Adnan Rašid i njegova zloupotreba Kurana 5:48
Ovo je nastavak mog prethodnog teksta: POBIJANJE ADNANA RAŠIDA — 3. DEO.
Muslimanski tumači bili su potpuno neujednačeni kada je reč o tačnom značenju reči muhaimin. Evo nekoliko odabranih citata raznih muslimanskih tumača koji to jasno pokazuju:
AL-JALALAYN
I objavili smo ti o Muhamede Knjigu Kuran s istinom bi’l-hakk je semantički povezano sa anzalnā ‘Mi smo objavili’ potvrđujući Knjigu koja je bila pre nje i bdijući nad njom svedočeći o njoj — ‘Knjiga’ znači Sveto pismo. Zato sudi među njima među sledbenicima Knjige ako ti iznesu svoje sporove prema onome što ti je Bog objavio i ne sledi njihove prohteve odstupajući od istine koja ti je došla. (Tafsir al-Jalalayn https://www.altafsir.com/Tafasir.asp?tMadhNo=0&tTafsirNo=74&tSoraNo=5&tAyahNo=48&tDisplay=yes&UserProfile=0&LanguageId=2; podebljanje i podvlačenje moji)
AL-TABARI
U vezi sa „muhaimin“ Alah kaže da ti je objavio knjigu (Kuran), o Muhamede, verujući u knjige koje su došle pre nje I SVEDOČEĆI O NJIMA (o prethodnim spisima) DA SU ISTINA OD ALAHA, BUDUĆI IM VERAN I NJIHOV ZAŠTITNIK. Koren reči „hajmana“ znači ZAŠTITITI i BDETI NAD, i zato se kaže, kada čovek bdi nad nečim i štiti to, da je izvršio „hajmanu“ nad tim. Sadašnji oblik glagola je „ju-hajmen“, a imenica je „hajmana“. Na osnovu onoga što smo pomenuli, tumači SU SE RAZILAZILI u objašnjenju te reči; jer neki su rekli da ona znači biti SVEDOK.
Među onima koji su zastupali gore pomenuto mišljenje prenosi se od Al-Mathnyja, koji prenosi od Abdulaha Ibn Saliha, koji prenosi od Mu’avije Ibn Saliha, koji prenosi od Alija Ibn Abu Taliba, koji prenosi od Ibn Abasa, koji je izjavio da „muhaimin“ znači SVEDOČITI.
Prenosi Muhamed Ibn Al-Husein, koji prenosi od Ahmeda Ibn Mufadala, koji prenosi od Asbata, koji prenosi od Al-Sudija, koji je izjavio da „muhaimin“ nad njom znači SVEDOK nad njom.
Prenosi Al-Kasim, koji prenosi od Al-Huseina, koji prenosi od Hadžadža, koji prenosi od Ibn Džuraidža, koji prenosi od Mudžahida, koji je preneo da „muhaimin“ nad njom znači da je Kuran ZAŠTITNIK, SVEDOK I POTVRDA (prethodnih spisa). Ibn Džuraidž i drugi rekli su da je Kuran čuvar nad prethodnim knjigama, tako da, ako sledbenici Knjiga pomenu nešto što se pominje i u Kuranu, tome treba verovati; u protivnom se tome neće verovati.
Prenosi Muhamed Ibn Sa’ad, koji prenosi od svog oca, koji prenosi od svog strica, koji prenosi od svog oca, koji prenosi od Ibn Abasa, koji je izjavio da se (5:48) „Objavili smo ti Knjigu (Kuran) s istinom, potvrđujući ono što je između tvojih ruku od knjige“ odnosi na Kuran KOJI JE SVEDOK TORI I JEVANĐELJU I POTVRĐUJE OBOJE. „Muhaimin“ nad njom znači ČUVAR nad njom, koji presuđuje o knjigama koje su došle pre njega.
