Avgustin, Jevreji, filozofi i Bog

Evo šta je veliki svetitelj napisao u vezi sa pitanjem da li su Jevreji obožavali Boga ili ne, kao i u vezi sa grčkim filozofima poput Platona, koji bi se složili sa hrišćanstvom da su bili živi i videli kako se ono širi:

iv, 6. Oni koji smatraju uzaludnim ili čak zlim to što se prezire čulni svet i što se duša podvrgava Bogu svevišnjem kako bi je on očistio vrlinom, moraju biti pobijeni drugačijim argumentom; ako uopšte zaslužuju da se sa njima raspravlja. Ali oni koji priznaju da je to dobar ideal kojem treba težiti trebalo bi da priznaju Boga i da se pokore onome ko je učinio da svi narodi sada budu ubeđeni da u te stvari treba verovati. Oni bi to i sami učinili da su imali moć. Pošto tu moć nisu imali, ne mogu izbeći optužbu za zavist. Neka se, dakle, pokore onome ko je to učinio. Neka ih radoznalost ili taština ne spreče da uvide jaz koji postoji između bojažljivih nagađanja nekolicine i očiglednog spasenja i ispravljanja čitavih naroda. Kada bi Platon i ostali, čijim se imenima ljudi ponose, ponovo oživeli i zatekli crkve pune a hramove prazne, i videli da se ljudski rod odvraća od žudnje za vremenitim i prolaznim dobrima ka duhovnim i umnim dobrima i ka nadi u večni život, i da se tim stvarima zaista posvećuje, možda bi rekli (ako su zaista bili ljudi kakvim se opisuju): To je ono što se mi nismo usudili da propovedamo narodu. Radije smo popuštali pred narodnim običajem nego što smo narod privodili našem načinu mišljenja i života.

7. Dakle, kada bi ovi ljudi mogli danas ponovo da žive svoje živote, videli bi čijim se autoritetom najbolje preduzimaju mere za spasenje čoveka i, uz izmenu nekolicine reči i shvatanja, postali bi hrišćani, kao što su to učinili mnogi platoničari novijeg vremena. Ako to ne bi priznali niti učinili, već bi ostali u svojoj gordosti i zavisti, ne znam da li bi im, opterećenim tim dronjcima i lepkom za ptice, bilo moguće da se okrenu onome za čim su nekada govorili da treba tragati i težiti. Ne znam da li bi tako velike ljude sprečio onaj drugi porok koji današnje neznabošce, o kojima je sada reč, sprečava da prihvate hrišćansko spasenje, jer je on zaista sasvim detinjast. Mislim, naravno, na njihovu radoznalost u ispitivanju demona.

v, 8. Ma koliko se filozofi hvalili, svako lako može razumeti da religiju ne treba tražiti od njih. Jer oni učestvuju u verskim obredima svojih sugrađana, a u svojim školama uče različita i protivrečna mišljenja o prirodi svojih bogova i o vrhovnom dobru, kao što mnoštvo može posvedočiti. Kada bismo mogli videti da hrišćanska pouka isceljuje taj jedan veliki porok, niko ne bi smeo poreći da bi to bilo dostignuće dostojno svake moguće pohvale. Bezbrojne jeresi koje skreću sa pravila hrišćanstva svedoče da se u sakramentalno zajedništvo ne primaju oni koji o Bogu Ocu, o njegovoj mudrosti i o božanskom daru [Svetom Duhu] misle drugačije nego što istina zahteva i nastoje da i druge ubede u to. Tako se uči i veruje, kao glavna tačka čovekovog spasenja, da se filozofija, to jest težnja za mudrošću, ne može sasvim odvojiti od religije, jer oni čije učenje ne odobravamo ne učestvuju u našim sakramentalnim obredima.

9. Tome se malo treba čuditi kada je reč o ljudima koji su izabrali da imaju verske obrede različite od naših, kao što su ofiti, ko god oni bili, ili manihejci i drugi. Uočljivije je to kod onih koji vrše slične verske obrede, ali se od nas razlikuju u učenju i revnosniji su u odbrani svojih zabluda nego što su brižni da ih isprave. Oni su isključeni iz katoličkog zajedništva i iz učešća u našim obredima uprkos toj sličnosti. Zaslužili su da imaju sopstvena imena i odvojene skupove, jer se razlikuju ne samo u pitanjima reči, već i zbog svog praznoverja; takvi su fotinijanci, arijanci i mnogi drugi. Drugačije stoji stvar sa onima koji su izazvali raskole. Gospodnje gumno moglo bi ih zadržati kao pleve do vremena poslednjeg vejanja, da ih u njihovoj lakomislenosti nije odneo vetar gordosti i da se sami od nas nisu odvojili. Jevreji, istina je, obožavaju jednog svemogućeg Boga, ali od njega očekuju samo vremenita i vidljiva dobra. Budući odveć sigurni, nisu bili voljni da u sopstvenom Svetom pismu zapaze naznake novog naroda Božjeg koji se uzdiže iz niskog stanja, te su tako ostali u „starom čoveku“. Budući da je tako, religiju ne treba tražiti ni u pometnji neznabožaca, ni u otpacima jeretika, ni u bljutavosti raskolnika, ni u slepilu Jevreja, već jedino među onima koji se nazivaju katoličkim ili pravoslavnim hrišćanima, to jest čuvarima istine i sledbenicima onoga što je pravo. (O istinskoj religiji, uvod Louis O. Mink, preveo J. H. S. Burleigh [Henry Regner Company, Chicago, Illinois, treće štampanje 1964], str. 8-11; naglasak moj)