Da li je Gavrilo zaista Sveti Duh?
Is Gabriel really the Holy Spirit?
Ovo je kratak odgovor muslimanskom apologeti Džozefu Islamu, koji je napisao članak u kojem nastoji da dokaže da Kuran uči da je Gavrilo isto što i Sveti Duh — „Da li je Gavrilo (Džibril) anđeo?“.
Jedan od načina na koji pokušava da potkrepi svoju tezu jeste pozivanje na tekstove poput Kurana 2:97, 16:102 i 26:193, koji kažu da su Duh i Gavrilo spustili Kuran Muhamedu. On zatim iz te činjenice zaključuje da ta bića moraju biti jedno te isto, budući da Kuran pretpostavlja da je postojao samo jedan navodni božanski posrednik objave.
Na ovu tvrdnju sam već odgovorio u nekoliko pobijanja, čiji će linkovi biti navedeni na kraju. Zato joj se ovde neću vraćati, jer nemam nameru da se ponovo ponavljam.
Ono što ovde nameravam da učinim jeste da se pozabavim poricanjem Džozefa Islama da Kuran 77:5 podrazumeva da je postojalo više od jednog medija objave koji je navodno spustio Kuran Muhamedu.
Evo šta je napisao povodom Kurana 77:5:
RAZUMEVANJE STIHA 77:5
Neki kritičari (naročito iz kritičkih hrišćanskih krugova) često tvrde da stih 77:5 aludira na više božanskih posrednika odgovornih za objavljivanje Kurana Poslaniku. Takav argument obično se iznosi da bi se suprotstavilo svakoj tvrdnji da je postojao samo jedan božanski posrednik odgovoran za zadatak objavljivanja Kurana Poslaniku, na osnovu tumačenja izvedenog iz stihova 2:97, 16:102 i 26:193.
Sasvim nezavisno od toga što se anđeli uopšte ne pominju u arapskom tekstu stiha 77:5, stih se najbolje prevodi tako da upućuje na one koji jednostavno šire poruku Kurana.
U stihovima 2:97, 16:102 i 26:193, glagol koji se koristi da označi objavljivanje Kurana Poslaniku jeste 'nazzala' / 'nazala'. To [sic] očigledno nije slučaj u stihu 77:5, gde se koristi glagol 'alqa', koji znači baciti, hitnuti, dobaciti, preneti ili ponuditi.
Prvo, isti taj Kuran koristi glagol alqa i da označi navodno objavljivanje Kurana koje se spušta Muhamedu:
„Ti nisi očekivao da će Knjiga da ti bude objavljena, ali ona ti je objavljena kao milost tvoga Gospodara, zato nikako ne budi pomagač nevernicima!“ Kuran 28:86, Arberry
Ovaj isti glagol dalje se koristi da bi se govorilo o objavi datoj takozvanim poslanicima kao što je Salih:
„I Semud je poricao upozorenja. "Zar da sledimo jednog od nas!" - Govorili su. "Tada bismo, uistinu, bili u zabludi i bili bismo ludi. Zar baš njemu, između nas, da bude poslata Objava?! Ne, on je oholi lažljivac!““ Kuran 54:23-25, Arberry
Drugo, tvrdnje Džozefa Islama ne uzimaju u obzir da sam Kuran koristi ove glagole kao sinonime, kao što pokazuju sledeći primeri:
„On je vlasnik visokih stepena, Gospodar Prestolja Koji šalje Objavu, reči Svoje – kome hoće među Svojim slugama, da upozori na Dan međusobnog susreta, na Dan kada će oni da se pojave, kada Allahu neće da bude o njima ništa skriveno.“Kome jedino pripada vlast tog Dana? Allahu Jedinom, Pokoritelju!”“ Kuran 40:15-16, Arberry
„On šalje anđele s Objavom, po volji Svojoj, onim vernicima Svojim kojima hoće:“Opominjite da nema boga osim Mene i bojte Me se!”“ Kuran 16:2, Arberry
Ovde vidimo da se glagoli nazzala i alqa koriste u potpuno istom kontekstu: Alah spušta svoje objave posredstvom Duha kojem zapoveda i kojeg šalje onome koga je izabrao da bude primalac objave. Sledeći tekst kaže nešto slično:
„Od tvog Gospodara spušta ga anđeo Gavrilo kao istinu, da još više učvrsti vernike, i da bude uputa i radosna vest onima koji su Allahu predani.“ Kuran 16:102, Arberry
Treće, Džozef Islam zanemaruje činjenicu da se neposredni kontekst Kurana 77:5 bavi onima koji su spustili poruku koja upozorava na Dan suda:
