Jovan Kalvin i partikularno iskupljenje
Postoji rasprava o tome da li je sam Jovan Kalvin zastupao učenje o ograničenom pomirenju, to jest da je Hristos umro samo za izabrane, ili je zapravo zastupao stanovište da je Hristos umro da bi iskupio ceo ljudski rod. Dokazi iz njegovih sopstvenih spisa snažno ukazuju na to da je zastupao ovo drugo gledište, naime, da je verovao kako je Hristos umro za spasenje celoga sveta, da iskupi svakog čoveka bez izuzetka, dok je istovremeno tvrdio da se spasonosne koristi njegove smrti primenjuju samo na izabrane, budući da će jedino oni poverovati.
U ovoj seriji citiraću Kalvinove spise o konkretnim odlomcima koji govore o pitanju obima Isusove pomiriteljske smrti. Sav podebljani tekst i velika slova naš su naglasak.
Isaijino svedočanstvo
Isaija 53:6
Vidimo da ovde niko nije izuzet, jer prorok uključuje „sve“. CEO LJUDSKI ROD bi propao da Hristos nije doneo olakšanje. On ne izuzima čak ni Jevreje, čija su srca bila naduvana lažnim mišljenjem o sopstvenoj nadmoći, nego ih bez razlike, zajedno sa ostalima, osuđuje na propast. Poredeći ih sa ovcama, ne namerava da umanji njihovu krivicu, kao da na njima leži mala krivica, nego da jasno kaže kako je Hristova stvar da sa njihovih lutanja sabere one koji su ličili na nerazumne životinje.
„svaki nas se okrenu svojim putem“ Dodajući izraz svaki****, on se spušta sa OPŠTE TVRDNJE, U KOJU JE UKLJUČIO SVE, na posebnu tvrdnju, kako bi svaki pojedinac u svom umu razmotrio da li je tako; jer opšta tvrdnja ostavlja na nas manji utisak nego saznanje da se ona odnosi na svakoga od nas ponaosob. Neka, dakle, „svaki“ probudi svoju savest i stane pred sudijski presto Božji, da bi ispovedio svoju bedu. Štaviše, kakva je priroda tog „zastranjivanja“ prorok iznosi jasnije. Ona je u tome što je svako pošao putem koji je sam sebi izabrao, to jest, odlučio je da živi po sopstvenom hiru; time hoće da kaže da postoji samo jedan način ispravnog života, i ako neko sa njega „skrene“, ne može doživeti ništa drugo do „zastranjivanje“.
On ne govori samo o delima, nego o samoj prirodi, koja nas uvek zavodi na stranputicu; jer, kada bismo prirodnim nagonom ili sopstvenom mudrošću mogli da se vratimo na put ili da se sačuvamo od zastranjivanja, Hristos nam ne bi bio potreban. Tako smo u sebi samima svi propali, osim ako nas Hristos (Jovan 8:36) ne oslobodi; i što se više oslanjamo na svoju mudrost ili marljivost, to strašnije i brže navlačimo na sebe propast. I tako prorok pokazuje šta smo pre nego što nas Hristos preporodi; jer su SVI obuhvaćeni istom osudom. „Svi su zašli, svi se pokvarili, nema nikoga dobro da tvori, nema nijednoga.“ (Psalam 14:3) Sve ovo Pavle potpunije objašnjava. (Rimljanima 3:10)
Isaija 53:12
Sledio sam uobičajeno tumačenje, da „sam nosi grijehe mnogih“, iako bismo bez nepriličnosti mogli smatrati da jevrejska reč Mybr (rabbim,) označava „velike i plemenite“. I tako bi suprotnost bila potpunija: da je Hristos, dok „bi metnut među zločince“, postao jemac za svakoga od najizvrsnijih na zemlji i stradao umesto onih koji zauzimaju najviši položaj u svetu. Ovo prepuštam sudu svojih čitalaca. Ipak, odobravam uobičajeno čitanje, da je on sam poneo kaznu mnogih, jer je na njega bila položena krivica CELOGA SVETA. Iz drugih odlomaka, a naročito iz pete glave Poslanice Rimljanima, očigledno je da „mnogi“ ponekad označava „sve“. (http://www.biblestudyguide.org/comment/calvin/comm_vol16/htm/vi.htm)
Harmonija sinoptičkih jevanđelja
Marko 14:24. „Ovo je krv moja“. Već sam primetio da nas, kada nam se kaže da se krv proliva – prema Matejevom izveštaju – za oproštenje greha, te reči upućuju na žrtvu Hristove smrti, bez čijeg se sećanja Gospodnja večera nikada ne slavi na ispravan način. I zaista, verujuće duše ne mogu se zadovoljiti ni na koji drugi način osim uverenjem da je Bog prema njima umilostivljen.
