Rana Crkva o javnom ispovedanju grehova
Sledeći tekst je prilagođen prema članku Catholic Answers, kojem možete pristupiti ovde: Šta je rana Crkva verovala: ispovest.
Vremenom su se menjali oblici u kojima se sveta tajna ispovesti obavljala. U ranoj Crkvi javno poznati gresi (kao što je otpadništvo) često su se ispovedali otvoreno u crkvi, mada je privatna ispovest svešteniku uvek bila mogućnost za grehe počinjene nasamo. Ipak, ispovest nije bila samo nešto što se čini u tišini, jedino pred Bogom, već nešto što se čini „u crkvi”, kako pokazuje Didahi (70. n. e.).
Epitimije su se takođe češće izvršavale pre nego posle razrešenja, i bile su mnogo strože od današnjih (na primer, desetogodišnja epitimija za abortus bila je uobičajena u ranoj Crkvi).
Ali osnove ove svete tajne oduvek su bile prisutne, kao što otkrivaju sledeći navodi. Od posebnog je značaja njihovo prepoznavanje da grešnik mora primiti ispovest i razrešenje pre nego što pristupi svetom pričešću, jer „Tako koji jede ovaj hljeb ili pije čašu Gospodnju nedostojno, biće kriv tijelu i krvi Gospodnjoj.“ (1. Korinćanima 11:27).
Evo primera onoga što su rani hrišćanski pisci imali da kažu o temi ispovesti:
Didahi
„Ispovedajte svoje grehe u crkvi i ne pristupajte molitvi sa zlom savešću. To je put života. . . . Na dan Gospodnji sakupljajte se, lomite hleb i zahvaljujte, pošto ispovedite svoje prestupe, da bi vaša žrtva bila čista” (Didahi 4:14, 14:1 [70. n. e.]).
Varnavina poslanica
„Ispovedaćeš svoje grehe. Nećeš pristupati molitvi sa zlom savešću. To je put svetlosti” (Varnavina poslanica 19 [74. n. e.]).
Ignjatije Antiohijski
„Jer svi koji su Božiji i Isusa Hrista, ti su i sa episkopom. I svi koji se, vršeći pokajanje, vrate u jedinstvo Crkve, i oni će pripadati Bogu, da bi živeli po Isusu Hristu” (Poslanica Filadelfijcima 3 [110. n. e.]).
„Jer gde su podela i gnev, tu Bog ne prebiva. Svima koji se kaju Gospod daruje oproštaj, ako se u pokajanju okrenu jedinstvu Božijem i zajednici sa episkopom” (isto, 8).
Irinej
„[Gnostički učenici Marka] prevarili su mnoge žene. . . . Neke od tih žena čine javnu ispovest, dok se druge stide da to učine, pa u tišini, kao da same sebi oduzimaju nadu u život Božiji, ili potpuno otpadaju od vere ili oklevaju između dva puta” (Protiv jeresi 1:22 [189. n. e.]).
Tertulijan
„[Što se tiče ispovesti, neki] beže od tog dela kao od razotkrivanja samih sebe, ili ga odlažu iz dana u dan. Pretpostavljam da više misle na stidljivost nego na spasenje, poput onih koji obole na sramnijim delovima tela pa se klone toga da se obznane lekarima; i tako propadaju zajedno sa sopstvenim stidom” (O pokajanju 10:1 [203. n. e.]).
Ipolit
„[Episkop koji vrši rukopoloženje novog episkopa neka se moli:] Bože i Oče Gospoda našega Isusa Hrista. . . . Izlij sada onu silu koja dolazi od tebe, od tvoga carskog Duha, koju si dao svome ljubljenom Sinu, Isusu Hristu, i koju je on podario svojim svetim apostolima . . . i podaj ovom svom slugi, koga si izabrao za episkopstvo, [silu] da napasa tvoje sveto stado i da bez prekora služi kao tvoj prvosveštenik, služeći noću i danju da neprestano umilostivljuje pred licem tvojim i da ti prinosi darove tvoje svete Crkve, i da po Duhu prvosvešteništva ima vlast da oprašta grehe, u skladu sa tvojom zapovešću” (Apostolsko predanje 3 [215. n. e.]).
Origen
„[Poslednji način oproštaja], premda težak i mukotrpan, [jeste] otpuštanje grehova kroz pokajanje, kada se grešnik . . . ne ustručava da svoj greh objavi svešteniku Gospodnjem i da traži lek, po ugledu na onoga koji kaže: „rekoh: Ispovijedam Gospodu prijestupe svoje“” (Besede na Levitsku 2:4 [248. n. e.]).
Kiprijan Kartaginski
„Apostol [Pavle] takođe svedoči i kaže: „Tako koji jede ovaj hljeb ili pije čašu Gospodnju nedostojno, biće kriv tijelu i krvi Gospodnjoj.“ [1. Korinćanima 11:27]. Ali [nepokajani] preziru i odbacuju sva ta upozorenja; pre nego što su njihovi gresi okajani, pre nego što su ispovedili svoj zločin, pre nego što je njihova savest očišćena u obredu i rukom sveštenika . . . oni čine nasilje nad [Gospodnjim] telom i krvlju, i svojim rukama i ustima greše protiv Gospoda više nego kada su ga se odrekli” (O palima 15:1–3 [251. n. e.]).