Prenosi Jakub, koji prenosi od Ibn Alije, koji prenosi od Abu Radže, koji je preneo da je pitao Al-Hasana o (5:48) „Objavili smo ti Knjigu (Kuran) s istinom, potvrđujući ono što je između tvojih ruku od knjige“, a on je odgovorio: „(Kuran) POTVRĐUJE SVE TE KNJIGE I ČUVAR JE NAD NJIMA.“ Ikrima je bio upitan o ovom stihu dok sam ja slušao, i on je odgovorio: „ČUVAR nad njom.“
Drugi su rekli da „muhaimin“ znači POTVRDITI (VEROVATI U). Među onima koji su izneli ovo mišljenje jesu:
Prenosi Junus, koji prenosi od Ibn Vehaba, koji prenosi od Ibn Zejda, koji je rekao da „muhaimin“ znači POTVRDITI TO. U SVE ŠTO JE ALAH DAO U TORI, ILI U JEVANĐELJU, ILI U PSALMIMA KURAN VERUJE, a sve što je Alah pomenuo u Kuranu potvrđeno je i ono što je o tome rečeno jeste istina.
Drugi su rekli da se (5:48) „Objavili smo ti Knjigu (Kuran) s istinom, potvrđujući ono što je između tvojih ruku od knjige“ ODNOSI NA ALAHOVOG POSLANIKA. Među onima koji su izneli ovo mišljenje jesu:
Prenosi Al-Mathny, koji prenosi od Abu Huteife, koji prenosi od Šibla, koji prenosi od Ibn Abu Nudžaiha, koji prenosi od Mudžahida, koji je izjavio da se „muhaimin“ nad njom odnosi na Muhameda, kojem je Kuran poveren.
Prenosi Muhamed Ibn Umar, koji prenosi od Abu Asima, koji prenosi od Ise, koji prenosi od Ibn Abu Nudžaiha, koji prenosi od Mudžahida, koji je rekao da „muhaimin“ nad njom znači da je Muhamedu poveren Kuran.
AL-QURTUBI
Ibn Abas je rekao da „muhaimin“ znači ZAŠTITNIK NJEN. Ibn Sa’id Džubejr je izjavio da je Kuran ZAŠTITNIK onoga što je došlo pre njega. Ibn Abas i Al-Hasan takođe su izjavili da „muhaimin“ znači „VERNI“. Al-Mabrad je preneo da se reč prvobitno izgovarala „mu-ajmen“, gde je slovo „A (hamza)“ promenjeno u „H“, kao u izrazu ‘voda je izlivena’. Al-Zudžadž i Abu Ali takođe su rekli isto, izvodeći glagol tako da daje značenje „BITI VERAN NEČEMU“.
Al-Džauhari je preneo da to znači pružiti zaštitu onome ko je uplašen, jer je izvorni oblik te reči (muhaimin) zapravo „A’amana“, tako da u reči postoje dva slova „A“ (hamza), ali je drugo „A“ promenjeno u slovo „E“ (ja’) iz nužde, pa je reč postala „mu’ajmen“. Kasnije je prvo „A“ (hamza) promenjeno u „H“, te je nastalo „muhaimin“, kao u izrazu ‘voda je izlivena’, i odatle je izvedeno značenje „ZAŠTITITI“. Abu Ubejd je preneo od Mudžahida i Ibn Mahisa da se čita „mu’hajman“, promenom dijakritičkog znaka iznad drugog „M“, čime se dobija značenje da je Muhamedu poverena odgovornost za Kuran.
IBN KATHIR
Što se tiče onoga što je preneo Ibn Abu Hatim, koji prenosi od Ikrime, koji prenosi od Sa’ida Ibn Džubejra, koji prenosi od Ata’e Al-Harasanija, koji prenosi od Ibn Abu Nudžaiha, koji prenosi od Mudžahida, koji je rekao da se „muhaimin“ odnosi na to da je Muhamed ZAŠTITNIK Kurana, to može biti tačno KAO ZNAČENJE, ali komentar i arapska rečenična struktura idu u prilog ranije navedenom značenju.