„koja se prolijeva za mnoge“. Rečju mnoge on ne misli samo na jedan deo sveta, NEGO NA CEO LJUDSKI ROD; jer suprotstavlja mnoge jednome; kao da je rekao da neće biti Iskupitelj samo jednog čoveka, nego će umreti da bi mnoge izbavio od osude prokletstva. Istovremeno, međutim, treba primetiti da se rečima za vas, kako ih prenosi Luka, Hristos neposredno obraća učenicima i podstiče svakog vernika da prolivanje krvi primeni na svoju sopstvenu korist. Stoga, kada pristupamo svetoj trpezi, nemojmo se samo uopšteno sećati da je svet iskupljen Hristovom krvlju, nego neka svako za sebe promisli da su njegovi sopstveni gresi okajani. 13 (http://www.biblestudyguide.org/comment/calvin/comm_vol33/htm/xxviii.htm)
Matej 26:39
Sada valja ispitati: kakvu je korist Hristos stekao molitvom? Apostol, pišući Jevrejima, kaže da je bio uslišen ( ἀπὸ τὢς εὐλαβείας ) zbog svoga straha: jer tako treba objasniti taj odlomak, a ne, kako se obično objašnjava, zbog svoga strahopoštovanja, (Jevrejima 5:7.) To ne bi bilo dosledno da se Hristos prosto bojao smrti, jer od nje nije bio izbavljen. Otuda sledi da ga je na molitvu za izbavljenje od smrti navelo strahovanje od većeg zla. Kada je video gnev Božji izložen pred sobom, dok je stajao pred sudom Božjim OPTUŽEN ZA GREHE CELOGA SVETA, neizbežno je sa užasom ustuknuo pred dubokim bezdanom smrti. I zato, iako je pretrpeo smrt, ipak, budući da su njeni bolovi razrešeni —kako nam kaže Petar, (Dela apostolska 2:24,)— i budući da je bio pobednik u toj borbi, apostol s pravom kaže da je bio uslišen zbog svoga straha. Ovde ustaju neznalice i uzvikuju da bi bilo nedostojno Hrista da se plaši da će ga smrt progutati. Ali želeo bih da odgovore na ovo pitanje: kakav je strah to, po njihovoj pretpostavci, bio koji je iz Hrista izvukao kaplje krvi? (Luka 22:44) Jer taj samrtni znoj mogao je poticati samo od strašnog i neobičnog užasa. Kada bi neko danas znojio krv, i to u takvoj količini da kaplje padaju na zemlju, to bi se smatralo zapanjujućim čudom; a ako bi se to nekome dogodilo iz straha od smrti, rekli bismo da ima kukavički i mlitav um. Oni ljudi, dakle, koji poriču da se Hristos molio da ga Otac izbavi iz ponora smrti, pripisuju mu kukavičluk koji bi bio sraman čak i kod običnog čoveka. (https://www.studylight.org/commentaries/cal/matthew-26.html)
Luka 2:10
„koja će biti svemu narodu“ Iako se anđeo obraća samo pastirima, ipak jasno kaže da je poruka spasenja koju donosi šireg obima, tako da je ne čuju samo oni, u svom privatnom svojstvu, nego da je čuju i drugi. Neka se sada razume da je ta radost bila zajednička SVEMU NARODU, ZATO ŠTO JE BEZ RAZLIKE BILA PONUĐENA SVIMA. Jer Bog je obećao Hrista ne jednoj ili drugoj osobi, NEGO CELOM SEMENU AVRAAMOVOM. Ako su Jevreji većim delom bili lišeni radosti koja im je bila ponuđena, to je proisteklo iz njihovog neverja; kao što i danas Bog poziva SVE BEZ RAZLIKE NA SPASENJE kroz jevanđelje, ali je nezahvalnost sveta razlog zašto se ovom milošću, KOJA JE PODJEDNAKO PONUĐENA SVIMA, naslađuje malo njih. Iako je ova radost ograničena na malo osoba, ipak se, s obzirom na Boga, kaže da je zajednička. Kada anđeo kaže: „radost veliku