Rana crkva o svetoj tajni pokajanja

Sledeće je preuzeto iz EWTN-ovog članka kojem se može pristupiti ovde: Sveta tajna pokajanja u ranoj crkvi.

Autor: o. Vilijam Most

SVETA TAJNA POKAJANJA U RANOJ CRKVI

1. Poslanica pape svetog Klimenta, verovatno oko 95. godine: 51.3:

"Jer je dobro da čovek ispovedi svoje prestupe i da ne otvrdne svoje srce."

KOMENTAR: Ovo bi moglo značiti samo opšte priznavanje grehova ili liturgijski Confiteor.

2. Didahi 14, možda između 100. i 150. godine:

"A na sam dan Gospodnji sakupljajte se i lomite hleb i blagodarite, ispovedajući prethodno svoje prestupe da bi vaša žrtva bila čista."

KOMENTAR: I ovo bi moglo imati istu vrstu značenja kao Klimentova poslanica.

3. Pastir, koji je napisao Jerma, brat pape svetog Pija I, koji je vladao 140–150. Zapovest 4.3.1-6: Jerma kaže anđelu pokajanja:

"Čuo sam, gospodine, od nekih učitelja da nema drugog pokajanja osim onog kada smo sišli u vodu i dobili oproštenje svojih pređašnjih grehova. Reče mi: dobro si čuo, jer je to istina. Onaj ko je primio oproštenje greha ne treba nikada više da greši, već da živi u čistoti. Ali pošto o svemu pažljivo pitaš, objasniću ti i ovo, ne da bih dao izgovor onima koji će ubuduće poverovati ili onima koji su već poverovali u Gospoda. Jer oni koji su već poverovali ili će tek poverovati nemaju pokajanja za grehe, nego imaju oproštenje svojih pređašnjih grehova. Onima koji su pozvani pre ovih dana Gospod je odredio mogućnost pokajanja, jer Gospod poznaje srce i, budući da unapred zna sve, znao je slabost čoveka i lukavo umeće đavola, da će on činiti zlo slugama Božjim i zlobno postupati s njima. Gospod se, dakle, budući pun samilosti, smilovao svojim stvorenjima i ustanovio ovu mogućnost pokajanja. A meni je data vlast nad ovim pokajanjem. Ali kažem ti, reče, posle tog velikog i svečanog poziva, ako čoveka đavo iskuša i on sagreši, ima jednu mogućnost pokajanja. Ali ako greši uvek iznova pa se kaje, to mu ne koristi, jer će teško živeti."

KOMENTAR: Većina naučnika smatra da je odlomak namerno nejasan, iz psiholoških razloga. Odlomak počinje tvrdnjom da postoji samo jedno sredstvo oproštaja – krštenje. Ali odmah dodaje da postoji i drugo, ali da se svi njime ne mogu poslužiti. Implikacija je da pokajanje kod mnogih možda ne bi bilo stvarno, naročito ako bi se odrekli Hrista pred rimskim sudom s namerom da se posle toga posluže svetom tajnom. Njihovo pokajanje tada verovatno ne bi bilo iskreno – bilo je unapred isplanirano i nije bilo stvarne promene srca. Ali posle dugog i teškog pokajanja moglo je doći do promene srca. Tako u Priči 9.16 čitamo: "Nemoguće je da se spase onaj ko se sada odriče svoga Gospoda, ali onima koji su Ga se odrekli davno, pokajanje se čini mogućim." Takođe, anđeo govori o jednoj mogućnosti – što bi moglo da znači da se sveta tajna pokajanja mogla upotrebiti samo jednom u životu. Kaže se da čovek nikada više ne treba da greši – to je krsni pečat, koji čoveka označava kao Božju svojinu, i taj pečat ne treba nikada slomiti. Pa ipak, uprkos namernoj nejasnoći, ovde vidimo da je postojala sveta tajna pokajanja.

Koristimo regresivni metod: vraćamo se do prve tačke u kojoj je učenje jasno – ranije postoje samo nejasne izjave. Ali pošto znamo da je u patrističkom dobu svaka promena u učenju izazivala buru, ako bure nije bilo u vreme prve jasne izjave, zaključujemo da je učenje postojalo mnogo pre toga, čak od početka. Znamo takođe da prodiranje Crkve u riznicu otkrivenja raste s vremenom: stoga ne moramo pretpostaviti da je sve bilo jasno na početku, npr. slučaj Bezgrešnog začeća. Sve ovo proističe iz obećanja datog na Tajnoj večeri, u Jovanu 16:13, da će poslati Svetog Duha da ih uvede u svu istinu. To nije značilo nova otkrivenja, već dublje pronicanje.

4. Tertulijan, "De Paenitentia" 4: (napisano 100–206, dok još nije bio jeretik):

"Za sve grehe, dakle, bilo tela bilo duha, bilo počinjene delom ili [samo] voljom, Onaj koji je sudom odredio kaznu obećao je i oproštaj, iako su vrata praštanja i uranjanja [krštenja] zatvorena i zaključana. Dopustio je da nešto ipak ostane otvoreno, jer je u predvorju postavio drugo pokajanje, koje je otvoreno onima koji kucaju, ali sada samo jednom, jer je to već drugi put."

KOMENTAR: Ovde se sveta tajna može upotrebiti ne samo za velika tri greha – otpadništvo, ubistvo, preljubu – nego za sve teže grehe tela ili duha, pa čak i za grehe počinjene samo iznutra, a ne delom. Ali on kaže da se može upotrebiti samo jednom. Pa ipak, u 7.13 on barem nagoveštava da bi se sveta tajna mogla upotrebiti više puta: "Neka bude mrsko ponovo grešiti, ali neka ne bude mrsko ponovo se kajati. Neka bude mrsko ponovo biti u opasnosti, ali ne i ponovo biti oslobođen." Tako se čini da su njegove reči psihološke, kao i Jermine.

