve apsurdne, smešne stvari:
Jedan te isti čin može biti prihvaćen pred Bogom i neprihvaćen, biti dobar i ne biti dobar.Jevanđelje je učenje koje nema nikakve veze sa razumom, dok se učenje zakona može razumom shvatiti . . . razum ne može dokučiti pravednost koja dolazi spolja.
S obzirom na ovakve stavove, ne treba da nas čudi što Luter često protivreči sam sebi, kao i Svetom pismu i Svetom predanju. On čak huli na Isusa tvrdeći da se naš Gospod ponudio da bude predat paklu za nas (kao da je moguće da Bog Sin bude večno odvojen od Boga Oca – to je nemoguće čak i zamisliti kao bilo kakvu mogućnost):
Našao se u stanju osude i napuštenosti . . . On je stvarno i uistinu ponudio sebe večnom Ocu da bude predat večnom prokletstvu za nas. Njegova ljudska priroda nije se ponašala drugačije od prirode čoveka koji treba večno da bude osuđen na pakao. Zbog te ljubavi Božje, Bog ga je odmah podigao iz smrti i pakla, i tako je On pobedio pakao. [Grizar, isto, tom 1, 239-240; iz Komentara na Poslanicu Rimljanima (1515-1516); izdanje J. Fickera, Leipzig: 1908, 218 i dalje.)Ali Hristos je uzeo na sebe sav naš greh, i tako je umro na krstu. Stoga je morao postati ono što smo mi, naime grešnik, ubica, zlotvor itd. . . . Jer ukoliko je žrtva za grehe celoga sveta, On sada nije takva ličnost koja je nevina i bez greha, nije Sin Božji u svoj slavi, nego grešnik, na kratko vreme napušten od Boga; Psalam 8:6. [Opširno tumačenje Poslanice Galatima, deo 2, četvrti argument, Walch izdanje, tom 8, str. 2165, br. 321-324; up. Commentary on Galatians, preveo Erasmus Middleton, ur. J.P. Fallowes, London: 1850; pretisak Kregel Publications, Grand Rapids, MI, 1979, 164-165]
Ovo je jeres. Isus (budući ovaploćeni Bog) ne može prestati da bude svet ni u jednom trenutku, niti može biti „grešnik“ – čak ni na krstu. Ali Luter i dalje nastavlja tim tokom misli:
Papistički sofisti pljačkaju nas ovog poznanja Hrista . . . kada ga odvajaju od grehova i grešnika . . . Ali mi moramo Hrista uviti, i znati ga uvijenog u naše grehe, u naše prokletstvo, u našu smrt i u sva naša zla, kao što je uvijen u naše telo i krv . . . ako nije besmisleno ispovedati i verovati da je Hristos raspet između dva razbojnika, onda nije besmisleno reći i da je bio proklet, i od svih grešnika najveći [zatim navodi 2. Korinćanima 5:21]. [Commentary on Galatians, preveo Erasmus Middleton, 165; o Galatima 3:13]Hristos . . . je uzeo na sebe našu ličnost i položio naše grehe na svoja ramena, govoreći: Ja sam počinio grehe koje su svi ljudi počinili . . . [Isto, 171]Ne smemo, dakle, zamišljati Hrista kao nevinog i kao privatnu osobu koja je sveta i pravedna samo za sebe, kako čine skolastičari i kako su činili gotovo svi oci. Istina je da je Hristos ličnost najčistija i neokaljana; ali ti se ne smeš tu zaustaviti: jer još nemaš Hrista, iako ga poznaješ kao Boga i čoveka . . .. . . On odlažući svoju nevinost i svetost . . .[navodi 2. Korinćanima 5:21] I premda se ove rečenice mogu dobro protumačiti na ovaj način: Hristos je učinjen prokletstvom, to jest, žrtvom za prokletstvo; i grehom, to jest, žrtvom za greh: ipak je, po mom sudu, bolje zadržati pravo značenje reči, jer u njima ima veće snage i žestine. Jer kada grešnik zaista dođe do poznanja samoga sebe, on ne oseća samo da je bedan, nego da je sama beda: ne samo da je grešnik i proklet, nego čak i sam greh i samo prokletstvo. Jer strašno je nositi greh, gnev Božji, prokletstvo i smrt. Stoga onaj čovek koji istinski oseća te stvari (kao što ih je Hristos zaista i delotvorno osetio za sav ljudski rod) postaje i sam greh, smrt, prokletstvo itd. . . . kriv za sve naše prokletstvo, naše grehe i sva naša zla . . . [Isto, 174-175]