koja će biti svemu narodu“, on govori samo o izabranom narodu; ali sada kada je srušena „pregradu koja je rastavljala“ (Efescima 2:14), ista poruka odnosi se NA CEO LJUDSKI ROD. (149) Jer Hristos propoveda mir ne samo onima koji su blizu, „vama koji ste daleko“ (Efescima 2:17,) „strancima“ (Efescima 2:12) jednako kao i građanima. Ali pošto je poseban savez sa Jevrejima trajao do Hristovog vaskrsenja, anđeo ih odvaja od ostalih naroda. (http://www.studylight.org/commentaries/cal/luke-2.html)
Saborne poslanice
2. Petrova 2:1
„odricaće se Gospodara koji ih iskupi“ Iako se Hristos može poricati na razne načine, ipak Petar, kako mislim, ovde ukazuje na ono što izražava Juda, to jest, kada se milost Božja pretvara u razuzdanost; jer Hristos nas je iskupio da bi imao narod odvojen od svih prljavština sveta i posvećen svetosti i nevinosti. Za one, dakle, koji zbacuju uzde i predaju se svakovrsnoj raspusnosti, ne kaže se nepravedno da poriču Hrista KOJI IH JE ISKUPIO. Otuda, da bi učenje jevanđelja ostalo celovito i potpuno među nama, neka nam se u umove ureže ovo: da nas je Hristos iskupio, da bi on bio Gospod našeg života i naše smrti, i da naš glavni cilj treba da bude da njemu živimo i njemu umremo. Zatim kaže da je njihova brza propast na pragu, da drugi ne bi bili uhvaćeni u njihove zamke. (164) (https://www.studylight.org/commentaries/cal/2peter-2.html)
2. Petrova 3:9
9. „Ne docni Gospod s obećanjem“ ili, ne odugovlači. On obuzdava krajnju i nerazumnu žurbu drugim razlogom, to jest, da Gospod odlaže svoj dolazak da bi pozvao CEO LJUDSKI ROD na pokajanje. Jer naši umovi su uvek nemirno radoznali, i često se uvuče sumnja: zašto ne dolazi ranije. Ali kada čujemo da Gospod, odlažući, pokazuje brigu za naše spasenje, i da odgađa vreme zato što se stara o nama, nema više razloga da se žalimo na sporost. Spor je onaj ko iz lenjosti propušta priliku: ničega takvog nema u Bogu, koji na najbolji način uređuje vreme radi unapređenja našeg spasenja. A što se tiče trajanja celoga sveta, moramo misliti tačno isto kao i o životu svakog pojedinca; jer Bog, produžujući vreme svakome, održava ga da bi se pokajao. Na isti način on ne ubrzava kraj sveta, da bi SVIMA dao vremena za pokajanje.
Ovo je vrlo potrebna opomena, da bismo naučili da ispravno koristimo vreme, jer ćemo inače pretrpeti pravednu kaznu za svoju besposlicu.
„jer neće da iko propadne“ Tako je divna njegova ljubav prema čovečanstvu da bi hteo da SVI BUDU SPASENI, i sam je od sebe spreman da izgubljenima podari spasenje. Ali treba primetiti redosled: da je Bog spreman da SVE PRIMI NA POKAJANJE, tako da niko ne propadne; jer se u ovim rečima ukazuje na put i način zadobijanja spasenja. Svako od nas, dakle, ko žudi za spasenjem, mora naučiti da uđe ovim putem.
Ali može se upitati: ako Bog ne želi da iko propadne, zašto onda toliki propadaju? Na to je moj odgovor da se ovde ne pominje skrivena namera Božja, po kojoj su odbačeni osuđeni na sopstvenu propast, nego samo njegova volja kako nam je objavljena u jevanđelju. Jer Bog tu pruža svoju ruku SVIMA BEZ RAZLIKE, ali prihvata, da ih povede k sebi, samo one koje je izabrao pre postanja sveta.