„Tako mi onih koji se šalju jedan za drugim, i onih što žestoko duvaju, i onih koji rasprostiru, i onih što razdvajaju, i onih što dostavljaju Opomenu, kao opravdanje ili upozorenje, sigurno će se ostvariti ono čime vam se preti! Kada zvezde izgube sjaj, i kada se otvori nebo, i kada se planine zdrobe u prah, i kada se poslanici okupe u određeno vreme. Do kojeg je to dana odloženo? Do Sudnjeg dana! A znaš li ti šta je Sudnji dan? Teško toga dana poricateljima istine! Zar Mi nismo uništili drevne narode i posle njih i one koji su za njima dolazili?! Tako ćemo sa svim prestupnicima da postupimo! Teško toga dana poricateljima!“ Kuran 77:1-19, Shakir
Pošto kontekst sure govori o danu odluke, tj. o danu u kojem će Alah svakome suditi prema onome u šta je verovao i šta je zaslužio, to je navelo pojedine muslimanske komentatore i prevodioce, poput Šakira, da pretpostave da se stih 5 mora odnositi na anđele koji su spuštali objave poput Kurana kako bi upozorili čovečanstvo na taj strašni dan. Zapazimo, na primer, sledeće prevode i komentare:
„i onih što dostavljaju Opomenu,“ Hilali-Khan
„i onih što dostavljaju Opomenu,“, to jest, [od strane] ANĐELA koji silaze sa objavom na proroke i poslanike, prenoseći objavu [raznim] zajednicama [čovečanstva], (Tafsir al-Jalalayn; podebljanje i velika slova naši)
(„i onih što dostavljaju Opomenu,“) i On se zakleo ONIMA koji spuštaju OBJAVE, (Tanwîr al-Miqbâs min Tafsîr Ibn ‘Abbâs; podebljanje i velika slova naši)
(Tako mi Al-Mursalat `Urfa.) „Anđeli.“ Od Masruka, Abu ad-Duhaa, Mudžahida — u jednom predanju od njega — as-Sudija i ar-Rabija ibn Enesa preneseni su iskazi slični ovome. Od Abu Saliha je preneseno da je rekao: „To su poslanici.“ U drugom predanju od njega (Abu Saliha) rekao je da se misli na anđele. Abu Salih je takođe rekao, za značenje Al-`Asifat, An-Nashirat, Al-Fariqat i Al-Mulqiyat, da se svi oni odnose na anđele. As-Sevri prenosi od Selame ibn Kuhajla, koji prenosi od Muslima al-Batina, a on od Abu al-`Ubajdejna, da je ovaj pitao Ibn Mesuda o značenju izraza Al-Mursalat `Urfa, a on (Ibn Mesud) je rekao: „Vetar.“ Isto je rekao i za Al-`Asifat `Asfa i An-Nashirat Nashra — da se svi oni odnose na vetar. Ibn Abas, Mudžahid i Katada rekli su isto. Ibn Džerir je pouzdano potvrdio da Al-`Asifat `Asfa znači vetar, baš kao što su rekli Ibn Mesud i oni koji su ga sledili. Međutim, on (Ibn Džerir) nije potvrdio da li su An-Nashirat Nashra anđeli ili vetar, kao što je već navedeno. Od Abu Saliha je preneseno da An-Nashirat Nashra znači kišu…
(Al-Fariqat koje razdvajaju, Al-Mulqiyat koje opominju, kao izgovor ili upozorenje.) to jest, anđeli. Tako su rekli Ibn Mesud, Ibn Abas, Masruk, Mudžahid, Katada, ar-Rabi ibn Enes, as-Sudi i as-Sevri. OVDE NEMA RAZILAŽENJA U MIŠLJENJU, jer su ONI (ANĐELI) ti koji silaze sa Alahovom zapovešću poslanicima, razdvajajući istinu od laži, uputstvo od zablude i dozvoljeno od zabranjenog. ONI donose objavu poslanicima, koja sadrži oslobođenje ili razrešenje za stvorenja i upozorenje na Alahovu kaznu ako se suprotstave Njegovoj zapovesti… (Tafsir Ibn Kathir; podebljanje i velika slova naši)
„Drugi učenjaci pak kažu da se oni odnose na Alahove proroke i poslanike. Ibn Džerir Tabari kaže da je u ovom pitanju sigurnije uzdržati se od izjašnjavanja. On kaže da postoje obe mogućnosti, ali radije ne staje ni na jedno određeno tumačenje. Nema sumnje u to da su neke od tih osobina prikladnije za Alahove anđele i da se ne mogu primeniti na vetrove bez neuobičajenog naprezanja mašte, dok su druge prikladnije za vetrove i ne mogu se primeniti na anđele bez maštovitog naprezanja. Zato se pristup Ibn Kesira čini najboljim. On kaže da se u prva tri stiha ove sure Alah kune raznim vrstama vetrova. U stihovima [4] i [5] Alah se kune ANĐELIMA.