Filip Melanhton, u svom pismu Johanu Brencu (maj 1531), pokazuje koliko su protestanti odstupili od otačkog presedana:
Odvrati oči od takvog preporoda čoveka i od Zakona i gledaj jedino u obećanja i u Hrista . . . Avgustin se ne slaže sa Pavlovim učenjem, mada mu je bliži nego skolastičari. Navodim Avgustina kao da je u punom saglasju, iako on ne objašnjava dovoljno pravednost vere; to činim zbog javnog mnjenja o njemu. [Grizar, isto, tom 4, 459-460]
Rimljanima 8:3 pruža sličan odlomak, u vezi sa navodnim Isusovim postajanjem „grešnikom“ na krstu:
„Jer što zakonu bješe nemoguće, pošto bješe oslabljen tijelom, Bog poslavši Sina svoga u obličju tijela grjehovnoga i zbog grijeha, osudi grijeh u tijelu,“ (RSV, kao i svuda dalje)
Šta su oci mislili o ovom odlomku?:
Ancient Christian Commentary:
Ambrozijaster:
Poslavši Hrista, Bog je upotrebio greh da osudi greh . . . Jer Hristos je bio razapet od greha, a to je Satana; otuda je greh sagrešio u telu Spasiteljevog tela. Na taj način Bog je osudio greh u telu, upravo na onom mestu gde je sagrešio. [Komentar na Pavlove poslanice]
Sv. Jovan Zlatousti:
Jer Hristos nije imao grešno telo, nego telo koje je, iako po prirodi slično našem, bilo bezgrešno. Iz toga je jasno da telo nije grešno po prirodi . . . dopustio je telu da zadrži svoju prirodu, dajući mu venac pobede i, nakon vaskrsenja, besmrtni život. [Besede na Poslanicu Rimljanima 13]
Sv. Avgustin:
Apostol naziva uzimanje smrtnog tela „grehom“, iako je bilo bezgrešno, jer je Spasitelj, kada je umro, takoreći učinjen grehom. [O Poslanici Rimljanima 48]
Šta ima grešno telo? Smrt i greh. Šta ima sličnost grešnog tela? Smrt bez greha. [Besede za vaskršnje vreme, Beseda 233.3]
A Galatima 3:13:
„Hristos nas je iskupio od prokletstva zakona postavši za nas prokletstvo, jer je napisano: Proklet svaki koji visi na drvetu;“
Ancient Christian Commentary:
Ambrozijaster:
Isus je učinjen prokletstvom na isti način na koji se u zakonu za žrtvu prinetu za greh kaže da je greh . . . Zato nije rekao „proklet za nas“, nego „učinjen prokletstvom“. [Poslanica Galatima 3.13.1-2]
Sv. Jovan Zlatousti:
Baš kao što, kada je neko osuđen na smrt, druga nevina osoba koja izabere da umre umesto njega oslobađa ga te kazne, tako je učinio i Hristos. [Beseda na Poslanicu Galatima 3.13]
Jezuitski teolog Fernan Pra sažima katoličko tumačenje, u komentaru na 2. Korinćanima 5:21:
I ovde, strogo govoreći, nema zamene ličnosti, nego solidarnosti u delovanju. Greh se ne prenosi sa ljudi na Hrista, nego ide od ljudi da obuhvati Hrista kao predstavnika ljudske prirode, kao što se ni pravednost Božja ne prenosi sa Hrista na ljude, nego ide od Hrista da obuhvati ljude, kada se ovi, sinovskim usvojenjem, oblače u božansku prirodu.