Ali pošto Grci glagol χωρὢσαι često uzimaju u pasivnom značenju, ovom odlomku ništa manje ne odgovara glagol koji sam stavio na margini, da Bog hoće da svi, koji su ranije lutali i bili rasejani, budu sabrani ili da se saberu na pokajanje. (http://www.ccel.org/ccel/calvin/calcom45.vii.iv.iii.html; http://www.biblestudyguide.org/comment/calvin/comm_vol45/htm/vii.iv.iii.htm)
Judina 1:4
„jedinoga Vladike“, ili, Bog koji je jedini Gospod. Neki stari prepisi imaju: „Hristos, koji je jedini Bog i Gospod.“ I zaista, u Drugoj Petrovoj poslanici pominje se samo Hristos, i tamo se naziva Gospodom. (194) Ali on misli da se Hristos poriče kada oni KOJI SU BILI ISKUPLJENI NJEGOVOM KRVLJU ponovo postanu vazali đavola i tako PONIŠTAVAJU, koliko je do njih, TU NEUPOREDIVU CENU. Da bi nas, dakle, Hristos zadržao kao svoje osobito blago, moramo se sećati da je za nas umro i vaskrsao, kako bi imao vlast nad našim životom i smrću. (https://www.studylight.org/commentaries/cal/jude-1.html)
Pavlove poslanice
Rimljanima 5:10
10. Ovo je objašnjenje prethodnog stiha, prošireno uvođenjem poređenja između života i smrti. Bili smo neprijatelji, kaže on, kada je Hristos posredovao da bi umilostivio Oca: kroz to pomirenje sada smo prijatelji; pošto je ovo izvršeno njegovom smrću, mnogo će uticajniji i delotvorniji biti njegov život. (162) Otuda imamo obilne dokaze da ojačamo svoja srca pouzdanjem u pogledu našeg spasenja. Rekavši da smo se pomirili s Bogom smrću Hristovom, on misli da je to bila žrtva okajanja, kojom je Bog umilostivljen prema svetu, kao što sam pokazao u četvrtoj glavi.
Ali čini se da apostol ovde protivreči samom sebi; jer ako je Hristova smrt bila zalog božanske ljubavi prema nama, sledi da smo mu već bili prihvatljivi; a sada kaže da smo bili neprijatelji. Na to je odgovor: pošto Bog mrzi greh, i on nas mrzi utoliko ukoliko smo grešnici; ali pošto nas u svojoj tajnoj odluci bira u telo Hristovo, prestaje da nas mrzi: ali nam je vraćanje u njegovu naklonost nepoznato SVE DOK GA NE ZADOBIJEMO VEROM. Otuda, što se nas tiče, mi smo uvek neprijatelji, sve dok se Hristova smrt ne umeša da bi umilostivila Boga. I ovaj dvostruki vid stvari treba primetiti; jer besplatnu milost Božju ne poznajemo drugačije nego kako se pokazuje iz ovoga — da nije poštedeo svoga jedinorodnog Sina; jer nas je voleo u vreme kada je između njega i nas bio razdor: niti možemo dovoljno razumeti dobro koje nam je donela Hristova smrt, osim ako ovo ne bude početak našeg pomirenja s Bogom: da smo uvereni kako je okajanjem koje je izvršeno on, koji je pre toga bio pravedno gnevan na nas, sada prema nama milostiv. Pošto se, dakle, naše primanje u naklonost pripisuje smrti Hristovoj, značenje je da se time uklanja krivica kojoj bismo inače bili izloženi.
Rimljanima 5:18
18. Dakle, itd. Ovo je nepotpuna rečenica; biće potpuna ako se reči osuda i opravdanje čitaju u nominativu, kao što nesumnjivo morate učiniti da biste dovršili smisao. Ovde imamo opšti zaključak iz prethodnog poređenja; jer, izostavljajući pominjanje umetnutog objašnjenja, on sada dovršava poređenje: „Kao što smo prestupom jednoga postali (constitute) grešnici, tako je pravednost Hristova delotvorna da nas opravda. On ne kaže pravednost — dikaiosunhn, nego opravdanje — dikaiwma, 1 Hristovo, da bi nas podsetio da on nije bio pravedan kao pojedinac za sebe, nego da je pravednost kojom je bio obdaren sezala dalje, kako bi, darujući ovaj dar, obogatio vernike. On čini ovu naklonost zajedničkom svima, zato što je svima ponuđena, a ne zato što se stvarno pruža na sve; jer iako je Hristos stradao za grehe CELOGA SVETA i nudi se kroz Božju dobrotu SVIMA BEZ RAZLIKE, ipak ga ne primaju svi. (http://www.biblestudyguide.org/comment/calvin/comm_vol38/htm/ix.x.htm)
Galatima 5:12
