Filonova teologija Logosa
Sledeći odlomak preuzet je iz knjige Majkla F. Berda Jesus Among the Gods: Early Christology in the Greco-Roman World, koju je 2022. objavio Baylor University Press, Vejko, Teksas], str. 133-137. Odlomak je iz odeljka II. Jesus and Intermediary Figures, 4. Jesus and the “In-Betweeners”: Comparing Early Christologies and Intermediary Figures. Svako isticanje je moje.
(3) Filon.
Filon je svakako bio svestan veze između Božje reči i Božjeg stvaralačkog delovanja. Na jednom mestu primećuje: „Bog je govorio i istovremeno delao,… ta reč beše delo“ (Sacr. 65). Ipak, Filon je otišao dalje od te tvrdnje, jer je Logosu pripisao razne funkcije i oblike koji u različitoj meri pokazuju srodnost sa platonovskim demijurgom, stoičkim Logosom i jevrejskim tradicijama mudrosti. Problem je, kako ističe Darel Hana, u tome što „ni u platonizmu, ni u stoicizmu, ni u aristotelovskoj misli ne nalazimo onu vrstu značaja koju taj pojam ima za Filona, niti raspon značenja koji on daje terminu logos.“ Stoga se čini da je Filon „zavisan od tradicije aleksandrijskog judaizma koja je Božjoj reči pripisivala izvesnu samostalnost.“12 Ali upravo je to sporno pitanje — koliko je tačno Logos za Filona „samostalan“ u odnosu na Boga. Filonov Logos je mnogo toga — božanski um, božanska slika, božanska hipostaza — ali se može shvatiti i kao podređena ili druga sila na nebesima, posrednička figura između transcendentnog, nematerijalnog Boga i materijalnog, zemaljskog područja. Glavne funkcije Filonovog Logosa jesu tipološke, kosmološke i posredničke.’13
Prvo, na tipološkom planu, Filonov Logos je arhetip za Boga, nacrt za stvaranje, slika za čovečanstvo i sveštenički obrazac.
U odnosu na Boga, Filon kaže da je „božanska reč“ „slika Božja“ i „prvo među svim bićima“, jedina bliska istinski postojećem Jednom (Fug. 101). Božja slika u stvorenju i u čovečanstvu nisu neposredni otisci, već su oblikovani po uzoru na Logos. Što se tiče kosmosa, čitavo stvorenje je kopija „božanske slike“, a to je Logos Božji, ukupnost i suština noumenalnog područja koja se odražava u fenomenalnom svetu (Opif. 24-25, 29-31, 36). Logos je „onaj koji izlazi“ iz Zaharije 6:12, ne ljudska osoba, već svojevrsno noetičko potomstvo, koje je odraz „božanske slike“ i koje je stvari oblikovalo prema „arhetipskim obrascima koje je Otac pružio“ (Conf. 60-63; up. Mos. 2.127-29).
Ljudi odražavaju sliku Božju, božansku racionalnost koja prebiva u duši, sliku koju pruža Logos (Opif. 24-25; Conf. 147; Det. 83; Her. 230-35; Somn. 1.75). Upečatljivo je kako Filon, protivnik politeizma, naziva Logos drugim bogom u okviru svog objašnjenja Postanja 9:6 (LXX). Obrazloženje je to što je Božja slika u čoveku zaista slika Boga, ali je ipak posredovana kroz Logos: „Jer ništa smrtno ne može biti načinjeno po liku Najvišeg i Oca svemira, već samo po liku drugog boga [ton deuteron theon], koji je njegov Logos. Jer bilo je ispravno da razumni deo ljudske duše bude oblikovan kao otisak božanskog Logosa, budući da je pred-Logosni Bog [ho pro tou logou theou] uzvišeniji od svake razumne prirode“ (QG 2.62).
Dalje, Logos je vrsta svešteničkog posrednika, zbog čega je Logos prvosveštenik stvorenja koji je tipološki predstavljen u prvosvešteniku jerusalimskog kulta:
Jer postoje, kao što je očigledno, dva hrama Božja: jedan je ovaj svemir, u kojem je i Prvosveštenik njegov prvorođeni, božanska Reč, a drugi je razumna duša, čiji je sveštenik istinski čovek; spoljašnja i nevidljiva slika toga jeste onaj koji prinosi molitve i žrtve predate od naših otaca, kome je povereno da nosi pomenutu haljinu, koja je kopija i preslika celoga neba, s namerom da se svemir pridruži čoveku u svetim obredima, a čovek svemiru. (Somn. 1.215)
Prema tome, prvosveštenik jerusalimskog kulta jeste — u alegorijskom tumačenju Levitske 16:17 LXX — „ne čovek, već reč Božja“ (Fug. 108). Zapravo, prvosveštenik, kada predsedava sudom, narušava „granicu između Boga i ljudske prirode, kao onaj koji je manji od Boga a veći od čoveka“, iako to važi samo po imenu, baš kao što je Mojsije, prvi među prorocima, bio bog faraonu prema Izlasku 7:1 (Somn. 2.188-89).