Ova zamisao jasnije je izražena u drugoj rečenici, jer mi postajemo pravednost Božja jedino u Hristu; to jest, samo utoliko ukoliko smo sjedinjeni s njim; ali dva dela izraza uporedna su i imaju za cilj da uzajamno objasne jedan drugi . . .Isus lično nije ni grešnik ni greh, nego je član grešne porodice sa kojom se poistovećuje. U istom smislu on je učinjen „prokletstvom“, poput grane prokletog drveta. Slično tome, zbog našeg sjedinjenja sa Onim koji je sama pravednost, mi učestvujemo u njegovoj „pravednosti“. Isus, budući po svojoj prirodi nesposoban za greh, ne može postati grešnik dodirom sa grešnicima, dok nas naše moralno sjedinjenje sa Pravednim par excellence čini zaista pravednima. A ta pravednost, pošto dolazi od milosti a ne od nas, s pravom se naziva „pravednošću Božjom“. [Teologija svetog Pavla, Westminster, MD: Newman Bookshop, 1952, izv. 1927, tom II, 204-205]
Gledišta Lutera i Kalvina, međutim, odstupaju od biblijskog razumevanja, kako su ga tumačili oci i katoličko Predanje:
Iako je smrt zbog nas ostala u tom telu, kvasac greha je ipak bio očišćen, i ono je postalo najčistije telo, očišćeno Svetim Duhom i sjedinjeno sa božanskom prirodom u jednoj Ličnosti. Stoga je to istinski ljudska priroda, ni po čemu drugačija od one kakva je u nama . . . Sveti Duh je hteo da On potone u greh koliko god je moguće dublje. Prema tome, morao je biti ukaljan rodoskvrnućem i rođen iz rodoskvrne krvi. (Luter, Komentar na Postanje, 1544, fusnota 81: Luther’s Works 7:13)
Ovo je (ili barem izgleda, prima facie) grubo jeretički, jer Bog uopšte ne mora biti „očišćen“ niti „prečišćen“ od greha. Pol Althaus, u svom standardnom delu Teologija Martina Lutera (preveo Robert C. Schultz, Philadelphia: Fortress Press, 1966, 197-198), primećuje Luterova protivrečna gledišta o dvema prirodama Hrista:
. . . Bog je istovremeno potpuno gore i potpuno dole. On je stvoritelj i Gospod, a ipak istovremeno najniže stvorenje i sluga potčinjen svim ljudima, čak i đavolu. Taj čovek Isus koji nosi gnev Božji, greh sveta, svu zemaljsku nevolju, čak i sam pakao, istovremeno je najviši Bog. Tajna Hrista ne može se izraziti bez ovih paradoksa. To naročito važi za Hristova stradanja na krstu . . . Luter je morao da se suoči sa Hristovom tvrdnjom na krstu da ga je Bog ostavio. U jednoj besedi iz 1537. on to razume ovako: božanstvo svakako nije odstupilo od čovečanstva (božanstvo i čovečanstvo nerazdvojno su sjedinjeni u Hristu); ali „božanstvo se povuklo i sakrilo . . . čovečanstvo je ostalo samo, đavo je imao slobodan pristup Hristu, a božanstvo je povuklo svoju silu i pustilo čovečanstvo da se bori samo“. Na drugom mestu Luter kaže da Hristos na krstu nije osećao svoje božanstvo, nego je stradao čisto kao čovek. Druga tvrdnja može se pomiriti sa Luterovom mišlju da je božanstvo stradalo u Hristu, ali prva ne može, bar ne u obliku da se božanstvo „povuklo“. To ne čini pravdu tajni stradanja božanstva u stradanjima čoveka Isusa Hrista; to se može izraziti samo paradoksalnim rečima. Hristovo božanstvo se upravo nije povuklo dok je čovek Isus stradao, nego je prisutno u njemu i u stradanju i u pobedi . . . njegova dogmatska teorija koja opisuje Hrista kao istinskog Boga i istinskog čoveka nije u sebi jedinstvena, nego pokazuje protivrečnosti. Teologija je morala da ide dalje od nje.
Althaus takođe komentariše kako se Luterova zamisao o Isusu koji trpi pakleni gnev razlikovala od zamisli otaca:
Hristos ne prestaje da voli Boga iznad svega, iako u punoj meri iskušava napuštenost od Boga, bivanje pod Božjim gnevom i pakao udaljenosti od Boga . . . Zaista, on oseća ono što osećaju osuđeni. On drhti pred Bogom i želeo bi da pobegne od njega; ali je istovremeno kadar da ga voli . . .Hristos trpi pakao i gnev Božji i pobeđuje ih silom svoje ljubavi prema Bogu.
Tako Luter razume član o Hristovom silasku u pakao. To je deo Hristove smrtne agonije. Kroz nju Hristos zadobija pobedu nad paklom . . .