12. „O, da bi se i odsjekli“. Njegovo negodovanje ide još dalje, i on se moli za propast onih varalica koji su prevarili Galate. Izraz „odseći“ izgleda da je upotrebljen u aluziji na obrezanje koje su nametali. „Oni cepaju crkvu radi obrezanja: želeo bih da budu potpuno odsečeni.“ Zlatoust je naklonjen ovom mišljenju. Ali kako se takvo prokletstvo može pomiriti sa blagošću apostola, koji treba da želi da SVI BUDU SPASENI i da NI JEDNA JEDINA OSOBA NE PROPADNE? Što se ljudi tiče, priznajem snagu ovog argumenta; jer je volja Božja da tražimo spasenje SVIH LJUDI BEZ IZUZETKA, JER JE HRISTOS STRADAO ZA GREHE CELOGA SVETA. Ali pobožni umovi ponekad budu poneseni izvan razmatranja ljudi i navedeni da svoj pogled uprave na slavu Božju i carstvo Hristovo. Slava Božja, koja je sama po sebi izvrsnija od spasenja ljudi, treba da od nas dobije viši stepen poštovanja i obzira. Vernici koji iskreno žude da se slava Božja unapredi zaboravljaju ljude i zaboravljaju svet, i radije bi izabrali da ceo svet propadne nego da se oduzme i najmanji deo slave Božje. (https://www.studylight.org/commentaries/cal/galatians-5.html)
Kološanima 1:14
14. „U kome imamo iskupljenje“ On sada nastavlja da po redu izlaže kako su svi delovi našeg spasenja sadržani u Hristu, i da jedino on treba da zablista i da bude viđen kao istaknut iznad svih stvorenja, budući da je početak i kraj svega. Na prvom mestu, kaže da imamo iskupljenje (300) i odmah ga objašnjava kao oproštenje greha; jer se ove dve stvari slažu apozicijom (301) Jer, nesumnjivo, kada nam Bog oprašta prestupe, oslobađa nas osude na večnu smrt. To je naša sloboda, to naše hvaljenje pred licem smrti — da nam se gresi ne uračunavaju. Kaže da je ovo iskupljenje pribavljeno kroz krv Hristovu****, jer su žrtvom njegove smrti SVI GREHOVI SVETA OKAJANI. Imajmo, dakle, na umu da je to jedina cena pomirenja i da je svo papističko trabunjanje o zadovoljštinama bogohuljenje. (302)
Kološanima 1:20
„ono što je na zemlji i ono što je na nebesima“ Ako ste skloni da ovo razumete kao da se odnosi samo na razumna stvorenja, značiće: ljude i anđele. Istina, ne bi bilo besmisleno proširiti to NA SVE BEZ IZUZETKA; ali da ne bih bio primoran da filozofiram s previše prefinjenosti, radije to razumem kao da se odnosi na anđele i ljude; a što se ovih poslednjih tiče, nema teškoće u pogledu toga što im je potreban mirotvorac pred Bogom. Što se anđela tiče, međutim, postoji pitanje koje nije lako rešiti. Jer kakav je povod za pomirenje tamo gde nema razdora ni mržnje? Mnogi su, pod uticajem ovog razmatranja, odlomak pred nama objasnili ovako — da su anđeli dovedeni u saglasnost s ljudima i da su tim putem nebeska stvorenja vraćena u naklonost sa zemaljskim stvorenjima. Drugo značenje, međutim, prenose Pavlove reči, „da kroz Njega izmiri sve sa sobom“. To objašnjenje je, dakle, izveštačeno.
Preostaje da vidimo šta je pomirenje anđela i ljudi. Kažem da su ljudi pomireni s Bogom, jer su ranije bili otuđeni od njega grehom i jer bi ga imali kao Sudiju na svoju propast, (313) da se milost Posrednika nije umešala da utoli njegov gnev. Otuda je priroda uspostavljanja mira između Boga i ljudi bila u tome da su neprijateljstva ukinuta kroz Hrista, i tako Bog postaje Otac umesto Sudije.
Između Boga i anđela stanje stvari je sasvim drugačije, jer tamo (314) nije bilo pobune, ni greha, pa prema tome ni razdvajanja. Bilo je, međutim, potrebno da i anđeli budu dovedeni u mir s Bogom, jer, budući stvorenja, nisu bili izvan opasnosti od pada da nisu bili utvrđeni milošću Hristovom. Ovo, međutim, nije od male važnosti za trajnost mira s Bogom: imati čvrsto stajalište u pravednosti, tako da više nema nikakvog straha od pada ili pobune. Dalje, u samoj toj poslušnosti koju ukazuju Bogu nema takvog apsolutnog savršenstva da bi u svakom pogledu i bez potrebe za oproštajem zadovoljila Boga. I ovo je van svake sumnje ono što se misli onom izjavom u Jov 4:18: On „u anđela svojih nalazi nedostataka“. Jer ako se to objasni kao da se odnosi na đavola, kakva bi to velika stvar bila? Ali Duh tamo objavljuje da je i najveća čistota nedostojna, (315) ako se dovede u poređenje sa pravednošću Božjom. Moramo, dakle, zaključiti da na strani anđela nema toliko pravednosti koliko bi bilo dovoljno da budu potpuno sjedinjeni s Bogom. Njima je, stoga, potreban mirotvorac, kroz čiju milost mogu potpuno prionuti uz Boga. Otuda Pavle s pravom izjavljuje da milost Hristova ne prebiva samo među ljudima, i s druge strane čini je zajedničkom i anđelima. Niti se anđelima čini ikakva nepravda time što se upućuju Posredniku, da bi, kroz njegovu dobrotu, imali dobro utemeljen mir s Bogom.