ZNAČENJE U KONTEKSTU
Evo tog stiha u njegovom neposrednom kontekstu:
„A otkud da oni traže od tebe da im sudiš kad imaju Toru, u kojoj su Allahovi propisi? Oni ni posle tvoje presude ne bi bili zadovoljni, i oni nisu vernici. Mi smo objavili Toru u kojoj je uputa i svetlo. Po njoj su Jevrejima sudili verovesnici koji su bili poslušni Allahu, i pobožni ljudi, i učeni, od kojih je traženo da čuvaju Allahovu knjigu, i oni su nad njom bdeli. Zato se, kad budete sudili, ne bojte ljudi, već se bojte Mene, i ne zamenjujte Moje reči za nešto što malo vredi! A oni koji ne sude prema onom što je Allah objavio, oni su, zaista, nevernici. Mi smo im u njoj propisali: glava za glavu, i oko za oko, i nos za nos, i uvo za uvo, i zub za zub, i za rane je odmazda, a onaj ko od odmazde odustane, biće mu to iskupljenje od greha. Oni koji ne sude prema onome što je Allah objavio, zaista, su nepravednici. Posle njih smo Isusa, Marijinog sina, poslali, koji je priznavao Toru objavljenu pre njega“ (musaddiqan lima bayna yadayhi mina al-tawrati – bukv., potvrđujući ono što je između njegovih ruku) „a njemu smo dali Jevanđelje, u kome je bila uputa i svetlo, i da potvrdi Toru, objavljenu pre njega“ (musaddiqan lima bayna yadayhi mina al-tawrati – bukv., potvrđujući ono što je između njegovih ruku), „uputa i pouka bogobojaznima, i sledbenicima Jevanđelja smo bili naredili da sude prema onome što je objavio Allah u njemu. Oni koji nisu sudili prema onome što je objavio Allah - zaista su prema Allahu nepokorni. A tebi objavljujemo Knjigu, sa Istinom, da potvrdi knjige objavljene pre“ (musaddiqan lima bayna yadayhi mina alkitabi – bukv., ono što je između njenih ruku od Knjige) „i da nad njima bdi. I ti im sudi prema onome što objavljuje Allah i ne povodi se za njihovim prohtevima, i ne odstupaj od Istine koja ti dolazi; svima vama smo zakon i pravac propisali. A da je Allah hteo, On bi vas učinio sledbenicima jednog verozakona, ali, On hoće da vas iskuša u onome što vam propisuje, zato se takmičite ko će više da učini dobra; Allahu ćete svi da se vratite, pa će o onome u čemu ste se razilazili da vas obavesti. I sudi im prema onome što objavljuje Allah i ne povodi se za njihovim prohtevima, i pričuvaj ih se da te ne odvrate od nečega što ti Allah objavljuje. A ako se okrenu, ti onda znaj da Allah želi da ih kazni zbog nekih njihovih greha. A mnogi ljudi su, zaista, grešnici.“ S. 5:43-49 Arberry
Ono što ovaj odlomak čini izuzetno značajnim jeste to što on pretpostavlja tekstualnu čistotu i trajnu važnost Tore i Jevanđelja koje su Jevreji i hrišćani posedovali u Muhamedovo vreme. To objašnjava zašto se Jevrejima i hrišćanima kaže da im Muhamed nije potreban, budući da imaju sve neophodno vođstvo od Boga u svojim sopstvenim spisima! Kao što objašnjava sledeći naučni izvor:
43-44 … Ovaj stih, zajedno sa st. 44-47, ukazuje na to da Tora i Jevanđelje OSTAJU VAŽEĆI IZVORI moralnog i pravnog rasuđivanja I VOĐSTVA za Jevreje, odnosno hrišćane, ČAK I NAKON DOLASKA POSLANIKA — ŠTAVIŠE, ČAK I U NJEGOVOM PRISUSTVU. Vidi takođe st. 68, gde se sledbenicima Knjige isto tako nalaže da se drže svojih spisa… (The Study Quran: A New Translation and Commentary, Seyyed Hossein Nasr (glavni urednik) [Harper One, novembar 2015], str. 298; isticanje podebljanim i velikim slovima je moje)
I:
46 … U ovom stihu i Isus i Jevanđelje koje on donosi zasebno se opisuju kao potvrda Tore. Isus se takođe opisuje kao onaj koji potvrđuje Toru u 3:50 i 61:6, kao i Jovan Krstitelj u 3:39. To da Isus „potvrđuje Toru“ znači da on drži sve odredbe Tore koje Jevanđelje izričito nije ukinulo (T); vidi takođe 3:50, gde Isus dolazi da dozvoli Izrailjcima deo onoga što im je bilo zabranjeno. Jevanđelje se ovde, kao i Tora u st. 44, opisuje kao ono što sadrži vođstvo i svetlost. Kuran se takođe opisuje kao svetlost u st. 15; 7:157; 64:8.