5. Tertulijan, "De pudicitia" (datovano između 213. i 223. – tada je već bio jeretik montanista):

18.3: "Ali ako je Božja blagost otvorena i onima koji Ga ne poznaju i nevernicima, onda svakako i pokajanje priziva blagost k sebi, budući da je i posle verovanja [posle krštenja] na raspolaganju ona vrsta pokajanja koja može da izdejstvuje oproštaj za [relativno] manje prestupe, od episkopa, a za veće i neoprostive samo od Boga." 19.24-26: "Jer kome se ne dogodi da se nepravedno razgnevi, i to preko zalaska sunca, ili da digne ruku [na nekoga], ili da lako proklinje ili nepromišljeno se zaklinje ili prekrši vernost ugovoru, ili da laže iz stida ili nužde, u poslovima, u dužnostima, u sticanju novca, u načinu života, u gledanju, u slušanju – kolika iskušenja! tako da, kada za ove stvari ne bi bilo oproštaja, spasenje ne bi bilo otvoreno nikome."

KOMENTAR: Tertulijan smatra da Crkva ne može oprostiti ta velika tri greha, ali navodi mnoge druge koje smatra smrtnima, pošto bez oproštaja nema spasenja, a za njih se oproštaj može dobiti, očigledno od episkopa, koji se izričito pominje u 18.8. I u istom delu, u prvom odeljku, on [sada jeretik] ismeva "odsečni" edikt "episkopa nad episkopima", koji kaže da može opraštati grehe preljube i bluda. Ovo se možda odnosi na papu Kalista – o čemu se raspravlja.

Tertulijan, O krštenju 18.4: (između 100. i 206. godine):

"Sa ne manjim razlogom neoženjeni treba da odlože [krštenje], jer je u njima prisutna sklonost ka iskušenju – kod devica zbog njihove zrelosti, kao i kod udovica zbog njihove slobode – dok se ili ne venčaju ili ne ojačaju za uzdržanje. Onaj ko razume ozbiljnost krštenja bojaće se više da ga primi nego da ga odloži."

KOMENTAR: Krajnje shvatanje krsnog pečata, koje odražava i težinu svete tajne pokajanja.

Sveti Kiprijan, Poslanica 10 (16), napisana 250. godine sveštenicima i đakonima:

"Dok u slučaju manjih grehova grešnici vrše pokajanje određeno vreme i, prema poretku discipline, dolaze na ispovest, te kroz polaganje ruku episkopa i klira primaju pravo na pričešće, sada, dok još traje nesazrelo vreme progona, kada mir same Crkve još nije obnovljen, oni se primaju na pričešće i prinos se čini u njihovo ime iako pokajanje još nije izvršeno, niti je ispovest obavljena, i ruka episkopa i klira još nije na njih položena, daje im se Evharistija.

Sveti Kiprijan, "O palima" [u progonu], 251. godine:

"Koliko je onda veći i bolji strah onih koji, iako nisu vezani nikakvom krivicom žrtvovanja ili potvrde, ipak, pošto su čak i pomislili da to učine, žalosno i jednostavno ispovedajući upravo to pred sveštenicima Božjim, čine svoju ispovest savesti."

KOMENTAR: Reč je o Decijevom progonu, koji je naredio da svi imaju potvrdu da su prineli žrtvu. Neki su ih kupovali, ali je onda njihovo pokazivanje predstavljalo odricanje od Hrista. Ovde Kiprijan govori o onima koji nisu učinili ni jedno ni drugo, već su o tome samo razmišljali, pa su ipak došli na ispovest zbog greha pomisli.

Origen, "O Levitskoj" 14, posle 244. godine:

"Uvek postoji mogućnost za oporavak kada nas, na primer, zatekne neka smrtna krivica ["culpa mortalis"] koja se ne sastoji u smrtnom zločinu ["crimen mortale"], kao što je huljenje na veru, nego u nekom poroku govora ili navike... Takva krivica se uvek može popraviti i pokajanje se nikada ne uskraćuje za grehe ove vrste. U slučaju težih zločina, samo se jednom daje mesto pokajanju; ali ove obične stvari, u koje često upadamo, uvek dopuštaju pokajanje i bez prekida se iskupljuju."

KOMENTAR: Origen govori o smrtnim gresima koji nisu smrtni zločini, kao što je huljenje na veru. Za obične smrtne grehe, kaže, uvek postoji pokajanje – za zločine, samo jednom. Moramo imati na umu da tehnički izrazi, kao što je smrtni greh, do njegovog vremena još nisu bili precizno određeni.

Origen, "O Psalmu 37:6, Beseda 2":

"Samo veoma pažljivo pogledaj oko sebe kome treba da ispovediš svoj greh. Prvo isprobaj lekara kome treba da izložiš uzrok svojih bolesti. Ako on razume i predvidi da je tvoja bolest takva da treba da bude izložena i isceljena u sabranju cele crkve, tako da se možda drugi izgrade i da ti sam lakše budeš isceljen, to treba izvesti uz mnogo razmišljanja i uz veoma vešt savet tog lekara."

KOMENTAR: Ovde se, izgleda, radi o prethodnoj privatnoj ispovesti, radi odluke da li je javno pokajanje potrebno ili ne. Napisano pre 244. godine.