Hipolit: prvi antipapa

Postavljam sledeći tekst Tomasa V. Mirusa: Prvi antipapa.

Prva četvorica od šestorice papa obrađenih u ovom nastavku našli su se u sukobu sa sveštenikom po imenu Hipolit, najbriljantnijim intelektualcem tadašnje Rimske crkve. Hipolit će postati prvi antipapa u istoriji Crkve i svojim raskolom opterećivati tri uzastopna papstva. Pa ipak, njegova priča ima srećan, pa čak i poetičan kraj.

15—Sveti Zefirin (198-217)

Prethodni nastavak završio se time da su hrišćani uživali mir i naklonost za vreme vladavine cara Komoda. Ipak, smatra se da je Komodova vladavina okončala Pax Romana, dvovekovno zlatno doba Rimskog carstva. Nakon njegovog ubistva usledila je zloglasna Godina petorice careva 193, tokom koje je Rim gurnut u građanski rat, dok su se vladari smenjivali jedan za drugim. Konačni pobednik bio je Septimije Sever, koji je vladao od 193. do 211. godine.

Kao i Komod, Sever je u prvim godinama vladavine bio blagonaklon prema hrišćanima. Hrišćanski zvaničnici i dalje su služili na carskom dvoru. Car je u palati držao hrišćanina po imenu Prokul, za koga je verovao da ga je pomazanjem uljem izlečio od bolesti, a za svog sina odojče Karakalu uzeo je hrišćansku dojilju. Budući da je Sever štitio visoko pozicionirane hrišćane od paganskog neprijateljstva, hrišćanstvo je moglo da se širi u gradu Rimu, uključujući i više slojeve.

Nažalost, Sever je napustio svoj prvobitno naklonjeni stav prema hrišćanima i započeo progon za vreme pontifikata svetog Zefirina, pape rođenog u Rimu. Iako Zefirin u strogom smislu nije bio mučenik, mnogo je pretrpeo za veru. Prema istoričaru Euzebiju, snažno se suprotstavljao jeresi, branio je božanstvo Hrista i mnogo učinio da uteši svoje stado tokom Severovog progona.

Briga svetog Zefirina za Crkvu ogleda se u dva slučaja. Na osnovu Tertulijanovih prigovora iz njegovog montanističkog perioda, izgleda da je sveti Zefirin, pošto je isprva priznao montanistički pokret kao legitiman, potom (ispravno) promenio mišljenje i to priznanje opozvao. Srećniji je slučaj raskolničkog adopcionističkog episkopa po imenu Natalije, koji se pokajao i želeo da se pomiri sa Crkvom: sveti Zefirin mu je dozvolio da se vrati u zajedništvo nakon ozbiljne pokore.

Nisu, međutim, svi smatrali da sveti Zefirin čini dovoljno u borbi protiv jeresi. Rimski sveštenik Hipolit bio je u to vreme žestok protivnik monarhijanizma, jeresi koja je tvrdila da je jedino Otac Bog, kao i patripasijanizma, koji je to doveo do krajnosti tvrdeći da je — pošto su Otac i Sin jedno te isto — na Krstu stradao Otac. (Ovo stanovište poznato je i kao modalizam ili sabelijanizam.) Između Hipolita i rimskog episkopa izbio je spor, koji Katolička enciklopedija opisuje ovako:

Zefirin je jednostavno rekao da priznaje samo jednoga Boga, a to je Gospod Isus Hristos, ali da je umro Sin, a ne Otac. To je bilo učenje crkvenog Predanja. Hipolit je navaljivao da papa odobri zaseban dogmat koji bi Ličnost Hrista predstavio kao stvarno različitu od Ličnosti Oca i koji bi osudio suprotna shvatanja monarhijanaca i patripasijanaca. Zefirin, međutim, na to nije hteo da pristane. Posledica je bila da je Hipolit bivao sve razdraženiji i gnevniji na papu, a naročito na đakona Kalista, koga je, kao papinog savetnika, smatrao odgovornim za papin stav. Kada je posle Zefirinove smrti Kalist izabran za rimskog episkopa, Hipolit se sa svojim učenicima povukao iz Crkve, izazvao raskol i sam sebe postavio za suparničkog episkopa.