47 Više komentatora primećuje da nalog sledbenicima Jevanđelja da sude po onome što je Bog u njemu objavio znači da bi u većini slučajeva trebalo da slede odredbe Tore, budući da je i sam Isus uglavnom živeo po odredbama Tore, izuzev onih koje Jevanđelje ukida (IK), i budući da samo Jevanđelje sadrži učenja i opomene, ali relativno malo pravnih odredaba (Z). Ovaj stih ukazuje na to da Jevanđelje OSTAJE VAŽEĆI IZVOR VOĐSTVA za sledbenike Jevanđelja****, baš kao što st. 43-44 sugerišu da Jevreji mogu i dalje nalaziti vođstvo u Tori. TRAJNA VAŽNOST ova dva spisa sugerisana je i u st. 68… Neki komentatori, međutim, tvrde da ovdašnja opomena da se sledi Jevanđelje ukazuje samo na to da je trebalo da ga slede pre dolaska Kurana, koji je potom ukinuo spis koji je došao pre njega (IK, R). Ovo čitanje deluje neuverljivo u svetlu drugih kuranskih stihova, budući da se u st. 43 postavlja pitanje zašto su Jevreji došli Poslaniku po presudu (u vezi sa dvoje jevrejskih preljubnika) kada imaju Toru, čime se ukazuje na to da poslaničko presuđivanje nije nužno (ČAK NI ZA NJEGOVOG ŽIVOTA) SVE DOK SLEDE SOPSTVENI SPIS. I zaista, donoseći svoju presudu u tom slučaju — naime, sprovođenje kazne kamenovanjem — Poslanik je izjavio da je njegov postupak imao za cilj da oživi (I TIME OZAKONI) odredbu Tore za Jevreje (vidi komentar na 5:41-44). (Isto, str. 299-300; isticanje podebljanim i velikim slovima je moje)
I konačno:
48 Ovaj stih obraća se neposredno Poslaniku i opisuje Knjigu koja mu je objavljena — to jest Kuran — kao potvrdu Knjige koja je došla pre nje, baš kao što Jevanđelje potvrđuje Toru. Kuran se takođe opisuje kao onaj koji „potvrđuje“ ranije spise u 2:41, 89, 91, 97, 101; 3:3, 81; 6:92; 35:31; 46:30. Kuran se dalje opisuje kao zaštitnik (muhaymin) nad prethodnim spisima, što znači da Kuran svedoči o VAŽNOSTI RANIJIH SPISA i služi kao njihov staratelj, čuvar i zaštitnik (T, Z). „Zaštitnik“ (al-Muhaymin) jedno je i od Božjih imena u Kuranu (59:23). Zamisao Kurana kao čuvara i zaštitnika prethodnih objava saglasna je sa 5:41c i 5:45c, koji izveštavaju da je Poslanik naredio kaznu kamenovanjem za dvoje idolopoklonika, kao i odmazdu za ubistvo i povredu, kako bi ponovo uspostavio izvornu odredbu Tore o tim pitanjima. Kada Poslanik „sudi među njima“ — to jest, među sledbenicima Knjige — ovaj stih mu nalaže da to čini u skladu sa onim što je Bog objavio, što većina glavnih komentatora shvata tako da treba da sudi prema onome što je njemu objavljeno, naime prema Kuranu (Bd, T, Z). Alternativno, to bi moglo značiti da treba da sudi sledbenicima Knjige prema onome što je Bog objavio NJIMA, naime prema NJIHOVIM SOPSTVENIM SPISIMA (ŠTO POSLANIK IZRIČITO I ČINI U DOGAĐAJU O KOJEM SE GOVORI U ST. 41-43). To da ne sledi njihove prohteve znači da ne treba da presuđuje u skladu sa njihovim neopravdanim odstupanjima od sopstvenog zakona ili njegovim izmenama, o čemu se govori u st. 41-47 (T), ili da ne treba da udovoljava njihovoj želji da izmene ili zanemare ono što je došlo samom Poslaniku u Kuranu (Bd). Poslanik se na sličan način opominje da ne sledi prohteve sledbenika Knjige u sledećem stihu, kao i u 2:120, 145; 42:15.