„Ako se stihovi [4] i [5] primene na vetrove, ONDA ĆE MAŠTA MORATI DALEKO DA SE NAPREGNE DA BI SE ONI PROTUMAČILI… Reč fariqat jeste osobina anđela ‘koji jasno razlikuju (između ispravnog i pogrešnog) time što spuštaju božansku objavu’. I izraz fal-mulqiyat dhikran takođe se odnosi na ‘anđele’. Reč dhikr, ‘Opomena’, odnosi se na Kuran ili na objavu uopšte. Stih znači: ‘Kunem se anđelima koji [spuštajući objavu] razdvajaju istinu od laži, ispravno od pogrešnog [i dozvoljeno od zabranjenog]’. Isto tako, kunem se anđelima koji spuštaju objavu ILI KURAN SVETOM POSLANIKU. Ovo tumačenje JE JASNO I JEDNOSTAVNO I NE ZAHTEVA NIKAKVO NEOPRAVDANO NAPREZANJE MAŠTE… (da pruže izgovore [vernicima] ili (da upute upozorenja nevernicima… 77:6) Ovaj izraz je dopuna stihu [5]… zatim spuštaju opomenu. [77:5] ‘Opomena’ se odnosi na ‘objavu’ koja je silazila na proroke. Stih 6 kaže da ona služi dvema svrhama. Kod ljudi istine i vernika, ona ih podstiče da od Alaha traže izvinjenje za svoje nedostatke i da mole za oproštaj; a kod ljudi laži i nevernika, ona sadrži upozorenje na Alahovu kaznu ako se suprotstave Njegovoj zapovesti. (Mufti Muhammad Shafi Usmani Rahimahullah, Maariful Qur’an, Tom 8, str. 675-676:; podebljanje i velika slova naši)
Čini se da svi ti uvaženi učenjaci, koji su dobro poznavali arapski, nisu uspeli da uoče razliku između upotrebe glagola alqa u ovom konkretnom stihu i reči koja se uobičajeno koristi da opiše spuštanje objave, naime nazzala/nazala. I očigledno nisu umeli da primete da ništa u arapskom ne bi navelo nekoga da bilo gde u kontekstu vidi pomen anđela.
Ovo me dovodi do sledeće tačke. Kuran 16:2 izričito kaže da grupa anđela spušta objave zajedno sa Duhom kojem Alah zapoveda:
„On šalje anđele s Objavom, po volji Svojoj, onim vernicima Svojim kojima hoće:“Opominjite da nema boga osim Mene i bojte Me se!”“ Pickthall
Ovo dodatno potvrđuje i sledeći tekst:
„„A mi anđeli silazimo samo po naredbi tvoga Gospodara. Njemu pripada ono što je pred nama i ono što je za nama, i što je između toga. A tvoj Gospodar ništa ne zaboravlja.““ Kuran 19:64, Hilali-Khan
Mogu li ovi tekstovi biti išta jasniji u tome da nije bio jedan jedini nebeski posrednik taj koji je navodno silazio da donese navodnu objavu Muhamedu?
Dakle, bez obzira na to da li neko prihvata da se Kuran 77:5 odnosi na anđele koji spuštaju Kuran ili ne, ostaje činjenica da samo muslimansko pismo poriče da je Alah koristio samo jedan određeni duhovni medij da saopšti navodnu božansku poruku Muhamedu.
Stoga u muslimanskom pismu nema apsolutno nikakvog osnova za pretpostavku da je samo jedan navodni božanski posrednik bio odgovoran za „objavljivanje“ Kurana Muhamedu, budući da svi kuranski dokazi jasno govore protiv takve pretpostavke.
Konačno, tumačenje ovog teksta koje nudi Džozef Islam, kao i neslaganje među muslimanskim učenjacima oko njegovog tačnog značenja, jednostavno ističu haotičnu i nekoherentnu strukturu Kurana. Ovaj stih je savršen primer toga kako Kuran ne uspeva da na odgovarajući način objasni mnoge svoje odlomke, uprkos svojim ponovljenim tvrdnjama da je jasno pismo koje potpuno i podrobno objašnjava svoje stihove:
„Zar da pored Allaha tražim drugog sudiju, kad vam On podrobno objavljuje Knjigu?! A oni kojima smo dali Knjigu dobro znaju da Kur'an objavljuje tvoj Gospodar sa istinom, zato ti nikako ne sumnjaj!“ Kuran 6:114, Pickthall
„A na Dan kada iz svakog naroda dovedemo po jednog svedoka koji će da svedoči protiv svog naroda, a tebe dovedemo kao svedoka protiv ovih! Mi tebi objavljujemo Knjigu kao objašnjenje za sve i kao uputu i milost i radosnu vest za one koji jedino u Njega veruju.“ Kuran 16:89, Y. Ali
„Knjiga čiji su dokazi jasno izloženi, Kur'an na arapskom jeziku za ljude koji znaju,“ Kuran 41:3, Y. Ali
Toliko o muslimanskoj tvrdnji da su rečitost i književna kompozicija Kurana nenadmašni i stoga božanskog porekla.
Povezani članci
O Gavrilu i Svetom Duhu, Drugi krug, Treći krug