Logos je, dakle, svojevrsna božanska noetička punoća koja se odražava u stvorenom poretku, božanska inteligencija koja odgovara ljudskoj duši i umu (tj. imago dei), pa se čak i Božje sveštenično posredovanje svetu ogleda u jerusalimskom kultu. Filonova tipološka slikovitost tvrdi ne samo da je Bog arhetip Logosa i da je Logos slika Božja, već i da Logos pruža obrazac za stvaranje, čovečanstvo i jerusalimsko sveštenstvo.
Drugo, Filonov Logos je kosmološki, kao stvaralačko oruđe kojim je svet uređen. „Slika Božja“ nije samo tipološka već i demijurška, kao „Reč kroz koju je sav svemir sazdan [demiourgeito]“ (Spec. leg. 1.81; up. Leg. all. 3.96).44 Filon proglašava Boga „uzrokom“ svemira, dok je oruđe „reč Božja kroz koju je sazdan, a krajnji uzrok te građevine jeste dobrota graditelja [demiourgon]“ (Cher. 127). Logos je čak i „lepak i spona i ispunjava sve stvari svojom suštinom“ (Her. 187; Fug. 112; Plant. 8-10; Somn. 1.241; up. Sirah 43:26), što pokazuje srodnost sa hrišćanskim Logosom koji održava svemir (Kološanima 1:17; Jevrejima 1:3; Herm. 91.5; Diogn. 7.2). Prema O’Brajenu, Filonov Logos „jeste posrednički entitet koji funkcioniše kao sa-Stvoritelj i igra aktivnu ulogu u svemiru nakon njegovog nastanka, iako ne ugrožava Božje jedinstvo“.45
S jedne strane, Logos je božanska personifikacija, Božja personalizovana misao, Mudrost i sila koja deluje između Boga i ljudi. Istinski poznavati Boga znači poznavati njegovu Reč, koja čoveka privodi Bogu (Sacr. 8; Somn. 1.65-69; Post. 16-20). Bog i Božji Logos mogu se razlučiti na dva vida, naime na Božju stvaralačku i vladalačku silu (Fug. 95, 103; Mos. 2.99-100; Her. 166; Abr. 121; QG 2.16; QE 2.62, 68; up. Cher. 27-29, gde Logos ujedinjuje Božju dobrotu i suverenost). Filon stvaralački vid naziva „Bog“, a vladalački vid „Gospod“, dok su oba lica „jednog istinitog Boga“ (Mos. 2.99-100).46
S druge strane, Logos je božanski posrednik, odvojen od Boga i niži od Boga, ali s prevlašću nad nebeskom hijerarhijom podređenih bića.47 To vidimo u Filonovom označavanju Logosa kao „kočijaša sila“, koji drži „uzde svemira“ (Fug. 101). Zapažamo da je Logos „božanski razum, vladar i krmanoš svega“ (Cher. 35). Iako je Bog kralj i pastir nad elementima, smrtnicima i božanstvima, on nad tim postavlja „svoju istinitu Reč i prvorođenog Sina, koji će preuzeti upravu nad njim poput nekog namesnika velikog kralja“ (Agr. 51). Iako još nisu svi dovoljno poučeni da bi se smatrali „sinovima Božjim“ (Ponovljeni zakoni 14:1), Filon ipak tvrdi da svako čija je duša usmerena na traganje za moralnom lepotom može zauzeti svoje mesto pod „Božjim prvorođenim, Rečju, koja ima prvenstvo među anđelima, kao njihov vladar. I mnoga su njena imena, jer se naziva ‘Početak’, i ‘Ime Božje’, i ‘njegova Reč’, i ‘Čovek po njegovoj slici’, i ‘onaj koji vidi’, to jest Izrailj. . . . Jer ako još nismo postali dostojni da se smatramo sinovima Božjim, možemo ipak biti sinovi njegove nevidljive slike, najsvetije Reči. Jer Reč je prvorođena slika Božja“ (Conf. 146-47). Baš kao i Zevs u stoičkoj tradiciji, Filonov Logos nosi mnoga imena. Logos je „arhanđel“ (Her. 205; Conf. 146), „prvosveštenik kosmosa“ (Fug. 108; Somn. 1.215), „Prvorođeni“ (Agr. 51; Conf 146; Somn. 1.215,241), „Bog“ (Somn. 1.230), „Božji čovek“, i „Reč Večnoga“ (Conf 