Ako bi neko, pod izgovorom sveopštosti izraza, (316) pokrenuo pitanje u vezi sa đavolima — da li je Hristos i njihov mirotvorac? — odgovaram: Ne, pa ni zlih ljudi: mada priznajem da postoji razlika, utoliko što JE DOBROBIT ISKUPLJENJA PONUĐENA OVIM POSLEDNJIMA, ali ne i onim prvima. (317) Ovo, međutim, nema nikakve veze sa Pavlovim rečima, koje ne sadrže ništa drugo do to da jedino kroz Hrista SVA STVORENJA, koja uopšte imaju ikakvu vezu s Bogom, prianjaju uz njega. (https://www.studylight.org/commentaries/cal/colossians-1.html)
Jevrejima 9:28
Poneti, ili odneti grehe, znači svojom zadovoljštinom osloboditi krivice one koji su sagrešili. On kaže grehe mnogih, TO JEST, SVIH, kao u Rimljanima 5:15. Ipak je izvesno da svi ne primaju korist od Hristove smrti; ali se to događa ZATO ŠTO IH NJIHOVO NEVERJE SPREČAVA. Istovremeno, ovo pitanje se ovde ne treba raspravljati, jer apostol ne govori o malobrojnima ili o mnogima kojima Hristova smrt može biti od koristi; nego prosto misli da je umro za druge, a ne za sebe; i zato suprotstavlja mnoge jednome. (161) (https://www.studylight.org/commentaries/cal/hebrews-9.html)
Jevrejima 10:29
Evo kako je sam Jovan Kalvin objasnio ovaj tekst:
Stih 29
29. „onaj koji gazi Sina Božijega“, itd. Postoji ova sličnost između otpadnika pod Zakonom i pod jevanđeljem: da i jedni i drugi propadaju bez milosti; ali je vrsta smrti različita, jer apostol prezirateljima Hrista najavljuje ne samo telesnu smrt, nego večnu propast. I zato kaže da ih čeka teža kazna. A napuštanje hrišćanstva označava trima stvarima; jer kaže da se tako Sin Božji gazi nogama, da se njegova krv smatra nečistom stvari i da se vređa Duh milosti. A gaziti nogama gnusnija je stvar nego prezirati ili odbaciti; i dostojanstvo Hristovo daleko se razlikuje od Mojsijevog; i dalje, on ne suprotstavlja prosto jevanđelje Zakonu, nego ličnost Hrista i Svetoga Duha ličnosti Mojsijevoj.
„krv Zavjeta“, itd. On pojačava nezahvalnost poređenjem sa dobročinstvima. Najveća je uvreda smatrati nečistom krv Hristovu, kojom se ostvaruje NAŠA svetost; to čine oni koji odstupaju od vere. Jer naša vera ne gleda na golo učenje, nego na krv kojom je naše spasenje potvrđeno. Naziva je krvlju saveza, zato što su nam obećanja tek onda postala pouzdana kada je ovaj zalog bio dodat. Ali on ukazuje na način ove potvrde govoreći da smo MI posvećeni; jer nam prolivena krv ne bi ništa koristila da nismo njome poškropljeni od Svetoga Duha; i otuda dolaze NAŠE okajanje i posvećenje. Apostol istovremeno aludira na drevni obred škropljenja, koji nije vodio stvarnom posvećenju, nego je bio samo njegova senka ili slika. (185)
„Duha blagodati“ Naziva ga Duhom milosti prema učincima koje proizvodi; jer Duhom i kroz njegov uticaj primamo milost koja nam se nudi u Hristu. Jer on je taj koji prosvetljuje naše umove verom, koji zapečaćuje Božje usinovljenje na našim srcima, koji nas preporađa za novinu života, koji nas kalemi u telo Hristovo, da bi on živeo u nama i mi u njemu. Stoga se s pravom naziva Duhom milosti, kroz koga Hristos postaje naš sa svim svojim blagoslovima. Ali vređati ga, ili se odnositi s prezirom prema onome kojim smo obdareni tolikim dobrima, krajnje je opako bezbožništvo. Otuda naučite da svi koji namerno čine beskorisnom njegovu milost, kojom su bili obdareni, postupaju prezrivo prema Duhu Božjem.