Luter takođe uči o Hristovom silasku u pakao nakon njegove smrti. Ta dvostrukost dovodi ga u teškoću. Uprkos tome, nema sumnje da Luterovo lično razumevanje Hristovog silaska u pakao povezuje taj silazak sa stradanjem, Getsimanijom i Golgotom. Kalvin je usvojio to razumevanje i ono je prihvaćeno u nekim ispovedanjima vere Reformisane crkve. Za razliku od Lutera, Melanhton je silazak u pakao razumeo kao Hristov trijumfalni pobednički pohod u pakao. Hristos zastrašuje đavole i osuđene pokazujući im svoju silu. Luteranska pravoverna teologija razvila je tu zamisao. Silazak u pakao prvi je stupanj Hristovog uzvišenja. Time se napušta Luterovo duboko razumevanje. Luterani su se najvećim delom protivili reformisanom razumevanju silaska u pakao kao dela poniženja, ne shvatajući da polemišu i protiv samog Lutera.Luterovo učenje o krstu nadilazi svu raniju teologiju radikalnom ozbiljnošću kojom dopušta Hristu da trpi i pakao i potpunu napuštenost od Boga . . . Onaj koji hoće da bude naš Spasitelj mora da je pretrpeo i naš sopstveni pakao. Taj pakao nije buduće stanje ili mesto, nego sadašnja stvarnost koju prestravljena savest iskušava pod gnevom Božjim. Hristos, koji je iskusio i pakao i napuštenost od Boga, neposredno je uključen u nevolju svih ljudi pod gnevom Božjim, a njihova nevolja neposredno je uključena u njegovo stradanje. (Isto, 206-208)
U tom smislu Džon Kalvin piše u svojim Institucijama:
Ali moramo tražiti pouzdanije objašnjenje Hristovog silaska u pakao, izvan Simvola vere. Objašnjenje koje nam je dato u Božjoj Reči nije samo sveto i pobožno, nego i puno divne utehe. Da je Hristos umro samo telesnom smrću, to bi bilo bez delovanja. Ne – bilo je potrebno da u isto vreme pretrpi strogost Božje osvete, da umilostivi njegov gnev i zadovolji njegov pravedni sud. Iz tog razloga on mora da se prsa u prsa uhvati u koštac sa vojskama pakla i sa užasom večne smrti . . . Nije, dakle, čudo ako se kaže da je sišao u pakao, jer je pretrpeo smrt koju je Bog u svom gnevu odredio zlima! . . . platio je veću i izvrsniju cenu trpeći u svojoj duši strašne muke osuđenog i napuštenog čoveka. (Institucije hrišćanske vere, II, XVI, 10, tom I, 515-516, u izdanju koje je uredio John T. McNeill, a preveo i indeksirao Ford Lewis Battles, Philadelphia: Westminster Press, 1960)
Ovde izvesni neuki bednici, gonjeni više zlobom nego neznanjem, viču kako činim strahovitu nepravdu Hristu. Jer oni smatraju neprimerenim da se on boji za spasenje svoje duše . . .Naši protivnici, pobijeni, prelaze na drugo iskrivljavanje: iako se Hristos bojao smrti, nije se bojao Božjeg prokletstva i gneva, od kojih je znao da je bezbedan. (Isto, II, XVI, 12, tom 1, 517, 519)
Priređivači (tom 1, 514, fusnota 19) primećuju koliko se to razlikovalo od tradicionalnog katoličkog učenja, kako je izraženo u gledištu Sv. Tome Akvinskog: „Summa Theol. III. lii. 5:
„Kada je Hristos sišao u pakao, silom svoga stradanja izbavio je svetitelje od te kazne kojom su bili isključeni iz života slave . . . “
U fusnoti 23 na strani 515 navode:
. . . Preovlađujuće tumačenje ovog člana Simvola vere bilo je Akvinčevo.“ Naveli su presedane za Kalvinovo gledište kod Nikole Kuzanskog i Pika dela Mirandole, i navode da je „Luter usvojio gledište da je Hristos, kao Bog i čovek, doslovno ušao u pakao. Katihizis Tridentskog sabora, odeljak 49, sledeći Akvinskog, navodi da je Hristos oslobodio (starozavetne) oce i druge pobožne ljude iz zatočeništva u limbu.
Za dalje čitanje
BOG JE UČINIO ISUSA ŽRTVOM ZA GREHSin postaje Božja žrtva za grehHRISTOS I ŽRTVENI JARAC