Iako st. 41-47, uzeti zajedno, sugerišu VAŽNOST TOGA DA JEVREJI I HRIŠĆANI SUDE PO SOPSTVENIM SPISIMA, A TIME I TRAJNO DUHOVNO VOĐSTVO KOJE SE U TIM SPISIMA MOŽE NAĆI, ovaj stih ide i dalje, tvrdeći providonosnu prirodu različitih verskih zajednica i njihovih posebnih zakona i običaja. Zaista, stih se ne odnosi samo na Jevreje i hrišćane, već daje univerzalnu izjavu o svim religijama. Svakome od vas odredili smo zakon i put ukazuje na to da različite verske zajednice mogu imati različite obredne i pravne oblike koje im je Bog izričito „odredio“, i da je svaka verska zajednica nezavisna od zakona drugih takvih zajednica, čak i ako su suštinske istine i načela tih religija isti (IK, Q, R, T). (Isto, str. 300-301; podebljanje i isticanje moji)
S obzirom na sve prethodno, evo šta saznajemo iz konteksta Kurana 5:48:
-
Jevreji imaju Toru koja sadrži Božji sud. Od njih se stoga očekuje da slede naloge sadržane u svom spisu, budući da je on vođstvo i svetlost, umesto da se obraćaju Muhamedu za presudu.
-
Toru, koja se naziva Alahovom Knjigom, koristili su proroci, rabini i učenjaci da bi sudili svojim zajednicama. Poenta je u tome: ako je Tora bila dovoljno dobra da po njoj sude proroci, onda je sigurno dovoljno dobra i da je Jevreji koriste u odlučivanju i presuđivanju.
-
Isus je došao potvrđujući Toru koju je posedovao i bilo mu je dato Jevanđelje koje je takođe potvrđivalo Toru.
-
Hrišćani se pozivaju da sude po Jevanđelju koje je Bog dao Isusu, budući da ono sadrži vođstvo i svetlost.
-
Kuran je objavljen potvrđujući prethodne spise kojima je Muhamed imao pristup, i treba ga koristiti za presuđivanje.
-
Upravo u tom kontekstu Kuran kaže da je Alah svakom narodu propisao zakon, put i otvorenu stazu.
Kada uzmemo u obzir sve ove tačke, čini se da je još jedno uverljivo tumačenje ono po kojem se izraz muhaimin odnosi na činjenicu da je muslimanski spis vođstvo na osnovu kojeg će Muhamedovi sledbenici odlučivati o pitanjima i izvoditi svoje zakone. Kao takav, muslimanski spis određuje koji su pravni vidovi i zapovesti prethodnih spisa i dalje obavezujući za muslimane, a koje su konkretne biblijske odredbe zamenjene određenim kuranskim nalozima. Ovakvo razumevanje te reči odražava se u sledećim prevodima.
Drugim rečima, Kuran određuje koji nalozi Svetog pisma ostaju primenjivi na muslimane, a koje su zapovesti ukinute. Kako to kaže jedan muslimanski tumač:
2. Zato se u navedenim stihovima od sledbenika Tore traži da odlučuju, sude i pokoravaju se u skladu sa Torom, a od sledbenika Indžila traži se da odlučuju, sude i pokoravaju se u skladu sa Indžilom — premda su i te Knjige i njihovi šerijati ukinuti nakon pojave Svetog Poslanika. Ishod je taj da su odredbe Tore i Indžila koje Kuran nije ukinuo dostojne poslušnosti i danas. (Muftija Šafi Usmani, Maariful Quran, tom 3, str. 184-185; izvor)
Muhamedova svrha u ukazivanju na ulogu i funkciju Kurana u odnosu na prethodne spise bila je da obavesti svoje sledbenike da, iako ranije nadahnute Knjige ostaju netaknute i stoga autoritativne, njegovo sopstveno zakonodavstvo zamenjuje ili potvrđuje određene zakone date preko ranijih proroka/poslanika. Od muslimana se, dakle, očekuje da sprovode odredbe sadržane u sopstvenom spisu, nasuprot zapovestima koje se nalaze u prethodnim Knjigama, dok Jevreji i hrišćani mogu i dalje da sprovode zakonodavstvo koje se nalazi u njihovim spisima.