Nije stoga nikakvo čudo što Bog tako strogo kažnjava ovakva bogohuljenja; nije čudo što se pokazuje neumoljivim prema onima koji gaze nogama Hrista Posrednika, koji nas jedini miri sa sobom; nije čudo što zatvara put spasenja pred onima koji odbacuju Svetoga Duha, jedinog istinskog vođu. (186)
(185) Reči „savez“, „posvećen“ i „nečist“ ili „nesvet“ potiču iz starog domostroja. „Krv saveza“ bila je krv prolivena na krstu; i to se ne odnosi na nju kao poškropljenu radi potvrđivanja saveza, nego kao na krv pomirenja, kao „krv Novoga zaveta, ili bolje saveza,“ „koja se prolijeva za mnoge radi otpuštenja grijehova“, Matej 26:28. Tada „posvećen“ IMA OVDE ISTO ZNAČENJE KAO U Jevrejima 10:10 i u Jevrejima 2:11: okajan ili pomiren; „kojom je okajao“. ONAJ KO ISPOVEDA hrišćansku veru, ISPOVEDA DA VERUJE U pomiriteljsku žrtvu Hristovu, da je Hristos prolio svoju krv za mnoge radi oproštenja greha. Što se tiče reči „nesvet“, ili bolje nečist, takva je bila krv zločinca ili varalice, i takvim su Hrista smatrali Jevreji i svaki Jevrejin koji se vratio u judaizam. — Ur.
(186) Vrlo čudno Šlojsner parafrazira ovu rečenicu: „prkosno odbacujući božansku naklonost“. Slučaj koji se ovde razmatra isti je kao onaj u Jevrejima 6:4. Sveti Duh je tamo tako izrazito pomenut da je nemoguće izokrenuti ili promeniti jasno značenje odlomka; a biti „pričasnik Svetoga Duha“ nesumnjivo je značilo biti to u onome vremenu. Ovde se on pominje samo kao sveti Duh milosti, to jest, darovatelj milosti, ili se to može uzeti u značenju „milostivi“ ili dobrohotni „Duh“; kao što „Bog svake milosti“ u 1. Petrova 5:10 može značiti ili tvorca i davaoca svake milosti, ili najmilostivijeg Boga, mada je prvo značenje najdoslednije kontekstu. (Kalvinov komentar Biblije (Jovan Kalvin), Poglavlje 10; podebljanje i velika slova su moji)
Kalvin je jasno poistovetio onoga ko je posvećen krvlju sa onim pojedincima koje je Gospod odvojio, a ne sa samim Hristom. To se jasno vidi iz njegove tvrdnje da 29. stih ima isto značenje kao sledeći odlomci, od kojih oba onoga ko biva odvojen poistovećuju sa vernicima, a ne sa Hristom:
„Jer i Onaj koji osvećuje i oni koji se osvećuju svi su od jednoga; zato se ne stidi da ih naziva braćom“ Jevrejima 2:11
„Tom voljom smo osvećeni prinošenjem tijela Isusa Hrista jednom za svagda.“ Jevrejima 10:10
Dakle, za Kalvina se ovaj odlomak odnosi na pojedinca koji je odvojen prolivenom krvlju Hristovom kroz svoje ispovedanje vere u Isusa, ali koji se sada odvratio i postao otpadnik.
Jovanovski spisi
Jovan 1:29
„koje uzima na se grijehe svijeta“. On upotrebljava reč greh u jednini, za svaku vrstu bezakonja; kao da je rekao da Hristos odnosi svaku vrstu nepravednosti koja otuđuje ljude od Boga. A kada kaže greh sveta, on ovu naklonost bez razlike proširuje NA CEO LJUDSKI ROD; da Jevreji ne bi mislili da je poslat samo njima. Ali otuda zaključujemo da je ceo svet obuhvaćen istom osudom; i da, pošto su svi ljudi bez izuzetka krivi za nepravednost pred Bogom, treba da se pomire s njim. Jovan Krstitelj je, dakle, govoreći uopšteno o grehu sveta, nameravao da nam utisne uverenje o sopstvenoj bedi i da nas podstakne da tražimo lek. Naša je dužnost, dakle, da prigrlimo dobro koje se nudi svima, da bi svako od nas bio uveren kako ga ništa ne sprečava da zadobije pomirenje u Hristu, pod uslovom da mu pristupi vođen verom. (http://www.biblestudyguide.org/comment/calvin/comm_vol34/htm/vii.vii.htm)
Jovan 3:16-17
„da svaki koji vjeruje u njega ne pogine“. Izuzetna je pohvala veri to što nas oslobađa od večne propasti. Jer je izričito hteo da kaže da nam je, iako izgleda da smo rođeni za smrt, verom u Hrista ponuđeno nesumnjivo izbavljenje; i stoga da ne treba da se plašimo smrti koja inače visi nad nama. A upotrebio je sveopšti izraz ko god****, kako da bi sve bez razlike pozvao da učestvuju u životu, tako i da bi neverujućima oduzeo svaki izgovor. Takav je i smisao izraza svet, koji je ranije upotrebio; jer iako se u svetu neće naći ništa što je dostojno Božje naklonosti, on se ipak pokazuje pomirenim SA CELIM SVETOM, kada SVE LJUDE BEZ IZUZETKA poziva na veru u Hrista, što nije ništa drugo do ulazak u život.