„Koliko su veće vere i spasonosnog straha oni koji . . . ispovedaju svoje grehe sveštenicima Božijim otvoreno i sa žaljenjem, čineći javno priznanje savesti. . . . Preklinjem vas, braćo, neka svako ko je sagrešio ispovedi svoj greh dok je još na ovom svetu, dok je njegova ispovest još prihvatljiva, dok su zadovoljenje i otpuštanje učinjeni preko sveštenika još ugodni pred Gospodom” (isto, 28).
„[G]rešnici mogu vršiti pokajanje određeno vreme i, po pravilima discipline, doći na javnu ispovest, te polaganjem ruke episkopa i klira primiti pravo na pričešće. [Ali sada neki], dok im vreme [pokajanja] još nije ispunjeno . . . bivaju primljeni na pričešće i njihovo ime se objavljuje; i dok pokajanje još nije izvršeno, ispovest još nije učinjena, ruke episkopa i klira još nisu položene na njih, njima se daje Evharistija; premda je pisano: „Tako koji jede ovaj hljeb ili pije čašu Gospodnju nedostojno, biće kriv tijelu i krvi Gospodnjoj.“ [1. Korinćanima 11:27]” (Poslanice 9:2 [253. n. e.]).
„I nemoj misliti, najdraži brate, da će zbog toga hrabrost braće oslabiti ili da će mučeništva izostati zato što se pokajanje ublažava palima i što se onima koji se kaju nudi nada u mir [tj. razrešenje]. . . . Jer i preljubnicima mi dajemo vreme za pokajanje, i mir im se daruje” (isto, 51[55]:20).
„Ali čudim se što su neki toliko uporni da misle kako se pokajanje ne sme dati palima, ili da pretpostavljaju kako se oproštaj mora uskratiti onima koji se kaju, kada je pisano: „Sjeti se, dakle, otkuda si pao, i pokaj se, i ona prva djela čini“ [Otkrivenje 2:5], što je svakako rečeno onome ko je očigledno pao i koga Gospod podstiče da ponovo ustane svojim delima [pokajanja], jer je pisano: „Jer milostinja od smrti izbavlja“ [Tovit 12:9]” (isto, 51[55]:22).
Afraat, persijski mudrac
„Vi [sveštenici], dakle, koji ste učenici našeg slavnog lekara [Hrista], ne treba da uskratite lek onima kojima je potrebno isceljenje. I ako neko otkrije svoju ranu pred vama, dajte mu lek pokajanja. A onoga koji se stidi da obznani svoju slabost, ohrabrite da je ne sakrije od vas. A kada vam je otkrije, nemojte je objavljivati, da zbog toga nevini ne bi bili smatrani krivima od strane naših neprijatelja i onih koji nas mrze” (Rasprave 7:3 [340. n. e.]).
Vasilije Veliki
„Neophodno je da ispovedamo svoje grehe onima kojima je povereno upravljanje Božijim tajnama. Za one koji su se u starini kajali nalazi se da su to činili pred svetiteljima. U jevanđelju je pisano da su svoje grehe ispovedali Jovanu Krstitelju [Matej 3:6], a u Delima apostolskim [19:18] ispovedali su ih apostolima” (Kratka pravila 288 [374. n. e.]).
Jovan Zlatousti
„Sveštenici su primili vlast kakvu Bog nije dao ni anđelima ni arhanđelima. Njima je rečeno: „Što god svežete na zemlji biće svezano na nebu, i što god razdriješite na zemlji biće razdriješeno na nebu.“ Vremeniti vladari zaista imaju vlast vezivanja, ali mogu vezati samo telo. Sveštenici, nasuprot tome, mogu vezati vezom koja se tiče same duše i nadilazi sama nebesa. Zar im [Bog] nije dao sve vlasti neba? „Kojima oprostite grijehe“, kaže on, „opraštaju im se; i kojima zadržite, zadržani su.“ Koja je vlast veća od ove? Otac je sav sud predao Sinu. A sada vidim Sina kako svu tu vlast stavlja u ruke ljudi [Matej 10:40; Jovan 20:21–23]” (O svešteništvu 3:5 [387. n. e.]).
Amvrosije Milanski
„Jer za one kojima je [pravo vezivanja i razrešivanja] dato, očigledno je da je ili oboje dopušteno, ili je jasno da nije dopušteno nijedno. Crkvi je dopušteno oboje, jeresi nije dopušteno nijedno. Jer to pravo je dato samo sveštenicima” (O pokajanju 1:1 [388. n. e.]).
Jeronim
„Ako zmija, đavo, nekoga potajno ujede, ona tu osobu zarazi otrovom greha. A ako onaj koji je ujeden ćuti i ne kaje se, i ne želi da ispovedi svoju ranu . . . tada mu njegov brat i njegov učitelj, koji imaju reč [razrešenja] koja bi ga izlečila, ne mogu baš pomoći” (Tumačenje Propovednika 10:11 [388. n. e.]).