Muhamed je rekao nešto slično Umaru, koji je čitao iz prepisa Tore:
Prenosi Džabir ibn Abdulah: Umar ibn al-Hatab doneo je Alahovom Poslaniku PREPIS TORE i rekao: Alahov Poslaniče, ovo je prepis Tore. On (Alahov Poslanik) je ćutao, a on (Umar) je počeo da ga čita. (Boja) lica Alahovog Poslanika (mir neka je s njim) se izmenila, nakon čega je Abu Bekr rekao: Neka te majka oplakuje, zar ne vidiš lice Alahovog Poslanika? Umar je pogledao u lice Alahovog Poslanika i rekao: Utičem se Alahu od Alahovog gneva i od gneva Njegovog Poslanika. Zadovoljni smo Alahom kao Gospodarem, islamom kao verom i Muhamedom kao Poslanikom. Nakon toga je Alahov Poslanik rekao: Tako mi Onoga u čijoj je ruci Muhamedov život, čak i kada bi se Mojsije pojavio pred vama i kada biste ga sledili, ostavljajući mene po strani, sigurno biste zalutali u zabludu; jer da je (Mojsije) živ (sada) i da je zatekao moju poslaničku službu, sigurno bi mene sledio. Prenosi Darimi. (Tirmizijev hadis, br. 69 http://www.alim.org/library/hadith/TIR/69; podebljanje je moje)
Obratite pažljivo pažnju na činjenicu da Muhamed nije napao tekstualnu verodostojnost Tore, što bismo očekivali da učini da nije verovao kako je Biblija ostala netaknuta i potpuno očuvana. Naprotiv, čitav Muhamedov prigovor Umarovom čitanju Mojsijeve Knjige jeste to što je kuransko zakonodavstvo zamenilo Mojsijev spis, te su muslimani stoga obavezni da slede Muhamedova pravila, a ne ona koja su data preko ranijih proroka i poslanika.
Kuran isto to kaže i o dolasku Isusa:
„On će da ga poduči Knjizi i mudrosti, i Tori i Jevanđelju.“… „Potvrđujući tako istinitost Tore, objavljene pre mene“ (Wa musaddiqan lima bayna yadayya mina alttawrati), „i dopuštajući nešto što vam je bilo zabranjeno, ja vam donosim dokaz od vašega Gospodara. Pa, bojte se Allaha, a meni budite pokorni!“ S. 3:48, 50
Iako je došao da potvrdi autoritet i autentičnost Tore kojoj je imao pristup, Isus je takođe bio poslat da ukine određene propise ranije objave koja je bila u njegovim rukama. To je u suštini ono što Kuran kaže o svom odnosu prema ranijim nadahnutim Knjigama, tj. Muhamed je potvrdio pouzdanost Biblije, dok je istovremeno ukinuo neke njene odredbe i pravila.
Svrha našeg ispitivanja ovde jeste jednostavno da pokaže da Kuran 5:48 ne podupire često ponavljanu muslimansku mantru da Kuran uči kako su pojedini delovi Svetog pisma iskvareni i da muslimani stoga moraju da koriste svoju versku knjigu kako bi utvrdili koji delovi biblijskog teksta ostaju neizmenjeni. Naprotiv, najviše što ovaj konkretan navod dokazuje jeste to da Kuran dozvoljava muslimanima da ostave po strani određene biblijske odredbe i naloge, uz priznanje da su ti nadahnuti spisi potpuno autoritativni i da njihovi tekstovi i dalje ostaju netaknuti i potpuno očuvani.
Dodatna literatura
Kuran kao čuvar Biblije: ponovno razmatranje značenja reči Muhaymin