Sa druge strane, setimo se da, iako je život obećan sveopšte svima koji veruju u Hrista, ipak vera nije zajednička svima. Jer Hristos se objavljuje i iznosi pred pogled svih, ali su jedino izabrani oni kojima Bog otvara oči, da bi ga tražili verom…
17. „Jer ne posla Bog Sina svojega na svijet da sudi svijetu“. To je potvrda prethodne tvrdnje; jer nije uzalud Bog poslao svoga Sina k nama. Nije došao da uništi; i otuda sledi da je osobita služba Sina Božjeg to da svi koji veruju zadobiju spasenje kroz njega. Sada nema razloga da iko bude u stanju kolebanja ili mučne strepnje u pogledu načina na koji može izbeći smrt, kada verujemo da je namera Božja bila da nas Hristos izbavi od nje. Reč svet ponovo se ponavlja, DA NIKO NE BI POMISLIO DA JE POTPUNO ISKLJUČEN, ako samo ostane na putu vere. (http://www.biblestudyguide.org/comment/calvin/comm_vol34/htm/ix.iii.htm)
1. Jovanova 2:2
Kalvin je zastupao gledište da ceo svet u 1. Jovanovoj 2:2 označava vernike rasejane po celom svetu, nasuprot odbačenima. Ipak, priznao je da su škole teološkog učenja verovale kako ovaj tekst uči da je Hristova smrt bila dovoljna da spase ceo svet — gledište za koje je tvrdio da je nesumnjivo ispravno:
Ovde se može postaviti pitanje: kako su gresi celoga sveta okajani? Prelazim preko naklapanja fanatika, koji pod ovim izgovorom protežu spasenje na sve odbačene, pa dakle i na samog Satanu. Takva nakaznost ne zaslužuje pobijanje. Oni koji nastoje da izbegnu ovu besmislicu rekli su da je Hristos (63) stradao dovoljno za ceo svet, ali delotvorno samo za izabrane. Ovo rešenje je uobičajeno prevladalo u školama. Iako, dakle, dopuštam da je ono što je rečeno ISTINITO, ipak poričem da odgovara ovom odlomku; jer Jovanova namera nije bila druga do da ovo dobro učini zajedničkim celoj Crkvi. Onda pod rečju svi ili ceo, on ne obuhvata odbačene, nego označava one koji će verovati, kao i one koji su tada bili rasejani po različitim delovima sveta. Jer tada se zaista pokazuje, kako i priliči, milost Hristova, kada se objavljuje da je ona jedino istinsko spasenje sveta. (https://www.studylight.org/commentaries/cal/1-john-2.html)
1. Jovanova 5:19
Takođe je priznao da se isti izraz u 1. Jovanovoj 5:19 zaista odnosi na ceo ljudski rod:
Pod izrazom svet, apostol nesumnjivo obuhvata ceo ljudski rod. Rekavši da leži u zlome, predstavlja ga kao da je pod vlašću Satane. Nema, dakle, razloga da oklevamo da izbegavamo svet, koji osuđuje Boga i predaje se u ropstvo Satani: niti ima razloga da se plašimo njegovog neprijateljstva, jer je otuđen od Boga. Ukratko, pošto pokvarenost prožima svu prirodu, vernici treba da se vežbaju u samoodricanju; i pošto se u svetu ne vidi ništa osim zloće i pokvarenosti, nužno moraju zanemariti telo i krv da bi mogli slediti Boga. Istovremeno treba dodati i ono drugo: da je Bog taj koji ih je pozvao, kako bi se pod ovom zaštitom suprotstavili svim spletkama sveta i Satane. (http://www.biblestudyguide.org/comment/calvin/comm_vol45/htm/v.vi.vi.htm)
Ako Gospod da, imaću još citata iz Kalvinovih dela u sledećem nastavku ove serije.
DALJE ČITANJE
Argumentacija za neograničeno pomirenje, 1. deo