Tako nam Hipolit pruža rani primer pada kakav i danas viđamo: neko postane toliko nestrpljiv prema crkvenim autoritetima zato što jeres ne osuđuju onako oštro kako on misli da bi trebalo, da — ironično — i sam završi u raskolu.

16—Sveti Kalist I (217-222)

Naši izvori o životu svetog Kalista nažalost su spisi njegovih neprijatelja, raskolnika Tertulijana i Hipolita. Osim što je u Kalistu video suparnika u borbi za papstvo, Hipolit se nije slagao ni sa tim što je on pokajane jeretike, raskolnike, ubice i preljubnike ponovo primao u zajedništvo sa Crkvom.

U svakom slučaju, izgleda da je Kalist rođen kao rob u Rimu (očigledno je rođen i umro u četvrti Trastevere). Njegov gospodar hrišćanin, Karpofor, poverio mu je izvesna sredstva, koja je mladi Kalist izgubio, a zatim pobegao da bi izbegao kaznu. Iako je skočio sa broda u more da bi umakao goniocima, uhvaćen je i vraćen svom gospodaru, a potom pušten kako bi novac povratio. Dok je pokušavao da od nekih Jevreja u sinagogi pozajmi novac ili naplati dugove (govorilo se da je ušao u tuču), prijavljen je kao hrišćanin, ponovo uhapšen i prognan na rad u rudnicima soli na ostrvu Sardiniji.

Kalist je bio jedan od hrišćana kojima je Komod ukinuo kaznu zahvaljujući zalaganju Marcije i pape svetog Viktora, pomenutih u prethodnom nastavku. Oporavljajući se od narušenog zdravlja, Kalist je neko vreme živeo u Anciju, izdržavan penzijom koju mu je slao papa.

Papa sveti Zefirin pozvao je Kalista u Rim i poverio mu upravu nad hrišćanskim grobljem koje je danas poznato kao katakombe svetog Kalista. Kalist je postavljen za arhiđakona, postao je glavni uticaj na papinu politiku, a posle smrti svetog Zefirina rimski hrišćani izabrali su ga za papu.

Hipolit i Tertulijan, ti zloglasni rigoristi, napadali su svetog Kalista zbog navodne popustljivosti u mnogim stvarima, a naročito zbog njegove spremnosti da jeretike i grešnike, ako se pokaju, ponovo primi u Crkvu. Hipolit je papu optuživao i da je modalista (to jest, da veruje kako Otac, Sin i Sveti Duh nisu stvarno različite ličnosti), a papa Kalist je upravo zbog tog učenja izopštio Sabelija.

Postojala je i druga zanimljiva odluka koju je Hipolit kritikovao. Kalist je dozvoljavao da se plemići venčavaju sa robovima, što je rimski zakon zabranjivao. To je bio rani primer dugotrajnog insistiranja Crkve na pravu odraslih muškaraca i žena da stupe u brak jedni sa drugima i izaberu supružnika bez mešanja svetovnih vlasti — što opet podrazumeva da vrhovnu vlast u uređivanju braka ima Crkva, a ne država (za opširnu obradu ove teme videti encikliku pape Lava XIII Arcanum).

Za papu svetog Kalista I kaže se da je umro kao mučenik, ali možda ne od ruke rimske države, budući da car Aleksandar Sever nije progonio Crkvu. Katolička enciklopedija primećuje: „Kada bismo o svetom Kalistu više znali iz katoličkih izvora, verovatno bi se pokazao kao jedan od najvećih papa.“

17—Sveti Urban I (222-30)

O svetom Urbanu gotovo ništa ne znamo pouzdano, iako postoje mnoge legende, među njima i ta da je krstio svetog Valerijana, muža svete Cecilije. Rođen je u Rimu i upravljao je Crkvom u vreme relativnog mira. Papa Urban je nastavio da se suprotstavlja Hipolitovom raskolu. Iako postoji kasnije predanje o mučeništvu svetog Urbana, verovatno je umro prirodnom smrću, jer za vreme Aleksandra Severa nije bilo progona, a on je čak povremeno i štitio hrišćane.

18—Sveti Poncijan (230-35)

Za svetog Poncijana, rimskog građanina, zna se da je predvodio sinod koji se saglasio sa osudom briljantnog ali heterodoksnog teologa Origena Aleksandrijskog, koju je izrekao Dimitrije, patrijarh aleksandrijski.