41). Anđeo Gospodnji jeste Bog koji naizgled dolazi kao anđeo onima koji ne mogu videti „istinitog Boga“, javljajući se kao „anđeo njegovog Logosa“ (Somn. 1.238-39; Fug. 5). Čak i ako je Logos „drugi Bog“ (QG 2.62), on je „bog“ razlikovan od „jednog istinitog Boga“ (Somn. 1.229-30).48 Za Filona je Logos posrednik koji stoji „na granici da odvoji stvorenje od Stvoritelja“; on „nije nestvoren kao Bog, niti stvoren kao vi [smrtnici], već je na sredini između te dve krajnosti“ (Her. 205-6).49
Hipostatske i posredničke uloge koje se Logosu pripisuju u Filonovoj teološkoj kosmologiji ujedinjene su u posredničkoj ulozi koju Logos igra između transcendentnog Boga i ostatka svemira. Filon, kao i drugi srednji platoničari, koristi Logos kao posredničko metafizičko oruđe kroz koje je svemir prvobitno oblikovan i kroz koje se i dalje održava. Logos je zaštitio Božju transcendentnost i sačuvao božansku koherentnost u samom srcu svemira, čak i dok je predstavljao Božju sliku i posredovao u njegovo ime.50
47 Marijan Hilar (From Logos to Trinity: The Evolution of Religions Belief from Pythagoras to Tertullian [Cambridge: Cambridge University Press, 2012], 58) komentariše: „Logos je više od svojstva, sile ili osobine Boga; on je entitet večno rođen kao produžetak, kojem Filon pripisuje mnoga imena i funkcije.“ Ovo bi, izgleda, isključilo uobičajenu zamisao da je Filonov Logos tek božanska personifikacija, nasuprot H.-F. Weiss, Untersuchungen zur Kosmologie des hellenistischen und paliistinischen Judentums (Berlin: Akademie Verlag, 1966), 318-31; Dunn, Christology in the Making, 220-30; Maurice Casey, From Jewish Prophet to Gentile God (Louisville, Ky.: Westminster John Knox, 1991), 84; Aquila H. I. Lee, From Messiah to Preexistent Son: Jesus’ Self-Consciousness and Early Christian Exegesis of Messianic Psalms (Eugene, Ore.: Wipf & Stock, 2005), 72; Peter R. Carrell, Jesus and the Angels: Angelology and the Christology of the Apocalypse of John (SNTSMS 95; Cambridge; Cambridge University Press, 1997), 94; Richard Bauckham, Jesus and the God of Israel (Milton Keynes, U.K.: Paternoster, 2008), 16-17; i Hurtado, One God, One Lord, 41-49. To ne čini Logos sasvim nezavisnim entitetom, već pre nečim poput druge sile koja je na čudan način unutar Boga i pored Boga — gotovo kao Božje izvršno ja, o kome se može govoriti u trećem licu. Logos je negde između vida Boga i anđela Božjeg. O napetosti u Filonovoj misli po tom pitanju vidi raspravu kod David T. Runia, „God and Man in Philo of Alexandria“, JTS 39 (1988): 72-73. (Isto, str. 135-136)
49 Takođe Čester (Messiah and Exaltation, 49): „Tako Filon ne može dopustiti da Bog stupi u bilo kakav neposredan dodir sa svetom; otuda koristi Logos kao jedan od mnogih načina na koje izražava božansko posredovanje, i posebno delatnost, unutar sveta, i prikazuje delatni božanski razum. Ipak, istovremeno, Logos je posrednička figura i osoba različita od Boga; on se kreće između Boga i ljudskog sveta, i u nekom smislu je sličan i jednom i drugom, ali se od oba i razlikuje.“ Primetimo da Origen može reći da je Sin iste suštine i prirode kao Otac (Princ. 1.2.6); na drugom mestu kaže da je Hristos „posrednik između prirode nestvorenog i prirode svih stvorenih stvari“ (Cels. 6.34). (Isto, str. 137)
Dodatna literatura