Dve najvažnije činjenice o svetom Poncijanu jesu, međutim, to što je bio prvi papa koji je ikada dao ostavku na svoju službu i to što je pomogao da se okonča Hipolitov raskol — a Hipolit je, prema predanju, bio prvi antipapa.

Te dve činjenice su povezane, jer je car Maksimin Tračanin, započevši 235. godine nov progon, obojicu prognao na rad u rudnicima soli na ostrvu Sardiniji, što se smatralo smrtnom presudom. U tim teškim okolnostima Hipolit se pomirio sa papstvom u ličnosti svetog Poncijana, čime je raskol okončan. Da bi omogućio izbor novog pape u Rimu, Poncijan se odrekao svoje službe 28. septembra 235. godine. Obojica su potom umrla kao mučenici u izgnanstvu; neki izveštaji kažu da je sveti Poncijan nasmrt pretučen štapovima. Tako, začudo, papa i antipapa dele isti praznik — 13. avgust.

(Više o svetom Hipolitu Rimskom saznajte na Way of the Fathers.)

19—Sveti Anter (235-6)

Sveti Anter, Grk, imao je najkraću vladavinu od svih papa do svog vremena — trajala je svega četrdeset dana. Predanje o njegovom mučeništvu nije pouzdano, jer jedan dokument iz 4. veka kaže da je „usnuo“, što je izraz koji označava prirodnu smrt. Bio je prvi papa sahranjen u Kalistovim katakombama (mada će telo svetog Poncijana tamo preneti sledeći papa).

20—Sveti Fabijan (236-50)

Sveti Fabijan bio je rimski plemić i zemljoradnik. Crkveni istoričar Euzebije Kesarijski, rođen otprilike deceniju posle Fabijanove smrti, prenosi sledeću priču o njegovom izboru:

Kažu da je Fabijan, došavši posle Anterove smrti sa drugima sa sela, boravio u Rimu i da je tamo izabran na tu službu kroz najčudesnije ispoljenje božanske i nebeske milosti.Jer kada su se sva braća okupila da glasanjem izaberu onoga ko će naslediti episkopsku službu u toj crkvi, mnogima su na umu bila nekolicina čuvenih i uglednih ljudi, ali Fabijana, iako je bio prisutan, niko nije imao na umu. Kažu, međutim, da je iznenada sleteo golub i spustio mu se na glavu, nalik silasku Svetoga Duha na Spasitelja u vidu goluba.Nato sav narod, kao pokrenut jednim Božanskim Duhom, sa svom revnošću i jednodušno povika da je on dostojan, te ga bez odlaganja uzeše i postaviše na episkopsku stolicu.

Postoji predanje da je papa Fabijan ustanovio četiri niža sveštenička reda (akolit, egzorcista, lektor i vratar), da je Rim podelio na sedam oblasti nad kojima je predsedavalo sedam đakona, da je sedmorici subđakona poverio da sakupljaju zapise o suđenjima mučenicima i da je u katakombama podigao spomenike mučenicima. U najmanju ruku, sigurno je nadgledao snažniji razvoj grobalja, a kaže se i da je poslao po tela svetih Poncijana i Hipolita, da budu vraćena iz sardinijskog izgnanstva.

Origen Aleksandrijski dopisivao se sa papom svetim Fabijanom i poslao mu spis u kojem se — zavisno od toga koji izvor pratite — ili pokajao za neke svoje zablude ili branio sopstvenu pravovernost. Fabijan je takođe rukopoložio sveštenika Novacijana, koji će postati drugi antipapa u istoriji Crkve, u pobuni protiv Fabijanovog naslednika.

Sveti Grigorije Turski u svojoj Istoriji Franaka iz šestog veka piše da je papa sveti Fabijan 245. godine poslao sedmoricu „apostola Galima“. Jedan od tih misionara bio je sveti Dionisije (Deni) Pariski, jedan od zaštitnika tog grada.

Vladavina svetog Fabijana najvećim delom se poklopila sa razdobljem mira za Crkvu, ali je umro kao mučenik za vreme cara Decija, koji je pokrenuo prvi progon hrišćana u čitavom carstvu. Njegov savremenik, sveti Kiprijan Kartaginski, napisao je da je slava mučeništva svetog Fabijana „odgovarala čistoti i svetosti njegovog života“.